Osnove terminologije

 S obzirom da kabala istražuje temeljne karakteristike univerzuma za osnovne kategorije našeg svijeta koje prevazilaze ljudsku imaginaciju, kao što su prostor, vrijeme i pokret, ideja je da se znanstvenici/kabalisti služe apstraktnim pojmovima kao svojom terminologijom. Zapravo, trenutno stanje stvari u našoj znanosti potpuno je suprotno tome mišljenju. Kabala, koja je prije praktična metoda nego sredstvo istraživanja, koristi imena, nazive i pojmove jedino pod uvjetom da su izvorno povezani s objektom ili fenomenom na koje se odnose. Postoji ironočno pravilo koje istraživač/kabalist slijedi: ˝Ono što se ne može spoznati, ne može se ni imenovati˝. Riječ ˝spoznaja˝ pojam je koji proizlazi iz jednog koncepta iz kabalističkog teksta ˝kada tvoje ruke spoznaju...˝. To je neophodna razina znanja definirana kao spoznaja, gdje je odgovarajući osjećaj izjednačen s reakcijom tijela. Kabala pri tom ne misli na razine znanja koje su povezane sa razumijevanjem, učenjem itd.

Sada bi se nakratko trebali dotaknuti jednog pitanja. Problem spoznaje također upućuje na pitanje dubine spoznaje: što je zapravo u istraživanju fenomena, svijeta ili objekta dostupno spoznavanju, te koje razine postojanja ostaju izvan okvira bilo kojeg istraživanja?

Iz najjednostavnijeg primjera ljudskog kontakta s okolinom, postaje jasno da je dubina čovjekove spoznaje ograničena njegovim potrebama. Postoje stvarne, svakodnevo korištene sile i fenomeni kao što su fizička polja i valovi, a čiju esenciju čovjek još nije spoznao. Iako nisu shvaćene, čovjek je učio, istraživao i služio se njihovim kvalitetama i sukladno tome dao im nazive. Nazivi su dani prema percipiranju manifestacije određenog objekta, ili točnije, prema njihovom utjecaju na čovjeka. Ove su riječi ušle u svakodnevni jezik i u svima stvorile skup dojmova povezanih sa zbrojem manifestacija nekog objekta. To može biti ograničeno s obzirom na to što je određenom čovjeku blisko, osobno ili onom što je čuo. Drugim riječima, suma dojmova stvara osjećaj objekta u osobi.

To je stvarnost svega što je definirano uz pomoć stvarnosti sume utjecaja određenog objekta na osjete istraživača. To je istina, zbog navedenih razloga, te zbog istraženih manifestacija kao i utjecaja objekata i tijela našeg svijeta na naših pet osjetila. Znanje o tome također je ograničeno našim poznavanjem utjecaja na nas. Suma reakcija naših osjetila na taj utjecaj, stvara cjelovitu i dostatnu sliku objekta u našoj percepciji unatoč nedostatku znanja o unutarnjoj esenciji određenog objekta.

Isto je i prigodom čovjekove samospoznaje. Sve što čovjek zna o sebi površna je manifestacija neke unutarnje esencije s kojom nije upoznat.

U procesu učenja osnova znanosti, osoba u početku stvara veliku bazu termina uz pomoć slika uzetih iz tekstova knjiga. Ona vjeruje da su ti nazivi rezultat utjecaja fenomena koji definiraju, na specijaliste ili sredstva koji su istraživali taj fenomen. U daljnjem procesu napredovanja, stvarnost tih pojmova prelazi na višu razinu kao rezultat iskustva utjecaja tih faktora kroz eksperimente.

Ovaj je princip stvaran i kod istraživanja svjetova, Partzufim i Sefirot, za koje je iskustvo utjecaja Viših sila, zvanih svjetlost u Kabali, potpun i dovoljan temelj za imenovanje svake razine manifestacije istih.

Zbog toga, jedno od pravila u Kabali glasi: ˝Sve što ovisi o vrednovanju i što proizlazi iz odraza Više sile na različite razine prirode, u potpunosti zadovoljava potrebe istraživača.˝ Tako, čovjek nikada ne treba ono čega nema u prirodi univerzuma, što je manifestacija Više sile.

˝Jezik Grana˝

 Jedan od zaključaka gore navedenog je da istaživač ne može dati naziv pravom materijalu elemenata prvog sustava, koji se zove duhovni svijetovi. To je zbog toga što je naš jezik instrument svijesti koji je proizašao iz kombinacije osjećaja i ideja. Prema tome, oni su rezultat utjecaja svijeta, ograničeni kategorijama prostora, vremena i pokreta.

Istraživanje znanstvenika/kabalista pokazalo je da je struktura svih duhovnih svjetova potpuno ista, s jedinom razlikom u ˝materijalu˝. Razlika je u stanju elemenata primanja u tim svjetovima, definiranim većim ili manjim stupnjem udaljenosti od stanja jednakosti forme sa Višom silom.

Zbog toga, svaki idući dio je manifestacija Više sile na određenoj razini kvalitativne udaljenosti od njenog svojstva, a bivajući kao sama Viša sila, taj dio predstavlja svoju svrhu na toj razini. U toj mjeri, dio sustava ( kao povezivanje elemenata primanja i utjecaja, tj. postignutog cilja), u potpunosti sačinjava Višu silu nižeg dijela, stvara ga i u potpunosti definira sve njegove kvalitete.

Apsolutni identitet više razine prema nižoj i njezinu sposobnost određivanja znanstvenici su dali u obliku sljedeće izjave: ˝Vlat trave udara njezina sudbina iz Višeg svijeta, potičući je da raste i dosegne svoju svrhu.“

Sve ovo znanstvenicima daje priliku da primjene sustav znakova, koji se zove ˝jezik grana˝, prenoseći informacije o razinama stvaranja koje su iznad mogućnosti jednostavnog opisa. Svaka riječ u ovom sustavu, semantički je povezana s objektom ili fenomenom našeg svijeta –  granom. Za osobu koja je dostigla razinu na kojoj postoji uzrok objekta, tj. korijen, to označava fenomen ili objekt dotične razine.

Takvo je svojstvo jezika kojim se služe znanstvenici/kabalisti za prenošenje informacija potrebnih čitavome svijetu. Međusobno ga prenose, kako bi ga buduće generacije mogle koristiti u usmenom i pisanom obliku. Ovaj je jezik primjeren, tj. u potpunosti zadovoljava potrebe svih onih koji žele proučavati univerzum i sudjelovati u realizaciji njegove svrhe.

Cjelovit pristup stvaranju terminologije u Kabali temelji se na principu jezika grana, temeljenog na svojstvu strukture univerzuma kao predmetu ove znanosti.

Na žalost, nije moguće dati cjelovitu listu ostalih, vrlo važnih aspekata kabalističkog sustava znakova, npr. prenošenje informacija putem grafičkih napisa hebrejskih slova, ili kroz numeričko značenje, tzv. Gematrije. Sve se to uči na odvojenim tečajevima. Međutim, za ovaj članak, moramo prikazati sažeto objašnjenje nekih, gore spomenutih pojmova.

Naš svijet

 Potpuna i dostatna slika, prisutna u našoj ˝želji za primanjem˝ kroz kombinaciju pet osjetila i njima stvorene svjesnosti.

Izvorni uzrok ( ˝Stvoritelj˝)

Kao što je već spomenuto, fenomen utjecaja, davanje, čija priroda nema analogiju u univerzumu, koji realizaciju ima u želji za primanjem, odnosi se na izvorni uzrok u Kabali. Fenomen je moguće doseći jedino mijenjanjem želje za primanjem uz pomoć specijalne metode, sve dok se ne postigne oblik utjecaja i uvjeti za izjednačenost forme. Navedimo nekoliko definicija Stvoritelja.

1. Njegova priroda nije objekt direktnog istraživanja, jer je bilo koje istraživanje moguće jedino ako se promatra zakon sličnosti svojstava. Mi možemo istraživati jedino efekt tog zakona ( poznato je kao jedna od prihvatljivih metoda ta, da ako se objekt sa zadanim svojstvima izloži nekom utjecaju nepoznatih svojstava, tada se mjere promjene svojstava promatranog objekta).
2. Njegov utjecaj (svjetlost) je konstantan, nepromjenjiv; Njegovo stanje je definirano kao apsolutno mirovanje, jer je pokret funkcija stanja nedostatka.
3. Kao rezultat stvaranja, koje je ostavilo primajući dio bez ispunjenja, Njegov se utjecaj osjeća kao poželjan i dobar.
4. Stvoritelj se osjeća kao kad pojedinac posjeduje osobne kvalitete, zato što je u dijelu univezuma koji je najudaljeniji od Njega, što znanstvenici definiraju kao skrivenost od pravog uzroka ili Više Vladavine. Objekti u unuverzumu svjesni su jedino svoje osobne kvalitete; oni su projicirani na tzv. Reshimot, tj. preostale učinke prvotnog stanja, a to je svijet Beskonačnog.

Postojanje

To je ostvarenje materijala stvaranja, zvanog želja za primanje, na različitim razinama bliskosti s izvornim uzrokom. Postojanje prirodnog uzroka ne može se definirati jer je u suprotnosti sa svojstvima istraživača; definiran može biti samo jedan ili drugačiji aspekt njegovog utjecaja.

Cilj

Neophodan dio postojanja. Sa svojom jasno procjenjenom i opskurnom objektivnošču cilja, to je zaista nosač egzistencijalnog sadržaja i ima ulogu određujućeg faktora za pozicioniranje na određenoj razini u hijerarhiji univerzuma.

Ovaj svijet

Definira se kao osjećaj krajnje udaljenosti od izvornog uzroka, posvemašnje nemogućnosti za čak i minimalni kontakt s njime, dok se otkriva njegovo postojanje i težnja za potpunim otkrivanjem.

 

Rad srca

 

Molitva je rad srca. Ona izražava želje koje dolaze iz srca. No, čovjek nema moći nad tim željama. Čovjek je stvoren na takav način da nikada zapravo ne zna što tražiti ili koje su njegove stvarne namjere. Stoga je bit prirode njegovih molitvi također neshvatljiva.

Suprotno tomu, sve što je izraženo u kabalističkom tekstu jest ono što čovjek treba naučiti željeti. Ako čovjek radi na sebi kako bi usmjerio i kontrolirao svoje želje i misli, dostići će razinu želja i zahtijeva autora kabalističkih tekstova, članova Velikog Skupa (koji su napisali židovski molitvenik prije dvije tisuće godina tijekom dugog prognanstva).

U namjeri da osoba u skladu uskladi svoje želje s onima autora kabalističkog teksta, potrebno je načiniti nekoliko prethodnih koraka. On treba razumjeti prirodu zla i što ono donosi sa sobom, to jest, treba shvatiti da je čovjek u svojoj osnovi naklonjen egoizmu. Treba razumjeti da je egoizam izvor zla. Povrh toga, sve to treba postići i osjetiti u najdubljem i najsnažnijem dijelu svoje duše.

Razvoj duša

Sve spoznajemo kroz usporedbu. Kroz uspoređivanje Stvoriteljevih kvaliteta s našima, mi uviđamo Njegovu veličinu nasuprot naše malenkosti. Stoga osoba treba biti svjesna Njegove veličanstvenosti i Njegove svemoćnosti.

Vjera znači zaista osjetiti Stvoritelja i Njegovu prisutnost.

Sve duše prolaze kroz sljedeće faze:

1. Faza koja predhodi njihovom spuštanju u naš svijet.
2. Faza tijekom koje su obdarene određenim nedostatkom pod nazivom sebičnost. To je ono što duše vide kao tjelesnu inkarnaciju.  
3. Faza tijekom koje duše vide sebe i cijeli duhovni svemir nakon konačnog ispravljanja.

Faza koja predhodi početnom spuštanju duša zove se „Olam Ein Sof“, Svijet Beskonačnosti, gdje duše beskonačno primaju Stvoriteljevo svijetlo. Nakon toga, duša je odjevena u sebičnost i spušta se u „olam ha ze“, ovaj svijet, gdje je udaljena od veze s duhovnim. Ona više ne osjeća Stvoritelja i više ne vidi svoje prijašnje stanje.

Naziv „Ovaj Svijet“ odnosi se na percepciju sadašnjeg trenutka; to je, tako reći, dio stvaranja, dio Stvoritelja kojeg mi trenutno poimamo pomoću svojih osjetnih organa. Sebičnost je smještena unutar osjetila.

Sljedeća razina stječe se dovođenjem osjetilnih organa pod kontrolu. Taj viši stupanj donosi šire viđenje stvorenoga. Osjeti se prije procesa stjecanja „svijeta koji dolazi“, svijeta kojeg ćemo osjetiti iznadosjetilno, kao suprotnost „stvarnom“ svijetu u kojem sada živimo.

Oba se svijeta trenutno osjete unutar naših fizičkih tijela, kada oko sebe vidimo svoju okolinu, a u sebi je vidimo kao svoj,  „njegov svijet“. Međutim, u sadašnjem  vremenu počinjemo razmišljati o budućnosti, a osjećaj izazvan projekcijom sebe u budućem vremenu naziva se „svijet koji dolazi“. Taj proces se ponavlja „sljedeći dan“, kada „svijet koji dolazi“ postaje „ovaj svijet“  itd.

Detaljno proučavanje tekstova Baal HaSulama može nam pomoći u razumijevanju procesa kroz koje prolazimo svakog trenutka.

Što se tiče čovjekova duhovnoga ponašanja, uzdizanje može slijediti samo „srednju liniju“ (tj. ponašanje koje nije polarizirano do krajnosti).  Napredak po toj srednjoj liniji stvara stanja unutar kojih se Tora – Stvoritelj – Izrael spajaju u jedno.

Rad u Tori

Stvoritelj je izvor za kojim čovijek žudi.

Tora je svjetlo koje čovjeka ispunjava u sadašnjem trenutku.

Izrael je sam čovjek, tj., njegova želja za povezivanjem sa Stvoriteljem.

Kako ovi potpuno nezavisni koncepti mogu biti identični?

Cilj stvaranja sastoji se od stvaranja čovjeka u ovom svijetu kako bi se mogao pripojiti Stvoritelju dok još živi u svom fizičkom tijelu. Čovjek se uzdiže i prolazi kroz duhovne svjetove kako bi dosegnuo Stvoritelja. Točnije, duhovni svjetovi prodiru u njega do te mjere da on i Stvoritelj postaju jednaki. To znači spajanje sa Stvoriteljem. Osoba voli Stvoritelja, prati njegove puteve i poštuje njegove zakone. Na tom stupnju, sve kvalitete, želje i svojstva čovjeka postaju jednaka Stvoriteljevim.

Tora je dana čovjeku kako bi mogao ući u taj savršen i vječni stupanj te ispuniti svrhu stvaranja. Tora čovjeku može biti dana samo nakon njegova spuštanja u ovaj svijet gdje je obdaren fizičkim tijelom i sebičnošću. Anđeli ne mogu primiti Toru zato što među svim stvorenjima samo čovijek posjeduje apsolutnu sebičnost.

Ako čovijek izabere put Tore, može neutralizirati svoje sebično tijelo i želje na takav način da oni više neće djelovati kao prepreka između njega i Stvoritelja. Čovjek i Stvoritelj se ujedinjuju. To ujedinjenje je vraćanje u Stanje Rađanja, prije nego se duša spustila u ovaj svijet, prije nego je duša „hendikepirana“ sebičnošću. Štoviše, ispravljajući svoju sebičnost čovijek se može penjati duhovnim ljestvama i dosegnuti stupanj Stvoritelja. Neka su stvorenja lišena sebičnosti te time nemaju alat za napredak i ostaju na svojoj prvotnoj razini.

Osim za čovjeka, za sva se ostala stvorenja kaže da su „duhovno neživa, nepokretna“. Čak i anđeli, nebeske sile kroz koje Stvoritelj vlada stvorenim, nisu neovisne „sile – želje“ nego su samo izvršitelji Njegove volje. Čovjek, transformacijom svojih razvijenih sebičnih želja, može postati jednak Stvoritelju.

Duša je dio Stvoritelja smještenog u čovjeku. Čovjek je rođen u omotu načinjenom od sebičnosti i više ne može vidjeti Stvoritelja niti išta drugo što je duhovnoga porijekla. Sebičnost ispunjava njegove osjetilne organe, koji posjeduju kvalitete suprotne duhovnima. Kada čovjek transformira svoju sebičnost u altruizam otklanjajući svoj sebični omotač, on počinje vidjeti bit stvaranja na takav način da ga više ništa ne može odvojiti od Stvoritelja. U toj točki ujedinjuju se tri gore navedena koncepta (Tora – Stvoritelj – Izrael).

Naš je zadatak uz pomoć Tore otkloniti sve prepreke između duše i Stvoritelja. Od svih učenja u Tori, kabala je najučinkovitija zato što privlači zraku svjetla najjačeg inteziteta prema čovjeku dok ju proučava.

Sebičnost

Ne postoji takva stvar poput kretanja iz jednog u drugi svijet u duhovnom „prostoru“. Postoje samo unutarnja stanja, koja nam omogućavaju da vidimo svoje unutarnje omote. Stvoritelj je ono što vidimo, samo što je naša percepcija zamagljena zaslonima koji predstavljaju razne manifestacije naše sebičnosti. Percepcija Stvoritelja, stvorenja i svemira, postupno se otkriva kako se prevazilaze prepreke, ali mi toga nismo svjesni. Dijelovi sebičnosti koje otklanjamo odgovaraju stupnjevima duhovnih ljestvi ili „svjetova“ do kojih se penjemo. Svjetovi nisu ništa drugo nego stupnjevi opažanja Stvoritelja koje posjedujemo.

Sebičnost, koja odvaja našu percepciju od stvarnog znanja, može se naći samo kod čovjeka. To nije slučaj sa Stvoriteljem jer su savršenstvo i otvorenost definicija Njegova odnosa sa čovjekom. Odsutnost Stvoritelja osjeti samo ona osoba koja prikriva svjetove od sebe, kao da se skriva iza vela svoje sebičnosti.

Otklanjanje sebičnosti ne događa se odjedanput. U početku, Stvoritelj daruje čovjeku vremenska razdoblja koja odgovaraju životu na ovom svijetu, gdje ima priliku za duhovno uzdizanje. Čovjek je gospodar cijeloga procesa. Tijekom svakog od njegovih uzastopnih života, čovijek treba otkloniti određeni dio njegove sebične prirode i približiti se Stvoritelju. Čovjek će iznova živjeti živote dokle god se ne ispravi. Ispravljanje znači da njegove želje, u Kabali nazvane „tijelo“, više neće činiti prepreku između njega i Stvoritelja. Kada se to dogodi, čovjekove kvalitete vezat će ga sa Stvoriteljem bez obzira na svijet u kojem se čovjek nalazi.

Napuštanje sebičnog omota naziva se „tjelesna smrt“, koja vodi do ponovnog rađanja u našem svijetu. Ispravljeni dijelovi sebične duše stapaju se i nastaje jedna vrsta „preraspodjele“. Tomu je tako zato što su sve duše jedna kreacija i svi omoti su samo čista sebičnost. Ispravljanje izvorne duše omogućeno je razdvajanjem na dijelove jedne i jedine kreacije nazvane Adamova duša. Ti dijelovi su pojedinačne duše i lakše je ispraviti te komadiće nego cijelinu.

To objašnjava zašto su duše prešle iz jednog svijeta u drugi tijekom njihove ispravke. Kada ispravljanje bude dovršeno, sve pojedinačne duše još će jednom biti združene u cjelinu unutar prvotne želje. Prvotna duša primit će svo svjetlo Stvoritelja, razotkrivajuću Njegovo savršenstvo.

Sve u svemu, postoji samo svijet beskonačnosti, svijet savršenog spajanja sa Stvoriteljem. Izvan tog svijeta, sve što čovjek vidi nije ništa drugo nego komadići vječnog savršenstva, svijet beskonačnosti.

Jedan dio svijeta beskonačnosti naziva se „Adam Kadmon“, sljedeći se zove „Atzilut“, tada dolazi „Beria“, „Yetzira“ i „Assiya“. Najmanji dio svijeta beskonačnosti podudara se s našim svijetom. Drugim riječima, način na koji mi vidimo svijet beskonačnosti kroz naša osjetila smanjuje ga kako bi došao na veličinu našeg svijeta.

Kada se naša percepcija proširi, mi taj svijet možemo zvati, na primjer, svijet Beria i tako dalje. Sve to ovisi o opsegu naše percepcije.

