Čuo sam na Parashat Yitro, 1, 6. veljače, 1944

Pisano je da “ne postoji ništa osim Njega.” To znači da ne postoji niti jedna druga sila na svijetu koja može učiniti išta protiv Njega. I ono što čovjek vidi, naime, da na svijetu postoje stvari koje niječu vlast odozgo; tako je, jer On to želi.

To se smatra korekcijom, zvanom “lijeva odbacuje, desna prihvaća”, znači da se ono što lijeva odbacuje smatra korekcijom. To znači da na svijetu postoje stvari koje od početka osobu odvraćaju s pravoga puta i odbijaju ga od Svetosti.

I korist je ovih odbacivanja da osoba kroz njih prima potrebu i potpunu želju za Stvoriteljevom pomoći, jer vidi da je bez nje izgubljen. Ne samo da ne napreduje u svojemu radu, nego izgleda kao da nazaduje; to jest, nedostaje mu snage da primjenjuje Toru i Mitzvot čak i u Lo Lishma (ne za Njeno ime). Da se samo s iskrenim nadilaženjem svih problema iznad razuma može primjenjivati Tora i Mitzvot. No, on nema uvijek snagu za prevladati ponad razuma; pa je primoran skrenuti, ne daj Bože, s puta Stvoriteljeva, čak i sa Lo Lishma.”

I onaj, koji uvijek osjeća da je razbijeno veće nego čitavo, da ima mnogo više poniranja nego uzdizanja, i ne vidi kraja ovim poteškoćama, i zauvijek će ostati izvan Svetosti, jer vidi da je preteško za njega da štuje koliko je crnoga pod noktom, osim kroz prevladavanje ponad razuma. No, on nije uvijek sposoban prevladati. I što će biti kraj svega toga?

Tada dolazi do odluke da mu nitko ne može pomoći, osim Stvoritelja samoga. To ga potiče da načini zahtjev iz srca prema Stvoritelju, da mu otvori oči i srce, da ga dovede bliže vječnom prianjanju s Bogom. Slijedi tada, da sva odbijanja koja je iskusio... sve je došlo od Stvoritelja.

To znači da se odbijanja koja je iskusio nisu događala uslijed toga što je on bio u krivu, zbog nedostatka sposobnosti za prevladavanje, nego radije, zato što su odbijanja za one ljude koji se žele primaći bliže Stvoritelju. I kako se takva osoba ne bi zadovoljila samo s malim, točnije, da ne bi ostala poput maloga djeteta bez znanja, prima pomoć odozgor na način da neće moći reći da Hvala Bogu, on štuje Toru i čini dobra djela i što bi više mogao tražiti?

I samo ako ta osoba ima istinsku želju, primit će pomoć Odozgor. I neprestano mu se  pokazuje koliko je u krivu u svojem sadašnjem stanju. Naime, poslane su mu misli i gledišta, koji rade protiv njegovih nastojanja. To je zbog toga da bi uvidio kako nije jedno s Gospodinom. Koliko god prevladavao, uvijek sebe vidi u sve udaljenijoj poziciji od svetosti nego drugi, koji osjećaju da su jedno sa Stvoriteljem.

Ali on, u drugu ruku, uvijek ima svoje prigovore i zahtjeve, i ne može opravdati ponašanje Stvoritelja, i kako se On postavlja prema njemu. Boli ga. Zašto nije jedno sa Stvoriteljem? Najzad, počne osjećati da uopće nema udjela u svetosti.

Premda je povremeno probuđen Odozgor, što ga trenutačno oživi; no ubrzo nakon toga pada u mjesto niskosti. Ipak, to je ono što rezultira shvaćanjem da mu samo Bog može pomoći i stvarno ga približiti sebi.

Čovjek mora stalno pokušavati i ostajati blizu Stvoritelja, naime, tako da su mu sve misli usmjerene k Njemu. To znači, čak i ako se nalazi u najgorem stanju, iz kojega nije moguće veće propadanje, ne smije ostavljati Njegovo područje, odnosno, da misli kako postoji drugi autoritet koji ga spriječava da uđe u svetost, i koji ima snagu činiti dobro ili naštetiti.

Znači, ne smije misliti da postoji sila Sitra Achra (Druga Strana), koja ne dopušta čovjeku da čini dobra djela i slijedi Božje puteve. Radije, sve je učinjeno od strane Stvoritelja.

