Rad srca

Molitva je rad srca. Ona izražava želje koje dolaze iz srca. No, čovjek nema moći nad tim željama. Čovjek je stvoren na takav način da nikada zapravo ne zna što tražiti ili koje su njegove stvarne namjere. Stoga je bit prirode njegovih molitvi također neshvatljiva.

Suprotno tomu, sve što je izraženo u kabalističkom tekstu jest ono što čovjek treba naučiti željeti. Ako čovjek radi na sebi kako bi usmjerio i kontrolirao svoje želje i misli, dostići će razinu želja i zahtijeva autora kabalističkih tekstova, članova Velikog Skupa (koji su napisali židovski molitvenik prije dvije tisuće godina tijekom dugog prognanstva).

U namjeri da osoba u skladu uskladi svoje želje s onima autora kabalističkog teksta, potrebno je načiniti nekoliko prethodnih koraka. On treba razumjeti prirodu zla i što ono donosi sa sobom, to jest, treba shvatiti da je čovjek u svojoj osnovi naklonjen egoizmu. Treba razumjeti da je egoizam izvor zla. Povrh toga, sve to treba postići i osjetiti u najdubljem i najsnažnijem dijelu svoje duše.

Razvoj duša

Sve spoznajemo kroz usporedbu. Kroz uspoređivanje Stvoriteljevih kvaliteta s našima, mi uviđamo Njegovu veličinu nasuprot naše malenkosti. Stoga osoba treba biti svjesna Njegove veličanstvenosti i Njegove svemoćnosti.

Vjera znači zaista osjetiti Stvoritelja i Njegovu prisutnost.

Sve duše prolaze kroz sljedeće faze:

1. Faza koja predhodi njihovom spuštanju u naš svijet.
2. Faza tijekom koje su obdarene određenim nedostatkom pod nazivom sebičnost. To je ono što duše vide kao tjelesnu inkarnaciju.  
3. Faza tijekom koje duše vide sebe i cijeli duhovni svemir nakon konačnog ispravljanja.

Faza koja predhodi početnom spuštanju duša zove se „Olam Ein Sof“, Svijet Beskonačnosti, gdje duše beskonačno primaju Stvoriteljevo svijetlo. Nakon toga, duša je odjevena u sebičnost i spušta se u „olam ha ze“, ovaj svijet, gdje je udaljena od veze s duhovnim. Ona više ne osjeća Stvoritelja i više ne vidi svoje prijašnje stanje.

Naziv „Ovaj Svijet“ odnosi se na percepciju sadašnjeg trenutka; to je, tako reći, dio stvaranja, dio Stvoritelja kojeg mi trenutno poimamo pomoću svojih osjetnih organa. Sebičnost je smještena unutar osjetila.

Sljedeća razina stječe se dovođenjem osjetilnih organa pod kontrolu. Taj viši stupanj donosi šire viđenje stvorenoga. Osjeti se prije procesa stjecanja „svijeta koji dolazi“, svijeta kojeg ćemo osjetiti iznadosjetilno, kao suprotnost „stvarnom“ svijetu u kojem sada živimo.

Oba se svijeta trenutno osjete unutar naših fizičkih tijela, kada oko sebe vidimo svoju okolinu, a u sebi je vidimo kao svoj,  „njegov svijet“. Međutim, u sadašnjem  vremenu počinjemo razmišljati o budućnosti, a osjećaj izazvan projekcijom sebe u budućem vremenu naziva se „svijet koji dolazi“. Taj proces se ponavlja „sljedeći dan“, kada „svijet koji dolazi“ postaje „ovaj svijet“  itd.

Detaljno proučavanje tekstova Baal HaSulama može nam pomoći u razumijevanju procesa kroz koje prolazimo svakog trenutka.

Što se tiče čovjekova duhovnoga ponašanja, uzdizanje može slijediti samo „srednju liniju“ (tj. ponašanje koje nije polarizirano do krajnosti).  Napredak po toj srednjoj liniji stvara stanja unutar kojih se Tora – Stvoritelj – Izrael spajaju u jedno.

Rad u Tori

Stvoritelj je izvor za kojim čovijek žudi.

Tora je svjetlo koje čovjeka ispunjava u sadašnjem trenutku.

Izrael je sam čovjek, tj., njegova želja za povezivanjem sa Stvoriteljem.

Kako ovi potpuno nezavisni koncepti mogu biti identični?

