Uzajamno jamstvo
(nastavak iz Matan Torah)

Čitav je Izrael odgovoran jedan za drugoga (Sanhedrin, 27, 72)

Ovo je govor o svezi, kada čitav Izrael posta odgovoran jedan za drugoga. Jer, Tora im nije dana prije nego li je svaki od njih upitan hoće li na sebe preuzeti Mitzvu (propis) voljenja drugih u punoj mjeri, kao što je izraženo riječima: „Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“. To znači da je svaki pojedinac u Izraelu na sebe preuzeo brigu i rad za svakog člana nacije, i zadovoljenje svake njihove potrebe; ne manje nego je u njega samoga utisnuta količina brige za vlastite potrebe.

I kada je jednom čitava nacija jednoglasno pristala i rekla: „činit ćemo i slušat ćemo (Izlazak 24,7)“, svaki je član Izraela postao odgovoran da ništa neće nedostajati nijednom drugom članu nacije, i tek su tada postali vrijedni primanja Tore. S ovom obuhvatnom odgovornošću svaki je član nacije postao slobodan od briga vlastitoga tijela, i mogao je izvršiti Mitzvu „Voli prijatelja svog kao sebe samoga“ u punoj mjeri te dati svakom članu u nevolji sve što je imao, zato što više nije mario za egzistenciju vlastitoga tijela, jer je u tom času znao da šest stotina tisuća odanih ljubavnika spremno čekaju da mu pridonesu.

Jer, nisu bili spremni primiti Toru u vrijeme Abrahama, Izaka i Jakova, nego tek kad izađoše iz Egipta i postaše cjelovita nacija. Tek je tada nastala mogućnost jamstva, da nitko uopće ne mora brinuti zbog zadovoljenja bilo koje svoje potrebe.

Ipak, dok su još bili izmiješani s Egipćanima, dio je njihovih potreba neizbježno predan u ruke tih divljaka, prožetih samoljubljem. Stoga, dio koji je strancima dat u ruke neće osigurati nijednu osobu iz Izraela, jer mu prijatelji neće uspjeti zadovoljiti te potrebe, s obzirom da one neće biti u njihovu posjedu. Posljedično, dok je god osoba izjedana brigom za samoga sebe, uopće nije sposobna niti početi održavati Mitzvu „Voli bližnjega kao sebe samoga.“

I evidentno će postati da je davanje Tore moralo biti odgođeno sve dok ne izađu iz Egipta i postanu vlastita nacija, dakle sve dok si svoje potrebe nisu mogli zadovoljiti bez vanjske pomoći, što ih je okvalificiralo da prime gornju odgovornost. Tada im je darovana Tora. Ispostavilo se da, samo zbog toga, čak i nakon primanja Tore, ako bi i šačica iz Izraela to izdala i vratila se u nečist samoljublja lišena brižnosti za svoje prijatelje, ista količina potrebe koja je predana u ruke te nekolicine opteretila bi Izrael potrebom da stječu za sebe same.

Jer ta nekolicina uopće neće sažaljevati druge te će spriječiti ispunjenje Mitzve ljubavi među prijateljima unutar cijelog Izraela. Stoga, ti pobunjenici uzrokuju da i oni koji štuju Toru ostanu u nečisti vlastitog samoljublja, jer nisu u stanju poštovati propis „Voli prijatelja svoga kao sebe samoga“, pa tako ni upotpuniti svoju ljubav bez njihove pomoći.

Vidite dakle da je čitav Izrael odgovoran jedan za drugoga, i s pozitivne i s negativne strane. Jer, s pozitivne strane, ako održavaju Arvut brineći i zadovoljavajući potrebe svojih prijatelja, potpuno mogu štovati Toru i Mitzvot, dakle donositi zadovoljstvo svojem Tvorcu. I s negativne strane vidimo da ako dio nacije ne želi održavati Arvut, nego radije odluči utapati se u samoljublju, uzrokuju da ostatak nacije ostane uronjen u njihovoj nečisti i niskosti, bez da ikada pronađu način da izađu iz njihove nečisti.

