U današnjem svijetu napredne tehnologije, osoba se jednostavno ne može daleko dogurati bez računala. Danas komuniciramo preko e-mailova više nego preko poštanskih usluga. Plaćamo svoje račune preko interneta. Kupujemo različite stvari, od elektronike do nakita, od automobila do ulaznica za zabavne programe, a sve to preko interneta.

Da, računalo je doslovno revolucionaliziralo naše živote. Pa ipak, puno ljudi nema pojma o tome da se u jednom trenutku vodila žestoka bitka između vrsta sustava za prevlast nad tim predivnim mašinama.

Kada su se osobna računala počela pojavljivati na tržištu u kasnim 70-ima, Windows nije bio dominantni operativni sustav. Apple Computers je razvila sustav koji je lagan za uporabu i koji je momgućavao korisniku pokretanje programa koji su bili načinjeni za taj operativni sustav.

Naravno, svi smo čuli priču o Bill Gatesu i njegovom revolucionarnom operativnom sustavu razvijenom u njegovoj garaži, nazvanom Windows. Uskoro su se poslovni računalni programi počeli prilagođavati isključivo samo na Windows–ima.

Ukratko, u početku smo imali dva operativna sustava na raspolaganju koja su bila poprilično slična. Trebalo je, doduše, malo reklame kako bi se proširile glasine o Gates–ovom novom operativnom sustavu, no kada se to dogodilo, IBM osobna računala naglo su prodrijela na svjetsko tržište, s toliko puno programa koji se mogu upotrijebiti samo u tom sustavu da je ubrzo preuzeo većinski dio tržišta koji je Apple uživao do tada.

Zašto pišem o ovome u članku o kabali?

Ovdje nisu u pitanju različiti programi koji se pokreću na računalu, nego općeniti operativni sustav koji upravlja programima. Postoji još jedan problem. Programi koji su načinjeni za Apple ne rade na Windows–ima. Još je čudnije to što smo kao ljudi potpuno istovjetni računalima. Pokrećemo mnoge programe; svakodnevno provodimo tisuće funkcija, ali sve u svemu, djelujemo u jednom operativnom programu koji upravlja svime što radimo.

Taj operativni program naziva se volja za primanjem.

Kako on radi? On radi prema načelu „najmanja količina truda za najveću količinu dobiti“. Neovisno o situaciji u kojoj se nalazimo, mozak odmah provodi izračun prema najvećoj mogućoj količini užitka kojeg možemo dobiti. Suprotno je također istinito. U situacijama koje uključuju neku vrstu bola, upotrebljava se izračun o tome kako izbjeći tu bol sa najmanjom količinom truda.

Program 1: „Ja želim primiti užitak!“

Drugim riječima, o svemu što osjećamo sudimo prema načelu užitak nasuprot bola. Sudimo o tomu što je dobro a što loše služeći se istim načelom.

Znači li to da uvijek primamo? Pa, jednom riječju, da. Čak i kada mislimo da dajemo, mi smo zapravo prethodno izračunali da će nam taj određeni postupak davanja donjeti određenu količinu užitka.

Ako taj izračun rezultira pozitivnim omjerom užitka naspram boli, mi dajemo. Ako je rezultat u negativnom omjeru, mi ne dajemo; drugim riječima, cijena truda u tom slučaju previsoka je za količinu užitka koji bi bio primljen. To je razlog zašto smo sretni kada dajemo u humanitarne svrhe, no u tom slučaju zasigurno nećemo dati novac za plaćanje osobnih računa. Jednostavno, izračunali smo da bi ta cijena previsoka.

Međutim, postoji još jedan program, program koji je zasnovan na potpuno drugačijem načelu. Zamislite na trenutak da se nalazite u situaciji u kojoj netko drugi ima želju za nečim. Normalno, mi izračunavamo koliko užitka ćemo mi primiti ako ispunimo želju te osobe, te kolika će biti cijena ispunjavanja te želje.

Program 2: „Ja želim davati užitak!“

Ali što ako je izračun izmjenjen? Što ako upotrijebimo u potpunosti novi operativni sustav koji nije zasnovan na izračunu užitka nasuprot boli? Što ako upotrijebimo program koji je u potpunosti zasnovan na izračunu istine nasuprot neistini, davanja nasuprot nedavanju?

Zamislite društvo koje bi upotrebljavalo takav operativni sustav. O svima bismo sudili sukladno njihovoj sposobnosti davanja, a ne količini novca kojeg su zaradili ili jesu li uspješni sportaši. Što je osoba više sposobna dati, to bi ju i društvo više cijenilo. No, kako osoba može promijeniti svoj operativni program? Što joj je potrebno za to? Naposlijetku, zašto bi to itko želio?

Za promjenu programa potrebna je promjena društvenih vrijednosti

Očito je da to nije jednostavan čin. Kako bismo promijenili način na koji provodimo izračun u našem mozgu, potrebno je učestalo jačanje ideje da je upravo to ono što trebamo učiniti. Trebamo biti u potpunosti uvjereni u to da će nam takvom promjenom biti bolje. U protivnom nam naš trenutni operativni program nikada neće dopustiti takvu promjenu.

To znači da moramo takav program reklamirati sebi i to svakodnevno, baš kao što nas svakodnevno bombardiraju reklamama na televiziji. A koja je to reklama? To je „Voli bližnjega svoga kao samoga sebe“ . To, drugim riječima, znači držati želje drugoga bitnijima od vlastitih. Taj čin jednostavno se naziva „ljubav“.

Naime, mii trenutno funkcioniramo na način na koji funkcionira svaka životinja – uključujući i ljudska bića. Međutim, razina naših (ljudskih) želja daleko je složenija i snažnija od razine želja bilo koje druge životinje, zbog čega ih nikako ne uspijevamo zadovoljiti. To je uzrok svih ratova, kriminala, upotrebe droga, i nasilja u našem svijetu. Zašto? Cijelokupna priroda djeluje prema programu davanja, ljubavi. I ako naučimo to načelo ljubavi, tada prekidamo patnju u obliku u kojem ju poznamo.

Promjena programa = izjednačavanje s Prirodom

Samo su ljudi upravljani operativnim programom koji je u potpunosti suprotan  programu Prirode. Ako promjenimo taj program, ako ga promjenimo tako da steknemo jednakost forme sa programom Prirode, tada ćemo baš kao i program prvenstveno napisan za Apple koji je bio promjenjen i sada radi u Windows–ima, biti bi u mogučnosti upravljati svim svojim funkcijama na način koji je u potpunosti u skladu s Prirodom.

U tom bismo slučaju otkrili ljubav. Otkrili biismo izvor neograničenog užitka koji je daleko veći od zbira svih užitaka koje smo ikada iskusili kroz naš trenutni operativni program nazvan „volja za primanjem“.