Cilj stvaranja sastoji se od stvaranja čovjeka u ovom svijetu kako bi se mogao pripojiti Stvoritelju dok još živi u svom fizičkom tijelu. Čovjek se uzdiže i prolazi kroz duhovne svjetove kako bi dosegnuo Stvoritelja. Točnije, duhovni svjetovi prodiru u njega do te mjere da on i Stvoritelj postaju jednaki. To znači spajanje sa Stvoriteljem. Osoba voli Stvoritelja, prati njegove puteve i poštuje njegove zakone. Na tom stupnju, sve kvalitete, želje i svojstva čovjeka postaju jednaka Stvoriteljevim.

Tora je dana čovjeku kako bi mogao ući u taj savršen i vječni stupanj te ispuniti svrhu stvaranja. Tora čovjeku može biti dana samo nakon njegova spuštanja u ovaj svijet gdje je obdaren fizičkim tijelom i sebičnošću. Anđeli ne mogu primiti Toru zato što među svim stvorenjima samo čovijek posjeduje apsolutnu sebičnost.

Ako čovijek izabere put Tore, može neutralizirati svoje sebično tijelo i želje na takav način da oni više neće djelovati kao prepreka između njega i Stvoritelja. Čovjek i Stvoritelj se ujedinjuju. To ujedinjenje je vraćanje u Stanje Rađanja, prije nego se duša spustila u ovaj svijet, prije nego je duša „hendikepirana“ sebičnošću. Štoviše, ispravljajući svoju sebičnost čovijek se može penjati duhovnim ljestvama i dosegnuti stupanj Stvoritelja. Neka su stvorenja lišena sebičnosti te time nemaju alat za napredak i ostaju na svojoj prvotnoj razini.

Osim za čovjeka, za sva se ostala stvorenja kaže da su „duhovno neživa, nepokretna“. Čak i anđeli, nebeske sile kroz koje Stvoritelj vlada stvorenim, nisu neovisne „sile – želje“ nego su samo izvršitelji Njegove volje. Čovjek, transformacijom svojih razvijenih sebičnih želja, može postati jednak Stvoritelju.

Duša je dio Stvoritelja smještenog u čovjeku. Čovjek je rođen u omotu načinjenom od sebičnosti i više ne može vidjeti Stvoritelja niti išta drugo što je duhovnoga porijekla. Sebičnost ispunjava njegove osjetilne organe, koji posjeduju kvalitete suprotne duhovnima. Kada čovjek transformira svoju sebičnost u altruizam otklanjajući svoj sebični omotač, on počinje vidjeti bit stvaranja na takav način da ga više ništa ne može odvojiti od Stvoritelja. U toj točki ujedinjuju se tri gore navedena koncepta (Tora – Stvoritelj – Izrael).

Naš je zadatak uz pomoć Tore otkloniti sve prepreke između duše i Stvoritelja. Od svih učenja u Tori, kabala je najučinkovitija zato što privlači zraku svjetla najjačeg inteziteta prema čovjeku dok ju proučava.

Sebičnost

Ne postoji takva stvar poput kretanja iz jednog u drugi svijet u duhovnom „prostoru“. Postoje samo unutarnja stanja, koja nam omogućavaju da vidimo svoje unutarnje omote. Stvoritelj je ono što vidimo, samo što je naša percepcija zamagljena zaslonima koji predstavljaju razne manifestacije naše sebičnosti. Percepcija Stvoritelja, stvorenja i svemira, postupno se otkriva kako se prevazilaze prepreke, ali mi toga nismo svjesni. Dijelovi sebičnosti koje otklanjamo odgovaraju stupnjevima duhovnih ljestvi ili „svjetova“ do kojih se penjemo. Svjetovi nisu ništa drugo nego stupnjevi opažanja Stvoritelja koje posjedujemo.

Sebičnost, koja odvaja našu percepciju od stvarnog znanja, može se naći samo kod čovjeka. To nije slučaj sa Stvoriteljem jer su savršenstvo i otvorenost definicija Njegova odnosa sa čovjekom. Odsutnost Stvoritelja osjeti samo ona osoba koja prikriva svjetove od sebe, kao da se skriva iza vela svoje sebičnosti.