Čovjek je jedina tema našeg učenja. Osim čovjeka i njegovih doživljaja postoji samo još svijet beskonačnosti. Malchut svijeta beskonačnosti mora proći brojne ispravke. Ništa nije stvoreno uzalud. Baal HaSulam navodi primjer malog insekta u prašumi, koji provodi cijeli svoj život u potrazi za hranom i čije je postojanje potpuno nepoznato. Čak i taj insekt i svi njegovi dijelovi vrlo su važni za ispunjenje konačnog cilja.

Ništa nije uzalud stvoreno od Stvoritelja, i sve se događa u skladu sa ciljem kojem se bližimo.

Što se nas tiče, ovaj se proces odvija htjeli mi to ili ne, razumjeli ga mi ili potpuno ignorirali. Sve napreduje prema ostvarenju ispravljanja kako je Stvoritelj planirao, prema Njegovom potpunom otkrivenju svim stvorenjima na ovom svijetu.

Razni dijelovi Malchuta svijeta beskonačnosti razlikuju se po intezitetu njihovih želja. One u našem svijetu odgovaraju dijelu prirodnog carstva – mineralnog, biljnog, životinjskog, ljudskog.

Slično tomu, čovječanstvo je sastavljeno od puno tipova ljudi.

Zašto onda toliko detaljno proučavamo čovjeka, a ne duhovno ispravljanje, na primjer, koje kamenje treba postići? Nije li i ono postavljeno na svijet kako bi postiglo svrhu Stvaranja?

Čovjek je odvojen. Ispravljanje prirode ovisi o ispravljanju čovjeka. Radeći na sebi, čovjek „pokreće“ prirodu kako bi joj pomogao dostizanje potpunog ispravljanja.

Sam čovjek međutim nije primio Toru našeg svijeta na isti način: ljudi svijeta primili su 7 zapovjedi, Židovi su primili 613. Te zapovijedi također se promatraju na različite načine ovisno o broju ispravki koje duša treba učiniti kada dodje na ovaj svijet. Rađajući se u naciji ili među Židovima ne daje nikakve osobite ustupke.

Židovi imaju više ispravljanja za učiniti, drugi imaju manje.

Pravila i duhovnost

Pojedinci se trebaju pridržavati mitzvot u skladu sa svojom prirodom. No, to ne ovisi o njihovoj želji da dođu bliže Stvoritelju; mnogi vjernici i nevjernici nikada se ne pitaju o Stvoritelju, svrsi Stvaranja, ispravljanju i tako dalje.

Ti ljudi jednostavno nisu odozgo primili želju za osobnom promjenom i mehanički čine ono što ih je tradicija naučila. Te mehanizirane geste su one koje čine razliku između ljudi, nacija, muškarca i žene te djece i odraslih.

Očito, čovijek koji sebe želi duhovno uzdići, tu potrebu prima od Stvoritelja. On će dakle, biti drugčiji od osobe koja nije dobila tu istu potrebu odozgo. Stoga, ljudi se ne bi trebali razlikovati prema njihovom izgledu, rasi ili spolu. Nije stvar u tome trebaju li ili ne proučavati Kabalu. Ljudi koji je proučavaju jednostavno su oni koji su primili poziv od gore i izražavaju želju za učenjem. Među ženama također postoje primjeri poput proročica Debore i Hulde koje su također bile kabalisti.

Anđeli su roboti koji izvršavaju određene zadatke u duhovnom svijetu: oni „premještaju“ stvari sa jednog mjesta na „drugo“, ništa više. Ne mogu duhovno rasti ili se kreatati kroz razne duhovne razine poput ljudskih bića. Oni su duhovne sile koje djeluju na svakoj duhovnoj razini.

Stupnjevi proročanstva proističu iz osobnih napora. U našem svijetu postoji samo Stvoritelj, čovjek i put koji ga vodi do Stvoritelja, koji se naziva Tora. Čovjekove okoline (društvo, obitelj, prijatelji) jedine su oplate koje ga odvajaju od Stvoritelja i kroz koje On djeluje na nas. Čovjek je često stavljen u kompleksne i nepodnošljive situacije, ponekad one vode do patnje i razočaranja.

Kako dolazimo na svijet

*Stvoritelj od Sebe odvaja sićušni djelić (tako reći) i u njega usađuje sebičnost. Ta „Univerzalna“ sebičnost tada se raspada u manje sebične dijelove. Zatim, postupna reintegracija tih dijelova uzrokuje stvaranje Viših Svjetova: Atzilut, Beria, Yetzira, Assia. Najčišći „fragmenti“ upotrebljavaju se za stvaranje najviših duhovnih svjetova. Kasnije, najsebičnije želje, samo srce stvaranja, Malchut Svijeta Beskonačnosti dovode do stvaranja duše Adama, prvog čovjeka. Zatim, nakon Adamovog grijeha, iznova se Božanska iskra, koja je zarobljena u sebičnosti, dijeli na sve manje i manje dijelove, koji čine naše duše.

Početnici koji uče Kabalu često ne vide na koji se način upravlja svijetom. Pitaju se ovise li naši postupci o našem izboru ili Stvoriteljevom. Prije nego li čovijek može započeti s projektom, mora biti uvjeren u to kako njegove akcije imaju posljedice. No ipak nakon uspjeha, „paradoksalno“ treba razumjeti da sve ovisi samo o Stvoritelju. Ako razmišljamo na takav način, pravilno ćemo napredovati.

Postoje stvari koje se mogu samo osjetiti, a ne objasniti. Utjelovljenje duhovnog u materijalno teško je opisivo riječima. Moderna znanost se može opravdati, no kako je moguće opisati proces po kojem jedan svijet poprima oblik drugog? Kabalistička objašnjenja moguća su samo do točke u kojoj dolazi do usitnjavanja Adamove duše. To nije zato što Kabalisti ne žele dati više objašnjenja, nego zato što se ta objašnjenja odnose na ono što čovjek osjeća i ne može objasniti.

Sebičnost je toliko jaka duhovna sila, da nam sama pomisao na mogućnost odbacivanja iste rijetko kada padne na pamet. Kako bismo se upoznali, trebamo na sebe gledati izvana, s namjerom da osjetimo nešto drugo osim sami sebe; trebamo se usporediti s nečim što je izvan nas samih.

Okolni objekti su vidljivi jer su izgrađeni od iste takve sebičnosti. Inače bi ostali nevidljivi. Sebičnost poprima mnoge oblike. Njen najograničeniji oblik jest onaj koji može percipirati isključivo samoga sebe. To je percepcija koju ima čovijek na ovom svijetu. Mi smo toliko sebični da možemo vidjeti jedino sami sebe. Kada malo „narastemo“, naša sebičnost doseže iznad granica našeg svijeta i počinjemo opažati Stvoritelja. Naša sebičnost postaje duhovna. Naša želja više nije osnovana na tjelesnim ili ovozemaljskim užitcima, nego na duhovnom užitku koji donosi svjetlo Stvoritelja.

Čovjek je motiviran samo svjesnim ili podsvjesnim željama. Razum nam je dat kako bi nam pomogao steći sve želje i pronaći smisao u njima. Stoga se čovijek ne može uzdići iznad svojih želja. Motiviran vlastitim željama i emocijama, čovjek isprva usmjerava tijek svojih postupaka, a teleološki svjestan ih postaje tek kasnije, nakon izbora.

Kako on zaista postaje svjestan trenutnog događanja? U reakciji prema čovjekovim akcijama Stvoritelj očituje Svoju svemogućnost prema stupnjevima, u namjeri da čovjeku da retrospektivnu svjesnost o posljedicama njegovih postupaka. Čak i pamćenje načina na koji postupamo ovisi o Stvoritelju. Naučit će nas značenju naših postupaka odgovarajući nam, davajući nam užitak ili patnju u odnosu na naše zasluge ili grijehe.

Naša edukacija je stoga proces koji se razvija svake sekunde, no ona nas ne može natjerati da se ispravimo na bilo koji način. Mi samo trebamo postati svjesni svoje sebičnosti i toga koliko smo bespomoćni kada joj se suprotstavimo. Stvoritelj se brine o svemu što nije dio te svjesnosti. Što više čovjek napreduje na duhovnom putu, tim više obuzdava svoje samopouzdanje i više razumije svoju pravu prirodu. Kako se Stvoritelj otkriva, čovijek postupno shvaća što je on u odnosu na Stvoritelja. Kada to shvatimo, napredujemo na duhovnom putu. Zamislite osobu koja je dostigla 99% svoje ispravke. Ostalih 1% koji nije ispravljen čini se puno većim nego predhodnih 99%. Taj „mali trn u oku“ čini se ogromnim.

Naši postupci i naše učenje čine nas sposobnim za postizanje svjesnosti o Stvoritelju i o nama samima. Kada čovjek uvidi svoju apsolutnu beznačajnost, on očajava. On ne vidi Stvoritelja i cijeli mu se svijet čini mračnim. Ukoliko čovjek, dok je u tom mračnom stanju, ima na umu da je duhovni izvor svega toga ništa drugo nego Stvoritelj, od kojega može tražiti i o kome sve ovisi, on će postati svjestan svoje duhovne veze sa Stvoriteljem. Tada će prestati očajavati. Počet će shvaćati kako su sva ta naizgled negativna stanja privremeno poslana od gore i ne može ih se izbjeći. Stvoritelju nije bitan način na koji se vežemo na Njega. Ono najbitnije što čovjek treba shvatiti jest da On postoji. Stvoritelj stoga šalje želje kako bismo mi mogli reagirati na Njega i duhovno rasti.

Namjera iza naših postupaka

Ne činim sebe dovoljno jasnim, i to je moja mana. Kada osoba stavlja naglasak na duhovno i unutarnji razvoj, mehaničko promatranje nije u prvom planu. Jednostavno nije potaknuto. Pažnja je usmjerena na namjeru iza zapovjedi, a ne njeno fizičko pridržavanje. Treća stranka bi mogla zaključiti da se zapostavlja pridržavanje na fizičkoj razini.

Rečeno je: „zapovjed bez namjere je poput tijela bez duše“ (mitsvah bli kavanah keguf bli neshamah). Razlika između kabalista I vjernika, nevjernika, Židova, Goןm (nežidova) leži u činjenici da kabalisti žele razviti namjere koje su smještene unutar gesti. Oni ne razmišljaju o gestama kao takvima. Način pridržavanja zapovjedi tiče se otkrivene (uobičajne) Tore. To je opisano u Židovskom Zakoniku ("Shoulchan Aroukh"). Zakone opisane u tom zakoniku svi trebaju pratiti. Lako su razumljivi i ne zahtijevaju nikakve preduvjete.

Namjera smještena u izvršavanju pravila nema važnosti i zapovjedi ne mijenjaju čovjeka, niti ga čine obveznim dostizati duhovni razvoj. Osoba može učestalo izvršavati te zapovjedi bez da se promjeni njegova sebičnost u kojoj je bio kada ih se prvi puta počeo držati.

Obično je pridržavanje zakona stvar edukacije. Osobi nije dato na izbor želi li se pridržavati zakona ili imati slobodu izbora za postupanje na određeni način. Osoba se podučava od koljevke i njeno ponašanje uvjetovano je navikama. Te navike nazivaju se "guirsa de yankuta". Obećanja svih blagoslova ovoga svijeta i svijeta koji dolazi jačaju te navike. Zato što je sebičan, čovjek uživa i prihvaća sva ta obećanja. Štoviše, mnoga su stanja spremljena za njega, daleko bolja od onih za obične ljude koji ne prate zakone.

Suvremeno doba

U današnje vrijeme, zato što se duhovno „zrele“ duše spuštaju u ovaj svijet, gore spomenuta edukacija postaje nedovoljna. Čovjek treba dopustiti promjenu svojih namjera kako bi odgovarale njegovim željama. Kabala omogućava čovjeku promjenu njegovih sebičnih namjera u altruistične. Služeći se zaslonom (masach) osoba počinje rad na sebičnim željama sa namjerom usmjeravanja istih prema Stvoritelju.

Proces ispravljanja sebičnosti zove se „Duhovno štovanje zapovijedi“. Čovjek je obdaren željama kako bi mogao razviti svoju namjeru da ih upotrijebi „okrećući ih prema Stvoritelju“. Te želje nisu bile njegove sve dok nije imao kapacitet za stvaranje zaslona (masach).

Te želje su nove; duhovne su prirode što znači da odgovaraju želji za radošću u božanskoj prisutnosti. Te želje su njegovane u osobi koja je sposobna izgraditi zaslon u obliku sebičnih želja za uživanju u Stvoritelju. Te želje zovu se „klipot“ (ljuske) ili „nečiste želje“. U tom stupnju čovjek je nadišao bezvrjedne želje poput seksa, bogatstva, slave, moći i žudnje za još više duhovnih užitaka.

Postoji 613 nečistih želja. One su rođene u čovjeku i kreću se od najlakših do najtežih za ispraviti. Kada čovjek stekne zaslon protiv primanja za sebe (klipa), tada osoba biva obdarena namjerom „okrenut prema Stvoritelju“ (kedusha). Ispravljene želje osobe tada mogu primiti „svjetlo“, osjetiti Stvoritelja, i one vode do užitka u posjedovanju jednakosti forme sa Stvoriteljem

Ispravljanje želja odgovara onome što se naziva štovanjem zapovjedi. Primljeno duhovno svjetlo percepcija je Stvoritelja koja odgovara Tori. 

Jasno je da se  fizičko štovanje zapovjedi razlikuje od duhovnog. No, unutarnje duhovno štovanje ne poništava ili sprečava ono fizičko. To je točno zato što onaj koji štuje zapovjed živi u oba svijeta koja je osoba sposobana pomiriti u oba oblika štovanja unutar sebe.

Od gore navedenog slijedi da fizičko štovanje zakonika nema utjecaja na duhovne svjetove. Na to se misli u rečenici „zapovjed bez namjere je kao tijelo bez duše“ – duhovna smrt. Zapovjed ne može biti inspirirana „lishma“ namjerom kada se njene prateće geste ne odnose na duhovno štovanje. Čovjek može biti bez ruku a opet štovati sve duhovne zakone zahtjevajući „duhovne ruke“, tj. Duhovne želje.

Naša duša nazvana je tijelo, „partzuf“ . Sastavljen je od 613 dijelova, svojstava našeg fizičkog tijela. Svaki od 613 dijelova tog duhovnog „tijela“, tog partzuf-a, odgovara određenoj želji. Partzuf se dijeli na dva dijela, dvije vrste želja: one koje odgovaraju želji za davanjem bez suzdržavanja (lehashpia al menat lehashpia) i one koje odgovaraju željama za primanjem bez suzdržavanja, ali ne za osobno zadovoljstvo (lekabel al menat lehashpia).

Podjela želja

Tih 613 želja duše dijele se na 248 pozitivnih želja kroz koje čovjek može steći „lishma“ namjeru, i 365 negativnih želja koje čovjek ne može upotrijebiti u namjeri za stjecanjem „lishma“ namjere. Razlika između dvije želje nemaju nikakve veze sa namjerom. U oba slučaja namjera je prirodno isključivo „okrenuta ka Stvoritelju“. Razlika leži u snazi same želje: ako je slaba neće potaknuti jak užitak. No, ta želja osobi omogućuje osjećaj veze sa Stvoriteljem. Užitak koji se osjeti naziva se užitak davanja bez suzdržavanja. Tako reći želja za zadovoljavanjem Stvoritelja kao takva moguća je samo ako zadovoljavamo Njega tako što primamo od Njega. No budući da se ta želja ne može osjetiti sa dostatnim intezitetom, ona ne može uistinu dati Stvoritelju. Ta želja postoji samo na stupnju jednakosti forme sa Stvoriteljem.

Sve želje rođene u čovjeku su sebične. To je želja za primanjem u svrhu osobnog užitka. Samo namjera „okrenuta ka Stvoritelju“ može ju promijeniti u altruističnu želju. Stoga razlika leži samo u namjeri. To je ono što Kabalu čini toliko bitnom. Pomaže nam promijeniti našu namjeru. Namjera „okrenuta prema Stvoritelju“ naziva se „zaslon“ zato što osobu sprečava od „primanja za sebe“ i pretvara ju u namjeru „okrenutu prema Stvoritelju“.

Rođenje duše

Ta transformacija naziva se „rođenje“ duše zato što duša odgovara željama okrenutim prema Stvoritelju. Kada ta faza nastupi ona otkriva dušu čovjeka. Snaga nove želje je ona koja pomaže čovjeku početi osjećati Stvoritelja. Ta želja za primanjem užitka u paru sa namjerom „okrenutom prema Stvoritelju“ sebe ispunjava Njegovim prisutstvom, duhovnog blagostanja i svjetla (sve to su sinonimi za isti osjećaj).

Pravilne namjere postupno se pojavljuju zajedno sa učenjem Kabale. Kabala je znanost o namjeri (kavana), omogućavajući čovjekovom srcu da žudi za duhovnosti. Ako čovjek uči kabalu ali ne može omogućiti preokret svojoj namjeri pri učenju, to odgovara „ lo lishma“ periodu tijekom kojeg nema orijentacije prema Stvoritelju. U tom stadiju čovjek još uvjek radi za sebe i on pripada svojim sebičnim željama, našem svijetu. To je stupanj koji predhodi prelaženju machsom – a (barijere).

Ako čovjek ne mari za promjenu svoje namjere, on nije na „lo lishma“ razini. Njegovi postupci su beživotni. No, sva se bića na kraju moraju vratiti Stvoritelju.

Promjena gledišta dogodit će se također i onima koji štuju fizički. Oni će biti obvezni rasčistiti svoj odnos prema životu, prema izvoru, Stvoritelju, i prijeći sa „lo lishma“ na „lishma“. U svakom su slučaju fizičke geste opravdane no čovijek mora težiti nadilaženju svojih granica. To je ono što kabaliste čini drugačijima.

Je li mesija sila ili čovjek

Mesija je duhovna sila, to je Svjetlo koje probija želje ljudi koje su usmjerene prema sebi u namjeri da ih ispravi kako bi postale altruistične, tako reći jednake Stvoriteljevim. U našem svijetu sve se sile manifestiraju odjenute u materijalno.

Na primjer Rabbi Shimon,  Ari, Yehuda Ashlag, predstavljaju silu koja zrači ispravljajućim Svjetlom. Ta sila se pojavljuje u našem svijetu kao čovjek, kabalist, učitelj, autor knjige. Stoga je Mesija vodič koji postupno biva prihvaćen od čovječanstva. Čovječanstvo će pratiti put na koji Mesija ukazuje jer će svi osjećati zlo i patnju, te neće biti drugog izlaza. Ljudi stoje na razini na kojoj nemogu zamisliti dolazak Mesije kao Svjetla nego samo kao ljudskog vođe. No za kabaliste Mesija je duhovna sila koja ispravlja (na slici svijeta AB – SAG). 

U početku Bog stvori nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad licem voda. I reče Bog: “Neka bude svjetlost.” I bi svjetlost.

(Tora, Petoknjižje)

Zamislite načas naš svemir: beskonačne galaksije, zvijezde i svjetovi. Sada zamislite kako iz našeg svemira odstranjujemo određeni komad prostora. Kako bismo mogli zamisliti nastalu prazninu, ako ne sadrži ništa što bi moglo biti izmjereno ili opisano? U stvarnosti, sve fenomene opažamo u okvirima vremena, prostora i pokreta. Ne možemo si zamisliti nešto što je posve statično, zamrznuto u vremenu, bez ikakva obujma. Ovo je analogija našeg razumijevanja duhovnih svjetova. Ne postoji vrijeme, pokret, pa čak niti prostor u duhovnim svjetovima. S obzirom da su naša cjelokupna stvarnost i opažanja utemeljena na ovim fizičkim konceptima, slijedi da ne postoji veza između duhovnosti i naše konstrukcije fizičke stvarnosti zasnovane na našim opažanjima i osjećanjima. To rezultira nedostatkom riječi i riječnika koji bi mogao izraziti duhovne koncepte.

Dakle, ako je Kabala proučavanje duhovnih svjetova, kako možemo raspravljati o nečemu što ne možemo zamisliti? Ako smo posve lišeni mogućnosti zamišljanja duhovnoga, kako onda možemo shvatiti što piše u kabalističkim knjigama?

 

Što je opisano u Tori (Bibliji)

Kada proučavamo Toru (Petoknjižje, Biblija), moramo razumjeti da su sve riječi Tore, kao i svih ostalih svetih knjiga, samo naizgled povezane s našim svijetom. Riječi, međutim, predstavljaju duhovne objekte i korijene, koji ni pod kojim okolnostima nisu povezani s našim svijetom. Tora sadrži sveta imena Stvoritelja, koja predstavljaju stupnjeve Njegova postignuća. To je slično načinu na koji određujemo ime predmeta u našem svijetu ovisno o tome kako se taj predmet prikazuje u našim osjetilima. Čitava Tora opisuje razine prilaženja i osjećanja Stvoritelja.

