Tko je Pero Perić?

Većina nas poprilično je sigurna u to tko je on(a). Isto tako, većinu smo vremena poprilično sigurni da znamo tko su zaista naši prijatelji. No kada počnemo opisivati sebe ili svoga prijatelja, takav opis obično započinje sa tjelesnim opisom: spol, dob, visina, opća građa, boja kose, boja očiju i slično.

Reci mi nešto više o njemu. Kakav je on?

Naravno, takav opis poprilično je ograničen i nipošto ne određuje osobu koja je predmet opisa, zbog čega brzo prelazimo na opisivanje karakter i osobina te osobe.

Trebam znati više! Što on voli raditi?

Neke od tih karakteristika određene su okolinom u kojoj osoba živi, njezinoj obitelji, poslu, drugim prijateljima, mjestu gdje živi itd. I u ovom slučaju nalazimo opis nedostatnim. Napokon, nastavimo li „kopati“ dublje, otkrit ćemo najdublji sloj: što ta osoba voli. Primjerice, naš prijatelj može voljeti operu ili narodnjake, nogomet ili košarku, čitanje ili gledanje televizije, ostajanje kod kuće s obitelji ili izlaske i zabavu tijekom cijele noći.

No što mi ovdje zaista opisujemo? Te karakteristike zapravo su želje koje osoba uživa ispunjavati. Možemo reći da zaista poznajemo nekoga kada znamo kakav je, što ga ispunjava, što mu pruža najviše užitka. To je razlog zbog čega su, u pravilu, naši najbliži prijatelji ljudi s kojima smo najviše slični po pitanju stvari koje nam pružaju užitak.

Drugim riječima, kada volimo raditi iste stvari kao i naši prijatelji, želimo više boraviti s njima. Naš je konačni zaključak o tomu tko netko uistinu jest zasnovan na jedinstvenim željama koje ta osoba ima.

Ja jesam moje želje?

Dakle, znači li to da ja jesam moje želje? Jesam li, pored mojih bioloških karakteristika, samo određeni broj želja koje kada se zbroje čine mene, osobu?

Vidimo toliko različitih želja na ovom svijetu da ako uzmemo u obzir svaku od tih želja, imajući pri tom na umu da se svaka od njih može ispuniti na brojne načine, nije ni čudo zašto postoji toliko različitosti među ljudima na planeti.

Međutim, pretpostavimo na trenutak da bi moglo postojati dublje „ja“, „ja“ koje nije određeno kombinacijom tjelesnih karakteristika i zbirom želja za određene vrste užitaka. Gdje ćemo i kako otkriti takvo „ja“ unutar ovog našeg vanjskog „ja“?

Zbunjeni? Koje bi drugo „ja“ moglo postojati?

Ja nisam moje želje

Odgovor na to pitanje ne leži unutar želja koje čine osobu, nego unutar toga „tko“ ih zapravo ispunjava. Drugim riječima, postavlja se pitanje odakle užitak koji ispunjava te želje izvire?

Pretpostavimo na trenutak da postoji neka vrsta sile, sile koja nije slična niti jednoj drugoj, gravitaciji, elektricitetu, kojoj god. Ali jedinstvena osobina te sile jest ta da nam ona donosi užitak. Kako? Prvo, stvara želje koje svi osjećamo na različiti način, a tada ih ispunjava. U stvarnosti, to je točno ono što se i događa. Svaki pokret koji načinimo od najmanjeg do najvećeg, činimo u svrhu ispunjenja neke želje.

Dok razmatrate navedeno, promislite o slijedećem. Mi smo u potpunosti skriveni od te sile. No ako ta sila zaista postoji, ne samo da je odgovorna za sve što činimo, dok neprestano pokušavamo ispuniti naše želje ili, s druge strane, ništa ne radimo, već je odgovorna i za sve što čine drugi. Jer svi se postupci svih osoba na planeti uvijek provode s ciljem zadovoljavanja želja. Isto vrijedi i za sve životinje na planeti, s tim da su naše (ljudske) želje puno složenije.

Priča o kralju i seljaku

Što želimo time reći? Hajdemo vidjeti može li kratka priča razjasniti o čemu se tu zapravo radi. Bila jednom davno dva momka koji su bili veliki prijatelji. Kada su odrasli, jedan je postao kralj, a drugi običan seljak. Izgubili su kontakt jedan s drugim kroz godine, no jednog je dana kralj otkrio gdje se seljak nalazi. Kako je vidio stanje u kojem se seljak nalazi, počeo je potajno seljaku davati poklone. Seljak je volio poklone koje je dobivao i toliko je uživao u njima da je prošlo dosta vremena dok se nije počeo pitati tko mu daje takve poklone.

Nakon dosta godina, napokon mu je sinulo da postoji izvor svih tih poklona, pa ga je počeo tražiti. Jednoga dana, spazi seljak čovjeka koji mu je ostavio poklon, pa ga je odlučio slijediti. Naravno, čovjek je ušao u kraljevu palaču, a seljak ga je slijedio.

Upoznavši kralja, bio je začuđen kada je doznao da je on bio taj koji mu je davao poklone svih tih godina. Kralj primjeti da je seljak sada uistinu sretan i upita ga „Što ti još mogu dati kako bih te učinio u potpunosti sretnim?“ Seljak odgovori „Želim biti kao ti, raditi što i ti.“ To kralj nije mogao učiniti, jer mogao je dati svo vlasništvo koje je imao, već je na seljaku da unutar sebe pronađe želju dobroga kralja.

Mi smo poput seljaka iz priče, neprestano primamo užitak isunjavajući želje koje je u nas stavio anonimni davatelj. No, u određenom se trenutku počinjemo povezivati ne samo s poklonima, već i sa željom za saznavanjem tko je taj koji nam daje poklone, kao i željom za postajanjem poput njega.

Trebam stvoriti pravo „Ja“

Upravo ta želja predstavlja pravo „Ja“. Zašto? Zato što nam sve druge želje zapravo dolaze od davatelja. Međutim želja za „biti poput davatelja“, raditi što on radi, nije želja koju nam je on dao, već želja koju razvijamo u sebi. I to je jedina neovisna želja koju posjedujemo, sve druge dolaze od davatelja.

Ako osoba želi saznati tko ona uistinu jest, njezina potraga počinje u otkrivanju tko zapravo donosi užitke koje ona osjeća. Tada će se početi povezivati s davateljem, a ne užicima koji dolaze od davatelja.