18) Stoga Tana (rabi Shimon Bar Yochai) opisuje Arvut kao dva čovjeka na brodu, kada jedan od njih najednom počne bušiti rupu u dnu. Prijatelj ga upita: „zašto bušiš?“, a ovaj odgovara: „što te briga, bušim ispod sebe, a ne ispod tebe“, pa mu prvi kaže: „Budalo, obojica ćemo se utopiti!“

Iz ovoga učimo da pobunjenici koji se utapaju u samoljublju svojim postupcima grade čelični zid koji spriječava štovatelje Tore od toga da uopće počnu potpuno provoditi Toru i Mitzvot, u mjeri „Voljeti prijatelja kao sebe“, što su ljestve kojima se dostiže spajanje s Njim. I kako ispravne su riječi mudrosti koje kažu: „Budalo, obojica ćemo se utopiti!“

19) Rabi Elazar, sin rabi Shimona, i nadalje produbljuje ovu koncepciju Arvuta, govorivši da nije dovoljno da čitav Izrael bude odgovoran jedan za drugoga, nego da čitav svijet mora biti uključen u taj Arvut. Ovdje doista nema nesporazuma, jer se svi od početka slažu da je za početak korekcije svijeta dovoljno krenuti s jednom nacijom u štovanju Tore, jer nemoguće je početi sa svim nacijama odjednom, kako kažu da je Gospodin Toru ponudio svakoj naciji i oni je nisu htjeli primiti, što znači da su do svojih vratova bili uronjeni u samoljublje, neki u preljubu, neki u pljački i ubojstvu i tako dalje, sve dok je postalo nemoguće zamisliti, u to vrijeme, uopće ih pitati pristaju li odreći se samoljublja.

Stoga, Stvoritelj nije pronašao naciju ili jezik koji bi bio kvalificiran primiti Toru, osim Abrahamovih, Izakovih i Jakovljevih sinova, pravednost čijih se očeva odražavala na njima, kako naši mudri rekoše: „Očevi štovaše čitavu Toru čak prije nego li je dana.“ To znači da su zbog egzaltiranosti svojih duša imali sposobnost steći sve putove Gospoda kako je izraženo u duhovnosti Tore, zbog njihove stopljenosti s Njim, bez da su prvo trebali praktični dio Tore kojeg se nisu mogli pridržavati.

I tjelesno rafiniranje i mentalna egzaltiranost naših svetih otaca, svakako su uvelike utjecali na njihove sinove i sinove njihovih sinova, i njihova pravednost odrazila se na tu generaciju, čiji su svi članovi na sebe prihvatili uzvišen rad i svaki ponaosob jasno izjavio, „činit ćemo i slušat ćemo“. Zbog toga smo izabrani i određeni biti odabranim narodom, narodom vrline, među svim ostalim nacijama. Jer samo član nacije Izraela na sebe je uzeo odgovornost i nijedna druga nacija svijeta, jer oni nisu sudjelovali u tome. I to je jednostavna stvarnost, pa kako se onda rabi Elazar ne slaže s tim?

20) No na kraju korekcije svijeta smjestit ćemo sve ljude na svijetu pod Njegov rad, kako je rečeno: „I Gospod će biti kralj nad čitavom zemljom: na taj dan Gospod će biti jedan, i njegovo ime jedno (Zaharija 14,9)“. I rečeno je: „na taj dan“, a ne prije. I također se kaže: „jer zemlja će biti puna znanja Gospoda... (Izaja 11,9)... i sve će nacije priteći mu (Izaja 2,2)“.

Ali uloga Izraela prema svijetu nalik je ulozi svetih očeva prema naciji Izraela, znači upravo kao što se pravednost naših očeva odrazila na nama i pomogla nam razviti se i očistiti, sve dok ne postanemo vrijedni primanja Tore; da nije bilo naših očeva, koji štovaše Toru prije nego je darovana, ne bismo bili bolji u usporedbi sa svim ostalim nacijama.

Jednako je tako na izraelskoj naciji kvalificirati sebe i sve ljude svijeta kroz Toru i Mitzvot, razviti ih tako da na sebe preuzmu taj suptilan rad ljubavi prema kolegi čovjeku, što su ljestve prema dostizanju svrhe stvaranja, koja je spajanje s Njim.

Na način na koji svaki propis kojeg svaka osoba iz Izraela obavlja kako bi donijela zadovoljstvo njegovu Tvorcu, a ne za samozadovoljstvo, pomaže, do određene mjere, razvojem svih ljudi svijeta, jer se to ne događa sve odjednom, nego postupnim razvojem sve dok ne dosegne mjeru koja čitav svijet može dovesti do željene čistoće. I to je ono što naši mudri zovu: premještanje težišta na stranu vrline, znači da je dostignuta neophodna rafiniranost. I uspoređuju to s vaganjem na vagi, gdje premještanje balansa omogućuje postizanje željene težine.