Otklanjanje sebičnosti ne događa se odjedanput. U početku, Stvoritelj daruje čovjeku vremenska razdoblja koja odgovaraju životu na ovom svijetu, gdje ima priliku za duhovno uzdizanje. Čovjek je gospodar cijeloga procesa. Tijekom svakog od njegovih uzastopnih života, čovijek treba otkloniti određeni dio njegove sebične prirode i približiti se Stvoritelju. Čovjek će iznova živjeti živote dokle god se ne ispravi. Ispravljanje znači da njegove želje, u Kabali nazvane „tijelo“, više neće činiti prepreku između njega i Stvoritelja. Kada se to dogodi, čovjekove kvalitete vezat će ga sa Stvoriteljem bez obzira na svijet u kojem se čovjek nalazi.

Napuštanje sebičnog omota naziva se „tjelesna smrt“, koja vodi do ponovnog rađanja u našem svijetu. Ispravljeni dijelovi sebične duše stapaju se i nastaje jedna vrsta „preraspodjele“. Tomu je tako zato što su sve duše jedna kreacija i svi omoti su samo čista sebičnost. Ispravljanje izvorne duše omogućeno je razdvajanjem na dijelove jedne i jedine kreacije nazvane Adamova duša. Ti dijelovi su pojedinačne duše i lakše je ispraviti te komadiće nego cijelinu.

To objašnjava zašto su duše prešle iz jednog svijeta u drugi tijekom njihove ispravke. Kada ispravljanje bude dovršeno, sve pojedinačne duše još će jednom biti združene u cjelinu unutar prvotne želje. Prvotna duša primit će svo svjetlo Stvoritelja, razotkrivajuću Njegovo savršenstvo.

Sve u svemu, postoji samo svijet beskonačnosti, svijet savršenog spajanja sa Stvoriteljem. Izvan tog svijeta, sve što čovjek vidi nije ništa drugo nego komadići vječnog savršenstva, svijet beskonačnosti.

Jedan dio svijeta beskonačnosti naziva se „Adam Kadmon“, sljedeći se zove „Atzilut“, tada dolazi „Beria“, „Yetzira“ i „Assiya“. Najmanji dio svijeta beskonačnosti podudara se s našim svijetom. Drugim riječima, način na koji mi vidimo svijet beskonačnosti kroz naša osjetila smanjuje ga kako bi došao na veličinu našeg svijeta.

Kada se naša percepcija proširi, mi taj svijet možemo zvati, na primjer, svijet Beria i tako dalje. Sve to ovisi o opsegu naše percepcije.

Čovjek je jedina tema našeg učenja. Osim čovjeka i njegovih doživljaja postoji samo još svijet beskonačnosti. Malchut svijeta beskonačnosti mora proći brojne ispravke. Ništa nije stvoreno uzalud. Baal HaSulam navodi primjer malog insekta u prašumi, koji provodi cijeli svoj život u potrazi za hranom i čije je postojanje potpuno nepoznato. Čak i taj insekt i svi njegovi dijelovi vrlo su važni za ispunjenje konačnog cilja.

Ništa nije uzalud stvoreno od Stvoritelja, i sve se događa u skladu sa ciljem kojem se bližimo.

Što se nas tiče, ovaj se proces odvija htjeli mi to ili ne, razumjeli ga mi ili potpuno ignorirali. Sve napreduje prema ostvarenju ispravljanja kako je Stvoritelj planirao, prema Njegovom potpunom otkrivenju svim stvorenjima na ovom svijetu.

Razni dijelovi Malchuta svijeta beskonačnosti razlikuju se po intezitetu njihovih želja. One u našem svijetu odgovaraju dijelu prirodnog carstva – mineralnog, biljnog, životinjskog, ljudskog.

Slično tomu, čovječanstvo je sastavljeno od puno tipova ljudi.

Zašto onda toliko detaljno proučavamo čovjeka, a ne duhovno ispravljanje, na primjer, koje kamenje treba postići? Nije li i ono postavljeno na svijet kako bi postiglo svrhu Stvaranja?

Čovjek je odvojen. Ispravljanje prirode ovisi o ispravljanju čovjeka. Radeći na sebi, čovjek „pokreće“ prirodu kako bi joj pomogao dostizanje potpunog ispravljanja.

Sam čovjek međutim nije primio Toru našeg svijeta na isti način: ljudi svijeta primili su 7 zapovjedi, Židovi su primili 613. Te zapovijedi također se promatraju na različite načine ovisno o broju ispravki koje duša treba učiniti kada dodje na ovaj svijet. Rađajući se u naciji ili među Židovima ne daje nikakve osobite ustupke.

