Čuo sam 1945.
Kako postići Behinat Lishma, nije na pojedincu da razumije, kao što nije na ljudskom umu da razumije kako takvo nešto može postojati u svijetu. Tomu je tako jer je pojedincu dozvoljeno shvatiti jedino da će, ako se upusti u Torah i Mitzvot, postići nešto. U tome mora postojati zadovoljstvo, u protivnom, pojedinac nije sposoban išta učiniti.
Umjesto toga, ovo je prosvjetljenje odozgora, i samo onaj koji ga kuša, može znati i razumjeti. Napisano je o tome: „Kušaj i vidi da je Gospodin dobar“.
Prema tome, moramo razumjeti zašto pojedinac treba tražiti pouku i savjet u vezi s postizanjem Lishma. Ipak, nikakvi savjeti neće mu pomoći, i ako mu Bog ne podari drugu prirodu, zvanu „Volja za Davanjem“, nikakav rad neće mu pomoći u postizanju prirode Lishma.
Odgovor je, kako naši mudraci rekoše (Avot, 2. poglavlje), „Nije na tebi da dovršiš djelo, a nisi slobodan ni ljenčariti.“ To znači da pojedinac mora pružiti buđenje odozdola, jer se ono prepoznaje kao molitva.
Molitva se smatra potrebom, a bez potrebe nema ispunjenja. Prema tome, kada pojedinac ima potrebu za Lishma, ispunjenje dolazi odozgora, i odgovor na molitvu dolazi odozgora, znači, pojedinac prima ispunjenje vlastite potrebe. Iz toga slijedi da je rad pojedinca potreban za primanje Lishma od Stvoritelja jedino u obliku nedostatka i Kli (Posude). Ipak, pojedinac nikada ne može postići ispunjenje sam; ono je, prije, dar Božji.
Međutim, molitva mora biti potpuna, iz dubine srca. To znači da pojedinac sto posto zna da ne postoji nitko na svijetu tko mu može pomoći, osim samoga Stvoritelja.
Pa ipak, kako će netko to znati - da ne postoji nitko tko će mu pomoći osim samoga Stvoritelja? Takvu svjesnost pojedinac može steći samo ako je upotrijebio sve moći koje su mu na raspolaganju, i nije mu uopće pomoglo. Stoga, on mora učiniti sve moguće što postoji u svijetu kako bi postigao „za Stvoritelja“. Tada se može moliti iz dubine srca, a Stvoritelj čuje njegovu molitvu.
Međutim, kada se trudi postići Lishma, pojedinac mora znati preuzeti želju da posve upražnjava davanje, u potpunosti, znači samo davati i ništa ne primiti. Jedino tada počinje vidjeti da njegovi organi ne pristaju na tu ideju.
Iz toga pojedinac može doći do jasne svijesti da nema drugoga savjeta, osim da izlije svoje žalbe pred Stvoritelja da mu pomogne, kako bi tijelo pristalo bezuvjetno se podjarmiti Stvoritelju, jer vidi da ne može nagovoriti svoje tijelo da potpuno poništi vlastito ja. Proizlazi da upravo kada pojedinac vidi da nema razloga vjerovati da će njegovo tijelo samo pristati raditi za Stvoritelja, njegova molitva može biti iz dubine srca, i tada je njegova molitva prihvaćena.
Moramo znati da postizanjem Lishma, pojedinac usmrćuje naklonjenost zlu. Naklonjenost zlu je volja za primanjem, a stjecanje volje za davanjem potire sposobnost volje za primanjem da išta učini. To se smatra njezinim usmrćenjem. Budući je uklonjena iz vlastitog ureda (uprave), i nema više što činiti jer više nije u upotrebi, kada je opozvana s vlastite funkcije, to se smatra njezinim usmrćenjem.
Kada pojedinac promišlja „Kakvu je dobit imao čovjek u svom svojemu radu, dok je radio pod suncem,“ uviđa da nije toliko teško podjarmiti se Njegovom imenu, iz dva razloga:
- Bilo kako, znači, bilo milom ili silom, pojedinac se mora truditi u ovome svijetu, pa što mu ostaje od sveg truda kojeg je učinio?
- S druge strane, ako pojedinac želi raditi Lishma, on također prima užitak tijekom rada samoga, prema izreci Mudraca iz Dubne, koji je govorio o stihu „nisi Me zazvao, o Jakove, niti si klonuo zbog Mene, o Izraele.“
Rekao je da je to poput bogatog čovjeka koji je sišao s vlaka, a imao je malenu torbu. Stavio ju je gdje svi trgovci stavljaju njihovu prtljagu, a nosači uzimaju prtljagu i donose ih u hotel gdje trgovci odsjedaju. Nosač je mislio da će trgovac zasigurno sam ponijeti malenu torbu, i da nema potrebe da to čini nosač, pa je uzeo veliku prtljagu.
Trgovac htjede dati malenu napojnicu, kakvu inače daje, ali ju nosač ne htjede uzeti. On (nosač, op.pr.) reče: „Odnio sam u spremište hotela veliku torbu, iscrpilo me i jedino sam nosio vašu torbu, i sada mi za to želite platiti toliko malo?“
Pouka je da kada netko dođe i kaže da se jako trudio u održavanju Torah i Mitzvot, Stvoritelj mu kaže „nisi Me zazvao, o Jakove“. Drugim riječima, nije moja prtljaga ta koju si uzeo, već ta torba pripada nekome drugome. Budući kažeš da si se puno trudio u (održavanju) Torah i Mitzvot, mora da si imao drugog gospodara za kojega si radio; pođi njemu i on će ti platiti.