 

Misao Stvaranja i jezik Kabale

Svi su svjetovi, uključujući naš vlastiti, i svi objekti u njima usklađeni s jedinom misli stvaranja: pružiti beskrajno zadovoljstvo stvorenju – duši. Jednostavna svrha obuhvaća sve stvoreno, od početka do kraja. Ta svrha određuje svu patnju kroz koju prolazimo, naš unutrašnji rad na nama samima, i nagradu. Nakon osobnog ispravljanja sve će se duše ujediniti u jedinstvenu dušu. Duša ne prima samo dvostruki užitak (zbog osjećanja užitka i zbog pružanja užitka Stvoritelju), nego je ovaj užitak također umnožen brojem iznova povezanih duša. U međuvremenu, što se više ljudi duhovno uzdiže, radeći iznutra na sebi, to više počinju opažati istinsku stvarnost i osjećati druge svjetove. Dok još žive u našem svijetu, sposobni su postići sve svjetove.

Naizgled čudan jezik Kabale pretvara se u jezik djela, misli i osjećaja, gdje se oprečne ideje u našem svijetu okupljaju u jedinstven korijen.

Na primjer, “Jeruzalem” se u kabalističkoj literaturi ne odnosi na fizički grad, nego na određene duhovne sile i koncentraciju određene duhovne energije, koja ima specifično mjesto u sustavu duhovnih svjetova. Također, dijelovi ljudskoga tijela u Kabali poput "Rosh" (glava), "Guf" (tijelo), "Chaze" (prsa), "Peh" (usta), "Einaim" (oči), i tako dalje, odnose se na njihove duhovne korijene. Riječ "Rosh" ukazuje na dio duhovnog objekta koji donosi odluke, dok se "Guf" odnosi na koncentraciju izvršnih funkcija.

Opisi Višega svijeta načinom su opisivanja naše duše i razina njezine bliskosti Stvoritelju, osjećanja Stvoritelja koje neprestano jača. Kabala razdvaja kolektivnu dušu na dijelove i svakome dijelu dodjeljuje posebno ime koje se podudara s njegovim svojstvima. Zatim opisuje akcije tih dijelova. To je jezik osjećaja, pa ipak, precizan je i često rabi dijagrame, crteže i formule. Kabala opisuje inženjering duše.

A opet, kako smo u stanju rabiti vlastiti neprecizan i ograničen jezik za tako precizna duhovna istraživanja i opisivanja? Kako jezik, koji je rođen iz subjektivnog osjećaja “našeg svijeta”, možemo koristiti na način da sadrži objektivan osjećaj duhovnoga? Naprimjer, riječ “svjetlost” (što je teško razumljiv koncept), zamišljamo kao sunčevu svjetlost koja nema veze s duhovnom svjetlošću.

Ipak, svjetlost u našem svijetu također može biti opisana na drugačiji način. Možemo koristiti riječ u drugačijem kontekstu, kao “duša osjeća svjetlost”, “ti si poput zrake svjetlosti”, osobito kada osjećamo zadovoljstvo u svojem Kli, ili se odnosimo na jasnoću misli, uma.

Ako izaberem riječi koje odgovaraju mojim osjećanjima i prenesem ti ih, ti tada zamisliš vlastito osjećanje koje po tvojem mišljenju odgovara mojim riječima; tada mora postojati zajednički standard koji bi nam pomogao izmjeriti sličnost naših osjećaja pobuđenih nekom idejom ili rječju. Moja osjećanja nisu nužno identična tvojima. Pa opet, ona moraju pobuditi nešto slično, ako postoji zajednički jezik. No ako nismo sposobni precizno izraziti što osjećamo, kako ćemo koristiti ovaj jezik za opisivanje duhovnih kategorija? Duhovni svijet je svijet osjećaja. Nema tijela, samo želje i osjećanja istih. Štoviše, kabalisti tvrde da su ovo potpuna i krajnje precizna opažanja, i zbog toga traže savršeno precizan jezik kojim bi ih opisali.

Pokušajte dati preciznu procjenu vlastita raspoloženja. Usporedite ga, na crtežu, s raspoloženjem nekoga drugoga, a zatim iznesite vrijednost u postocima u usporedbi s vašim jučerašnjim raspoloženjem. Pokušajte izraziti sve nijanse vaših osjećaja u brojevima, upućujući na to kako vaše raspoloženje ovisi o onome što osjećate (npr. tjeskoba ili umor); pokušajte pripisati formule strahu, i tako dalje. Vidjet ćemo da smo u našem svijetu nesposobni precizno mjeriti svoja unutrašnja osjećanja.

Na primjer, veza između električnog podražaja u mom mozgu dok dodirujem nešto vruće, također ovisi o mojem raspoloženju, načinu na koji osjećam, treningu (iskustvu, op.prev.) i drugim individualnim parametrima.

Ne znamo kako usporediti užitak od glazbe s užitkom kojega dobijamo iz ukusnog jela, u izrazima vrijednosti postotka, količine i kakvoće. No ako je naš jezik toliko primitivan, ograničen, subjektivan i neprecizan, zašto ga kabalisti koriste da bi objasnili posve precizne osjetilne akcije, i zašto su prihvatili ovaj jezik umjesto da su izumili vlastiti?

Čak i ako se jedan simbol pogrešno uporabi u egzaktnoj znanosti, osoba upoznata s tim simbolom, no nesvjesna zabune, neće razumjeti odakle dolaze određeni rezultati. Rezultat će percipirati kao posve umjetnu znanstvenu tvrdnju. Ipak, osoba koja nije upoznata sa simbolima, pogreškom će prihvatiti tu tvrdnju kao istinu.

 

Jezik grana

Kabalisti su odabrali poseban jezik, nazvan “jezikom grana”. Razlog tomu je da se sve što postoji u našem svijetu (nepokretna, vegetativna, animativna i ljudska razina prirode), i sve što se s njima događalo u prošlosti, događa sada, i događat će se u budućnosti. To jest, svi objekti i njihovo upravljanje proizlaze iz Stvoritelja i prolaze kroz sve duhovne svjetove prije nego što se pojave u nama. Upravljanje svim tim neprestano se obnavlja odozgo prema dolje do našeg svijeta.

Sve što postoji u našem svijetu nastaje u Višem svijetu, odakle sve postupno silazi u naš svijet. S obzirom da sve u našem svijetu dolazi iz višega svijeta, postoji precizna veza između objekata u našem svijetu, njihovih posljedica, uzroka i izvorišta u duhovnome svijetu.

Kabalisti koji izravno upućuju upravo na tu vezu mogu precizno razlikovati svaku vezu, s obzirom da vide i viši objekt (korijen iz kojega sve izvire), i niži objekt u našem svijetu (koji prima od Višega – njegove uzročne i upravljačke sile, čega nije svjestan). Time mogu imenovati korijene iz Viših svjetova imenima njihovih materijalnih posljedica, to jest, grana u našem svijetu. Zato se ovaj jezik naziva “jezikom grana”, a ne “jezikom korijenja”. Korijeni se nazivaju po imenima svojih grana, a ne obrnuto. Tako su kabalisti pronašli jezik koji, rabeći svakodnevne riječi, precizno opisuje duhovni svijet. Ne može postojati drugi jezik, jer nema drugih riječi koje bi bile razumljive onima koji postoje u oba svijeta. Kabalist koristi imena našeg svijeta da bi opisao Više objekte, korijene našeg svijeta.

Ipak, ako pojedinac toga nije svjestan, čini mu se da kabalistička knjiga pripovijeda o našem svijetu. Kako bilo, ove riječi ne zbunjuju kabaliste, koji jasno vide o čemu knjiga zapravo govori. Točno znaju koja se grana (tj. posljedica) u našem svijetu odnosi na koji korijen u Višem svijetu.

 

Sedam dana Stvaranja

U početku Bog stvori nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad licem voda. I reče Bog: “Neka bude svjetlost.” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.

Bereshit (Postanak), prvo poglavlje u Tori (Petoknjžje) započinje ovim riječima. Čuli smo razna tumačenja ovih riječi na razini Peshat (doslovnog značenja). Ipak, ova jednostavna objašnjenja ostavljaju ogromnu količinu pitanja iza sebe; nedostaje im logika i znanstveni pristup. Kabalisti objašnjavaju:

Sve svete knjige govore isključivo o duhovnom svijetu, načinu na koji je stvoren, i kako je kasnije naš svijet stvoren iz njega. Štoviše, ove se knjige ne odnose samo na ono što postoji, nego također poučavaju sposobnosti opažanja toga svijeta.

Postupno otkrivenje Višeg svijeta naziva se duhovnim uzdizanjem pojedinca, odnosno stupnjevima duhovnog uzdizanja. Da bi se opisao duhovni svijet, u knjigama se koristi nekoliko tehnika. Kabala je znanost o strukturi Višeg svijeta; koristi jezik Sefirot, Partzufim, grafova i crteža. Tora opisuje Viši svijet koristeći svakodnevni jezik. Također, postoji alegorijski jezik te jezik zakona. Pokušajmo prevesti jezik Tore u kabalistički jezik.

Tora opisuje izviranje Višeg svijeta, njegovu strukturu i evoluciju, a zatim proces našeg stvaranja. No ne radi se ovdje o osobi našega svijeta. Tora govori o stvaranju volje za primanjem (nazvane Duša Adamova), s ciljem da ispuni ovukreaciju-želju-dušu vječnim i potpunim užitkom. Ova želja za užitkom jedino je stvoreno. Osim nje, postoji samo Stvoritelj. Stoga, sve osim Stvoritelja samo su različite mjere želje za uživanjem.

Ista se stvar događa u našem svijetu. Jedina stvar koja razdvaja sve objekte jedne od drugih različita je količina želje za užitkom, što određuje sve osobine svakoga objekta. Želja za užitkom sastoji se od pet razina, i ovih pet dijelova želje-kreacije nazivaju se Sefirot: Keter, Hochma, Bina, Tifferet i Malchut. Stvoritelj želi potpuno ispuniti stvorenje zadovoljstvom sve dok ono ne osjeti savršenstvo i vječnost. To je zato što Sam Stvoritelj postoji u ovom osobitom stanju, i želi ga darovati nama.

Stvoritelj je savršen i jedinstven. Bivajući savršenim, On želi darovati savršenstvo, Svoje vlastito stanje Svojim stvorenjima. Zbog toga je cilj stvaranja doseći Stvoriteljevo savršenstvo, i biti sposoban primiti ono što Stvoritelj želi dati.

Kabala se ne bavi događanjima u našem svijetu. Istražuje događaje u Višem svijetu, odakle su se sve moći spustile u naš svijet, izazvale i potakle sve što se ovdje događa. Učeći Kabalu, osoba počinje vidjeti Viši svijet. Sposobna je postići Stvoritelja i način na koji je On stvorio duhovni svijet. U Kabali, ovaj se čin naziva “Prvim danom Stvaranja”. U Svojim daljnjim akcijama (takozvanim sljedećim danima), Stvoritelj je načinio upravljačke sile Višega svijeta. Stvoriteljev posljednji, šesti čin (šesti dan stvaranja), bio je stvaranje Adama.

Otkad je Adam postao posljednjim činom Stvoritelja, on je svrhom čitvog stvaranja. Sve stvoreno prije njega, stvoreno je za njega. Pa, koja je Adamova sudbina? Adam mora postići sličnost sa Stvoriteljem, postati posve jednak Njemu, i sam vladati nad čitavim postojanjem i vlastitom sudbinom. Štoviše, obvezni smo sami doseći najviše i savršeno stanje. To znači da prvo moramo dostići najgore stanje (suprotno stanje u odnosu na Stvoritelja), i nakon toga iz njega ustati na naš vlastiti način.

Uz pomoć Kabale, osoba vidi oba svijeta – naš svijet i Viši svijet – kao i njihovu međusobnu interakciju. Informacija izvire iz Višeg svijeta i ozbiljuje se u materiju pred našim očima. Naša reakcija na to (što silazi odozgo u obliku informacije), uzlazi natrag u Viši svijet i određuje na koji će se način (dobar ili loš) spustiti i materijalizirati naša budućnost. Tako je Stvoritelj (koji postoji na najvišoj razini), stvorio stvoreno iz svojstva suprotnog Sebi. Ispunio ga je svjetlošću, a zatim, prazneći ga, spustio dolje do stanja “našeg svijeta”.

Uzdižući se po stupnjevima duhovnih ljestava, stvorenje postaje dostojno primanja mnogostruko većeg užitka u odnosu na ono koje imalo prije spuštanja u ovaj svijet. Štoviše, stvoreno mora imati snagu i prigodu djelovati slobodno između dvije suprotne sile, vlastitog egoizma i Stvoritelja, i tada neovisno izabrati svoj put.

Da bi takve uvjete stavio na raspolaganje stvorenju, Stvoritelj mora učiniti sljedeće:

• Potpuno udaljiti stvorenje od Sebe,
• Dati mu mogućnost da evoluira i postigne ovo Postojanje,
• Dati mu mogućnost slobodnog izbora.

Stvoritelj nam postupno daje takve uvjete. Isprva, dok osjeća Stvoritelja (dok je ispunjeno svjetlošću), stvorenje nije nezavisno. Potpuno je potisnuto svjetlošću i svjetlost diktira stvorenju vlastita pravila i prenosi mu vlastita svojstva. Kako bi stvoreno načinio neovisnim od Stvoritelja, On mora Sebe potpuno udaljiti. Drugim riječima, stvoreno, oslobađajući se od svjetlosti, stječe slobodu djelovanja. Čin izbacivanja svjetlosti iz duhovnoga Kli (posude) naziva se Ograničenjem.

Tora počinje riječima “u početku” (Bereshit), što je početak procesa Stvoriteljeva udaljavanja od stvorenoga. Riječ “Bereshit” potječe iz riječi “Bar” (“izvan”). To jest, pripovijeda izlazak iz Stvoritelja u izdvojeno stanje, između neba i zemlje. “U početku Bog stvori nebo i zemlju.” Nebo je Sefira Bina sa svojim altruističnim svojstvima. Zemlja je Sefira Malchut sa svojim zemaljskim, egoističnim svojstvima. Između ova dva pola, koja daju osnovu čitavom sustavu postojanja, lebdi naša duša.

Tora započinje rođenjem stvorenoga, Višeg svijeta i stvaranjem čovjeka. Ne počinje s krajem stvaranja. Svrha je Tore pružiti ljudima ovoga svijeta uputu kako se uzdići do najboljeg mogućeg savršenog stanja. U svojem početnom stanju, stvoreno (duša Adama) nije ispravljeno. Mora se ispraviti i doseći stanje “Konačnog Ispravljanja” (Gmar Tikkun). Zamislite da imate polomljeni alat koji vam treba za rad. Slijedi da ga prvo morate popraviti, a zatim rabiti. Tako nas Tora poučava kako popraviti ovaj pokvareni instrument: dušu koju smo primili odozgo.

Tijekom ispravljanja, osoba postoji između dva svijeta: višeg i nižeg. U procesu ispravljanja, duša stječe neophodne vještine, znanje i iskustvo. Što je najvažnije, pojedinac stječe nova osjećanja i nova, duhovna svojstva. Kada posve ispravi svoju dušu, stječe svojstva koja mu dopuštaju da u Višem svijetu postoji u potpunosti; u vječnosti, miru i savršenstvu.

Ovo posebno stanje ne opisuju niti kabalistički izvori, niti Tora. Nemoguće je opisati ga, jer za njega nema analogije u našem jeziku. Samo oni koji prođu sva prethodna stanja ispravljanja i dostignu Konačno Ispravljanje postižu ovo stanje. Štogod postoji iza Konačnoga Ispravljanja nije nigdje opisano. Upravo se ondje nalaze “Tajne Tore”.

Za to postoji samo nekoliko nagovještaja u knjigama kao što su “Zohar” i Talmud. Ova posebna, tajna stanja zovu se “Maase Merkava” i “Maase Bereshit”. No to su samo nagovještaji. Zapravo, ova stanja, duhovna područja, ne mogu biti opisana riječima, jer su naše riječi, slova i izrazi preuzeti iz našeg sustava Ispravljanja i jedino su ondje djelotvorni. Posve smo nesvjesni onoga što postoji izvan našeg sustava Ispravljanja, i to ne može biti prevedeno na ljudski jezik i uglavljeno u naš sustav definicija i vjerovanja.

“U početku, Bog stvori nebo i zemlju” odnosi se na stvaranje dvaju svojstava: egoizma i altruizma. Egoistično svojstvo “zemlja” biva ispravljena uz pomoć altruističnog svojstva “nebo”. Proces ispravljanja sastoji se od sedam stanja, nazvanih “sedam dana stvaranja”. Naravno, to je uvjetni naziv. Nema nikakve veze sa sedam dana na Zemlji; ne odnosi se na dan i noć ili svjetlo i tamu na Zemlji. Radije, odnosi se na duhovna stanja i duhovna osjećanja osobe koja prolazi kroz ove stupnjeve ispravljanja. Govori o sustavu u kojem je duša pojedinca ispravljena dok postoji na razini “zemlja”.

Neophodno je uzdići dušu s razine Sefira Malchut na razinu Sefira Bina. To znači da egoistično svojstvo Malchut mora biti transformirano u altruistično svojstvoBina. To se može postići na način sedam konsekutivnih ispravaka nazvanih “sedam dana tjedna”. Tora objašnjava što čovjek mora učiniti sa svojom dušom “svakoga dana”.

 

Prvi dan

U početku Bog stvori nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad licem voda. I reče Bog: “Neka bude svjetlost.” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.

Što znači: “i Bog rastavi svjetlost od tame”? U našim ispravcima moramo slijediti djela Stvoritelja. Stoga je prva zapovijed koju moramo ispuniti: posložiti unutar sebe svoje misli i želje kako bismo vidjeli koje su od njih čiste – “nebo”, a koje su tamne – “zemlja”. Ovaj se proces naziva “Akarat haRa” (prepoznavanje zla). Događa se kada, kroz proučavanje kabalističkih knjiga i odnosa u kabalističkoj grupi, počnemo analizirati vlastita svojstva. Razlikovanje duhovnih od animalnih svojstava, te dijeljenje i razdvajanje jednih od drugih, čini prvi korak prema ispravljanju. To je prvi dan pojedinčeva stvaranja Čovjeka unutar sebe samoga.

 

Drugi dan

I reče Bog: “Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda”. I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.

Nakon što unutar sebe razdvojimo egoistična i altruistična svojstva, moramo započeti s njihovim ispravljanjem. To se provodi korištenjem posebne svjetlosti Stvoritelja, Koji zrači dvije vrste svjetlosti: svjetlost Hochma i svjetlost Hassadim. Rabeći svojstvo svjetlosti Hassadim (milosrđe), zvano “voda”, ovladavamo svojstvom davanja, altruizmom.

“Zemlja” je egoistično svojstvo primanja i apsorbiranja svega unutar naše temeljne prirode. Voda je svojstvo davanja, i ona zasićuje zemlju i stvara mogućnost za pojavljivanje života. Svojstvo davanja ispravlja egoizam i dopušta nam ispravno ga koristiti, za dobrobit sebe i drugih. U egoizmu, koji se ispravlja davanjem, osoba osjeća Viši Svijet (Stvoritelja) i vidi svoje prethodne živote i put prema svrsi stvaranja. Duša je vječna i prelazi iz tijela u tijelo. Upravo ovdje osoba vidi sve svoje prethodne inkarnacije. Onaj koji nije ispravio svoju dušu ne može opaziti išta što postoji iznad ovog svijeta.

 

Treći dan

I reče Bog: “Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno”. I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: “Neka proklija zemlja zelenilom, travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme. I bi tako. I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan treći.

Vode se skupljaju pod nebom i pojavljuje se suha zemlja. Dio praiskonske Zemlje pojavljuje se iz voda. Nakon što voda ispravi zemlju, ova postaje podobna za pojavljivanje života, jer zemlja sada sadrži i svojstvo vode i svojstvo zemlje. Sama voda razara život kao i suha zemlja. Sjetite se kako Noa šalje goluba s arke kako bi pronašao suhu zemlju. Upravo ispravan splet altruističnih i egoističnih svojstava “neba” i “zemlje” u čovjekovoj duši stvara osnovu za ispravljanje i primjenu Stvoriteljevih svojstava unutar ljudskoga bića.