21) Riječi su ovo rabija Elazara, sina rabi Shimona, koji reče kako se svijetu sudi na osnovu njegove većine, misleći pritom na ulogu izraelske nacije da kvalificira svijet za određeno pročišćenje sve dok ne postanu vrijedni preuzimanja Njegova rada na sebe, ništa manje nego što Izrael bjaše vrijedan u vrijeme kada su primili Toru. Naši stari ovo tumače kao stjecanje premoći svojih vrlina, premještajući ravnotežu dalje od pogrešnoga, što je nečist samoljublja.

I naravno, ako se desna strana, koja je krajnje postignuće dobrote ljubavi među ljudima, uzvisi nad prljavu stranu nedostataka, oni postaju kvalificirani za pristanak i odluku „Činit ćemo i slušat ćemo“ kako Izrael reče. No prije toga, što znači prije nego što su stekli desnu stranu, samoljublje će ih svakako spriječiti da se slože preuzeti taj teret.

Naši mudri rekoše: „ako je izvršio jednu Mitzvu, učinio je čitav svijet pravednim“, znači da ako doda svoju osobnu česticu Izraela općoj odluci poput onoga koji važe sjeme sezama, i dodaje ih jedno po jedno na vagu, sve dok ih nije dovoljno da premjeste ravnotežu. Doista svatko preuzima ulogu u tom procesu premještanja, bez čega nikada ne bi bio dovršen. I stoga kaže o djelu pojedinca iz Izraela da on čitav svijet čini pravednim. Jer dok traje premještanje čitavoga svijeta, svaki će pojedinac u tome imati ulogu, inače nikada neće biti dovršeno.

Tako ćete ustanoviti kako rabi Elazar, sin rabija Shimona ne kontrira riječima naših starih, kako je čitav Izrael odgovoran jedan za drugoga, nego rabi Elazar, sin rabija Shimona, govori o korekciji čitavoga svijeta u vrijeme konačne korekcije, dok naši mudraci pričaju o sadašnjosti, kada samo Izrael na sebe preuzima teret Tore.

22) I to je ono što rabi Elazar, sin rabi Shimona zbori o promatranju stiha: „Jedan grešnik uništiše mnoga dobra.“ Jer već je bilo prikazano (20. točka) da utisak koji čovjeku dolazi dok se bavi sa Mitzvot između njega i njegova Boga, potpuno je jednak utisku koji dobija kroz Mitzvot između čovjeka i njegovog kolege-čovjeka. Jer on je obvezan sve Mitzvot obavljati u Njezino ime, bez imalo nade za samoljubljem, što znači da ne biva obasjan niti mu se nada vraća kroz njegove nedaće u obliku nagrade ili časti itd. Jer ovdje, u ovoj uzvišenoj točki, ljubav božja i ljubav ljudi oko njega ujedinjuju se i zapravo postaju jedno.

Ispostavlja se da on čini određen stupanj napredovanja na ljestvici voljenja čovjeka do sebe prema svim ljudima na svijetu, jer ta razina, koju je probudio svojim postupcima, bili oni veliki ili mali, konačno se u budućnosti spaja u premještaju ravnoteže svijeta udesno, jer je njegov udio također dodan na vagu.

A onaj koji učini jedan grijeh, koji ne može prevladati i (ne može, op.prev.) svladati nečist vlastita samoljublja, što ga čini nepokretnim, nagoni da ukrade ili učini nešto slično, premješta sebe i čitav svijet na krivo. Jer s otkrivenjem nečisti samoljublja, niska priroda kreacije ojačava i on se pronađe kako oduzima određeni udio s desne strane, vrlo nalik osobi koja bi s vage skinula sjemenke sezama koje je njegov prijatelj tamo stavio, što utoliko podiže pogrešnu stranu vage prema gore. Ispostavlja se da on time vraća svijet unatrag, kako rekoše da „Jedan grešnik uništište mnoga dobra“, jer ne može prevladati svoju jadnu želju, gura duhovnost čitavoga svijeta unatrag.

23) S ovim riječima dolazimo do jasnog razumijevanja o prije rečenom (5. poglavlje), o tome da je Tora posebno dana naciji Izraela, jer sigurno je i nedvojbeno da svrha stvaranja leži na ramenima čitavog ljudskog roda, bili posrijedi crni, bijeli ili žuti.

