Objavljeno 12. prosinca 2010.
Pitanje: Želim vidjeti čitav svijet budan i svjestan. Kako da to postignem?
Odgovor: Ne možete izaći van granica onoga što zajednički sustav korekcije duša otkriva u današnje vrijeme. A otkriva puno toga. Pitanje je: u kojoj mjeri možemo utjecati na njega?
Svijet još ne osjeća potrebu za kabalom jer ne može povezati ono što se događa s vlastitim ispravljanjem. Čovjek to jednostavno ne želi. Kad mi se dogodi nešto loše, tražim koga ću okriviti i to nikada nisam ja sam. To je prirodno za egoizam, stoga uvijek okrećemo leđa ispravljanju.
U takvim okolnostima, moramo učiniti sve što je u našoj moći. Ono što ne možemo, trebamo barem pripremiti put koji će sljedeća generacija moći slijediti. Mjesto rada dano vam je od Stvoritelja, a s Njim nema prepirke.
Svijet se budi, ali ne brzinom kojom bismo mi htjeli. Stvoritelj ima druge planove. Naposljetku, impresije koje bivaju utisnute u duše na evolucijskom putu moraju dosegnuti svoju dubinu. A za to treba vremena.
Mi bismo voljeli pojuriti naprijed; međutim, kad naučimo dizajn duše, shvatimo da između njezina dva stanja postoje milijuni akcija izvršenih u volji za primanjem (želji). Ponekad se računalo „smrzne“ na tridesetak sekundi i ne možete ništa osim čekati.
Opet, s vremenom proces se ubrzava. Ponekad je trebalo pola sata da skinete neki jednostavan program s interneta, a danas skidamo čitave filmove za pola minute. I opet, svakako trebamo biti strpljivi: previše je akcija koje se moraju manifestirati u kolektivnoj želji Shechine (Božanstvo). Naša potreba za žurbom potječe od našeg neznanja o važnosti i nužnosti svake takve akcije.
Stoga, mi trebamo samo „stisnuti gas do daske“, odnosno dati svijetu koliko god možemo, bez obzira na odgovor. To ne ovisi o nama. Svijet ima svoj evolucijski tempo. Pogledajte silne napore koje je Baal HaSulam uložio, a tek 60-70 godina nakon njegovih očajničkih apela nešto se počelo mijenjati.
Mi ne vidimo čitav raspon egoizma koji se približava ispravljanju. Trebali bismo pomno rasporediti svoje malobrojne snage kako bismo ih iskoristili za diseminaciju s najvećom mogućom učinkovitosti. Ukoliko to ne učinimo, naše riječi neće doseći uši ljudi niti će posaditi išta u njihova srca.
Pričao sam o tome s Rabashem i nekim drugim kabalistima koje smo znali posjetiti. Vidio sam kako gore iznutra, ali su istovremeno bili strpljivi. Doista su bili „pod nabojem“, no što se može s djetetom koje se igra igračkama? Treba mu vremena da se razvije.
Stoga, moramo snažnije raditi iznutra, između sebe. Na taj način, moći ćemo probuditi cijeli svijet, kroz unutarnju mrežu duša, ljudi čak neće morati upaliti TV niti pohađati uvodne lekcije.
Usmjerite svu svoju želju ka izgradnji ispravne povezanosti unutar grupe, kako su i kabalisti prije činili. Što se tiče publike izvana, dajte im potrebno znanje u malim dozama u mjeri njihove spremnosti. Hranite ih malom žičicom, kako biste hranili i dijete.