Ba’al Shem Tov rekao je da onaj koji kaže da postoji neka druga sila (osim Stvoritelja), tj. Klipot (ljuske), nalazi se u stanju gdje ˝služi drugim bogovima˝. Nije nužno misao hereze ta koja je grijeh, ali ako misli da postoji neki drugi autoritet i sila odvojena od Stvoritelja, tada čini grijeh.

Nadalje, onaj koji kaže da čovjek ima vlastiti autoritet, tj. ako kaže da je on jučer svojevoljno odlučio ne slijediti Božje puteve, tada se i to smatra grijehom hereze. Znači da ne vjeruje da jedino Stvoritelj upravlja svijetom.

Ali, kada počini grijeh, zasigurno mora požaliti što ga je počinio. No ovdje također moramo smjestiti bol i patnju u pravi poredak: gdje smješta razlog grijehu, jer je to točka zbog koje treba zažaliti.

I čovjek treba zažaliti i reći: “Ja sam učinio taj grijeh jer me Stvoritelj srozao dolje iz svetosti, u mjesto prljavštine, u otpadnu kaljužu, gdje je prljavština." Drugim riječima, Stvoritelj mu dade želju i stremljenje da zabavlja samoga sebe i diše zrak u mjestu smrada.

(I možete reći, kako je rečeno u knjigama, da ponekad čovjek inkarnira u tijelu svinje. To moramo protumačiti kao da, kako veli, prima želju i težnju da uzme životnost od stvari koje je već prepoznao kao otpad, no sada želi da ga te stvari uzdržavaju).

I jednako tako, kada se čovjek osjeća u stanju uzdizanja, i osjeti nešto dobroga okusa u radu, ne smije reći: “Sada sam u stanju u kojem osjećam da je vrijedno štovati Stvoritelja.” Radije, trebao bi znati da se sada sviđa Stvoritelju, da ga je Stvoritelj doveo bliže, i da zbog toga sada osjeća dobar okus u radu. I trebao bi biti oprezan da nikada ne napusti područje Svetosti, i kaže da postoji drugi koji upravlja osim Stvoritelja.

(No to znači da stvar favoriziranja od strane Stvoritelja, ili suprotno, ne ovisi o samoj osobi nego samo o Stvoritelju. I čovjek, sa svojim izvanjskim umom, ne može shvatiti zašto ga je sada Gospodin favorizirao a zatim nije.)

Isto tako, kada žali što ga Stvoritelj ne približuje Sebi, treba biti oprezan da isto tako ne brine o sebi, dakle da je odvojen od Stvoritelja. Jer, time postaje primatelj u vlastitu korist, a onaj tko prima razdvojen je od Stvoritelja.

Radije treba žaliti zbog progonstva Shechina (Božanske Prisutnosti); znači, zbog uzrokovanja tuge u Božanskoj Prisutnosti

Kao primjer možemo zamisliti bolest u nekom malom organu. Bol se i dalje najviše osjeća u srcu i umu, koji su glavnina čovjeka. I zasigurno osjećaj jednoga organa ne može odražavati osjećaj čovjekove ukupnosti, gdje se osjeća najveći dio boli.

Slična je bol koju osoba osjeća kada je razdvojena od Stvoritelja. Jer je čovjek samo jedan organ Svete Shechine, jer je Božanska Prisutnost duša Izraela uopće. Stoga, osjećaj jednog organa ne odražava osjećaj bola općenito. Hoće reći da Shechina žali što postoje njezini dijelovi koji su razdvojeni od nje, za koje ne može brinuti.

(I to može biti značenje riječi: "Kad čovjek požali, Shechina kaže: “Lakše je to od moje glave"). I ako čovjek ne pripiše tugu zbog razdvojenosti od Stvoritelja samome sebi, spašen je od padanja u stupicu želje da primi za sebe samoga, što je razdvajanje od svetosti.

Isto se primjenjuje kada se osoba osjeća nešto bliže svetosti, kada je sretan jer je postigao zasluge u očima Stvoritelja. Tada također mora reći da je srž njegove radosti zbog toga što sada postoji radost Gore, u Svetoj Shechini, jer sada može dovesti Njen privatni organ bliže Njoj, koja neće taj svoj osobni organ otjerati s toga mjesta.