Ovo ispravljanje nazivamo “Kav Emtzai” (srednja linija). Naša egoistična priroda naziva se zemljom i predstavlja lijevu liniju. Desna linija predstavlja Stvoriteljeve osobine, to jest, svojstva vode, altruizma, ili davanja. Srednja linija upravo je ono što ljudsko biće mora postići, odnosno, “izabrati život”. Drugim riječima, osoba mora uzeti onoliko “vode” koliko je neophodno za ispreplitanje sa “zemljom”, tako da se te dvije linije međusobno upotpunjuju i prinose plodove voća. Iz ove kombinacije svojstava zemlja nosi “Drvo Života”, koje predstavlja duhovnu osobu koja je sposobna osjećati sve stvoreno i koja postoji u svim svjetovima radosno i vječno.

Postojimo izvana zato što se poistovjećujemo s vječnom dušom a ne prolaznim tijelom. Počinjemo osjećati sebe kao dušu, a svoje tijelo opažamo kao privremenu ljušturu. Ovaj prijelaz prema poistovjećivanju sebe s dušom umjesto s tijelom čisto je psihološki i događa se kako osoba stječe svojstvo Bina.

 

Četvrti dan

I reče Bog “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju”. I bi tako. I načini Bog dva velika svijetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.

Četvrtoga dana, svjetlost u svodu nebeskom izlazi kako bi označila promjenu dana i noći, mjeseci i godina. Ispravljanje se događa čak i u najsitnijem dijelu univerzuma kao i u čitavom univerzumu uopće. Stvoreno se, u svojoj potpunosti, naziva Adam, ili Duša; njegove komponente nazivaju se pojedinačnim dušama, ili “Bnei Adam” (sinovi Adamovi). Svaka pojedinačna duša predmet je istih stupnjeva ispravljanja kao i zajednička duša.

 

Peti dan

I reče Bog: “Nek provrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek polete nad zemljom, svodom nebeskim.” I bi tako. Stvori bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I blagoslovi ih govoreći: “Budite plodni i množite se i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji.” Tako bude večer, pa jutro – dan peti.

Knjiga Zohar opisuje da je svaki dan uzdizanje “Eichalot” (nebeskih nastambi), podizanje praznine (želje). Kako se egoistična svojstva duše ispravljaju u altruistična, postupno se ispunjavaju Višom svjetlošću. Ljudi koji su iskusili kliničku smrt djelomično su osjetili ovu Višu svjetlost, i kasnije opisali osobito magično osjećanje mira i radosti. Ovo postupno ispunjavanje praznih prostora vodi sve duše prema stanju Konačnog Ispravljanja i savršenstva. Ne postoji vrijeme u Višem svijetu; ono nestaje jer su sva ta stanja savršena. Isto se odnosi na pripovijedanja Tore: ne postoji razdvajanje vremena i sva su događanja povezana samo kroz uzročno-posljedične odnose. Vidjet ćemo da je čovjek stvoren šestoga dana i da je postojao samo nekoliko sati prije nego li je počinio grijeh i pao u niži svijet. S njim je zajedno pao i čitav svijet.

 

Šesti dan

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih;... i Bog im reče:.... vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što pužu po zemlji.”

Što znači “na svoju sliku”? U Tori “na svoju sliku” napisano je kao “Be Tselem Elokim Bara...”. “Tselem” označava dio Bina, koji silazi iz Bina u dušu i prenosi joj svojstva Stvoritelja. Drugim riječima, Partzuf Bina predstavlja instrument Višeg Upravljanja, koje zapovijeda svim dušama, njihovim putevima i redoslijedom ispravljanja. Sve što se u nama događa potječe iz Bina. Malchut je zbir svih duša koje trebaju ispravljanje. Da bi se ispravila Malchut, poseban instrument izvire izBina. Prodire kroz Malchut i omogućava joj ispravljanje. Ovaj sustav samopomoći, kojeg Malchut svake duše prima odozgo naziva se “Tselem” – “slika”. Time mislimo na skup svojstava, sliku Stvoritelja.

Bez posjedovanja informacije o programu stvaranja, i bez osjećanja duhovnih svjetova, ne znamo kako djelovati, koje korake poduzeti. Nesposobni smo razumjeti što se od nas traži. Da bismo stekli neophodna sredstva napretka, viša nas razina, Bina, mora podučiti što nam je činiti. To Tselem (pomoćni instrument koji se spušta od Bina) čini u nama. Umeće se u našu dušu i priziva svakakve vrste neophodnih ispravaka. Zato je rečeno da nam Tselem pomaže postati Čovjekom.

Sedmoga dana čovjek se uspinje sve više i više. Proveo je ispravke unutar sebe šest puta: Hesed, Gevura, Tifferet, Netzach, Hod, Yesod. Ovih se šest ispravaka nazivaju šest dana ili šest tisuća godina stvaranja. Posljednja Sefira (Malchut) nije sposobna sebe ispraviti. Ipak, nakon što Malchut apsorbira svojstva šest prethodnih Sefirot, sposobna je primiti njihove osobine. Zato je bit sedmoga dana to što u Malchut ulazi sve što je sakupljano i stvarano tijekom šest dana. Subota se smatra posebnim danom, jer su u tome stanju duše ispunjene višom svjetlošću. Jedini je uvjet “ne spriječiti” ovaj postupak, koji je simbolično predstavljen u zakonima o Šabatu.

Pitanje: Postoji li veza između sedam dana stvaranja i godina u duhovnoj kronologiji?

Da, takva veza postoji. Za ljudsku vrstu, ovih sedam dana stvaranja prolaze kao šest tisuća godina. Šest tisuća godina jednako je sa šest dana tjedna tijekom kojih se ljudska vrsta ispravlja, prvo nesvjesno a zatim svjesno kroz vlastiti rad. Nakon toga, čovječanstvo doseže sedmi milenij, ili sedmi dan, Subotu. To je stanje u kojem Viša Beskrajna Svjetlost užitka i preobilja ispunjava ispravljene osobine čovječanstva.

Pitanje: Ima li broj “sedam” neko skriveno značenje?

Sustav koji upravlja našim svijetom sastoji se od sedam dijelova. U našem svijetu imamo mnogo podjela na 7 ili 70: sedamdeset naroda svijeta, sedam dana tjedna; čovjekova duša sastoji se od sedam dijelova, čovjekov život prosječno je dug sedamdeset godina i tako dalje. Čitav put čovječanstva sastoji se od šest dana – 6000 godina ispravljanja. Opće svjesno ispravljanje čitave ljudske vrste započelo je 1995. (5755.). Tijekom preostalog se vremena do punih 6000 godina mi, čitavo čovječanstvo, moramo ispraviti, i nakon toga, u sedmom mileniju, primiti zasluženu nagradu.

Pitanje: Možemo li utjecati na taj razvoj, “zgusnuti” vrijeme i skratiti naš put prema svrsi stvaranja?

Jedino što možemo je ubrzati sedam tisuća godina dug proces nametnut nam odozgo. Oni koji ovom procesu mogu prići osobno, ranije ulaze u Viši svijet i savršenu stvarnost. Također, sam put ispravljanja (ako je preduzet svjesno, primjenom vlastitih napora), osjeća se više kao odraz ili romantični poriv nego kao neprestani udar sudbine.

Proučavamo strukturu i djelovanje cjelokupnog postojanja da bismo mogli jasno razumjeti kako se uplesti i izmijeniti ovaj proces. Općenito, čovjek ne može primijeniti izravan utjecaj na svoje korijene/porijeklo. On postoji na nižem stupnju kao nešto što proizlazi iz višega. Ipak, ispravljajući se i postajući slični našem korijenu, postajemo sposobni promijeniti svoj unutarnji osjećaj o onome što primamo odozgo. Umjesto udaraca sudbine, neprestanih problema i dnevnih poteškoća, počinjemo doživljavati ushit, mir, savršenstvo i potpuno znanje. Stvoritelj nas je stavio u ovaj svijet da bismo mogli, kroz uporabu Kabale, osvojiti Viši svijet i zavladati nad vlastitom sudbinom.

Nasreću, vrijeme radi u našu korist. Približava se unutrašnje-duhovno i izvanjsko-fizičko vrijeme izbavljenja čitavog čovječanstva, kaže se u Predgovoru Knjizi Zohar. Kako čovjek ne može opstati u našem svijetu bez ikakvoga znanja o njemu, slično tomu ljudska duša nakon smrti svojeg tijela ne može postojati u Višem svijetu bez primanja nekog osnovnog predznanja o njemu. Zato znanje Kabale jamči udobno postojanje u našem svijetu i dopušta vječno i savršeno postojanje u svijetu kakav će biti.

 

Noa hodaše ispred Svemogućeg

Naš se svijet održava i postoji zbog sićušnih iskri duhovne svjetlosti koje su probile granicu duhovnog svijeta i kliznule u naš svijet. Sad, zamislite duhovni svijet koji se u potptunosti sastoji od svjetlosti, milijunima puta većoj od iskre, koja sadrži sve užitke našeg svijeta. Užitak koji tamo postoji uključuje osjećanja vječnosti, slobode i posvemašnje ispunjenosti.

To je razlog zašto smo darovani Torom. Tora je skup pravila koja upravljaju svijetom. Ona je opis zakona stvaranja. To su duhovni zakoni. Oni čine mrežu koja leži ispod svih svjetova i njima vlada. U početku je samo jedna mreža stvorena. Kasnije se u njoj formirala grublja (nečista, op.prev.) materija. Suptilnija materija su “duhovni svjetovi”, a najgrublju (najsiroviju) materiju nazivamo “našim svijetom”.

Toru je napisao Moshe (Mojsije), kabalist. Tora opisuje zakone svjetova. Ipak, čini to alegorijama, zemaljskim jezikom, i zato nam se čini da je Tora povijesna pripovijetka. No o čemu Tora uistinu govori? Stvoritelj je stvorio stvorenje, Adama, i dao mu kapacitet za razvijanje. Kao rezultat toga razvoja (na njegovom desetom stupnju), postojala je potreba zasaditi svojstvo Bina (davanje/milosrđe) u stvoreno. U suprotnom bi ono samo sebe uništilo. Deset generacija (tj. desetSefirot) razdvajaju Adama i Nou: Adam, Seth, Enosh, Kenan, Mahalalel, Jared, Enoch, Methuselah, Lamech, Noa. Ovako Tora pripovijeda događaje koji su uslijedili:

 

Poglavlje o Noi

Gospodin se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. Reče Gospod: “Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.”

Ali je Noa našao milost u očima Gospodina. Ovo su generacije Noine. Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. Tri su mu se sina rodila: Šem, Ham i Jafet.

U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo; reče Bog Noi: “Preda Me došao je kraj svom mesu, jer se zemlja napunila opačinom; i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.”

Načini sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom... Ja ću, evo, pustiti potop – vode na zemlju – da uništi svo meso, sve u čemu ima dah života, sve pod nebom; sve će na zemlji nestati.

Što je Noa? Što je arka? Nema riječi za izraziti dubinu osjećanja u otkrivenju Višeg svijeta u Knjizi Zohar. Tora, suprotno tomu, tajne i veličinu Postojanja prenosi jednostavnim riječima i pričama koje se doimaju kao historijski opisi. Ovo nas potpuno zbunjuje i sprečava u usredotočenju na jedinstveno razumijevanje višeslojne strukture univerzuma. Štoviše, ako se prema događajima opisanima u Tori odnosimo na površan način, svodimo je na zemaljsku razinu. Tora gubi svoju cjelokupnu vrijednost kao izvor uputa za ulazak u Viši Svijet.

No, ako kabalističkim knjigama priđete ispravno, otkrit ćete najdublje slojeve Postojanja. Naći ćete se izvan vremena i prostora ovoga svijeta, i shvatiti što je autor Tore, Stvoritelj, imao na umu. U ovom se poglavlju kaže da je “svo meso iskvarilo svoje postupke nad zemljom”. Odnosi li se to trenutačno na nas? Odgovor je da se to odnosi na sve generacije. To je proces koji se neprestano odvija u svakome od nas.

Tora ne govori o događajima koji su se zbili u određenoj točki povijesti čovječanstva. Tora objašnjava da je to čovjekovo stanje. To je stanje u kojemu čovjek vidi sve svoje animalistične želje, i želi ih “posložiti” tako da razlikuje koja je želja njegova vlastita, koja nam želja može pomoći u duhovnom napredovanju, i koje želje moramo potopiti.

 

Noa – svojstvo davanja u Čovjeku

Naše su duhovne želje unutar nas, no potpuno su potisnute svim ostalim željama. Rođeni smo i živimo u društvu koje nam nameće svoje želje kroz oglašavanje (propagandu). Danas je to poput gadne pošasti. Neprestano smo pod udarom intelektualnih i emocionalnih napada. To je stoga što je Stvoritelj obje sile stvorio jednu nasuprot druge. Što više prigoda čovjek ima za duhovno uzdizanje i rast, snažnije su sile koje se opiru ovom procesu. Te su sile neophodne za naš duhovni rad, za analizu i ostvarenje naših osobina.

U početku u čovjeku postoji samo jedna sila, zvana “točka u srcu”. To je središte naših želja koje povezuju čovjeka sa Stvoriteljem. Ipak, ta je točka posve potisnuta od strane svih ostalih želja, što uzrokuje da se okolni svijet veže na čovjeka. Iz svih tih sila i želja koje postoje unutar čovjeka neophodno je izvući samo najvažniju i osobnu želju. Moja osobna želja okrenuta je samo prema gore. Duša je jedini osobni aspekt čovjeka, a sve drugo tjelesno je i posve strano. Samo se iskonska i čista želja naziva “Noa unutar čovjeka”.

Čovjek dovršava evoluciju stvaranja. Znano je da je najčišće stvorenje najprije stvoreno. Što se tiče čovjeka, on je najgrublje (najnečistije) stvorenje u okviru svega što postoji u svijetu. No kada čovjek stekne zaslon najjače antiegoistične sile i odgurne svjetlost od sebe, kao rezultat prima tu svjetlost unutar sebe. Doseže najvišu razinu u odnosu na sve stvoreno na svijetu. To je tajna “Tselem Elokim” (nalikovanje, slika Božja). Primanjem najsnažnije želje i izgradnjom odgovarajućeg zaslona, čovjek doseže najvišu razinu. Kada se zaslon takve razine razbije, rasute posude (Kelim – želje) padaju niže od drugih. “Tselem Elokim” predstavlja Bina, želju za davanjem.

Dio "Tselem Elokim" postoji unutar nas, kako bismo mogli razumjeti, barem malo, što je davanje i što je Stvoritelj. Zbog toga čovjek ima pravo birati. Ako se dovedemo u ispravan odnos sa Stvoriteljem, moći ćemo koristiti svoj egoizam u korist davanja, i na taj način rasti i napredovati.

No, ako želimo sebično koristiti užitak kojeg primamo od Stvoritelja, padamo niže od svega ostaloga. "Tselem Elokim" moć je dana nam odozgo zato da koristimo svoj egoizam na ispravan način. Nijedno drugo stvorenje nije primilo išta slično tomu.

I strah prema Tebi i jeza od Tebe bit će nad svakom zvijeri zemaljskom, i nad svakom živinom na nebu, i nad svime čime zemlja rađa, i nad svim ribama morskim...

U prirodi, mladi osjećaju poniznost i drhću ispred starih. Kada je čovjek zgriješio s Drvom Znanja, visoka razina svjetlosti koju je prethodno primio nestala je. Ostala je samo ispražnjena želja, najveća želja stvorena na zemlji. Tada je čovjek osjetio da je najniže stvorenje na zemlji. "Tselem Elokim" je dio u nama koji nalikuje svojstvu Bina - davanja. Ovaj dio nam omogućuje da dokučimo Stvoritelja i Njegova svojstva. Pravilnim odabiranjem i ograničavanjem vlastitih želja, možemo djelovati u svrhu davanja. "Tselem Elokim" sila je davanja koju je Stvoritelj dao isključivo nama.

 

Potop

Obično se vode odnose na pročišćenje okoliša, svjetlost Hassadim (milost, milosrđe). No ovdje, snažne bujice vode što okružuju čovjeka postaju preplavljujuće i smrtonosne. Što su te sile koje izvana nalikuju vodama, no zapravo donose smrt? Kada svake vrste izvanjskih i mođusobno sukobljenih misli i želja preplave pojedinca, to postaje poput Potopa. Iako Potop dolazi kao vrlo gruba sila koja može uništiti sve, ista ta sila pročišćava svojom surovošću.

No, pročišćava nas samo ako mi, poput Noe, podignemo arku oko sebe. Noa predstavlja osobu koja pada u stanje u kojem ga teške vode Potopa pokušavaju omesti s puta. Ako se osoba neprestano združuje sa stranim silama i namjerama, one će se pretvarati u Potop. Neće im moći umaći. Neprestano će biti bombardirana smrtonosnim željama okolnih ljudi, koji joj nalažu što treba činiti.

Neki žude za novcem; drugi žele moć ili slavu, itd... Sve oko nas impregnirano je nečijim tuđim željama. Samo jedna stvar može spasiti dušu osobe: sve dublja veza sa svrhom stvaranja. Moramo izgraditi okolni sloj, zaslon, oko sebe. Ovaj zaslon će nas zaštititi od vanjskih prepreka koje pokušavaju omesti, zavesti ili prestrašiti osobu. Ako ne možemo sagraditi preventivni štit koji će nas skloniti od svih bespotrebnih bezumnosti ovoga svijeta, nećemo moći napredovati duhovno. Arka, korablja, predstavlja pomični zaslon; to je zaklanjajuća sila koju pojedinci grade za sebe. Onaj koji drži svrhu stvaranja ne može biti izložen ijednom drugom utjecaju. Arka je samo jedna od mnogih akcija koje moramo izvesti ako želimo napredovati duhovno.

 

Čovjek postaje malo bolji – malo boljim postaje Svijet

Noa je sljedeći čovjek nakon Adama. Njime počinje svo putovanje na Zemlji. Na hebrejskom, zemlja je “Eretz”; to je naša unutarnja želja “Ratzon”. Nitko se ne može ukrcati na put na Zemlji (promijeniti nešto iznutra) bez da prvo osigura ovu moć, potporu i unutarnji sustav koji će osloboditi čovjeka od svih vanjskih prepreka. Arka je sredstvo koje Noa (to jest, duša koja je dosegla taj duhovni stupanj) odabire kako bi napredovao prema cilju.

Čitav svijet postoji unutar naše duše. Predstavnici cjelokupnog postojanja i korijen svijeta unutar su nje. Mi postojimo na najvišoj razini našega svijeta, što znači da naša duša uključuje sve pokretne, vegetativne i nepokretne duše.

Čitav se svijet mijenja prema nama: mi postajemo malo bolji – malo boljim postaje svijet. Uspinjući se, dakle ispravljajući se na način da prevladavamo prepreke, uzdižemo ostatak prirode zajedno sa sobom. U ovom poglavlju, primjer Noe pokazuje nam kako bismo se trebali ponašati kada se nađemo u nesvakidašnjoj okolini ili se suočimo s preprekama. U takvome stanju, moramo iskoristiti već ispravljene dijelove naše duše (tj. pokretnu, vegetativnu i nepokretnu, što se naziva “muško i žensko od sveg mesa”), i izgraditi oko sebe arku. To jest, okružujući štit koji će nas zaštititi od svih izvanjskih prepreka. Taj štit mora biti posve altruističan. Ako ne trebamo ništa, ako smo posve indiferentni prema svemu osim prema svrsi stvaranja, tada nam ništa iz okoline ne može nauditi. Ako smo povezani sa svrhom stvaranja jednostavno ustajemo iznad svih prepreka toliko da ih prestajemo osjećati. Ne mogu utjecati na nas ili nam promijeniti put.

Stvoritelj nas poučava o tome kako graditi zaštitni zaslon odozgo. Rečeno je da Noa ulazi u taj štit i Stvoritelj “zatvara vrata za njim”. Ogromne nečiste i narušavajuće sile razdvajaju Nou od Stvoritelja. Noa je morao raditi protiv njih čitavo vrijeme da bi mogao ispraviti sve te narušavajuće sile tijekom sljedeće faze – Potopa. To je bit našeg napredovanja.

Neophodno je pokušati se izolirati, ograničiti se od vanjskih utjecaja. To je ono što se naziva pravljenjem arke. Moramo se malo propitati; otrgnuti se narušavajućim silama ovoga svijeta i pokušati ne općiti sa surovom okolinom. Moramo tako činiti da bismo unutar nas donijeli nešto što će posljedično izazvati razvoj čovječanstva. “Čovječanstvom” se smatraju sile koje pomažu pojedincu postignuće Stvoritelja. Tada će sve sile koje su se namjerile potopiti nas postupno bivati ispravljene; njihovo nam ispravljanje omogućava dosezanje svrhe stvaranja. Ipak, ni pod kojim okolnostima niti jedan utjecaj ne smije biti protumačen kao negativan. Naprotiv, osoba bi se prema svemu trebala odnositi kao prema neophodnom, poželjnom sredstvu za postignuće cilja.