Židovi imaju više ispravljanja za učiniti, drugi imaju manje.

Pravila i duhovnost

Pojedinci se trebaju pridržavati mitzvot u skladu sa svojom prirodom. No, to ne ovisi o njihovoj želji da dođu bliže Stvoritelju; mnogi vjernici i nevjernici nikada se ne pitaju o Stvoritelju, svrsi Stvaranja, ispravljanju i tako dalje.

Ti ljudi jednostavno nisu odozgo primili želju za osobnom promjenom i mehanički čine ono što ih je tradicija naučila. Te mehanizirane geste su one koje čine razliku između ljudi, nacija, muškarca i žene te djece i odraslih.

Očito, čovijek koji sebe želi duhovno uzdići, tu potrebu prima od Stvoritelja. On će dakle, biti drugčiji od osobe koja nije dobila tu istu potrebu odozgo. Stoga, ljudi se ne bi trebali razlikovati prema njihovom izgledu, rasi ili spolu. Nije stvar u tome trebaju li ili ne proučavati Kabalu. Ljudi koji je proučavaju jednostavno su oni koji su primili poziv od gore i izražavaju želju za učenjem. Među ženama također postoje primjeri poput proročica Debore i Hulde koje su također bile kabalisti.

Anđeli su roboti koji izvršavaju određene zadatke u duhovnom svijetu: oni „premještaju“ stvari sa jednog mjesta na „drugo“, ništa više. Ne mogu duhovno rasti ili se kreatati kroz razne duhovne razine poput ljudskih bića. Oni su duhovne sile koje djeluju na svakoj duhovnoj razini.

Stupnjevi proročanstva proističu iz osobnih napora. U našem svijetu postoji samo Stvoritelj, čovjek i put koji ga vodi do Stvoritelja, koji se naziva Tora. Čovjekove okoline (društvo, obitelj, prijatelji) jedine su oplate koje ga odvajaju od Stvoritelja i kroz koje On djeluje na nas. Čovjek je često stavljen u kompleksne i nepodnošljive situacije, ponekad one vode do patnje i razočaranja.

Kako dolazimo na svijet

*Stvoritelj od Sebe odvaja sićušni djelić (tako reći) i u njega usađuje sebičnost. Ta „Univerzalna“ sebičnost tada se raspada u manje sebične dijelove. Zatim, postupna reintegracija tih dijelova uzrokuje stvaranje Viših Svjetova: Atzilut, Beria, Yetzira, Assia. Najčišći „fragmenti“ upotrebljavaju se za stvaranje najviših duhovnih svjetova. Kasnije, najsebičnije želje, samo srce stvaranja, Malchut Svijeta Beskonačnosti dovode do stvaranja duše Adama, prvog čovjeka. Zatim, nakon Adamovog grijeha, iznova se Božanska iskra, koja je zarobljena u sebičnosti, dijeli na sve manje i manje dijelove, koji čine naše duše.

Početnici koji uče Kabalu često ne vide na koji se način upravlja svijetom. Pitaju se ovise li naši postupci o našem izboru ili Stvoriteljevom. Prije nego li čovijek može započeti s projektom, mora biti uvjeren u to kako njegove akcije imaju posljedice. No ipak nakon uspjeha, „paradoksalno“ treba razumjeti da sve ovisi samo o Stvoritelju. Ako razmišljamo na takav način, pravilno ćemo napredovati.

Postoje stvari koje se mogu samo osjetiti, a ne objasniti. Utjelovljenje duhovnog u materijalno teško je opisivo riječima. Moderna znanost se može opravdati, no kako je moguće opisati proces po kojem jedan svijet poprima oblik drugog? Kabalistička objašnjenja moguća su samo do točke u kojoj dolazi do usitnjavanja Adamove duše. To nije zato što Kabalisti ne žele dati više objašnjenja, nego zato što se ta objašnjenja odnose na ono što čovjek osjeća i ne može objasniti.

Sebičnost je toliko jaka duhovna sila, da nam sama pomisao na mogućnost odbacivanja iste rijetko kada padne na pamet. Kako bismo se upoznali, trebamo na sebe gledati izvana, s namjerom da osjetimo nešto drugo osim sami sebe; trebamo se usporediti s nečim što je izvan nas samih.

