Vladama diljem svijeta teško je ispuniti obećanja dana njihovim glasačima zbog visokih cijena nafte i usporavanja globalnog ekonomskog rasta. Zaista, ekonomski uvjeti su se promijenili u odnosu na protekle godine i postaje sve teže ispuniti sva obećanja dana radnim obiteljima, poduzetnicima, korporacijama, lokalnim vladama, zadovoljiti infrastrukturne potrebe budućih generacija i spasiti planet.
Imali smo dobar niz gospodarskog rasta nakon krize oko azijskog kredita i pucanja internetskog mjehura (pojam se odnosi na razdoblje od 1998. – 2001. godine kada je rast vrijednosti internetskih tvrtaka i vrijednosti nekretnina naveo američka kućanstva da misle da su postala daleko bogatija, zavodeći ih u golemo povećanje posuđivanja i trošenja - na kuće, automobile i ostale trajnije predmete; op.prev.). Vjerovali smo da ćemo ovaj put biti sigurni od recesija: Alan Greenspan, bivši predsjednik Federalnih rezervi SAD-a, obećavao se za to pobrinuti. Čak i sada, glasovi se dižu u tvrdnji da ćemo biti dobro; rastući konzumerizam Kine i Indije nastavlja vući vlak svijetske ekonomije. Preusmjerili smo svoje obožavanje prema novim idolima.
Kad bi to barem bilo istinito. Ali povijest nas uči da je mala vjerojatnost da će tako i biti. Samo u posljednjih 100 godina niz ekonomskih krahova živopisno bljeskaju u našem mozgu, kao podsjetnici na oprez. Da navedemo samo neke: 1929., 1939., 1979., 1989., 1990. u Japanu, 1998., 2000. Nagli porasti redovito završavaju propašću, sretna vremena u suzama.
Mnoge stvari koje još nismo uveli u svoja predviđanja mogu poći po krivu: katastrofe koje pogađaju Kinu, primjerice, mogu rezultirati inflacijom i padom proizvodnje; rastuće cijene hrane u manje razvijenim unutrašnjim područjima Kine i diljem cijele Azije mogu potaknuti društvene nerede velikih razmjera; nestašica pitke vode može rezultirati povećanim javnim trošenjem pa čak i graničnim sukobima s ciljem dobivanja pristupa vodi.
Svaka nacija mora razmišljati izvan svojih granica. Stupanj međupovezanosti svjetskih ekonomskih i financijskih sustava, njihovo oslanjanje na prekomorska tržišta i prekomorski proizvodni kapacitet, ovisnost o glavnim internacionalnim tržištima, kojima Kina uvelike pridonosi, čine iluzornim vjerovanje da se možemo zaštititi od naglih porasta i padova. Nijedan intelektualni model stvarnosti ne može pohvatati sve relevantne faktore, uključujući ono što Nassim Nicholas Taleb naziva “Crnim labudovima”: rijetki, teškopredvidivi događaji snažnog utjecaja, izvan sfere normalnih očekivanja.
Što bi vlade trebale poduzeti u tom slučaju? Nema mnogo toga što mogu učiniti. Na nama, običnim građanima, je da vodimo ove odluke. Hoćemo li se boriti za vlastiti pojedinačni komad torte koja se smanjuje? Ili ćemo djelovati drukčije?
Nije sve crno u teškim vremenima. Ovo su vremena osobnog rasta, vremena zajedničkog povezivanja pred nesrećama, vrijeme samoograničavanja u korist drugih. Osoba se prirodno srami rastrošnosti i razbacivanja oskudnim sredstvima kad postane jasno da će obitelj, prijatelji i susjedi primiti manje zbog toga. To je također vrijeme kada vjera u budućnost postaje od kritične važnosti.
Sada je potrebna ogromna promjena u svim nacijama svijeta, posebno razvijenim zemljama. Kako postaje jasno koliko je svijet međusobno povezan, trebamo shvatiti da je čovječanstvo jedna ujedinjena nacija s mnogobrojnim pokrajinama. Svaka pokrajina ima svoje prednosti, slabosti, potrebe i aspiracije. Ali sve su dio jedne. Naša solidarnost i samoograničavanje sada se moraju provesti zbog dobrobiti drugih, uključujući i one koji ne pričaju isti jezik kao mi, koji ne djele ista vjerovanja, imaju drugu boju kože ili koncepte ponašanja, koji nastanjuju zemlje u kojima nikad nismo bili.
Kroz cijelu povijest bilo je društava koja su se temeljila na principu da je dobrobit društva važnija od dobrobiti pojedinca. Ova su društva doživjela neizbježan pad, od kojih je najveći bio konačni raspad Sovjetskog Saveza, čiji je sustav bio utemeljen na ukidanju privatnog vlasništva i nametanju institucionalizirane solidarnosti. Mudrost kabale nam objašnjava zašto su ova utopistička društva osuđena na propast. Svako od njih pokušalo je nametnuti altruistično ponašanje svojim članovima, ali kabala govori da je naša urođena priroda djelovanje temeljeno na vlastitom interesu. Kao posljedica, pojedinci u takvim društvima postaju sve nezadovoljniji jer djeluju protivno svojoj prirodi. Neizbježno je da neki u društvu počnu uzimati više od drugih, bilo da se radi o materijalnim dobrima ili o moći. Raskorak između ideala i stvarnosti vremenom će uništiti sustav.
Prema kabali, jedini način da se naprave trajne promjene u kojima će se svi članovi društva osjećati ispunjenima i zadovoljnima je da promijenimo samu našu prirodu. Kabala nam pruža metodologiju prema kojoj ćemo iskusiti stvarnost da smo svi jedna univerzalna ljudska duša. Kada ljudi shvate ovu jednostavnu istinu, postaje jasno da je briga za druge zapravo isto što i briga za samoga sebe. Neće biti potrebe za prisiljavanjem ljudi na davanje i djeljenje. Ovo će biti njihova urođena priroda, i društvo će procvasti. Krize koje prijete svijetu današnjice će nestati jer će prekomjerna potrošnja i eksploatacija postati stvar davne prošlosti. Svijet će živjeti u harmoniji.