Ovo je značenje „niti si klonuo zbog Mene, o Izraele“. To znači da onaj koji radi za Stvoritelja nema muke, već naprotiv, užitak i uzvišen duh.
Međutim, onaj koji radi u druge svrhe ne može doći Stvoritelju i žaliti se da mu Stvoritelj ne pruža životnost u radu, jer nije radio za Stvoritelja, da bi mu Gospodin platio za njegov rad. Umjesto toga, pojedinac se može žaliti onim ljudima za koje je radio, da mu podaju užitak i životnost.
Kako postoji mnoge svrhe u Lo Lishma, pojedinac nagradu – odnosno užitak i životnost - treba zahtijevati od cilja za koji je radio. Rečeno je o njima, „Oni koji ih stvaraju bit će isto što i oni (stvoreni, op.pr.); jao onima koji u njih vjeruju.“
Međutim, sve je ovo zbunjujuće. Na poslijetku, vidimo da, čak i kada pojedinac primi na sebe jaram Kraljevstva Nebeskoga bez ikakve druge namjere, i još uvijek ne osjeća nikakvu životnost da bi rekao da ga ta hranjivost potiče da primi na sebe jaram Kraljevstva Nebeskoga, razlog zbog kojeg on prima na sebe jaram leži samo u vjeri iznad razuma.
Drugim riječima, pojedinac to čini na način prisilnog nadvladavanja, protiv volje. Stoga bismo mogli upitati: Zašto pojedinac osjeća napor u ovom radu, pa tijelo svake minute traži vrijeme kada može biti oslobođeno ovog rada, jer ne osjeća nikakvu životnost u radu? Prema gore rečenom, kada pojedinac radi u skromnosti, i ima jedino namjeru raditi u svrhu davanja, zašto mu Stvoritelj ne udjeli okus i životnost u radu?
Odgovor je da moramo znati da je ovo stvar velike korekcije. Da nije tako, značilo bi da su Svjetlo i životnost istoga trenutka obasjali pojedinca kada je počeo primati na sebe jaram Kraljevstva Nebeskoga; pojedinac bi osjetio životnost u radu. Drugim riječima, volja za primanjem pristala bi na rad.
U takvom bi stanju i sama osoba zasigurno pristala, zato što želi zadovoljiti svoju želju, znači radila bi za vlastitu korist. Da je takav slučaj, ne bi nikada postojala stvarna mogućnost postizanja Lishma (dosl. za Njezino Ime).
Tomu je tako zato što je pojedinac prisiljen raditi za vlastitu korist, jer bi tada osjećao veći užitak u radu za Boga nego u materijalnim željama. Tada bi pojedinac morao ostati u Lo Lishma (dosl. ne za Njezino Ime) jer bi u tome osjećao veće zadovoljstvo u radu. Gdjegod postoji zadovoljstvo, pojedinac ne može ništa činiti, jer bez dobiti, ne može raditi. Iz toga slijedi, da kad bi pojedinac primio zadovoljstvo u tom radu (u stanju) Lo Lishma, morao bi ostati u tom stanju.
To bi bilo slično onome što ljudi kažu, da kada ljudi jure za lopovom kako bi ga uhvatili, lopov također trči i viče „Uhvatite lopova“. Tada je nemoguće prepoznati pravog lopova kako bi ga uhvatili i uzeli plijen iz njegove ruke.
Međutim, kada lopov, znači volja za primanjem, ne osjeća nikakav okus i životnost u radu na primanju jarma Kraljevstva Nebeskoga, ako u tom stanju pojedinac radi s vjerom iznad razuma, prisilno, i tijelo postaje priviknuto na taj rad protiv želje za primanjem, tada pojedinac ima sredstva postići rad koji će biti u svrsi pružanja zadovoljstva njegovu Stvoritelju.
Tomu je tako jer je osnovni zahtjev koji se postavlja pred osobu, postići Dvekut (dosl. sjedinjavanje) sa Stvoriteljem kroz vlastiti rad, koji se prepoznaje kao jednakost forme, kada su sva njezina djela usmjerena ka davanju.
Ili kao što stih kaže „Tada ćeš uživati u Gospodinu“. Značenje „tada“ je da isprva, u početku svoga rada, pojedinac nije uživao. Umjesto toga, njegov je rad prisilan.
Kasnije, međutim, kada se pojedinac već naviknuo na rad u svrhu davanja bez obzira na sebe, ako osjeća dobar okus u radu, ali vjeruje da svojim radom pruža zadovoljstvo svome Stvoritelju, treba vjerovati da Stvoritelj prihvaća trud nižih bez obzira kakva je i kolika je forma njihova truda. U svemu, Stvoritelj traži namjeru; ona donosi zadovoljstvo Stvoritelju, i tada se pojedincu pruža „Tada ćeš uživati u Gospodinu“.
Čak i tijekom Božjeg rada on sada osjeća ugodu i užitak, jer sada uistinu radi za Stvoritelja, budući ga trud kojeg je učinio tijekom prisilnog rada određuje sposobnim raditi uistinu za Stvoritelja. Naći ćete da se užitak kojeg pojedinac prima i u tom slučaju odnosi na Stvoritelja, znači posebno za Stvoritelja.