Zato sile koje se pojavljuju kao prepreke zapravo nisu štetne. Naprotiv, pojedinac u njima treba osjećati Stvoriteljev poziv da ih iskoristi za sljedeće duhovno ispravljanje. Nakon toga, moći ćemo zakoračiti na novu zemlju. Ova će zemlja zbog nas biti pročišćena, i drukčije ćemo gledati na nju. Tada ćemo, uistinu, moći nastaviti naš duhovni uspon i duhovni rast.

 

Kad Noa izađe iz arke, Stvoritelj mu nudi zavjet s Njim

Noa ostaje u svojoj korablji sve dok zemlja, to jest, sve želje (“Eretz” – zemlja, od riječi “Ratzon” – želja), nisu posve potopljene u vodama, dakle u svjetlostiHassadim (u Kabali, voda znači pročišćavajuća svjetlost Hassadim). Sve dok preostale želje nisu dostatno pročišćene, Noa ostaje u arci da bi ih mogao ispravno upotrijebiti, tako da su samo u korist njegove unutrašnje osobne želje. Kako se to dogodilo? Prvo, Noa je uspio razdvojiti svoje želje od želja drugih ljudi, razvijajući svoju žudnju za duhovnim kao jedinom pokretačkom silom. Tada se okrenuo prema preostalim željama, akcijama ovoga svijeta, i počeo ih koristiti za duhovni napredak.

Kada Noa izađe iz arke, Stvoritelj mu nudi Zavjet, to jest, vezu, jedinstvo s Njim. Zašto je taj Zavjet ponuđen? Njegova je svrha bila primiti snagu od Stvoritelja i započeti življenje. Dakle Noa je morao rabiti te novoprimljene želje, novu praznu zemlju koja je izašla iz voda, i njegovati svoja buduća stanja ponad njih (želja, op.prev.). Ispravljanje koje je proveo Noa (to jest, držanje svojih unutrašnjih duhovnih snaga potisnutima), rezultiralo je njegovom dostojnošću da se pojavi tlo. Zemlja koju je Stvoritelj prethodno prokleo, sada rađa plodom i donosi život, što postupno vodi čovjeka prema ispravljanju, svrsi stvaranja.

 

Za primanje bezuvjetne sreće, želje moraju biti uvećane, a ne umanjene

Moramo razumjeti da je sve oko nas stvoreno samo zbog potpune potrebe za našim duhovnim stapanjem sa Stvoriteljem. Ništa nije stvoreno uzalud, ili u neku drugu svrhu. Stoga, jedini je izazov mudro koristiti sve što postoji oko nas i u nama, u korist istinskog, vječnog, ispravnog cilja. Sam cilj također mora biti razjašnjen: Je li stvarno istinit i vječan? Što je naš cilj zapravo? Sve unutarnje želje i okolni užici nisu stvoreni bez razloga. Zato, ni pod kojim okolnostima čovjek ne bi trebao jednostavno odbaciti bilo što.

Početnici često pitaju: “Trebamo li otići u osamu, okrenuti se od svega, ugasiti TV, prestati čitati novine, slušati radio?” Nikako – takva prisilna ograničenja neće donijeti rezultate. Najbolja pomoć je jednostavno uzeti knjige i početi se “tuširati” ovom čistom vodom, ovom svjetlošću Hassadim. Kao ishod ispravnog proučavanja, ova pročišćavajuća svjetlost spušta dolje, prelijeva preko čovjeka izvana, i ispunjava ga iznutra. Od svih naših želja, ova će svjetlost osvijetliti ono što se zove “Noa”, stremeći posebno prema istinskome Cilju. U skladu s time, te će želje i sile koje prvo moraju biti potopljene u vodi, neko vrijeme tamo biti sačuvane, pročišćene, i tek zatim korištene.

Noa se pojavljuje kao svatko drugi, nije se osamio sve do Potopa. Što znači “Potop”? To je moć koju pojedinac treba kako bi na sebe prizvao intenzivan studij Kabale. Kada ova sila na nas djeluje svojom punom snagom, prisiljava nas da uđemo u stanje nazvano “arka”. Iz toga razloga postoji razdoblje kada čovjek odbije sve svoje želje i odlazi u osamu, trebajući ostati sam (kao u ovom Poglavlju Tore). Kasnije, on privlači preostale želje i koristi ih, jer bez njih ne može dalje napredovati. Egoizam, volja za primanjem užitka, jedina je pokretačka sila, s obzirom da je to jedina stvar koju je Stvoritelj postavio. Doista, veliki su kabalisti znali pobjeći od masa i odlazili u osamu, ili se skrivali. Ipak, činili su to samo za posebnu svrhu, bivajući na vrlo visokim duhovnim razinama. Jedino nakon što osoba dovrši svoje ispravljanje, svoj životni put, svoju misiju na ovoj zemlji, odlazi u osamu, kako bi potpuno apsorbirao izvanjski svijet u tom specifičnom osamljenom stanju. Kasnije se vraća i nudi novu metodu postizanja duhovnog za novu generaciju ili za generacije koje dolaze.

Zato, svako prisilno odbijanje i ograničenje ne dolazi u obzir. Prilaženjem učenju Kabale na ispravan način (tj. zakoni postojanja, Stvoritelj), i “tuširanjem” velikim količinama Više Svjetlosti prizvane studijem tijekom mnogih tjedana i mjeseci, razdvojit ćemo svoje želje. Shvatit ćemo kako možemo vladati nad ovim željama i silama, kako raditi s njima; razumijevati koja bi prava ravnoteža između ovih želja i moći trebala biti, i koja se želja zove “Noa”. Čovjek mora postići razinu koja mu omogućuje da istodobno živi u našem svijetu i u ostalim svjetovima. Mora osjećati čitavo okolno Postojanje na isti način na koji osjeća naš svijet. Jer svijet je nedjeljiv, i naš je zadatak ispiliti se iz naše unutrašnje ljuske, koja nas sprečava da vidimo svoju sadašnjost ili budućnost; razumjeti tko smo, zašto smo rođeni i kamo idemo nakon smrti.

Svrha je stvaranja da čovjek izađe iz svoje malene ljuske i objelodani čitavu sferu Postojanja. Međutim, osoba može studirati svojim umom, logično ili osjetilno steći percepciju našeg svijeta. Događa se da možemo ne znati ništa o duhovnom svijetu, a živjeti u njemu jer ga osjećamo. Osjećam toplinu, hladnoću, svjetlo, predmete oko sebe, ljude, sile; napokon, osjećam sebe. Ipak, ne osjećam sebe u odnosu na duhovne svjetove i sve što je unutar njih, odnosno kako ti svjetovi na mene utječu.

I sada ćemo otvoriti Knjigu Zohar, Poglavlje Noa. Slično Tori, Zohar je podijeljen u Poglavlja, i iako se jezik Zohara razlikuje od jezika Tore, ove dvije velike vječne knjige govore o istoj svrsi – uzdizanju čovjeka do razine Stvoritelja kako bi primio vječno i posvemašnje zadovoljstvo.

 

Knjiga Zohar – Poglavlje Noa

38. Sve dok Adam nije zgriješio, nije posjedovao ništa od ovoga svijeta, dakle nije imao Kelim (posude) da bi primio svjetlost Hochma.

308. Grožđe – to je svjetlost Hochma. Ako je svjetlost Hochma primljena bez zaslona, pojedinac se napije; dakle gubi sposobnost primati u korist davanja.

A kada se svjetlost Hochma primi odjevena u svjetlost Hassadim, vino donosi užitak od primanja svjetlosti Hochma u korist davanja.

327. Abraham, Izak, Jakov i svi proroci kušali su plod sa Stabla Znanja o Dobrom i Zlu i svejedno su ostali živi.

Znano je da Stablo – Drvo Raspoznavanja Dobra i Zla – donosi smrt: onaj koji uzme od toga ploda, umire zbog otrova u nj.

Pojasnit ćemo da je Drvo Raspoznavanja između Dobra i Zla ustvari Nukvah de ZA koja uvijek mora biti povezana s ostatkom Sefirot (ostalim stablima u vrtu). Samo tada pojedinac može uzeti od tih plodova i primiti užitak od znanja. Zato su Abraham, Izak, Jakov i svi proroci mogli bezbolno jesti s Drveta Znanja o Dobrome i Zlu.

No oni koji ne povežu Nukvah sa ZA, mužem, nego se naslađuju isključivo u njoj samoj, ona se pretvara u anđela smrti. I kako je rečeno, na dan na koji pojede od Nukvah same, razdvaja Stvoritelja od Njegove Shechinah i osuđen je na smrt.

Nema potrebe osuditi čovjeka na smrt. Nestanak svjetlosti – to je smrt samo po sebi. Tora ne kažnjava zbog zastranjivanja. Duhovna smrt gubljenje je veze sa Stvoriteljem. Takvu razinu tek trebamo postići, dok još živimo u ovome svijetu.

Onaj koji nikada nije imao vezu sa Stvoriteljem, ne osjeća gubitak te veze. S obzirom da postojimo ispod crte Machsom (granica koja odvaja duhovni i korporealni svijet), ne opažamo duhovno, i stoga se ne smatramo mrtvima. Samo onoga koji je znao da je živ i osjetio Stvoriteljevu svjetlost no nakon toga Ga prestao primati, možemo nazvati mrtvim. Ako je pojedinac u tom stanju, tada ga jedino on može odrediti, i proglasiti vlastitu duhovnu smrt. U tom stanju, on žali zbog toga što se dogodilo i trpi veliku bol, koja je sama po sebi sila podobna da ga vrati u život na još većem duhovnom stupnju.

Bez osjećanja duhovne smrti, osoba ne može osjećati život. Ne postoji nijedan pravedan čovjek koji nije zgriješio dok je činio dobro. Grijeh uvijek sprečava Zapovijed. I kada pojedinac shvati čitavo zlo, osjećajući vlastitu duhovnu smrt, tada se okreće Stvoritelju i traži da mu odobri život.

 

Jezik Kabale

Uzevši za primjer samo nekoliko tekstova iz Petoknjižja, pokazali smo na koji način Kabala otkriva tajno značenje Biblije. Značenje ostaje skriveno sve dok se čovjek ne ukrca na kabalističke studije, tijekom čega će otkriti sva skrivena značenja.

Imate već nekog pojma o “jeziku grana” koji koriste kabalisti. Znamo da su svjetovi iznad i ispod paralelni jedni s drugima, i da se sve što postoji u Višem svijetu spušta u naš. Svi događaji sadržani su u Višem svijetu, i kasnije silaze u naš svijet. Ponajprije sve silazeće sile i znakovi odgovaraju korespondirajućem objektu ovoga svijeta na precizan način. Ne postoji niti jedan objekt ili fenomen u ovome svijetu, koji nije rezultatom Višeg svijeta.

U definiranju nekoliko bitnih pojmova u Kabali:

• Svjetlost – užitak koji ispunjava stvoreno.
• Mjesto – vojla za primanjem u stvorenome; to je “mjesto” za sav užitak-svjetlo u njemu.
• Pokret – svaka obnova svojstava naziva se pokretom u duhovnom, jer odvaja sebe od prethodnih formi ili svojstava i prima svoje vlastito ime. Ovo nalikuje dijelu materijalnog objekta koji se odvoji od glavnine, pomjera se i premješta s prethodnoga mjesta.
• Ime – je objašnjenje o tome kako može biti stečena svjetlost na koju se ime odnosi. Drugim riječima, ime duhovne razine odnosi se na metode i načine da se stekne dotična razina.

 

Znakovi Stvoritelja

U Tori (Petoknjižju), Moshe (Mojsije) razjašnjava znanost o postignuću Višeg svijeta. Opet, za nas je doslovce nemoguće ići iza brojnih rodoslovnih, povijesnih i raznih drugih tamo opisanih detalja. Nesposobni smo vidjeti išta dublje od same pripovijetke i osjetiti tajne za koje kabalisti tvrde da su ondje skrivene. Čovjek može tragati za biblijskim kodovima i otkrivati sve vrste međuovisnosti. Postoje milijuni raznih veza između svih dijelova Tore jer je svaki dio povezan sa svim ostalim. Ljudi su brojali slova, riječi, izraze, blokove i tako dalje. U posljednje vrijeme koristi se računalna tehnologija te je ogroman rad učinjen na polju istraživanja unutarnje strukture Tore, vrsti znakova i njihovih dijelova. Konačno, to osobi ne daje ništa jer mu nedostaje razumijevanje o tome što stoji iza svakog simbola, točke i krivulje slova, ili kombinacije odnosno određenog prenošenja riječi.

Izvorno, Tora je zabilježena kao jedna riječ bez razmaka. Kasnije je ova jedna riječ razdijeljena u riječi. Ove su nadalje podijeljene na slova, a slova na elemente. Kao rezultat, dolazimo do analize slova: točke i crte koje proizlaze iz njega. Crna točka na bijeloj pozadini odnosi se na izvor svjetlosti, to jest, svjetlost koja proizlazi iz nje. Ako svjetlost silazi odozgo prema dolje, to jest, od Stvoritelja prema stvorenome, tada je to označeno okomitom crtom. Vodoravna crta simbolizira stav Više Sile prema čitavom postojanju.

U osnovi slova sadrže potpunu informaciju koja od Stvoritelja izvire dolje do nas. Sve moguće kombinacije linija i točaka ovise samo o ova nam dva poslana znaka:

• osobni znak koji Stvoritelj šalje čovjeku: okomita crta;
• opći znak koji Stvoritelj šalje čovjeku: vodoravna crta;
• različita stanja između njih.

Tako svi znakovi stvaraju kod, povezanost između čovjeka i Stvoritelja. Posebice, u svakome trenu može izgledati drukčije, jer u svakome trenutku i stanje svake duše također izgleda drugačije.

Ako osoba primi ispravnu uputu u proučavanju Tore, tada gledanjem u ove simbole u svakoj od njihovih kombinacija ona vidi svoje prošlo, sadašnje i buduće stanje. No da bi to vidio, nije dovoljno naprosto čitati tekst. Ključ za čitanje Tore na ispravan način, kao upute za ulazak u duhovni svijet, je Knjiga Zohar. “Zohar” znači sjaj. Sadrži komentare na pet dijelova Tore i objašnjava što je skriveno u Mojsijevu tekstu.

Knjiga Zohar opisuje sva svojstva i kombinacije svjetlosti i posude (Kli). Kabalističke nam knjige mogu reći što koji element slova znači. Svako slovo predstavlja određeno stanje. Kao naprimjer, moje sadašnje stanje: umoran sam, osjećam nešto, imam neke misli koje mi se nekako pojavljuju na animalnoj razini; zdrav sam ili bolestan; u više sam ili manje uzdignutom duhovnom stanju itd. Ako bih sve to ispitao i opisao, mogao bih to izraziti koristeći određeni simbol. Taj se simbol naziva slovo.

 

Crna slova na bijeloj pozadini

Svjetlosti u svjetovima moraju imati ograničenje vlastita širenja. Ipak, da bi opisali djela svjetlosti, mora postojati sila koja ju privlači, kao i sila koja ju ograničava. Ove dvije sile moraju djelovati istodobno. Slično tomu, samo nam ograničenje omogućuje da primimo svaku senzaciju koja ulazi kroz naša osjetila. To je zato što se površina objekta (zvuk, svjetlost ili bilo koji val) sudara s našim organom za opažanje, ograničava vlastito širenje, i tako nam dopušta da ga osjetimo.

Bijela je pozadina jednostavna. To je svjetlost, koja je nepromjenjiva i stoga ju ne možemo primijetiti. Štogod smo sposobni razabrati može se izraziti samo ograničavanjem širenja ove bijele svjetlosti. Različite vrste, ili razine, njezina ograničenja, nazivaju se slovima. Zbog toga vidimo četiri ograničenja nasuprot bijele pozadine i stječemo samo četiri ograničenja. Neovisno o jeziku – hebrejski, ruski, litvanski, svejedno kojemu, svako slovo sastojat će se od crne svjetlosti (još neispravljeni dio) i bijelog prostora na kojem su napisana. Slovo je izgrađeno na kontrastu između crnoga i bijeloga.

Na ovaj način, slovo izražava mjeru do koje se svojstva Stvoritelja razlikuju od svojstva stvorenoga u našoj svijesti. Svojstva Stvoritelja posve su bijela i nama nerazumljiva. Nasuprot tomu, vrednujemo i izražavamo svojstva stvorenoga u odnosu na Stvoritelja prema načinu na koji osjećamo sebe u odnosu na Njega. Ovaj odnos sačinjava slova, simbole, kao i naše razumijevanje. Posljedično, to je jedini način percipiranja sebe, naše ovisnosti i naše različitosti u odnosu na okolnu svjetlost. Nesposobni smo osjećati stanja gdje je samo crno (tj. samo mi sami), ili kada je samo bijelo (vidimo samo Stvoritelja). Stoga, koristeći alfabet, koji pojstoji u bilo kojem jeziku, možemo opisati svoja stanja, uzlaske i silaženja.

Općenito, možemo prepisati čitavu Kabalu na bilo kojem drugom jeziku. No, prigodom postignuća Svijeta Beskonačnosti, slova blijede s obzirom da crno svojstvo u njima, svojstvo stvorenoga, postaje jednako svjetlosti, svojstvu Stvoritelja. Ako je želja stekla zaslon, odbija sve od sebe. Na hebrejskom, to se zove “Masach”.

Postavlja se pitanje: ako želje ne nestaju, kako onda možemo to reći za slova? Slova nestaju jer je slovo građeno na osjećanju razlike između Stvoritelja i stvorenoga. Što znači “nestati”? Slova predstavljaju informaciju o Stvoritelju koja postaje beskonačna, potpuna, i stoga prestaje biti moguće izraziti je u formi ograničenja – u formi slova. Drugim riječima, nije to rastapanje ili nestajanje. Naprotiv, znanje postaje toliko ogromno da je nemoguće opisati ili objasniti ga sredstvima našeg ograničenog jezika, jer je sam jezik izgrađen na ograničenju.

Slova, simboli i govor služe za prenošenje duhovnoga znanja, i postignuća. Svako slovo svakoga alfabeta sadrži svoje duhovno značenje jer ljudi prenose svoje osjećaje kroz knjige. Bilo koji osjećaj, ne samo ljudski nego i životinjski, predstavlja nesvjesnu percepciju Stvoritelja. Ovo nitko ne razumije, ali u stvarnosti, kada pjesnik na primjer komponira stih o svojoj ljubavi prema ženi, djeci, suncu, svjetlu ili čak ako opisuje svoju patnju, izražava vlastite utiske svjetlosti koja na njega djeluje, želio on to ili ne.

Pitanje: Igra li jezik značajnu ulogu u načinu na koji se prenosi kabalistička informacija?

Ovo pitanje u osnovi pita je li moguće prenijeti duhovne ideje i njihovo značenje na način da se koriste različita slova, ili riječi različitih jezika. Nije bitno koji se jezik koristi za prijenos duhovnih ideja s obzirom da izražavamo svoje osjećaje. Slušaj, na primjer, kravlji ‘muu’ i pokušaj razumjeti, osjetiti što pokušava “reći”. Što njezin jezik znači? U međuvremenu, na animalnoj razini to izražava osjećaj prirode, osjećanje Stvoritelja. I doista, naša sadašnja komunikacija jednih s drugima, naše riječi, izrazi, izjave, pozdravi i uzdasi različiti su načini izražavanja našeg osjećanja Stvoritelja.

Ono što osjećam je svjetlost, moje osjećanje Stvoritelja, i ako mi se čini da Ga percipiram kroz tebe, kroz nekoga drugoga ili iz nekog unutrašnjeg mjesta unutar mene, to nema veze. Povremeno je to ispravan osjećaj, jer i ono što je unutra i ono što je izvana – sve je Stvoritelj. Sve je samo manifestacija opće sile; ta je sila jedina stvar koja postoji osim posude – Kli - stvorenoga, i odnosimo se samo prema tome. Svi mi izražavamo Stvoriteljev način utjecaja na nas, način na koji percipiramo i osjećamo Stvoritelja, i našu reakciju na Njegov utjecaj. Zato nije važno koji jezik koristimo.

Knjiga Zohar napisana je na aramejskom, govornom jeziku Mezopotamije. Kabalisti su se mogli slobodno izražavati koristeći ga. Babilonski Talmud također je napisan na aramejskom, pa opet je to već malo drukčiji aramejski od onoga u Knjizi Zohar, jer je do tada već nastupilo drugačije doba. Jednostavno, kabalisti toga vremena živjeli su u Babilonu, i govorili su aramejski.