Okolni objekti su vidljivi jer su izgrađeni od iste takve sebičnosti. Inače bi ostali nevidljivi. Sebičnost poprima mnoge oblike. Njen najograničeniji oblik jest onaj koji može percipirati isključivo samoga sebe. To je percepcija koju ima čovijek na ovom svijetu. Mi smo toliko sebični da možemo vidjeti jedino sami sebe. Kada malo „narastemo“, naša sebičnost doseže iznad granica našeg svijeta i počinjemo opažati Stvoritelja. Naša sebičnost postaje duhovna. Naša želja više nije osnovana na tjelesnim ili ovozemaljskim užitcima, nego na duhovnom užitku koji donosi svjetlo Stvoritelja.

Čovjek je motiviran samo svjesnim ili podsvjesnim željama. Razum nam je dat kako bi nam pomogao steći sve želje i pronaći smisao u njima. Stoga se čovijek ne može uzdići iznad svojih želja. Motiviran vlastitim željama i emocijama, čovjek isprva usmjerava tijek svojih postupaka, a teleološki svjestan ih postaje tek kasnije, nakon izbora.

Kako on zaista postaje svjestan trenutnog događanja? U reakciji prema čovjekovim akcijama Stvoritelj očituje Svoju svemogućnost prema stupnjevima, u namjeri da čovjeku da retrospektivnu svjesnost o posljedicama njegovih postupaka. Čak i pamćenje načina na koji postupamo ovisi o Stvoritelju. Naučit će nas značenju naših postupaka odgovarajući nam, davajući nam užitak ili patnju u odnosu na naše zasluge ili grijehe.

Naša edukacija je stoga proces koji se razvija svake sekunde, no ona nas ne može natjerati da se ispravimo na bilo koji način. Mi samo trebamo postati svjesni svoje sebičnosti i toga koliko smo bespomoćni kada joj se suprotstavimo. Stvoritelj se brine o svemu što nije dio te svjesnosti. Što više čovjek napreduje na duhovnom putu, tim više obuzdava svoje samopouzdanje i više razumije svoju pravu prirodu. Kako se Stvoritelj otkriva, čovijek postupno shvaća što je on u odnosu na Stvoritelja. Kada to shvatimo, napredujemo na duhovnom putu. Zamislite osobu koja je dostigla 99% svoje ispravke. Ostalih 1% koji nije ispravljen čini se puno većim nego predhodnih 99%. Taj „mali trn u oku“ čini se ogromnim.

Naši postupci i naše učenje čine nas sposobnim za postizanje svjesnosti o Stvoritelju i o nama samima. Kada čovjek uvidi svoju apsolutnu beznačajnost, on očajava. On ne vidi Stvoritelja i cijeli mu se svijet čini mračnim. Ukoliko čovjek, dok je u tom mračnom stanju, ima na umu da je duhovni izvor svega toga ništa drugo nego Stvoritelj, od kojega može tražiti i o kome sve ovisi, on će postati svjestan svoje duhovne veze sa Stvoriteljem. Tada će prestati očajavati. Počet će shvaćati kako su sva ta naizgled negativna stanja privremeno poslana od gore i ne može ih se izbjeći. Stvoritelju nije bitan način na koji se vežemo na Njega. Ono najbitnije što čovjek treba shvatiti jest da On postoji. Stvoritelj stoga šalje želje kako bismo mi mogli reagirati na Njega i duhovno rasti.

Namjera iza naših postupaka

Ne činim sebe dovoljno jasnim, i to je moja mana. Kada osoba stavlja naglasak na duhovno i unutarnji razvoj, mehaničko promatranje nije u prvom planu. Jednostavno nije potaknuto. Pažnja je usmjerena na namjeru iza zapovjedi, a ne njeno fizičko pridržavanje. Treća stranka bi mogla zaključiti da se zapostavlja pridržavanje na fizičkoj razini.

Rečeno je: „zapovjed bez namjere je poput tijela bez duše“ (mitsvah bli kavanah keguf bli neshamah). Razlika između kabalista I vjernika, nevjernika, Židova, Goןm (nežidova) leži u činjenici da kabalisti žele razviti namjere koje su smještene unutar gesti. Oni ne razmišljaju o gestama kao takvima. Način pridržavanja zapovjedi tiče se otkrivene (uobičajne) Tore. To je opisano u Židovskom Zakoniku ("Shoulchan Aroukh"). Zakone opisane u tom zakoniku svi trebaju pratiti. Lako su razumljivi i ne zahtijevaju nikakve preduvjete.

