Čuo sam 10. Nisan, 31. ožujka, 1947
Pouzdanje je odjeća za Svjetlost, zvano život. To je zato što postoji pravilo da nema Svjetlosti bez Kli (posude). Iz toga slijedi da Svjetlo, zvano Svjetlo života, ne može odijevati, već se mora ogrnuti nekakvom posudom. Kli u koji se Svjetlost života odijeva obično se naziva „pouzdanje“. To znači da on vidi da može učiniti svaku tešku stvar.
Prema tome, Svjetlo se osjeća i prepoznaje u posudi pouzdanja. Zbog toga se život pojedinca mjeri prema stupnju pouzdanja koje se ondje javlja. Veličinu životnosti u sebi pojedinac može mjeriti prema pouzdanju u sebi.
Iz tog razloga, pojedinac u sebi može vidjeti da, dok je god razina njegove životnosti visoka, pouzdanje sija na svaku pojedinu stvar, i ne vidi ništa što bi ga moglo spriječiti u onome što želi. To je zato što Svjetlost života, koje je sila odozgora, sija na njega pa (on) može raditi nadljudskim snagama, budući Viša Svjetlost nije ograničena poput materijalnih sila.
Međutim, kada ga Svjetlo života napusti, što podrazumjeva da je pao s prijašnje razine životnosti, tada postaje pametan i znatiželjan. Počinje računati isplativost toga; je li vrijedno truda ili nije. I postaje suzdržan (umjeren), a ne živahan i ushitren kao što je bio prije no što je počeo padati s vlastite razine životnosti.
Ipak, pojedinac nema mudrosti reći da je sva ta pamet i domišljatost kojom sada razmišlja o svemu nastala zato što je izgubio duh života kojeg je tada imao. Umjesto toga, on misli kako je sada postao pametan, a ne kao što je bio prije no što je izgubio Svjetlo života, kada je bio nepromišljen i neoprezan.
No, trebao bi znati da mu je sva ta mudrost koju je sada stekao došla zato što je izgubio duh života kojeg je ranije imao. Ranije je sva djela mjerio Svjetlom života koje mu je Stvoritelj dao, ali sada, kada je pao, naklonjenost zlu ima moć prići mu sa svim njezinim „opravdanim razlozima“.
Savjet za to je da pojedinac treba reći da sada ne može govoriti svome tijelu i uvjeravati ga. Prije, treba reći, „Sada sam mrtav i čekam oživljavanje mrtvih“. Tada mora početi raditi iznad razuma, znači reći svome tijelu, „Sve što kažeš istina je, i nemam ti ničega razboritog za odgovoriti. Ipak, nadam se da ću početi raditi iznova. Sada primam na sebe Torah i Mitzvot i postajem prozelit (obraćenik, op.pr.), a naši mudraci kažu 'prozelit koji se obratio poput novorođenog djeteta je.' Sada čekam spasenje Stvoriteljevo. On će mi zasigurno pomoći, a ja ću, još jednom, kročiti na put svetosti.“
Kada budem imao moć u svetosti tada ću ti imati što odgovoriti, no u međuvremenu, moram ići iznad razuma, jer sam još uvijek bez uma svetosti. Prema tome, možeš pobijediti svojim razumom, i ne postoji ništa što mogu učiniti, osim vjerovati našim mudracima koji rekoše da trebam vjerom iznad razuma održavati Torah i Mitzvot. Moram svakako vjerovati da će nam kroz moć vjere stići pomoć odozgora, kao što naši mudraci kažu, „Pomoć stiže onome koji se dolazi pročistiti“.