I čovjek se raduje zbog toga što je nagrađen sa sposobnošću da zadovolji Božansku Prisutnost. Jer, radost koju osoba osjeća samo je dio radosti koju osjeća cjelina. I kroz ove kalkulacije on gubi svoju individualnost i izbjegava zarobljavanje od strane Sitra Achra, koja je volja za primanjem u vlastitu korist.

Iako, volja za primanjem je neophodna, jer to konstituira osobu, s obzirom da se sve što postoji u osobi osim volje za primanjem ustvari pripisuje Stvoritelju. Svejedno, volja za primanjem zadovoljstva mora biti korigirana u formu darovanja.

Što će reći, da užitak i radost, uzeti od strane volje za primanjem, trebaju biti usmjereni prema donošenju zadovoljstva onomu što je Gore, jer postoji užitak dolje; jer je to bila svrha stvaranja, doprinijeti Njegovoj kreaciji. I to se zove radost Božanske Prisutnosti Odozgo.

Iz toga razloga, čovjek mora potražiti savjet o tome kako može uzrokovati zadovoljstvo Gore. I zasigurno, ako primi užitak, zadovoljstvo će se osjetiti iznad. Stoga, trebao bi žudjeti za tim da uvijek bude u Kraljevoj palači, i da ima mogućnost igrati se Kraljevim blagom. I da će zasigurno uzrokovati zadovoljstvo Gore. Slijedi da čitavo njegovo stremljenje treba biti samo u korist Stvoritelja.

Čuo sam 1942

Sveti Zohar kaže: „On je Shochen (Žitelj) a Ona je Shechina (Božanstvenost).“ Trebali bismo pojasniti ove riječi: Znano je o Višoj Svjetlosti, da kažu da da u njoj nema promjena, kao što je napisano, „Ja Gospod ne mijenjam se“. Sva imena i oznake samo su u odnosu na Kelim (posude), što je volja za primanjem uključena u Malchut – korijenu stvaranja. Otamo visi dolje do ovoga svijeta, do stvorenja.

Sva ova razlikovanja, počevši s Malchut, koja je korijen stvaranja svjetova, pa sve do stvorenja, naziva se Shechina. Opći Tikkun (ispravak, korekcija), jest u tome da će Više Svjetlo u njima sjati u krajnjoj posvemašnjosti.

Svjetlost što sja u Kelim imenovana je Shochen, a Kelim su generalno nazvani Shechina. To znači da se Svjetlost naziva Shochen zato što obitava unutar Kelim, to jest, svi su Kelim nazvani Shechina. Drugim riječima, Svjetlost boravi unutar Schechine. To znači da Svjetlost nazivamo Shochen, jer stanuje unutar Kelim, odnosno ukupnost Kelim, naziva se Shechina.

Prije nego što Svjetlost sja u njima u posvemašnjosti, to vrijeme nazivamo „Vrijeme Ispravljanja“. To znači da činimo korekcije kako bi Svjetlost zračila u njima u potpunosti. Do tada, takvo stanje nazivamo „Božanstvo u Egzilu“.

To znači da još uvijek ne vlada savršenstvo u Višim Svjetovima. Ispod, u ovome svijetu, moralo bi postojati stanje u kojem je Viša Svjetlost unutar volje za primanjem. Ovaj Tikkun smatra se primanjem zbog davanja.

U međuvremenu, volja za primanjem ispunjena je sa neplemenitim i budalastim stvarima koje ne čine mjesto gdje slava Nebesa može biti otkrivena. To znači da, gdje srce može biti Šatorom Svjetlosti Gospodnje, ono postaje mjesto otpada i prljavštine. Drugim riječima, neplemenitost zarobljuje čitavo srce.

To se naziva „Božanstvom u prašini“. To znači da je spuštena na tlo, i svatko se gadi na stvari Posvećene, i ne postoji nikakve želje za ustajanjem iz prašine. Naprotiv, oni odabiru neplemenite stvari, a to donosi patnju Shechini, kada osoba ne načini mjesta u srcu koje će postati Šatorom Svjetlosti Božje.

Čuo sam 1945.