Kasnije, nakon što su Grci pokorili drevnu Judeju, mnoge su grčke riječi inkorporirane u hebrejski. Koristimo brojne grčke izraze, ne samo riječi nego i definicije. Na ovom primjeru vidimo kako su ključne riječi posuđene iz grčkog jezika i to ne oduzima od potpunosti sadržane informacije koja opisuje strukturu duhovnoga svijeta.

Pitanje: Zašto je hebrejski jezik Kabale?

Čitava Kabala opisuje stupnjeve približavanja Stvoritelju, percipiranja Njega. Kabalisti su izabrali baš ovaj jezik tako da bi mogli komunicirati međusobno. Prenose svoje znanje u obliku riječi i simbola našega svijeta, slično kao što matematičari u našem svijetu izražavaju informaciju koristeći formule, ili glazbenici uz pomoć nota. Oba kabalista, onaj koji piše i onaj koji čita, razumiju što se time misli, što te riječi znače u Kabali. Riječ je kod, koji ukazuje na specifičan duhovni objekt i njegovo specifično stanje. Čitajući riječ, drugi kabalist može ponovno stvoriti ovo stanje, kao što glazbenik može replicirati zvuk. Drugim riječima kabalist može osjetiti na što implicira njegov kolega dotičnom rječju. Može osjetiti upravo ono što je autor imao na umu.

Jezik je samo zapis emocionalne informacije percipirane kao utjecaj svjetlosti i užitka. Ne trebamo jezik za sebe unutar sebe, jer su to osjećaji. No, kada svoje osjećaje želimo prenijeti drugima, moramo ih odjenuti u nešto shvatljivo osobi kojoj ih želimo prenijeti. Jezik je odjeća osjećanja. Nije bitno na kojem je jeziku izraženo. Jednostavno su kabalisti izabrali hebrejski i predstavili sve informacije u njemu, koristeći aramejski – dio govornog jezika Mezopotamije.

Knjiga Zohar jednostavno koristi “strane” jezike, koji su se koristili u zemlji Izrael u vrijeme kada je knjiga napisana (grčki itd.). Prirodno slijedimo kabaliste i također koristimo ovaj jezik. Pitao sam svoga učitelja Baruch Ashlaga isto pitanje i rekao mi je da se svaki jezik može prilagoditi na način da prenosi duhovnu informaciju; ipak, s obzirom da su kabalisti već sve opisali na hebrejskom, sastavili rječnik “korijena i grana”, ovaj jezik je sada osnova Kabale. Hebrejski se smatra svetim jezikom jer nas dovodi do svetosti, svojstva Stvoritelja.

Što u osnovi želimo izraziti? Izražavamo ljudske senzacije. Možemo koristiti jezik glazbe, svjetla ili bilo koji drugi jezik. Sve što nam omogućuje izraziti ljudska osjećanja i ljudske ideje, to jest, proces percepcije, može biti korišteno kao jezik. Možemo govoriti o duhovnom koristeći bilo koji jezik. Jedinstvenost hebrejskog je da nam je kod već dat. No ako bi bilo kabalista koji bi potpuno ovladao korijenima nekog drugog jezika, on bi to isto mogao činiti rabeći bilo koji drugi jezik.

Sile koje stoje iza hebrejskih slova suptilno su međusobno povezane. Određene forme hebrejskih slova izražavaju ove veze. No, mogli bismo izraziti ove korelacije i u drugim jezicima. Oblik slova u drugim jezicima u osnovi potječe iz istoga korijena kao hebrejska slova. Ipak, promijenjena su jer su veze između slova u drugim jezicima i njihovih duhovnih korijena različite.

Pitanje: Kako možemo opisati osjećanja nekoga tko osjetilno postoji u svijetu Beskonačnosti (Ein Sof)?

Kabalisti nemaju načina opisati dušu koja postoji na razini Beskonačnosti, jer mi shvaćamo, prihvaćamo i osjećamo sva naša slova i načine prijenosa informacija samo unutar granica, a ne Beskonačnosti.

Bez ograničenja, nema senzacija. Naša percepcija temelji se na kontrastima: crno – bijelo, gorko – slatko, dobro – zlo, ugodno – neugodno, sva naša osjećanja pojavljuju se na spojištu dvaju suprotstavljenih sila. To opažaju naši mjerni instrumenti, jer se svi temelje na otporu. Uvijek sadrže nekakav otpornik, oprugu u sebi, i mjere samo otpor, koji je jednak pritisku na nj. Sve vrste naših osjećanja izgrađena su na takvim usporedbama, jer je to naša priroda. No kada čovjek počne osjećati Beskonačnost, neograničeno primanje u korist Stvoritelja, to ograničenje, da tako kažemo, nestaje. Postaje nemoguće opisati te osjećaje koristeći nama razumljive simbole, jer su svi oni građeni na suprotnostima, na sudaranju, na određenoj vrsti ograničenja.

Sva su slova sastavljena od crnih elemenata na bijeloj pozadini. Znači, izgrađena su na kontrastima, na utiskivanju lijevo i desno, na ograničenjima, i na prenošenju. Sva slova precizan su opis određenih točaka, koje se nagomilavaju u određenim pravcima. Bez toga, naprosto ne bismo znali što osjećati i kako osjećati. Iz tog razloga posve smo nesposobni opisivati postojanje iza svijeta Beskonačnosti i iznad. To jest, ne možemo govoriti o Stvoritelju Samome; uistinu za sada ne možemo.

Uvod

„Osim postignuća u kulturnom napretku i znanosti, svaka generacija na sljedeću također prenosi i zajedničko iskustvo čovječanstva koje je nakupljeno. To sjećanje  prenosi se s generacije na generaciju isto kao što se energija prenosi s istrunulog zrna na novonastali izdanak. Jedino što postoji u prolasku sjećanja je energija reshimo. U drugu ruku, sva materija trune na isti način kao što i ljudsko tijelo trune i sve se informacije prenose na izlazeću dušu. Nakon toga duša naseljava nova tijela i spoznaje to sjećanje ili reshimo.

Koja je razlika između prolaska informacija kroz sjeme tijekom rođenja novorođenčeta mladoga para  i prolaska informacija u slučaju kada duša umrle osobe nastani novo tijelo? Naposljetku, roditelju su još uvijek živi u našem svijetu, a njihova djeca žive zajedno s njima. Koje duše nastanjuju njihovu djecu?

Stoljećima sve nacije posjeduju beskrajnu urođenu želju da prenesu svoje znanje na svoju djecu. Žele na njih prenijeti najbolje i najvrjednije stvari. Najbolji način da se to ostvari nije kroz odgoj i učenje ili kroz sredstva koja koristi „Domemde-Kdusha“ ili obično društvo.

Prenošenje iz jedne generacije na drugu događa se upravo putem duhovnog „paketa“. Stoga, kako bi osoba prenijela najbolje stvari svome djetetu, najispravnija stvar koju osoba treba napraviti je ispraviti sebe i tako poboljšati svoje sjeme ili svoju dušu. Čovjekova briga trebala bi biti da njegova duša napusti njegovo tijelo u što ispravljenijem obliku.

Na taj način osoba prenosi svoju dušu na svoje dijete, kao i sve što njegova duša sadrži. Nadalje, ona ne prenosi ništa putem sustava odgoja, zajednice i bilo čim drugim što postoji na zemlji. Prenošenje se odvija jedino putem duhovne razine, a ne materijalnim oblicima.”

Michael Laitman, ulomak iz knjige Duhovna potraga.

 

Svrha stvaranja

Ne postoji ništa što je viša upravljajuća sila stvorila bez razloga. Stoga ta sila nedvojbeno ima cilj za kreaciju koja se pred nama otkriva. Stvarnost koju je stvorila viša upravljajuća sila vrlo je raznolika. Iz sve te raznolikosti, posebno je važna inteligentna percepcija , koja je  dana isključivo čovjeku i omogućuje mu da oko sebe percipira patnju drugih.  Stoga, ako viša upravljujuća sila ima cilj stvaranja, tada je njezin predmet čovjek i sve je stvoreno  kako bi on dosegao ono što mu je predodređeno, što znači da treba doseći stanje percepcije više sile koja njime upravlja, na isti način kao što percipira sve oko sebe.

Kao rezultat približavanja višoj sili ili postizanja jednakosti s višom silom s obzirom na svojstva davanja i ljubavi, u osobi raste beskrajno zadovoljstvo, koje može dovesti do predivne percepcije potpune uzajamne povezanosti s višom vladajućom silom.

Sve što je stvoreno je želja za primanjem. To jest, to je ženski izvor u odnosu na Stvoritelja, koji je muški izvor želje za davanjem. Kao posljedica, kreacija je također podijeljena na muški i ženski dio. Ako kreacija postane jednaka svjetlosti, tada se naziva muškim  dijelom. S druge strane, ako ostane bez svjetlosti i prima, naziva se ženskim dijelom. Sve to dolazi iz perspektive ispravljanja stvorenoga. Osim ispravljanja postoji i prirodna podjela u kojoj muški dio čine prvih deset sefirot (Keter, Hochma, Bina, Hesed, Gvura, Tifferet, Netzah, Hod, Yesod) i ženski dio koji je Malchut.

U našem svijetu sve se pojavljuje kao rezultat podjele Adamove duše na 600 000 duša. Ti se dijelovi razlikuju po stupnju ispravljenosti i  trebaju naizmjence igrati ili muške ili ženske uloge. To jest, ponekad moraju ići desnom linijom (davanje ili muški dio)a ponekad lijevom linijom (primanje ili ženski dio). Sva imena Tore (Biblija) predstavljaju duhovna postignuća na stupnjevima uspona. Međutim , kako bi se doseglo svako Ime, potrebno je naizmjence, u određeno vrijeme,  igrati mušku i žensku ulogu , koje simboliziraju lijevu i desnu liniju. Primjerice, postoje i muška i ženska strana na stupnjevima Faraona, Mojsija, Izraela i nacija svijeta, ali svako specifično ime doseže se samo jednom i na određenom nivou.

Muškarac i žena su utjelovljenje odnosa među Zeir Anpin i Malchut svijeta Atzilut. Bit i razina njihove povezanosti daju specifično ime stupnju. Muška i ženska stanja konstantna su stanja na svih 125 duhovnih stupnjeva.

Zajednički kli podijeljen je na dva dijela. Jedan od tih dijelova prirodno teži naprijed. To je Galgaltave –Einaim. Drugi dio ne teži naprijed: to je AHP zajedničke duše. Osim toga, AHP je također podijeljen u 70 dijelova i svi ti dijelovi podijeljeni su na muške i ženske. Ono što se dogodi je podjela na ogroman broj različitih grupa i svojstava. Podijeljenost zajedničke duše na dva dijela, na ženski i muški, jako je precizna.

Ženska je  duša, suprotno muškoj, ona koja izvršava uobičajeniju korekciju. Tijekom svog postojanja prolazimo kroz reinkarnacije (gilgulim) i  mnogo se puta vraćamo u ovaj život. Svaki put izabiremo i nakupljamo reshimot ili gorka iskustva iz ovoga života. Svi udarci koje nakupimo čine  nas osjetljivijma prema percepciji duhovnog.

U sadašnjoj smo reinkarnaciji došli do točke u kojoj shvaćamo način na koji trebamo težiti prema duhovnom. To je rezultat desetaka  i stotina reinkarnacija. Postoji zajednička korekcija i postoji pojedinačna korekcija. Tijekom perioda inkarnacije kada smo u našem svijetu, prije nego što prijeđemo machsom (barijera koja odvaja naši svijet od duhovnog) i napustimo percepcije našeg svijeta, koji tip tijela (muški ili ženski) naša duša nastani izuzetno je bitno.

Nakon toga, kada duša pređe machsom i uđe u percepciju Višeg svijeta, više nije važno tko je muškarac, a tko žena, svi ćemo biti kabalisti – duša nema spola. Naravno, postoje razlike u dušama, ali one nisu isključivo vezane uz spol. Razlike se odnose na zajednički dio duše s kojim je svaka od duša povezana.

Pitanje: Hoće li svi ljudi, nacije i pojedinci doseći cilj stvaranja? Ili postoji  razlika s obzirom na rasu, nacionalnost, spol, godine itd?

Stvoritelj je stvorio svoja stvorenja u obliku nepomične, vegetativne, životinjske i ljudske prirode. Nepomična priroda je najniža, a ljudska je najviša. Osim toga sva ta priroda je okomito (od gore prema dolje) podijeljena na dva spola.

Čovjek se razlikuje od ostale prirode zbog toga što je njegova zadaća doseći cilj stvaranja samostalno. Ostali dijelovi prirode uzdižu se prema cilju stvaranja, beskonačnosti i savršenstvu, zajedno s čovjekom. To jest, one ovise o čovjeku. No svi će doseći cilj stvaranja. Kod  ljudi također postoji podjela prema razinama, kao i na vanjske i unutrašnje dijelove. (Za više informacija pogledaj Uvod u knjigu Zohar u Knjizi Zohar Rava Laitmana)

Muški i ženski dijelovi kreacije dijele cijeli svemir od gore prema dolje ,paralelni  su i suprotni jedan drugome. Savršeno si odgovaraju, nadopunjuju jedan drugog, ali nikada ne kopiraju funkcije jedni od drugih. Međutim, žene često svojataju muške funkcije. Koje su funkcije žene u kreaciji, u stvaranju?

Prije našeg vremena samo izabranim muškarcima  bilo je dozvoljeno da studiraju  kabalu. U današnje vrijeme, kako su kabalisti iz prošlosti davno rekli i kako naš veliki suvremenik Rabbi Yehuda Ashlag piše, svi mogu učiti kabalu: svi, bez iznimki.

Naravno, to uključuje i žene. Razlike (pa tako i spolne) u našem svijetu postoje samo zato što  proizlaze iz razlika u duhovnim korijenima, stoga je metodologija studiranja i primjenjivanja znanosti kabale drugačija za muškarace i žene, prema tome, treba ih učiti odvojeno. Sva naša predavanja prevedena su na internetu i preko našeg telefonskog sustava. Pristup je besplatan, kao i sve ostale naše usluge. Žena ulazi u kabalu i doseže više svjetove na isti način kao i muškarac.

Pitanje: Kako svijet može postojati ako se sve neprestano  mijenja?

Svijet će nataviti postojati na isti način kako postoji i sada. Čak i sada svatko od nas, i svijet kao cjelina, mjenja svoja razmišljanja, percepcije, sumnje i odluke. Svijet će samo napredovati, bržim ostvarivanjem prijelaznih stanja i time doseći cilj.

Danas čovjek mijenja svoj posao nekoliko puta tijekom svoga života. U budućnosti koncept „profesije“ neće više postojati. Ono što ste učili jučer više neće odgovarati onome danas. Dogodit će se toliko velika obnova u znanosti i tehnologiji da ćete neprestano morati učiti nove stvari. Lagano ćete mijenjati jednu stvar drugom. Pojam „profesije“ više neće postojati, kao „ja sam završio sveučilište, pa to već znači da sam u specifičnoj profesiji“. Ne, taj pojam više neće funkcionirati jer će se promjene pojavljivati jako brzo.

Kako su stvari funkcionirale u prošlosti? „Rodio sam se u malome selu i živio tamo cijeli svoj život.“ Danas možemo vidjeti da se sve raspada. Obitelj se raspada, ljudi se vjenčavaju po dva-tri puta, odgajaju djecu u drugim obiteljima, u trećoj ili čak četvrtoj obitelji, mijenjaju svoje karijere, sele se i tako dalje. Cijeli se svijet općenito negdje pomiče! Nije li to ono što vidimo danas?

Zašto se to događa? To je rezultat razvoja egoizma, koji nas gura naprijed prema rastućim i brzim promjenama. U stvarnosti to je za opće dobro. Iako se čini da sve te promjene uzrokuju nestabilnost u svijetu, u stvarnosti je zapravo suprotno - one će nas dovesti do spoznaje zašto je svijet uopće nestabilan.

„Nemojmo ići toliko brzo, sporije. Riješimo se automobila i vlakova. Prestati ćemo se micati i vratiti ćemo se u prethodno stoljeće - tada je sve bilo dobro.“

Pogledajte filmove dvadesetoga stoljeća. Kako svi polako lutaju okolo i razmišljaju. Možete li ih uopće gledati? Nemate čak ni dovoljno strpljenja  da gledate te filmove. Može li netko danas čitati romane iz tog vremena? Može li mlada generacija čitati romane koji su pisani prije 200 godina? Ne može. Ti su romani pisani za sasvim drugačije osobe. Ljudi bi tijekom čitavog svog života iskusili ono što današnja osoba iskusi u dva dana. Njihova su iskustva današnjim osobama smiješna.

Stoga sve te promjene odgovaraju našem rastućem egoizmu. Jer inače, bez tih velikih promjena, ne bismo mogli shvatiti naš trenutačni egoizam. Današnji se egoizam u osobi razvija kvalitativno puno brže svake minute. Razvija se u njemu u obliku parabole. Npr, 10 kilograma egoizma se nadodaje na mene svake minute. U prošlosti, u prethodnom stoljeću 10 kilograma egoizma dodalo bi se tijekom cijele godine, a sada se nadodaje tijekom jednoga dana. U ovom slučaju, što bih ja trebao učiniti? Moram promijeniti svoje razmišljanje dvadeset puta tijekom dana, promijeniti sve svoje aktivnosti i raditi nešto drugo. Moram to činiti da bih spoznao egoizam koji raste u meni. On uzrokuje te promjene u meni, protiv moje volje, htio ja to ili ne. Nije da se namjerno tako pokrećemo ili da radimo išta kako bi se to pojavilo. Možemo vidjeti kako sama priroda prisiljava čovječanstvo na to i svaka godina postajat će sve intenzivnija, sve brža.

Prema tome , današnje ubrzanje tijekom jedne godine je kao tisuću godina u prošlosti. Kao rezultat toga za nekoliko godina gledat ćemo u potpuno drukčiji svijet. Ne možemo gledati na godinu kao na jednaki period vremena kakav je bio u prošlome stoljeću ili stoljeću prije tog. Danas je godina potpuno drugačija mjera.

Netočno je reći :“... sve dok čovječanstvo ne sazrije, sve dok mu se nešto ne dogodi...“ Ne možemo ni pretpostaviti što će se dogoditi u sljedećoj godini. Život nadilazi sve fantazije. To je ritam.

Možemo vidjeti koliko ljudi mijenja svoje profesije, svoje obitelji i mjesta stanovanja. Pogledajte što se događa u svijetu. Ljudi ostavljaju sve kako bi započeli nove živote, kao da se rađaju iznova.

Zbog čega se to javlja? Čovjekova unutarnja želja toliko se mijenja da ne želi uzeti ništa iz svog prethodnog života sa sobom. Seli se u potpuno drukčiju državu i započinje potpuno drukčiji život.

Jednom davno, prije 200 godina, bismo li mogli razmišljati na taj način o nekoj osobi? Da ste rođeni u nekom selu, tada biste ostali i živjeti u njemu. Ako vam je otac bio kovač onda bi ste i vi to bili i tako je bilo sa svime. Danas osoba ne može ostati ista čak ni u svome životu. I to će nastaviti rasti. Na taj način svijet će brže doseći ispravljeno stanje. Ne možemo se bojati razvoja i svega na što nas egoistične želje navode da radimo. Pustite da nas navedu na bilo šta i to će nas dovesti do brže spoznaje zla.

 

Muškarac i žena

Sve što se događa u našem svijetu rezultat je utjecaja Viših sila koje se spuštaju do našeg svijeta. Kako bi zaista razumijeli što se događa, potrebno je proučavati Više sile, njihova svojstva, namjenu i svrhu.

Svi su svjetovi paralelni jedan drugome. Sve što se događa u višem svijetu, također se događa u svijetu ispod njega, ali očituje se u specifičnim promjenama u formi, što je rezultat različitosti "materijala" od kojih se svjetovi sastoje. Duhovni svjetovi sastoje se od duhovne materije ili altruistične žudnje, dok se naš svijet sastoji od egoistične žudnje.

Cijeli se svemir sastoji od dva elementa: Stvoritelja i njegove kreacije. Stvoritelj je Onaj Koji Stvara, Onaj Koji Daje, Onaj Koji Je Iznad, Onaj Koji Određuje. Kreacija je primatelj, niža je i podređena. Međutim, takvo poimanje kreacije nepotpuno je i pogrešno. Razlog tome jest činjenica da je Stvoritelj savršen i apsolutno svemoguć. Njegova namjera nipošto nije bila stvoriti kreaciju koja je Njemu podčinjena na način na koji se potčinjava roba. Kada je Stvoritelj stvorio kreaciju, pružio joj je potpunu mogućnost uzdizanja do najviše razine, razine potpune jednakosti s Njim.