No zbog propasti čovječje prirode do najniže razine, koja je samoljublje što vlada čitavim čovječanstvom, nije bilo načina da se s njima pregovara i da ih se uvjeri da pristanu na sebe preuzeti, čak i kao prazno obećanje, izlazak iz njihova uskoga svijeta u široka prostranstva ljubavi među ljudima, svi izuzev izraelske nacije, jer su bili porobljeni u brutalnom kraljestvu Egipat četiri stotine strašnih godina.

Naši mudri kažu da: „Kao što sol oslađuje meso, tako agonija polira (istančava, op.prev.) čovjeka“, što znači da tijelu donosi veliko pročišćenje, te kao dodatak, pročišćenje njihovih svetih otaca koji se odražavaju nad njima, kao što neki stihovi Tore svjedoče.

Zbog ova dva uvodna opisa bili su kvalificirani za to, pa je stoga o njima rečeno u jednini: „i tada Izrael taborovaše ispred planine (Izlazak 19,2)“, kako naši mudri tumače – kao jedan čovjek u jednom srcu. To je zato što se svaki pojedinac iz nacije potpuno isključio iz samoljublja i jedino htio pridonijeti svom prijatleju, kako je prikazano iznad (16. točka), glede značenja Mitzve „Voli prijatelja svoga kao samoga sebe.“ Ispostavlja se da su svi pojedinci iz nacije došli zajedno i postali jedan čovjek unutar jednoga srca, pa su jedino tada postali kvalificirani primiti Toru.

24) Stoga, zbog gorespomenute nužde, Tora je dana posebno naciji Izraela, jedinim potomcima Abrahama, Izaka i Jakova, jer je bilo nezamislivo da bi u tome mogao sudjelovati ijedan stranac. Zbog toga je izraelska nacija konstruirana kao vrst prolaza kroz koji će iskre pročišćenja sjati na čitavu ljudsku vrstu.

I te će se iskre dnevno množiti sve dok ne dostignu željenu masovnost, dakle dok ne razviju i počnu razumijevati užitak i mir koji su srž ljubavi prema kolegi čovjeku. Jer tada će znati kako premjestiti ravnotežu udesno i stavit će se pod njezin teret, i pogrešno (zlo, op.prev.) će biti izbrisano iz svijeta.

25) Ostaje nam još potreba da dovršimo što rekosmo ispred (16. poglavlje), o razlogu zbog kojega Tora nije dana našim očevima, zbog toga što propis „Voli prijatelja svoga kao sebe samoga“, koja je osovina oko koje se Mitzvot razvijaju, da ga tako razjasnimo i pojasnimo, ne može biti poštovan od strane pojedinaca nego samo kroz pristanak čitave nacije.

I zato je trebalo sve do izgnanstva iz Egipta da bi postali vrijedni njezina štovanja, i tada su upitani hoće li baš svaki od nacije pristati na sebe preuzeti tu Mitzvu. I tek kad su se svi složili s time, dana im je Tora. Ipak, ostaje da vidimo gdje ćemo u Tori pronaći da su svi na to pristali prije nego su primili Toru.

26) Imajte na umu da su ove stvari očite svakoj obrazovanoj osobi u pozivu kojeg Bog šalje Izraelu kroz Mojsija uoči recepcije Tore, kako kaže: „Stoga, ako ćete sada doista slušati moj glas, i održati moj zavjet, tada ćete postati mojim vlastitim blagom među svim ljudima: jer čitava je zemlja moja: i vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika i sveta nacija. Ovo su riječi koje ćete govoriti djeci Izraela. I Mojsije dođe i pozove starješine ljudi, i polegne ispred njih sve ove riječi koje im je Gospod zapovijedio, i svi ljudi odgovoriše zajedno, i rekoše, sve što je Gospod rekao činit ćemo. I Mojsije o riječima ljudi izvijesti Gospoda (Izlazak 19,5)“.

Čini se kako se ove riječi ne uklapaju u svoju ulogu, jer nam zdrav razum govori da, ako osoba ponudi prijatelju da obavi neki posao, i želi da se on s time složi, trebao bi mu dati primjer sadržaja tog rada i koliko će mu biti plaćeno. Tek tada njegov prijatelj može procijeniti hoće li preuzeti taj posao ili ne.