Kako postići Behinat Lishma, nije na pojedincu da razumije, kao što nije na ljudskom umu da razumije kako takvo nešto može postojati u svijetu. Tomu je tako jer je pojedincu dozvoljeno shvatiti jedino da će, ako se upusti u Torah i Mitzvot, postići nešto. U tome mora postojati zadovoljstvo, u protivnom, pojedinac nije sposoban išta učiniti.

Umjesto toga, ovo je prosvjetljenje odozgora, i samo onaj koji ga kuša, može znati i razumjeti. Napisano je o tome: „Kušaj i vidi da je Gospodin dobar“.

Prema tome, moramo razumjeti zašto pojedinac treba tražiti pouku i savjet u vezi s postizanjem Lishma. Ipak, nikakvi savjeti neće mu pomoći, i ako mu Bog ne podari drugu prirodu, zvanu „Volja za Davanjem“, nikakav rad neće mu pomoći u postizanju prirode Lishma.

Odgovor je, kako naši mudraci rekoše (Avot, 2. poglavlje), „Nije na tebi da dovršiš djelo, a nisi slobodan ni ljenčariti.“ To znači da pojedinac mora pružiti buđenje odozdola, jer se ono prepoznaje kao molitva.

Molitva se smatra potrebom, a bez potrebe nema ispunjenja. Prema tome, kada pojedinac ima potrebu za Lishma, ispunjenje dolazi odozgora, i odgovor na molitvu dolazi odozgora, znači, pojedinac prima ispunjenje vlastite potrebe. Iz toga slijedi da je rad pojedinca potreban za primanje Lishma od Stvoritelja jedino u obliku nedostatka i Kli (Posude). Ipak, pojedinac nikada ne može postići ispunjenje sam; ono je, prije, dar Božji.

Međutim, molitva mora biti potpuna, iz dubine srca. To znači da pojedinac sto posto zna da ne postoji nitko na svijetu tko mu može pomoći, osim samoga Stvoritelja.

Pa ipak, kako će netko to znati - da ne postoji nitko tko će mu pomoći osim samoga Stvoritelja? Takvu svjesnost pojedinac može steći samo ako je upotrijebio sve moći koje su mu na raspolaganju, i nije mu uopće pomoglo. Stoga, on mora učiniti sve moguće što postoji u svijetu kako bi postigao „za Stvoritelja“. Tada se može moliti iz dubine srca, a Stvoritelj čuje njegovu molitvu.

Međutim, kada se trudi postići Lishma, pojedinac mora znati preuzeti želju da posve upražnjava davanje, u potpunosti, znači samo davati i ništa ne primiti. Jedino tada počinje vidjeti da njegovi organi ne pristaju na tu ideju.

Iz toga pojedinac može doći do jasne svijesti da nema drugoga savjeta, osim da izlije svoje žalbe pred Stvoritelja da mu pomogne, kako bi tijelo pristalo bezuvjetno se podjarmiti Stvoritelju, jer vidi da ne može nagovoriti svoje tijelo da potpuno poništi vlastito ja. Proizlazi da upravo kada pojedinac vidi da nema razloga vjerovati da će njegovo tijelo samo pristati raditi za Stvoritelja, njegova molitva može biti iz dubine srca, i tada je njegova molitva prihvaćena.

Moramo znati da postizanjem Lishma, pojedinac usmrćuje naklonjenost zlu. Naklonjenost zlu je volja za primanjem, a stjecanje volje za davanjem potire sposobnost volje za primanjem da išta učini. To se smatra njezinim usmrćenjem. Budući je uklonjena iz vlastitog ureda (uprave), i nema više što činiti jer više nije u upotrebi, kada je opozvana s vlastite funkcije, to se smatra njezinim usmrćenjem.

Kada pojedinac promišlja „Kakvu je dobit imao čovjek u svom svojemu radu, dok je radio pod suncem,“ uviđa da nije toliko teško podjarmiti se Njegovom imenu, iz dva razloga:

1. Bilo kako, znači, bilo milom ili silom, pojedinac se mora truditi u ovome svijetu, pa što mu ostaje od sveg truda kojeg je učinio?
2. S druge strane, ako pojedinac želi raditi Lishma, on također prima užitak tijekom rada samoga, prema izreci Mudraca iz Dubne, koji je govorio o stihu „nisi Me zazvao, o Jakove, niti si klonuo zbog Mene, o Izraele.“

Rekao je da je to poput bogatog čovjeka koji je sišao s vlaka, a imao je malenu torbu. Stavio ju je gdje svi trgovci stavljaju njihovu prtljagu, a nosači uzimaju prtljagu i donose ih u hotel gdje trgovci odsjedaju. Nosač je mislio da će trgovac zasigurno sam ponijeti malenu torbu, i da nema potrebe da to čini nosač, pa je uzeo veliku prtljagu.