Namjera smještena u izvršavanju pravila nema važnosti i zapovjedi ne mijenjaju čovjeka, niti ga čine obveznim dostizati duhovni razvoj. Osoba može učestalo izvršavati te zapovjedi bez da se promjeni njegova sebičnost u kojoj je bio kada ih se prvi puta počeo držati.

Obično je pridržavanje zakona stvar edukacije. Osobi nije dato na izbor želi li se pridržavati zakona ili imati slobodu izbora za postupanje na određeni način. Osoba se podučava od koljevke i njeno ponašanje uvjetovano je navikama. Te navike nazivaju se "guirsa de yankuta". Obećanja svih blagoslova ovoga svijeta i svijeta koji dolazi jačaju te navike. Zato što je sebičan, čovjek uživa i prihvaća sva ta obećanja. Štoviše, mnoga su stanja spremljena za njega, daleko bolja od onih za obične ljude koji ne prate zakone.

Suvremeno doba

U današnje vrijeme, zato što se duhovno „zrele“ duše spuštaju u ovaj svijet, gore spomenuta edukacija postaje nedovoljna. Čovjek treba dopustiti promjenu svojih namjera kako bi odgovarale njegovim željama. Kabala omogućava čovjeku promjenu njegovih sebičnih namjera u altruistične. Služeći se zaslonom (masach) osoba počinje rad na sebičnim željama sa namjerom usmjeravanja istih prema Stvoritelju.

Proces ispravljanja sebičnosti zove se „Duhovno štovanje zapovijedi“. Čovjek je obdaren željama kako bi mogao razviti svoju namjeru da ih upotrijebi „okrećući ih prema Stvoritelju“. Te želje nisu bile njegove sve dok nije imao kapacitet za stvaranje zaslona (masach).

Te želje su nove; duhovne su prirode što znači da odgovaraju želji za radošću u božanskoj prisutnosti. Te želje su njegovane u osobi koja je sposobna izgraditi zaslon u obliku sebičnih želja za uživanju u Stvoritelju. Te želje zovu se „klipot“ (ljuske) ili „nečiste želje“. U tom stupnju čovjek je nadišao bezvrjedne želje poput seksa, bogatstva, slave, moći i žudnje za još više duhovnih užitaka.

Postoji 613 nečistih želja. One su rođene u čovjeku i kreću se od najlakših do najtežih za ispraviti. Kada čovjek stekne zaslon protiv primanja za sebe (klipa), tada osoba biva obdarena namjerom „okrenut prema Stvoritelju“ (kedusha). Ispravljene želje osobe tada mogu primiti „svjetlo“, osjetiti Stvoritelja, i one vode do užitka u posjedovanju jednakosti forme sa Stvoriteljem

Ispravljanje želja odgovara onome što se naziva štovanjem zapovjedi. Primljeno duhovno svjetlo percepcija je Stvoritelja koja odgovara Tori. 

Jasno je da se  fizičko štovanje zapovjedi razlikuje od duhovnog. No, unutarnje duhovno štovanje ne poništava ili sprečava ono fizičko. To je točno zato što onaj koji štuje zapovjed živi u oba svijeta koja je osoba sposobana pomiriti u oba oblika štovanja unutar sebe.

Od gore navedenog slijedi da fizičko štovanje zakonika nema utjecaja na duhovne svjetove. Na to se misli u rečenici „zapovjed bez namjere je kao tijelo bez duše“ – duhovna smrt. Zapovjed ne može biti inspirirana „lishma“ namjerom kada se njene prateće geste ne odnose na duhovno štovanje. Čovjek može biti bez ruku a opet štovati sve duhovne zakone zahtjevajući „duhovne ruke“, tj. Duhovne želje.

Naša duša nazvana je tijelo, „partzuf“ . Sastavljen je od 613 dijelova, svojstava našeg fizičkog tijela. Svaki od 613 dijelova tog duhovnog „tijela“, tog partzuf-a, odgovara određenoj želji. Partzuf se dijeli na dva dijela, dvije vrste želja: one koje odgovaraju želji za davanjem bez suzdržavanja (lehashpia al menat lehashpia) i one koje odgovaraju željama za primanjem bez suzdržavanja, ali ne za osobno zadovoljstvo (lekabel al menat lehashpia).