Međutim ovdje nemamo niti primjera o tome od čega se sastoji rad, ili plaća za nj, jer kaže: „ako ćete se doista povinovati mome glasu, i čuvati moj zavjet“, i ne tumači glas niti govori u čemu se sastoji zavjet. Zatim kaže: „tada ćete biti mojim vlastitim blagom među svim ljudima: jer čitava je zemlja moja“, no ne možemo iz ovih riječi nazrijeti zapovijeda li On nama da radimo da bismo bili ispravljeni (Segula znači izliječenje na hebrejskom, što također znači veoma vrli; Ba'al HaSulam slobodno rabi oba značenja. C.R.) za sve ljude, ili i nama također nešto obećaje?

Jednako tako, moramo razumjeti vezu s riječima: „jer čitava je zemlja moja“. Sva tri tumača – Unkalus, Yonatan Ben Uziel i Yerushalmi – i svi tumači – Rashi, Ramban, itd. – pokušavaju ispraviti doslovno značenje ovog napisa. Čak i Ezra kaže, u ime rabija Marinosa, da riječ „jer“ znači „iako“, i tumači kao „tada ćete postati moje vlastito blago među ljudima: iako je čitava zemlja moja“. Čak je i sam Ezra sklon složiti se s tim, no ta se interpretacija ne slaže s našim mudracima koji kažu da „jer“ ima četverostruko značenje: ili (alt. kako god, op. prev.), kako ne bi (pa ipak), ali (iako), zato što (budući da).

I dodaje peto tumačenje: unatoč. I tada napis završava: „i bit ćete mi kraljevstvo svećenika i sveta nacija“. No iz teksta ovdje također nije jasno je li to propis u kojem osoba mora obitavati, ili dobro obećanje. Riječi „kraljevstvo svećenika“ ne ponavljaju se i nisu objašnjene igdje u Svetom Pismu. I većinom bi se trebali usredotočiti na određivanje razlike između „kraljevstva svećenika“ i „svete nacije“. Jer uobičajeno značenje svećenstva daje se nekome sa svetošću, i stoga je očito da kraljevstvo u kojem su svi svećenici mora biti sveta nacija, pa riječi „sveta nacija“ izgledaju suvišne.

27) Ipak, iz svih tumačenja koje obavismo do sad, učimo pravo značenje riječi, kako bismo ih trebali vidjeti u obliku pregovaranja s ponudom i pristankom. To znači da im on tim riječima doista nudi cjelovitu formu i sadržaj rada u Tori i Mitzvot, kao i nagradu koja slijedi.

Rad u Tori i Mitzvot izražen je riječima: „i bit ćete mi kraljevstvo svećenika“, što znači da ste svi vi, od najmlađeg do najstarijeg, poput svećenika. Kao što oni nemaju imovine u ovom materijalnom svijetu, jer je Gospod njihova imovina, tako će čitava nacija biti organizirana na način da će čitava zemlja i sve u njoj biti posvećeno Gospodinu. I nijedan pojedinac u njoj neće raditi osim u korist štovanja zapovijedi Boga i zadovoljavati potrebe čovjeka do sebe, tako da nijedna osoba nikada neće morati brinuti za samu sebe.

Na taj način, čak i svjetovni radovi poput žetve, sjetve i slično, samo su poput prinošenja žrtve koju obavljaju svećenici u Hramu, jer zbog čega moram izvršavati Mitzvu prinošenja žrtava Gospodu, ako mogu izvršavati Mitzvu „Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“? Ispostavlja se da onaj koji žanje svoje polje da bi nahranio bližnjeg čovjeka, jednak je onomu koji radi žrtve Gospodinu. Nadalje, čini se da je Mitzva „Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“ važnija od onoga koji prinosi žrtve, kako vidjesmo iznad (točke 14 i 15).

Doista, tomu još nije kraj, jer čitava Tora i Mitzvot dani su zbog jedine svrhe pročišćavanja Izraela, što je pročišćenje tijela (vidi točku 12), nakon čega će postići istinsku nagradu koja je spajanje s Njim, što je svrha stvaranja. I ta je nagrada izražena riječima „sveta nacija“, kroz stapanje s Njim postajemo posvećeni, kako kaže: „Bit ćete sveti jer Ja Gospod vaš Bog sam svet (Levitima 19,2)“.

I vidjet ćete da riječi „kraljevstvo svećenika“ izražavaju cjelovitu formu rada na osnovi „Voli bližnjeg kao sebe“, dakle kraljevstvo svećenika kojima je imovina njihov Gospod, i koji nemaju vlastite imovine među svjetovnim posjedima. I moramo priznati da je ovo jedino obrazloženje kroz koje možemo razumjeti riječi: „kraljevstvo svećenika“. Jer ih ne možete tumačiti s obzirom na žrtvovanje na oltaru, jer to nije moglo biti rečeno za čitavu naciju, jer tko bi prinosio žrtve?