Trgovac htjede dati malenu napojnicu, kakvu inače daje, ali ju nosač ne htjede uzeti. On (nosač, op.pr.) reče: „Odnio sam u spremište hotela veliku torbu, iscrpilo me i jedino sam nosio vašu torbu, i sada mi za to želite platiti toliko malo?“

Pouka je da kada netko dođe i kaže da se jako trudio u održavanju Torah i Mitzvot, Stvoritelj mu kaže „nisi Me zazvao, o Jakove“. Drugim riječima, nije moja prtljaga ta koju si uzeo, već ta torba pripada nekome drugome. Budući kažeš da si se puno trudio u (održavanju) Torah i Mitzvot, mora da si imao drugog gospodara za kojega si radio; pođi njemu i on će ti platiti.

Ovo je značenje „niti si klonuo zbog Mene, o Izraele“. To znači da onaj koji radi za Stvoritelja nema muke, već naprotiv, užitak i uzvišen duh.

Međutim, onaj koji radi u druge svrhe ne može doći Stvoritelju i žaliti se da mu Stvoritelj ne pruža životnost u radu, jer nije radio za Stvoritelja, da bi mu Gospodin platio za njegov rad. Umjesto toga, pojedinac se može žaliti onim ljudima za koje je radio, da mu podaju užitak i životnost.

Kako postoji mnoge svrhe u Lo Lishma, pojedinac nagradu – odnosno užitak i životnost - treba zahtijevati od cilja za koji je radio. Rečeno je o njima, „Oni koji ih stvaraju bit će isto što i oni (stvoreni, op.pr.); jao onima koji u njih vjeruju.“

Međutim, sve je ovo zbunjujuće. Na poslijetku, vidimo da, čak i kada pojedinac primi na sebe jaram Kraljevstva Nebeskoga bez ikakve druge namjere, i još uvijek ne osjeća nikakvu životnost da bi rekao da ga ta hranjivost potiče da primi na sebe jaram Kraljevstva Nebeskoga, razlog zbog kojeg on prima na sebe jaram leži samo u vjeri iznad razuma.

Drugim riječima, pojedinac to čini na način prisilnog nadvladavanja, protiv volje. Stoga bismo mogli upitati: Zašto pojedinac osjeća napor u ovom radu, pa tijelo svake minute traži vrijeme kada može biti oslobođeno ovog rada, jer ne osjeća nikakvu životnost u radu? Prema gore rečenom, kada pojedinac radi u skromnosti, i ima jedino namjeru raditi u svrhu davanja, zašto mu Stvoritelj ne udjeli okus i životnost u radu?

Odgovor je da moramo znati da je ovo stvar velike korekcije. Da nije tako, značilo bi da su Svjetlo i životnost istoga trenutka obasjali pojedinca kada je počeo primati na sebe jaram Kraljevstva Nebeskoga; pojedinac bi osjetio životnost u radu. Drugim riječima, volja za primanjem pristala bi na rad.

U takvom bi stanju i sama osoba zasigurno pristala, zato što želi zadovoljiti svoju želju, znači radila bi za vlastitu korist. Da je takav slučaj, ne bi nikada postojala stvarna mogućnost postizanja Lishma (dosl. za Njezino Ime).

Tomu je tako zato što je pojedinac prisiljen raditi za vlastitu korist, jer bi tada osjećao veći užitak u radu za Boga nego u materijalnim željama. Tada bi pojedinac morao ostati u Lo Lishma (dosl. ne za Njezino Ime) jer bi u tome osjećao veće zadovoljstvo u radu. Gdjegod postoji zadovoljstvo, pojedinac ne može ništa činiti, jer bez dobiti, ne može raditi. Iz toga slijedi, da kad bi pojedinac primio zadovoljstvo u tom radu (u stanju) Lo Lishma, morao bi ostati u tom stanju.

