Religija pretpostavlja da Stvoritelj mijenja svoj stav prema osobi, ovisno o njezinim postupcima. Znanost kabale međutim tvrdi da je Viša Sila nepromjenjiva, te da ponašanje pojedinca nikako ne može utjecati na Nju. Umjesto toga, osoba može svojim postupcima izmjeniti sebe. Bit će u stanju drukčije opažati Vladavinu Višega, ako su njezine promjene usmjerene prema većoj sličnosti (sa Stvoriteljem, op.pr.). Moći će opažati da je Stvoritelj dobar i milostiv. Uvećavajući razliku između svojih svojstava (primanje) i svojstava Stvoritelja (davanje), osoba će osjećati stav Stvoritelja negativnije.
Postoji mnogo izraza u kabalističkim tekstovima koji upućuju na nepromjenjivost stava Stvoritelja prema stvorenim bićima:“Ja ne mijenjam svoje Ime“(„Ani HaVaYA lo Shiniti“), „On je dobar i daruje dobrotu svojim stvorenjima, dobrim i lošim“ („Tov ve Metiv le Raim u le Tovim“), „Viša Svjetlost je apsolutno nepokretna“ („Ohr Elion Nimtza be Menucha Muchletet“).
Stoga se molitva još zove i samoprosuđivanje ili samoanaliza. To znači da osoba ne upućuje molbe Stvoritelju, već, umjesto toga, analizira i prosuđuje samu sebe u odnosu na nepromjenjivu Višu Silu. (Pogledajte objašnjenja u Baal HaSulamov „Uvod u Talmud Eser Sefirot“ o putu prema svrsi stvaranja. Kako se osoba mijenja, ona ispravlja sebe u odnosu na nepromjenjivog i Apsolutnog Stvoritelja).
Ovaj stav prema sebi i prema Stvoritelju čini razliku između kabale i religije. Iako religija zahtijeva određene osobne promjene, ona se temelji na moljenju (zahtijevanju od) Stvoritelja. U ovom su svijetu religije slične drevnim vjerovanjima, koja su naveliko prakticirala podmićivanje Viših sila prirode.
Religije odbacuju Kabalu, jer se temelje na uvjerenju da osoba treba samo moliti i tražiti od Stvoritelja, pa će se sve odozgora promijeniti u njezinu korist, pošto će joj Stvoritelj okrenuti svoje lice. To znači, vjernik je uvjeren da Stvoritelj postoji i vlada svime. Da bi se išta poboljšalo, potrebno je samo moliti Stvoritelja, umjesto mijenjanja samoga sebe. Religiozne mase tumače unutrašnje promjene kao činjenje dobrih djela, kao što je pomaganje drugima iz suosjećanja, ali ne kao mijenjanje vlastite prirode čineći ju sličnijom Stvoritelju.
Uvjerenje o promjenjivosti stava Stvoritelja prema pojedincima, vodi k zavisti: prema kome Stvoritelj postupa s većom ljubavi i tko je više „božanski izabran“. To uzrokuje netrpeljivost ne samo među ljudima već i među religijama. Predstavnici različitih vjeroispovjesti prepiru se oko toga čije je molitve Stvoritelj skloniji uslišiti.
Kabala tvrdi da je Stvoritelj nepromjenjiv. Tijekom procesa vlastitog ispravljanja, osoba (kroz napredak, op.pr.) sve više zaslužuje uvidjeti nepromjenjivost stava Stvoritelja prema svemu. Stoga, što je osoba ispravljenija, to će više opravdavati djela Stvoritelja. Kabala tvrdi da bi se osoba, umjesto moljenja, trebala mijenjati. Zbog toga, kabala izaziva mržnju religioznih grupa, jer ih posredno optužuje za licemjerstvo.
Da bismo bolje razumjeli stav kabalista prema Stvoritelju, možemo pogledati u kabalistički molitvenik. On ne sadrži uobičajene riječi koje izražavaju ljudske emocije. Umjesto toga, sastoji se od brojnih simbola koji označavaju duhovne postupke koje osoba treba provesti tijekom ispravljanja, kako bi primila Višu Svjetlost. Ovo je razlika između religioznog poimanja Boga i kabalističkog poimanja Stvoritelja.
Kabalističko učenje strukture univerzuma daje osobi jasnu predodžbu Stvoritelja, čije se karakteristike nalaze na samom vrhu duhovnih ljestava, ali i nje same koja se nalazi na dnu tih ljestava. Prečke ljestava predstavljaju različite svjetove. Svrha je stvaranja samostalno uzdizanje i povezivanje želja osobe sa željama Stvoritelja.
Ovo uzdizanje uključuje unutarnju promjenu svojstava osobe iz egoistične namjere u svim njezinim mislima i željama, u altruistične namjere. Čovjek se uzdiže prečkama ljestava, pri čemu svaka prečka označava stupanj njegove sličnosti Stvoritelju.
Naravno, detaljno proučavanje strukture univerzima priječi osobu u zamišljanju da njezin odnos sa Stvoriteljem ovisi o njezinim zahtjevima (molbama). Zamislite savršenog roditelja u našem svijetu. Očigledno je da dijete svojim djelima nipošto ne može izazvati dodatnu ljubav prema sebi, jer je roditeljska ljubav vječna i savršena. Vanjska projekcija te ljubavi (kao i djetetova percepcija te ljubavi, op.pr.) ovisi samo o stanjima kroz koja osoba mora proći da bi se upoznala sa cjelokupnim stvaranjem, da bi stekla iskustvo, te postala jednaka Stvoritelju u svom umu i srcu.
Iz toga slijedi da se čak i najpoželjnija preobrazba koju možemo napraviti u nama, i, kao posljedicu toga, osjetiti nepromjenjiv dobrohotan stav Stvoritelja prema nama, zapravo teško može nazvati ispravljanjem. Tomu je tako jer moramo proći kroz sve razine, ekstremna stanja, promjene i osjećaje da bismo stekli iskustvo i sposobnost koja nam je potrebna za opažanje cjelokupnog univerzuma, s kraja na kraj.
Ispravljanje se odnosi samo na naš stav prema svemu što nam se događa. Kada, neovisno o tomu što se dogodilo, procjenimo i prihvatimo sve što se događa kao posve dobrohotno, to u nama pobuđuje osjećaj sreće i zadovoljstva. To, potom, vodi prema stanju u kojem osoba otkriva da se zapravo ništa ne mijenja osim njezinog vlastitog stava prema nepromjenjivom stanju u kojemu postoji (Ein Sof, op.pr.). Stvorena je u tom stanju i oduvijek je postojala u njemu.
Nije potrebno posebno napominjati da proučavanje kabale pruža sliku stvaranja i položaja kojeg osoba zauzima u njemu, a koja osobu prirodno odvraća od molitve. Ipak, molitva je najvažnija, ključna stvar u vjerskim praksama, dok je sve ostalo uređeno je oko nje.
U tom slučaju, mudrost kabale prirodno usmjerava osobu prema unutrašnjem promišljanju i preobrazbi, što ju odvraća od izvođenja rituala i slijeđenja bilo kakvih vjerskih naloga. Zbog toga se sve religije, s Judaizmom na čelu, suprotstavljaju kabali.
Autor: Rav Michael Laitman