Stvoritelj se ne boji konkurencije i partnerstva jer je potpuno savršen. Kreacija ili čovjek postaje savršen  do one mjere do koje usvaja sile jednake Stvoritelju, tako postajući jednako moćan i stvarajući na jednak način poput Stvoritelja.

Te mogućnosti još uvijek ne postoje u našem svijetu i mi smo igračke u rukama prirode i zakona stvaranja jer sami još uvijek nismo u mogućnosti usmjeriti put ispravljanja. Zbog toga nam se čini da se kreacija (primatelj) razlikuje od Stvoritelja te da je na nižoj razini od Njega.

Međutim, čak su i u našem svijetu odnosi između spolova, gdje muški dio smatramo "davanjem", a ženski "primanjem", dvosmisleni. Čak i psiholozi tvrde da sve što muškarci postižu na ovom svijetu, postižu samo u svrhu podizanja sebe u očima žena. Na taj način, naoko slabi ženski dio tjera muški dio da naporno radi kako bi uspio i kako bi ono sto je osvojio predao ženskom dijelu.

Čak i u životinjskom svijetu primjećujemo mužjake koji moraju osvojiti ženku i boriti se za nju. Lav je mnogo ljepši od lavice i paunov je rep mnogo raskošniji u mužjaka nego u ženke. To vrijedi za većinu stvorenja te u mnogim slučajevima mužjak plaća svojim životom kako bi osvojio naklonost ženki.

Potrebno je razmotriti odnos između spolova kako bi potpuno razumjeli da niti jedan od njih nema prednost pred onim drugim te da savršenstvo postižu samo u međusobnom nadopunjavanju, a to pak postižu pod uvjetom da svatko od njih ispunjava svoju funkciju.

Stvoritelj je posložio stvari na taj način upravo kako bi pružio čovjeku priliku da se transformira iz primatelja u davatelja, kako bi izjednačio svoju razinu sa razinom Stvoritelja.

Može nam se učiniti da je razlika između spolova izvanjska i tjelesna te da možemo pretvoriti muškarca u ženu kirurškim zahvatima i izmjenom hormona. Međutim, razlika među spolovima  mnogo je dublja i leži u samom korijenu svemira, u korjenima naših duša. Iz toga proizlazi razlika i upravo smo mi, muškarci i žene, duše različitih atributa.

Muška i ženska duša proizlaze iz različitih duhovnih izvora i zbog toga se inkarniraju u ovome svijetu kao različita stvorenja. Sve različitosti između spolova uzrokovale su duše, kao i različitosti između tipova i podtipova, klasa i podklasa sveukupne kreacije.

Duhovni korijen odijeva se u oblik našeg svijeta i određuje sve atribute tog oblika, to jest sve atribute naših tijela i osobnosti, odnosno, apsolutno sve čime se možemo opisati. Korijen duše svake osobe određuje ono po čemu se ona razlikuje od drugih..

Razlika u duhovnim odgovornostima, to jest putevima muškarčevog i ženinog ispravljanja, proizlazi upravo iz razlike u njihovim duhovnim korjenima, a ne iz činjenice da smo u našem svijetu neznatno različiti u našim životinjskim tijelima, razlikujući se u vrsti hormona i vanjskim obilježjima. Zbog toga feministi smatraju da ne postoji razlika između muškarca i žene, te da su oba spola jednaka u svakom smislu.

Bez obzira na to, svi će primiti jednaku nagradu. Nije bitno je li osoba muškarac ili žena. Bitno je samo iskoristiti sve mogućnosti koje su joj dane odozgo.

Možemo primjetiti da čak i u našem svijetu, bez obzira na sve, muškarci i žene imaju prirodno različitu funkciju. Postoji li išta uzvišenije od rađanja? To je čin ekvivalentan stvaranju ili čin jednačenja sa Stvoriteljem! Usprkos činjenici da je muškarac cijenjen zbog svoje sposobnosti stjecanja i donošenja onoga što je zaradio, i žena zbog svoje sposobnosti da vodi kućanstvo, ta podijeljenost ne utječe na naše zadovoljstvo ako postoji zajednički trud. Muškarčev najveći ponos jest sposobnost donošenja i davanja ženi. On je uvjeren da na taj način osvaja njezino srce.

Kako bi se muškarac u ovom svijetu ispravio, mora postići jednakost sa partzufom Zeir Anpin svijeta Atzilut. Kako bi se žena u ovom svijetu ispravila, mora postići jednakost s Malchut svijeta Atzilut. Kada dostignu potpunu korekciju, oboje će primiti jednako potpuno otkrivenje Stvoritelja i jednako dostignuće. To se događa zbog toga što su u stanju potpune korekcije Zeir Anpin i Malchut u potpunom jedinstvu te dijele istu svjetlost i jednake atribute. Ujedinjeni su do točke potpunog međusobnog stapanja.

Ta su stanja opisana u "Pjesmi nad pjesmama" i odražavaju potpunu i vječnu ljubav između Stvoritelja i Njegove kreacije.

Neupitno svjedočimo razvoju muške i ženske duše, što ne znači da se mijenja njihov međuodnos ili njihov vlastiti put. Razvoj Zeir Anpina (utjelovljenje muškog dijela kreacije) proizlazi iz duhovnog objekta ili partzufa Ima. Razvoj Malchut također proistječe iz Ima, ali to se odvija kroz Zeir Anpin. Kroz cijelu povijest, žena se nezasluženo osjećala podcijenjenom, što vuče viši korijen. Zeir Anpin stvoren je prije Malchut, kao što je Adam stvoren prije Have (Eve). Malchut biva ispravljena od Zeir Anpina. Samo on može primiti svijetlo odozgo i dati ga njoj. U biti, žensko okrivljavanje muškarca i Stvoritelja potječe još od “Kitrug Ayareyah”  ili "Mjesečevih prigovora" četvrtog dana Stvaranja, kada se mjesec požalio Stvoritelju na svoju nejednakost sa Suncem, na što je Stvoritelj odgovorio: "Učini sebe još manjim!". Samo je na taj način moguće primati od Zeir Anpina. To je opisano u Talmud Eser Sefirot. Havi (Evi) je rečeno da je njezina žudnja stvorena za njezinog supruga i da će on vladati njome. Moramo razumjeti sve više korijene i slijediti ih jer oni su optimalno ispravni. Jedini način da  pronađemo zajedničku ravnotežu i sjedninjenje sa Stvoriteljem jest skrupulozno slijedeći te korijene, što je cilj muškaraca i žena.

Pitanje: Zašto žena očekuje brigu, ljubav, stabilnost i značaj od muškarca, dok muškarac od žene očekuje zadovoljenje nižih potreba ?

Svojstva objekata ovog svijeta i bit onoga što se događa možemo shvatiti samo ako proučavamo njihova prirodna unutarnja svojstva koja proizlaze iz njihovih korijena u Višem svijetu. Muškarčev korijen je partzuf Zeir Anpin svijeta Atzilut. Ženski korijen je točka u njegovom hazeh (prsima). Bez znanja o korijenu možemo samo beskrajno generalizirati različite podatke koje prikupljamo o tim objektima istražujući ovaj svijet. Preko zaključaka koje donosimo proučavajući ga, doći ćemo do općih teorija na kojima ćemo temeljiti znanje sve dok ne usvojimo podatke koji bi poništili našu trenutnu teoriju.

Prikupljanjem novih podataka stvaramo nove teorije. U budućnosti, pod pritiskom novih činjenica, nove će se teorije također pokazati netočnima. Razlog tome je što proučavamo podatke ovoga svijeta, to jest grane;  iz njih želimo izvući zaključke o njihovom korijenu. To pokušavaju sve znanosti ovoga svijeta i zbog toga ne vrijede u Višem svijetu. Čak i u našem svijetu, one neprestano mijenjaju zakone. Mi ne otkrivamo istinske zakone prirode već joj pripisujemo zakone koji se navodno, prema našim istraživanjima i generalizaciji prikupljenih podataka, nalaze u njoj. Međutim, u našem svijetu djeluju pravi zakoni Prirode. I zato vas sve prozivam, kao što pjesnik Choser piše: "Odbacite svoja istraživanja i prazne teorije, i dajte nam izravne odgovore na vražja pitanja!". Proučavajmo korijen, a o grani razmišljajmo posljednjoj.

Pitanje: Po čemu se ženina potraga u kabali razlikuje od muškarčeve?

Sama Malchut ili kreacija odražava se u ženi. Svojstva Zeir Anpina ili Stvoritelja manifestirani su njoj bliskom muškarcu. Zato ženina glavna žudnja, "pronaći čovjeka koji će biti samo moj, koji će me razumijeti i osigurati mi sve što mi je potrebno te odgovoriti na sva moja pitanja", dolazi iz duhovnog korijena Malchut. Ona ne želi ništa drugo.

Ako žena primi gore navedeno, ona osjeća najveće ispunjenje, drugim riječima - sreću.

No ako Stvoritelj želi njezin napredak, budući da je i žena dio kreacije, ona će sukladno tome osjećati još veću prazninu u odnosu na ta prirodna pitanja. Zbog toga žena pati zbog muškarca, koji joj ne želi dati toliko potrebno ispunjenje. Žena se, dakle, ispravlja i razvija preko muškarca.

Muškarac mora postati jednak Stvoritelju u svom razvoju i duhovnom radu. On mora davati. To ga čini neovisnim od žena i počinje tražiti na višoj razini. Najprije  traži u razvitku ovoga svijeta, kao što je tehnologija, posao, umjetnost i znanost, a zatim se okreće kabali. Međutim, muškarcu je kabalu mnogo teže prihvatiti nego što je to ženi jer njemu je teže pojasniti činjenicu da ispunjenje može doći samo odozgo. Njemu se čini da se sve odvija u ovom svijetu.

Muškarac utjelovljuje davanje ili Stvoritelja, a žena utjelovljuje posudu koja se ima namjeru ispraviti, koja želi ispravljanje. Na taj način, u procesu sudjeluju obje ženine prirode: životinjska i duhovna. U Talmudu, u odlomku Sota , rečeno je da ženi više znači jedan stupanj ispunjenja pod vladavinom njenog supruga, nego devet stupnjeva ispunjenja u samoći.

Sve se duše sastoje od muškog i ženskog dijela jer "opće i pojedinačno su jednaki. Ono što je prisutno u općem, također je prisutno i u pojedinačnom." Razlika je u tome što ženina duša sadrži muški dio (kao dio sebe) i muški dio sadrži ženski dio (kao dio sebe). Put ispravljanja ili metodologija također ovisi o toj činjenici.

Zašto je pripremni rad različit za oba spola? Jer ženina duša ne zahtijeva mnogo rada na ispravljanju, za razliku od muškarčeve. Kako bi žena ušla u duhovni svijet ne mora raditi na tome više od muškarca. Ona ne mora proučavati Talmud Eser Sefirot, niti mora učiti u 3 sata ujutro. Ako uči jednom tjedno ili poučava nekog drugog, to je dostatno za njezin ulazak u Viši svijet.

Razlika u naporu koji muškarac mora uložiti u usporedbi s naporom koji žena mora uložiti jednostavno je ogromna. Kabalisti postaju muškarci i žene, ovisno o njihovoj žudnji. Sve se mjeri količinom napora koji se ulaže ili jačini žudnje koja se osjeća.

Ženska je duša ispravljenija od muškarčeve. Svi problemi prije dolaze od muškaraca nego žena. Kabalist može biti muškarac ili žena, ovisno samo o želji osobe. Sve je određeno količinom truda koji osoba ulaže ili veličinom njene želje.

Ženske duše dolaze na ovaj svijet kako bi pomogle muškim dušama prevladati ovaj put i približiti se duhovnom. Zato se korekcija ženske duše sastoji od pružanja pomoći. Ovo je također istina čak iz potpuno praktičnog gledišta. Žene ispunjavaju svoju dužnost u ovom svijetu čak i ako ne proučavaju kabalu, ali isto ne vrijedi i za muškarce.

U pravilu, ženske duše ispunjavaju pozitivnu funkciju u svakom slučaju, za razliku od muškaraca. Ako muškarac ne proučava kabalu, on napreduje samo putem patnje. Nije bitno je li žena udana ili ne. U oba slučaja žena je sposobna prijeći machsom. Muškarac, međutim, mora biti oženjen. U suprotnom neće biti sposoban izvršiti mnoge potrebne korekcije. To se pak, ne odnosi na ženu.

 

Priroda žene

Ženina je priroda, u stvarnosti, vrlo dobra. Naposlijetku, ženina je najveća potreba izraziti ljubav. Njoj je potreban muškarac koji je sposoban shvatiti izričaj njezine ljubavi i isto tako njezinu žudnju za uzvraćenom ljubavi.

Muškarac  nema veću potrebu izraziti se, dok je ženina jedina potreba znati da muškarac postoji. Žena funkcionira tako da razvija svoju "sliku" ljubavi kroz odnos prema muškarcu. Razumijem žensku osobnost i jedino mogu suosjećati s vama. Muškarci nisu sposobni za takvo što - u tome se očituje njihova neispravljenost. Kada bi samo znali da je ženina jedina potreba izraziti svoje osjećaje i svoju predanost, muškarci bi mnogo usvojili. Ono što žena ima potrebu primiti od muškarca tako je trivijalno, pa ipak, žena nije u mogućnosti to primiti.

Razlog tome leži u duhovnom korijenu. U našem svijetu žene, za razliku od muškaraca, više pate. Ispravak tog stanja nastupit će tek u konačnoj korekciji, kao posljedica, odnosno kao grana ispravljena izravno od svog korijena. Dotad se ništa  u vezi tog problema ne može učiniti.

Taj problem postoji još od prve tragedije u odnosu između muškarca i žene i postojat će do kraja korekcije. Muškarci neće shvatiti žene i neće im biti sposobni pružiti ni kap ispravnog odnosa prema njima. Neće razumjeti da je žena sposobna graditi svoj odnos, jedinstvo i apsolutno sve na toj maloj kapi. Takvo stanje mora nastati kao posljedica duhovnog ispravka.

Nemoguće je ispraviti taj problem u ovome svijetu. Moguće ga je ispraviti samo kroz spajanje sa Stvoriteljem.

Pitanje: U početku, Stvoritelj je stvorio muškarca, zatim je zaključio da može bolje, pa je stvorio ženu?

To je dražestan način za objasniti stvari. Slažem se. Između muškarca i žene mora postojati potpuna interakcija. Lažna oprečnost između muškarca i žene proizlazi samo iz nerazumijevanja mjere do koje ovise jedno o drugome. Možemo se uzdići do razine Stvoritelja samo ako se međusobno duhovno povežemo. Stoga muškarac koji dosegne ispravljanje počinje shvaćati važnost i neizbježnost duhovnog povezivanja sa ženom.

Pitanje: Može li korijen ženine duše postojati na višoj razini od korijena muškarčeve duše?

Naravno. Uvijek za primjer navodim činjenicu da su postojale žene proročice. U davna vremena, ako je postojao prorok u generaciji, ostali su ga morali slušati. Svi su se ljudi povodili riječima proročica, u svakom pogledu, čineći ih tako predvodnicama naroda . Te žene su Dvora, Sara, Hulda i Lea. Razina proroka je najviša razina. Stoga se, u ovom slučaju, ženina duša ne nalazi na nižoj razini od muškarčeve. Vjerujte mi, nećete se imati razloga žaliti Stvoritelju u vezi činjenice što ste žena.

Pitanje: Na koji bi način žena trebala živjeti u ovom svijetu?

Prije svega, osoba bi trebala živjeti na ovom svijetu poput svih drugih, koliko god je to moguće. To znači, ako je moguće, da bi žena trebala imati obitelj, djecu, supruga i posao te u potpunosti sudjelovati u svom društvenom okruženju (koje je također stvoreno kako bismo  duhovno rasli unutar njega).

Ako žena ima obitelj onda je obavezna ispuniti sve dužnosti koje su joj dodijeljene kao ženi. Ona, dakle, mora služiti svome suprugu i djeci, hraniti ih i pobrinuti se za kućanske poslove. Naravno, požalit ćete se na "žensku sudbinu", ali tako stvari stoje. Ako ona želi učiti kabalu, dopušteno joj je nakon što ispuni te dužnosti.

Pitanje: Kako možemo stvoriti ispravne uvjete za ispravak duše žene koja nije u vezi?

To nije bitno. Bila osoba sama ili ne, duša ostaje ista. Žena uvijek radi sama, skupa sa Stvoriteljem. Stoga se osoba uvijek osjeća sama kada radi na svojem ispravljanju. Namjera se javlja kao rezultat metodološkog rada.

Pitanje: Zašto se nacionalnost utvrđuje prema majci?

U Uvodu u mudrost kabale Yehuda Ashlag piše da svaki sljedeći partzuf nije rođen na reshimo-u (sjećanju) svjetlosti, to jest muškom dijelu koji ostaje od prethodnog partzufa. On je rođen na reshimo-u želja, što je ženski dio koji određuje sve atribute partzufa. Stoga je partzuf imenovan prema njegovom ishodišnom reshimo-u,  njegovoj "majci". Tako se rađa cijeli proces unutar-materničnog razvitka i rođenja unutar majke. To se događa kada partzufim postaju podjeljeni u parove u svijetu Atzilut, gdje rađaju niže partzufim, ili "djecu". U skladu s time u našem svijetu prihvaćamo taj proces kao osnovu za imenovanje i definiranje objekta prema njegovom porijeklu.

Obitelj

Čak i sada u našem svijetu možemo primjetiti kako sve vodi činjenici da čovjek ostaje sam. Institucija obitelji potpuno nestaje. Uskoro obitelj kao takva neće više postojati. To se događa zbog rastućeg egoizma, koji ne dopušta ljudima da budu zajedno. Egoizam postaje veći i osoba napušta svoj rod, zatim svoju obitelj, da bi se na kraju počela osjećati loše i sa samom sobom. Tada započinje postupnu potragu za Stvoriteljem.

Pitanje: Postoji mnogo parova u mom okruženju koji naoko žive zajedno, ali u određenom smislu odvojeno. Ništa ih ne povezuje osim primitivnog kućanstva. Kako kabala objašnjava vezu između muškarca i žene?

Kabala govori da ljubav između ljudi može postojati samo kroz Stvoritelja. Rečeno je: "Muž i žena - Shehinah (percepcija Stvoritelja) je među njima." To je jednako principu "Voli svoga bližnjega poput samoga sebe.". Ljubav između supružnika moguća je samo ako je povezana postojanjem Stvoritelja i Njegovim upravljanjem odozgo. U protivnom ne postoji ništa što ih povezuje ili budi osjećaj davanja.

Zato na primitivnoj razini našeg svijeta, obitelj može postojati samo kada postoji potreba za preživljavanjem. Međutim, u trenutku kada ta potreba nestane, pojavljuju se umirovljenički domovi, mirovine, žena počinje zarađivati i postaje jednaka svome suprugu, itd. Potreba za obitelji nestaje. Ponovno će se uspostaviti tek kad nastupi čovjekovo opće ispravljanje.

Pitanje: Što je brak?

Brak je interakcija između dva potpuno različita i oprečna dijela kreacije.

Brak je veza između Stvoritelja i kreacije, u kojoj je Stvoritelj muški dio, a kreacija ženski. Iako je kreacija u početku suprotna Stvoritelju, mora ući u zajedništvo sa Stvoriteljem, postupno Mu postajući bliža. Apsolutno konačno zajedništvo ili stanje kada se kreacija potpuno ujedini s Višom silom, naziva se brakom.

Sve što se na Zemlji događa između muškarca i žene kao rezultat našeg povijesnog razvoja, u skladu je s onime što naše duše moraju izvršiti na duhovnoj razini. To je preslika događaja ili radnji u duhovnom svijetu.

Kada bismo poznavali duhovne korijene i pravila odnošenja među tim korijenima, to jest svojstva tih korijena, bili bismo sposobni zaista uživati u zemaljskom braku ili stvoriti savršenu povezanost i neograničenu sreću.

Budući da ljudi ne poznaju viši korijen, utapamo se u stalnoj patnji. Brak općenito gubi na važnosti jer ljudi otkrivaju nemogućnost povezivanja u braku.

No kad bi ljudi znali kako se povezati u skladu s duhovnim korijenjem, tada bi postojala savršena veza između svakog muškarca i žene, na isti način na koji postoji u višem svijetu. Billi bi sretni, iskreni i nadopunjavali bi jedno drugo, koristeći znanje o vlastitom duhovnom korijenu te korijenu svoga supružnika. U tom slučaju brak bi bio savršen. Tijekom svojih života, supružnici bi dostigli svoj duhovni korijen i ono za što su predodređeni,

Pitanje: Postoji li jednostavno brak na tjelesnoj razini?