To bi bilo slično onome što ljudi kažu, da kada ljudi jure za lopovom kako bi ga uhvatili, lopov također trči i viče „Uhvatite lopova“. Tada je nemoguće prepoznati pravog lopova kako bi ga uhvatili i uzeli plijen iz njegove ruke.

Međutim, kada lopov, znači volja za primanjem, ne osjeća nikakav okus i životnost u radu na primanju jarma Kraljevstva Nebeskoga, ako u tom stanju pojedinac radi s vjerom iznad razuma, prisilno, i tijelo postaje priviknuto na taj rad protiv želje za primanjem, tada pojedinac ima sredstva postići rad koji će biti u svrsi pružanja zadovoljstva njegovu Stvoritelju.

Tomu je tako jer je osnovni zahtjev koji se postavlja pred osobu, postići Dvekut (dosl. sjedinjavanje) sa Stvoriteljem kroz vlastiti rad, koji se prepoznaje kao jednakost forme, kada su sva njezina djela usmjerena ka davanju.

Ili kao što stih kaže „Tada ćeš uživati u Gospodinu“. Značenje „tada“ je da isprva, u početku svoga rada, pojedinac nije uživao. Umjesto toga, njegov je rad prisilan.

Kasnije, međutim, kada se pojedinac već naviknuo na rad u svrhu davanja bez obzira na sebe, ako osjeća dobar okus u radu, ali vjeruje da svojim radom pruža zadovoljstvo svome Stvoritelju, treba vjerovati da Stvoritelj prihvaća trud nižih bez obzira kakva je i kolika je forma njihova truda. U svemu, Stvoritelj traži namjeru; ona donosi zadovoljstvo Stvoritelju, i tada se pojedincu pruža „Tada ćeš uživati u Gospodinu“.

Čak i tijekom Božjeg rada on sada osjeća ugodu i užitak, jer sada uistinu radi za Stvoritelja, budući ga trud kojeg je učinio tijekom prisilnog rada određuje sposobnim raditi uistinu za Stvoritelja. Naći ćete da se užitak kojeg pojedinac prima i u tom slučaju odnosi na Stvoritelja, znači posebno za Stvoritelja.

Čuo sam na Elul, kolovoz 1942.

Sveti Zohar tumači što su naši mudri napisali: “Tri stvari šire osobin um. One su: prelijepa žena, prelijepo boravište, i prelijepi Kelim.” Kaže: “Prekrasna žena, to je Sveta Shechina, prekrasno boravište, to je osobino srce; a prekrasni Kelim, to su njegovi organi.”

Moramo objasniti da se Sveta Božanstvenost ne može pojaviti u svojoj istinskoj formi, koja je stanje veličanstvenosti i ljepote, osim kada osoba ima prelijepe Kelim, što su organi, pobuđeni iz srca. To znači da osoba prvo mora pročistiti svoje srce da bi postalo prekrasno obitavalište, na način da anulira volju za primanjem za sebe i navikava se radu gdje će sve njegove akcije biti samo u cilju darovanja.

Zbog tih proširenja prelijepih Kelim, dakle osobinih želja, zvanih Kelim, bit će čist od primanja za sebe. Radije, oni će biti čisti, i smatrat će se davanjem.

Ipak, ako obitavalište nije prelijepo, Stvoritelj kaže, “on i Ja ne možemo živjeti na istom mjestu”. To je zato jer mora postojati jednakost forme između Svjetlosti i Kli. Zato, kada netko na sebe uzme vjeru u čistoći, u umu i u srcu, otkrio je prekrasnu ženu, što znači Sveta mu se Shechina ukazuje u obliku veličanstvenosti i ljepote, i to širi osobin um.

Drugim riječima, kroz užitak i radost koje osoba osjeća, Sveta Shechina pojavljuje se unutar organa, ispunjavajući izvanjske i unutarnje Kelim. To se zove “širenje uma”.

Stjecanje toga jest kroz zavist, žudnju i čast, koji izvode osobu iz svijeta. Zavist znači kroz zavist u Svetu Shechinu, označenu kao žar; kao u “Žar Gospodara nad vojskama.” Čast znači da osoba želi promicati slavu nebesa, a žudnja je kao u “Čuo si žudnju skromnih.”