Isto je što se tiče darova svećenstvu, tko bi bili darovatelji? I također, s obzirom na svetost svećenstva, rečeno je „sveta nacija“. Stoga, ovo svakako mora značiti da ne samo da je Bog njihova imovina, da za sebe nemaju materijalnog vlasništva, dakle puno značenje riječi „Voli bližnjega svoga kao sebe samoga“, koje obuhvaćaju čitavu Toru. I riječi „sveta nacija“ izražavaju ukupnu nagradu, koja je adhezija (spajanje).

28) Sada potpuno razumijemo prethodne riječi, jer kaže: „Stoga, ako ćete sada doista slušati moj glas, i održati moj zavjet“, dakle učinite zavjet na ono što vam Ja ovdje kažem, da ćete postati vrlima među svim nacijama, da ćete biti mojom vrlinom, i iskre rafiniranja i pročišćenja tijela proći će kroz vas na sve ljude i nacije svijeta, jer nacije svijeta još uvijek nisu spremne za to, i Ja trebam jednu naciju koja može započeti i biti poput iskupljenja za sve druge nacije. I stoga završava: „jer čitava je zemlja moja“, znači svi narodi zemlje pripadaju mi i suđeno im je da se uspinju k meni poput vas.

No još dok nisu sposobni izvršavati taj zadatak, trebam ljude vrline, i ako se slažete s time da postanete iskupljenje za sve nacije, zapovijedam da ćete mi biti kraljevstvo svećenika. Ovo je ljubav čovjeka u njegovu konačnu obliku „Voljenja bližnjeg poput sebe samoga“, i kraj čitave Tore i Mitzvot, a „sveta nacija“ je nagrada u njezinom konačnu obliku spajanja s Njim, koja uključuje sve nagrade koje ikada mogu biti zamišljene.

Eto kako naši mudri tumače kraj – „Ovo su riječi koje ćete govoriti djeci Izraela“: „Ovo su riječi“, ni više ni manje. Jer kako možeš reći da bi Mojsije dodao ili oduzeo riječima Gospodina, da mora biti upozoren na to? Takvo što ne možemo naći igdje u Tori, naprotiv, Tora o njemu kaže: „jer njemu vjerujem u čitavoj svojoj kući (Knjiga brojeva 12, 7)“.

29) Sada možemo potpuno dohvatiti posljednju formu rada, kako je objašnjeno u riječima „kraljevstvo svećenika“, što je konačna definicija „Voli bližnjeg kao sebe“, da bi za Mojsija bilo razumljivo da se suzdržava od razotkrivanja čitavog opsega rada odjednom, inače se Izrael ne bi htio odvojiti od materijalnih posjedovanja i dati svoje bogatstvo i imovinu Stvoritelju, kako je izraženo riječima „sveta nacija“.

Jako to nalikuje onome što je RAMBAM (rabi Moses ben Maimon, op.prev.) napisao, da se ženama i maloj djeci ne smije odavati ništa što bi se ticalo rada pročišćenja, koji sam po sebi ne smije imati svrhu da bi se primila nagrada, i da treba čekati dok ne odrastu i postanu mudriji i imaju hrabrosti izvršiti ga. Stoga ga Gospod upozorava da ne čini manje od toga da im ponudi istinsku narav rada, kao što je izraženo riječima „kraljevstvo svećenika“.

A što se tiče nagrade koja je definirana riječima „sveta nacija“, ovdje je također Mojsije mogao pomisliti nadalje elaborirati o užicima i umješnoj nježnosti koja dolazi s adhezijom, i stoga ih uvjeriti da je prihvate i odvoje se od svjetovnih posjeda. Stoga je upozoren da ne govori o cijeloj nagradi koja je uključena u riječima „sveta nacija“.

Razlog tomu je da, ukoliko bi im rekao o čudesnim stvarima koje su srž nagrade, prihvatili bi Njegov rad s ciljem osvajanja te divne nagrade za sebe, što bi se smatralo radom za sebe same, samoljubljem. To bi, zauzvrat, falsificiralo čitavu svrhu.

Stoga, vidimo da, što se tiče oblika rada koji je izražen riječima „kraljevstvo svećenika“ rečeno je „ne(ni) manje“, a o mjeri nagrade, izraženoj riječima „sveta nacija“, rečeno je „ne(ni) više“.