Podjela želja

Tih 613 želja duše dijele se na 248 pozitivnih želja kroz koje čovjek može steći „lishma“ namjeru, i 365 negativnih želja koje čovjek ne može upotrijebiti u namjeri za stjecanjem „lishma“ namjere. Razlika između dvije želje nemaju nikakve veze sa namjerom. U oba slučaja namjera je prirodno isključivo „okrenuta ka Stvoritelju“. Razlika leži u snazi same želje: ako je slaba neće potaknuti jak užitak. No, ta želja osobi omogućuje osjećaj veze sa Stvoriteljem. Užitak koji se osjeti naziva se užitak davanja bez suzdržavanja. Tako reći želja za zadovoljavanjem Stvoritelja kao takva moguća je samo ako zadovoljavamo Njega tako što primamo od Njega. No budući da se ta želja ne može osjetiti sa dostatnim intezitetom, ona ne može uistinu dati Stvoritelju. Ta želja postoji samo na stupnju jednakosti forme sa Stvoriteljem.

Sve želje rođene u čovjeku su sebične. To je želja za primanjem u svrhu osobnog užitka. Samo namjera „okrenuta ka Stvoritelju“ može ju promijeniti u altruističnu želju. Stoga razlika leži samo u namjeri. To je ono što Kabalu čini toliko bitnom. Pomaže nam promijeniti našu namjeru. Namjera „okrenuta prema Stvoritelju“ naziva se „zaslon“ zato što osobu sprečava od „primanja za sebe“ i pretvara ju u namjeru „okrenutu prema Stvoritelju“.

Rođenje duše

Ta transformacija naziva se „rođenje“ duše zato što duša odgovara željama okrenutim prema Stvoritelju. Kada ta faza nastupi ona otkriva dušu čovjeka. Snaga nove želje je ona koja pomaže čovjeku početi osjećati Stvoritelja. Ta želja za primanjem užitka u paru sa namjerom „okrenutom prema Stvoritelju“ sebe ispunjava Njegovim prisutstvom, duhovnog blagostanja i svjetla (sve to su sinonimi za isti osjećaj).

Pravilne namjere postupno se pojavljuju zajedno sa učenjem Kabale. Kabala je znanost o namjeri (kavana), omogućavajući čovjekovom srcu da žudi za duhovnosti. Ako čovjek uči kabalu ali ne može omogućiti preokret svojoj namjeri pri učenju, to odgovara „ lo lishma“ periodu tijekom kojeg nema orijentacije prema Stvoritelju. U tom stadiju čovjek još uvjek radi za sebe i on pripada svojim sebičnim željama, našem svijetu. To je stupanj koji predhodi prelaženju machsom – a (barijere).

Ako čovjek ne mari za promjenu svoje namjere, on nije na „lo lishma“ razini. Njegovi postupci su beživotni. No, sva se bića na kraju moraju vratiti Stvoritelju.

Promjena gledišta dogodit će se također i onima koji štuju fizički. Oni će biti obvezni rasčistiti svoj odnos prema životu, prema izvoru, Stvoritelju, i prijeći sa „lo lishma“ na „lishma“. U svakom su slučaju fizičke geste opravdane no čovijek mora težiti nadilaženju svojih granica. To je ono što kabaliste čini drugačijima.

Je li mesija sila ili čovjek

Mesija je duhovna sila, to je Svjetlo koje probija želje ljudi koje su usmjerene prema sebi u namjeri da ih ispravi kako bi postale altruistične, tako reći jednake Stvoriteljevim. U našem svijetu sve se sile manifestiraju odjenute u materijalno.

Na primjer Rabbi Shimon,  Ari, Yehuda Ashlag, predstavljaju silu koja zrači ispravljajućim Svjetlom. Ta sila se pojavljuje u našem svijetu kao čovjek, kabalist, učitelj, autor knjige. Stoga je Mesija vodič koji postupno biva prihvaćen od čovječanstva. Čovječanstvo će pratiti put na koji Mesija ukazuje jer će svi osjećati zlo i patnju, te neće biti drugog izlaza. Ljudi stoje na razini na kojoj nemogu zamisliti dolazak Mesije kao Svjetla nego samo kao ljudskog vođe. No za kabaliste Mesija je duhovna sila koja ispravlja (na slici svijeta AB – SAG).