Čuo sam na objedu 2. dana Rosh HaShana, 5. listopada 1948.

Bit rada osobe trebao bi biti kako postići osjećaj okusa u davanju zadovoljstva svojemu Stvoritelju jer sve što osoba čini za sebe samu udaljava je od Stvoritelja zbog razlike u formi. Međutim, ako osoba provede djela za Stvoritelja, čak i najmanji čin, on se ipak smatra Mitzvom (zapovjed/zakon).

Prema tome, temeljni trud (napor) osobe trebao bi biti pribavljanje sile koja osjeća okus u davanju, koji je sadržan u smanjivanju sile koja osjeća okus u primanju radi sebe. U tom stanju osoba polako pribavlja okus u davanju.

Čuo sam 10. Nisan, 31. ožujka, 1947

Pouzdanje je odjeća za Svjetlost, zvano život. To je zato što postoji pravilo da nema Svjetlosti bez Kli (posude). Iz toga slijedi da Svjetlo, zvano Svjetlo života, ne može odijevati, već se mora ogrnuti nekakvom posudom. Kli u koji se Svjetlost života odijeva obično se naziva „pouzdanje“. To znači da on vidi da može učiniti svaku tešku stvar.

Prema tome, Svjetlo se osjeća i prepoznaje u posudi pouzdanja. Zbog toga se život pojedinca mjeri prema stupnju pouzdanja koje se ondje javlja. Veličinu životnosti u sebi pojedinac može mjeriti prema pouzdanju u sebi.

Iz tog razloga, pojedinac u sebi može vidjeti da, dok je god razina njegove životnosti visoka, pouzdanje sija na svaku pojedinu stvar, i ne vidi ništa što bi ga moglo spriječiti u onome što želi. To je zato što Svjetlost života, koje je sila odozgora, sija na njega pa (on) može raditi nadljudskim snagama, budući Viša Svjetlost nije ograničena poput materijalnih sila.

Međutim, kada ga Svjetlo života napusti, što podrazumjeva da je pao s prijašnje razine životnosti, tada postaje pametan i znatiželjan. Počinje računati isplativost toga; je li vrijedno truda ili nije. I postaje suzdržan (umjeren), a ne živahan i ushitren kao što je bio prije no što je počeo padati s vlastite razine životnosti.

Ipak, pojedinac nema mudrosti reći da je sva ta pamet i domišljatost kojom sada razmišlja o svemu nastala zato što je izgubio duh života kojeg je tada imao. Umjesto toga, on misli kako je sada postao pametan, a ne kao što je bio prije no što je izgubio Svjetlo života, kada je bio nepromišljen i neoprezan.

No, trebao bi znati da mu je sva ta mudrost koju je sada stekao došla zato što je izgubio duh života kojeg je ranije imao. Ranije je sva djela mjerio Svjetlom života koje mu je Stvoritelj dao, ali sada, kada je pao, naklonjenost zlu ima moć prići mu sa svim njezinim „opravdanim razlozima“.

Savjet za to je da pojedinac treba reći da sada ne može govoriti svome tijelu i uvjeravati ga. Prije, treba reći, „Sada sam mrtav i čekam oživljavanje mrtvih“. Tada mora početi raditi iznad razuma, znači reći svome tijelu, „Sve što kažeš istina je, i nemam ti ničega razboritog za odgovoriti. Ipak, nadam se da ću početi raditi iznova. Sada primam na sebe Torah i Mitzvot i postajem prozelit (obraćenik, op.pr.), a naši mudraci kažu 'prozelit koji se obratio poput novorođenog djeteta je.' Sada čekam spasenje Stvoriteljevo. On će mi zasigurno pomoći, a ja ću, još jednom, kročiti na put svetosti.“

Kada budem imao moć u svetosti tada ću ti imati što odgovoriti, no u međuvremenu, moram ići iznad razuma, jer sam još uvijek bez uma svetosti. Prema tome, možeš pobijediti svojim razumom, i ne postoji ništa što mogu učiniti, osim vjerovati našim mudracima koji rekoše da trebam vjerom iznad razuma održavati Torah i Mitzvot. Moram svakako vjerovati da će nam kroz moć vjere stići pomoć odozgora, kao što naši mudraci kažu, „Pomoć stiže onome koji se dolazi pročistiti“.