Mi se spuštamo do ovog svijeta kako bismo se ispravno sastavili u braku i vraćamo se u ovaj svijet jer nismo pronašli ispravnog partnera. Budući da se čovječanstvo bliži svome cilju, brakovi se ubrzano raspadaju kako bi se imali vremena razočarati nekoliko puta u jednom životnom vijeku i spoznati potrebu za višim sredstvom koje će omogućiti povezanost.

To sredstvo naziva se postignuće naših duša jer tijela ne igraju nikakvu ulogu u međusobnom spajanju dvoje ljudi. Ako osoba poznaje supružnikov i svoj duhovni korijen, ona razumije kako stvoriti savršen sklad u smislu potpunog međusobnog nadopunjavanja iz stanja potpune suprotnosti. Kabala proučava postignuće tog stanja između osobe i Stvoritelja i upravo se to kabalist trudi postići.

Pitanje: Postoji li potpuna suprotnost, to jest potpuno duhovni brak?

Jedno ne može postojati bez drugoga. Savršenstvo je moguće samo u jednakosti sa Stvoriteljem, što je istovremeno zajedništvo Njega i ostalih. Samo su Stvoriteljeva svojstva u nama jamstvo našeg vječnog zajedništva, neprestanog obnavljanja i savršenstva na svakoj čovjekovoj razini: duhovnoj, materijalnoj, psihološkoj i tjelesnoj.

U jednom pogledu, čovjekov egoizam i egoizam cijelog čovječanstva općenito će narasti i nećemo biti u mogućnosti pronaći ni najmanje zadovoljstvo u braku. Nastat će golemi problemi u međuljudskim odnosima. Osoba će nalaziti zadovoljstvo u prekidu povezanosti sa drugima.

Međutim, pritisak višeg zakona prirode gura nas prema jednakosti sa Stvoriteljem i prouzročiti će toliko patnje da će čovjek spoznati egoizam kao zlo.

U mjeri u kojoj osoba dosegne tu spoznaju, htjet će se ispraviti.

U mjeri svoje korekcije, željet će povezanost sa Stvoriteljem.

U mjeri u kojoj želi povezanost sa Stvoriteljem, također će htjeti jedinstvenu povezanost sa svojim supružnikom na ovome svijetu.

Na taj način, upravo iz suprotnoga, osoba će ponovno doći do drevne institucije braka. Međutim, ona to neće činiti instinktivno, već spoznajom više jednakosti.

Pitanje: Mora li kabalist imati posao?

Kabalist mora potpuno sudjelovati u ovome svijetu (osim u slučaju osobnog Stvoriteljevog naređenja da čini suprotno). Kabalist mora imati posao, suprugu i djecu, dom te brinuti o svemu na način na koji bilo koja osoba to čini. Istovremeno, kabalist se mora prema svemu oko sebe odnositi sa svoje duhovne razine. Na taj način ispravlja sebe i svijet oko sebe. Međutim, ako nema “nukvah” (žensku polovicu), on nema za što raditi. Zbog toga su kabalisti zahtijevali od muškarca da bude oženjen kako bi imao odgovornost prema obitelji itd.

Unutarnje promjene u osobi postati će temelj odnosa prema njezinim poslovnim suradnicima, poslovnim okruženjem i tvrtkom. Naravno, osoba će postaje manje druželjubiva i zatvorenija, ali suglasnija i jednostavnija. Međutim, vidiljivo je da su njegova duša i misli usmjereni ka nečem drugom, da se okrenuo ka svojoj unutrašnjosti i da postaje nezaineresiran za svijet koji ga okružuje. U stvarnosti, on osjeća mnogo veće zadovoljstvo, daleko potpunijem smislu, ali to zadovoljstvo dolazi iz drukčijeg izvora nego ostali

Osoba koja se želi približiti duhovnom mora biti poput svih drugih. Mora raditi kao i svi drugi i imati obitelj i djecu. Bitno je što čini sa ona dva- tri sata slobodnog vremena što mu ostane nakon posla i obaveza kod kuće. Provodi li ih ispred televizije ili u restoranu, ili ulaže napor kako bi dosegao duhovni cilj?

Razlika između muškarca i žene ovoga svijeta posljedica je veze između muškog i ženskog dijela duše. U našem svijetu možemo primjetiti da muškarci i žene različito doživljavaju svoju okolinu, te imaju različite odgovornosti i zadatke. U duhovnom svijetu muški i žeski dio partzufa međusobno se nadopunjuju. Ženski dio daje svoje želje, a muški daje svoj zaslon. Naposljetku dolazi do zajedničkog otkrivenja svijetla ili Stvoritelja, to jest dostignuća. Muški i ženski dio zajedno čine savršenstvo.

Korekcije koje osoba prolazi ne događaju se na račun drugih. Isto vrijedi i za naše egoistične veze. Svaka osoba ima svoj vlastiti put zbog toga što u našem svijetu različiti dijelovi postoje u različitim tijelima, dok u duhovnom postoje unutar jednog tijela ili partzufa . U duhovnom, svaki dio može postojati samo ako upotpunjuje drugi u svrhu zajedničkog rada. Kabala govori da će se  istinske veze između spolova i prava obitelj pojaviti samo kada se izvrši korekcija duša. U skladu s tom korekcijom, egoistične veze postati će altruistične i isto će se dogoditi unutar obitelji.

U tom slučaju, muž i žena dijelit će drukčiju vrstu interakcije. Ona se razvija postupno, budući da je duhovnost osobna stvar. Osobi nije dopušteno razgovarati o duhovnosti s drugom osobom. Štoviše, osoba bi trebala skrivati ono što osjeća u vezi sa Stvoriteljem, budući da tako uništava osobni put druge osobe. Put je svake osobe drukčiji. Sve će se otkriti svakoj osobi kada se dostigne potpuna korekcija jer tada neće biti mjesta problemima koje donosi egoistična zavist.

Pitanje: Zašto se dijete mora odvojiti od svojih roditelja?

Djeca moraju "odbaciti" svoje roditelje kako bi se razvila. U suprotnome, razina nove generacije ne bi se razlikovala od razine stare generacije. Naposljetku, razliku između generacija čine njihove duhovne nakupine s kojima se duše spuštaju do našega svijeta. Tijela su nevažna, nemaju vrijednosti. Sva su tijela jednaka pa ne postoji razlika među tijelima postojeće generacije. Međutim, duše se itekako razlikuju.

U svakoj novoj generaciji duše ulaze s novim potencijalom ili novim reshimot (sjećanja, zabilježene informacije). Ti su novi reshimot, odnosno novi egoizam, očitiji i snažniji i tjeraju ljude da postignu sve više. Zato ljudi prirodno odbacuju stariju generaciju i čine to s pravom. Tako i treba biti: nova generacija mora težiti naprijed. Roditelji koji prisiljavaju svoju djecu da budu poslušna jednostavno ih sprječavaju u njihovom rastu.

Pitanje: Ali zašto su roditelji u nemogućnosti suzdržati se od odgoja svoje djece?

To je prirodni ljudski egoizam ili jednostavno želja za moći. Osoba ne može imati moć nad sobom te zato kažnjava svoju djecu. Roditelji se ne slažu s 90% onoga što njihova djeca čine.

U brak se ulazi bez dopuštenja roditelja, usprkos njihovom neodobravanju. Izabire se struka, nalazi životni partner i mijenja se mjesto boravka. Na taj se način stvara nova generacija. Oduvijek je tako. Problem očeva i sinova postoji odavno. Takva je priroda. Općenito, osoba ne može živjeti prema naređenjima svojih roditelja.

Nadalje, takva je situacija u skladu s društvenim i svjetskim zakonima. Kada osoba odraste, mora se ponašati neovisno. Treba se vjenčati i živjeti svoj život. Mora poštivati svoje roditelje, ali ne i živjeti prema njihovoj zamisli. Treba ih poštivati, pomagati im i podržavati isključivo na životinjskoj razini. Oni stvaraju djecu u životinjskom, ne ljudskom smislu. Na ljudskoj razini, svaka je generacija naprednija od prijašnje.

Roditelji su prijašnja razina. Zato ih osoba treba poštivati na njihovoj razini, u vezi svega što se tiče životinjske razine. Tora nas obvezuje upravo na takav način odnošenja prema drugima.

Pitanje: Zašto su prijašnje generacije bile dinastije i ljudi koji su živjeli sa svojim roditeljima?

Te su se generacije sporije razvijale. Pogledajte što se dogodilo tijekom našeg stoljeća. U prošlim stoljećima, promjene koje su se prenosile iz generacije u generaciju,  bile su doslovno vrlo male. Tek ćemo vidjeti što će se dogoditi u sljedećoj generaciji. Svaki tjedan i svaki dan viđat ćemo goleme promjene u cijelom svijetu. Možemo primijetiti kako se tempo ubrzava, što znači da se kraj dana korekcije približava velikom brzinom. Tempo i kvaliteta života biti će takvi da osoba neće znati što je radila ujutro jer će tijekom samo jednog dana proći kroz bezbroj unutarnjih promjena.

Odgoj

Svaka se osoba povremeno zapita: “Zašto živim?” U biti, to je pitanje o njezinom porijeklu, o izvoru života, tj. o Stvoritelju.

Čovjekova znatiželja uvijek je bila pobuđena napretkom povijesti, onime što se dogodilo na Zemlji prije više milijuna i milijardi godina te, na kraju krajeva, našim porijeklom, odakle smo potekli. Međutim, pitanje o našem porijeklu nije o tome kako su procesom evolucije nastala naša tijela. Radije, to je pitanje o Stvoritelju, odnosno sili koja nas je stvorila. Kad se ljudi pitaju zašto postoje, zapravo dodiru pitanje o svojoj budućnosti, tj. o konačnom cilju našeg postojanja.

Pitanja o smislu života pobude se u osobi već u ranom djetinjstvu, što je znak da je osoba već tada prirodno spremna čuti odgovore na ta pitanja i otkriti njihova rješenja. U mjeri u kojoj je dijete spremno, roditelji i okolina dužni su ispuniti njegovu spremnost, tj. zadovoljiti njegovu znatiželju. U najgorem slučaju čitav život proći će mu potpuno automatski, monotono, bez ikakve promjene ili uzdizanja iznad životinjske razine.

Njegov će život teći redom – vrtić, škola, možda fakultet, nekakav posao, žena, djeca itd. Jedan će se zainteresirati za nogomet, drugi za učenje Tore, treći za znanost i tako do smrti. Naposljetku osoba ne postiže ništa posebno u životu, nego samo, sukladno generaciji ili epohi u kojoj živi, nekako popunjava godine koje proživi.

Kako možemo pomoći osobi da se uzdigne iznad svog života, kako ne bi živjela na istoj razini svih 70 godina svog zemaljskog postojanja?

Tako da joj damo odgovor na pitanje koje je postavila već u djetinjstvu: “Što je smisao naših života?” i time ju uzdižemo iznad ovog svijeta. Dužni smo pružiti ljudima to znanje. Svaka osoba, dijete, kao i odrasli, upit će to znanje u skladu sa svojom osjetljivošću, u skladu sa svojom strukturom i sposobnošću upijanja duhovnih informacija u danom trenutku. Na kraju, osoba se neprestano usavršava iz godine u godinu, iz jedne inkarnacije u drugu. Vidimo koliko se čovječanstvo razvija i kakav je napredak postiglo. Kako se to događa?

Ljudske želje konstatno jačaju; njihova se strast povećava, kao i žudnja za novcem, slavom i znanjem. Kao posljedica toga, u osobi se neprestano razvija i pitanje “Što je smisao mog života?” Stoga, ljudi koji danas postavljaju to pitanje potpuno su različiti od ljudi koji su isto pitali prije 200 ili 2000 godina. Radi se o istim dušama, ali sad već one pitaju za smisao života na potpuno drukčijoj razini. Njihovo pitanje proizlazi iz stanja zatupljenosti i potlačenosti i , kao takvo, rezultat je prijašnjeg razvoja ili prethodnog iskustva.

 

Kao što kaže Baal HaSulam, problem je u tome što zatupljujemo pitanje o smislu života u osobi uz pomoć vjerskog i društvenog odgoja. Nebitno je u kojoj se okolini osoba nalazi. Pomoću ta dva tipa odgoja programiramo osobin čitav život u ovom svijetu, tako da to pitanje za nju jednostavno prestane postojati.

Osoba potiskuje to pitanje umjesto da uroni dublje u njega, da živi u njemu, povećava ga i razvija. Religija kaže: “Znaš, Stvoritelj želi stvari tako i tako, prema tome, tvoja je obveza izvršavati zapovijedi i kasnije ćeš za to biti nagrađen.” Sekularni, odnosno društveni odgovor je: “Takav je život, moramo živjeti ovdje kako bismo se slagali jedni s drugima manje–više.”

Jedino je kabalistički odgoj usmjeren tako da potiče osobu da neprestano postavlja pitanje o smislu života u svakom trenutku svog postojanja te da svaki put pronađe još dublji i potpuniji odgovor. Na taj način osoba dolazi do pitanja za koje kažemo da je njegova cjelokupna duša, ujedinjeni kli duše, “hisaron” ili formulirana želja i tada će ispuniti to pitanje odgovorom koji nazivamo svjetlost duše. Osoba će Stvoriteljev odnos prema sebi doživljavati kao pitanje, a Stvoriteljevo otkrivenje kao odgovor.

Pitanje: No za to treba mnogo godina jer roditelji ne pitaju o smislu postojanja, a čak i da pitaju, nemaju odgovor. Što onda mogu reći svojoj djeci?

Kažete da će to trajati još tisuće godina. Taj se proces već odvija tisuće godina i ne znam koliko će još trajati. Na svim jezicima govorimo o samom problemu i njegovom rješenju, sve ovo pokušavamo objasniti svijetu uz pomoć knjiga, medijskih sustava i interneta – sva naša bol i patnja, naša bijedna nova generacija – viče i poziva nas da promijenimo svoj sustav obrazovanja. Nesumnjivo, promjene trebaju početi s mladom generacijom.

Trenutačna kriza odgoja, obrazovanja, zakonodavstva, društvenih granica, pada morala itd. naposljetku će nam pokazati kako čovječanstvo nema izbora niti izlaza iz ove situacije.  Problem odgoja u biti je najvažniji i, na kraju krajeva, određuje čitav naš život i društveni napredak.

To je, zapravo, jedino pitanje koje se probudi u nama tijekom djetinjstva; isto se pitaju i odrasli jer sve je drugo beznačajno. Vidite, upravo to pitanje postavljamo sa 6, 7, 8...10 godina! Kako je to moguće? To jasno pokazuje da je to najvažnija stvar. Rekao bih da je naša najveća krivica, ili gore, zločin koji činimo, u tome što odgajamo djecu da u sebi potiskuju pitanje o smislu svog postojanja. Naš je cijeli život izgrađen tako da smo mi, odrasli, ušutkali to pitanje u sebi. Sve što bljeska pred našim očima – televizija, reklame itd. u potpunosti poništavaju to pitanje, a mi to isto činimo mladima.

Novoj je generaciji potrebno duhovno uzdizanje i društvena/sekularna i vjerska okolina tu ne vrijede. Bilo da se radi o Judaizmu, Kršćanstvu ili Islamu, nema veze ni sa čim. Pitanje o smislu života budi se u svakom pojedincu, u svakome koji je rođen od žene. Stvoritelj je univerzalan za svakoga.

Želimo li da nam djeca nastave živjeti u potpunom besmislu svoga postojanja kao prethodne generacije, tada ih definitivno moramo ostaviti na miru i ne pružiti im kabalistički odgoj. Kabala kaže da djeci moramo priskrbiti razvoj pitanja “Tko sam i zašto postojim?”, kao i način spoznaje tog pitanja. Pitanje ne treba spoznati putem znanosti, umjetnosti ili postizanjem neke profesije, ne pomoću religija i raznih metoda koje služe kao nadomjestak tom pitanju i nekako nas uspijevaju smiriti.

Umjesto toga, pitanje treba razvijati sve dok ne postane najvažnija stvar: “Tko sam, što sam i zašto postojim?”, kako bi potaklo osobu da otkrije cijeli svemir, da uđe u Viši svijet te vidi  cjelokupni svemir u kojem živi. Kad otkrijem cijeli svemir i vidim gdje sam, tko sam, tada će mi i svrha mog postojanja postati jasna. Ako sam pronađem odgovor na to pitanje, moći ću ga i ispravno realizirati. Kabala nas poziva da učinimo upravo to.

Drugim riječima, dok ne kročimo u duhovni svijet i ne vidimo sve što se događa i kako se događa, to će pitanje ostati u nama i nastaviti se buditi. Pustite da nas probudi, pustite da nas natjera na traženje odgovora. Bez pitanja nema ispravnog napretka prema cilju stvaranja.

Stoga, nužno je otkriti to pitanje na način da se cijeli svemir otkrije pred vama (u suprotnom, nećete razumjeti pitanje). Potom ga trebate realizirati prema onome što vidite, ne na način da vam netko objasni, malo vam ispriča o tome i smiri vas. Radije, to se mora učiniti tako da vi sami vidite sve svjetove u kojima postojite. Prema tome, trebate realizirati to pitanje i samostalno si odgovoriti na njega. To je zadatak kabale.

Stoga, ne pružiti djeci takav način odgoja isto je što i opljačkati ih i još jednom prisiliti na beskorisno životinjsko postojanje tijekom svih godina svojih života. Priroriteti društva postupno će se mijenjati i ta će se ideja polako uključivati u sveučilišne knjige, a potom i u školske udžbenike. Zapamtite samo jedno: ne počne li osoba učiti znanost od rane dobi (od svoje treće godine, kako kaže Tora) i ne počne li učiti barem od svoje pete ili šeste godine, tada će mu ta znanost zauvijek ostati stranom. To je posebno vidljivo na primjeru učenja stranog jezika, kao i svega ostalog.

Moramo uvesti taj sustav u školsko obrazovanje, doslovno od prvog razreda. Izuzetno je važno kako će mala djeca to shvatiti. Sve se mora učiniti tako se da najmanje mikro-djelić duhovne svjetlosti pojavi u njima. Tada će to zaista biti odgojni sustav i postupno ćemo moći doći do onoga o čemu prićamo u širokim društvenim krugovima. Međutim, taj je put jako dug i odvija se postupno.

Nadam se da ćemo doživjeti da vidimo novu metodologiju u formi koja je modernija i prikladnija našoj generaciji. Trenutno, generacije se toliko razlikuju da nešto što je napisano prije samo 20 godina ne govori ništa današnjoj osobi. Godina je kao 20 godina; prođe vrlo brzo. Prema tome, nadam se da ćemo doživjeti još noviju opću kabalističku metodologiju, koja govori izravno, jasno i blisko svim našim suvremenicima. Pored toga, te će knjige biti razumljivije i mlađim generacijama.

Pitanje: Je li dobro za dijete da već u predškolskoj dobi čuje za kabalu?

Kako Baal HaSulam piše u Uvodu u Talmud Eser Sefirot (Studija o deset sefirot), osobu možemo poučiti kabali samo  do mjere u kojoj pita: “Koji je smisao mog života?” Ako ona u sebi ne nosi to pitanje, tada se nema koga učiti. Svi smo tijekom djetinjstva osjetili to pitanje u sebi. Čim se u osobi pojavi to pitanje, možemo joj početi objašnjavati konstrukciju svijeta, bit i cilj života, ali samo do mjere u kojoj pita. Čim se osoba ispuni odgovorom, moramo prestati. Tj. osobu trebamo učiti u skladu s njezinom unutarnjom spremnošću, koja se povećava u nama iz jednog života u drugi tijekom naših reinkarnacija.

Svaka se osoba sjeća kad se u njoj po prvi put pojavilo pitanje o Stvoritelju i smislu života. Dogodilo se negdje između  šeste i desete godine života. Već tada, djetetu treba odgovoriti: “On je sila koja te stvorila i sad je kraj tebe, brine se o tebi, žudi za kontaktom s tobom i moraš je pronaći. Tj. pronađi isti kontakt koji imaš sa svojim ocem i majkom i to je tvoja obitelj. Naposljetku, rečeno je da je osoba stvorena od oca, majke i Stvoritelja.” Isprobajte to na djeci i uvjerite se koliko prirodno prihvaćaju tu ideju.

Pitanje: Kažete da ne trebamo siliti djecu da nas slušaju. To je, dakako, istina, ali ne piše li Talmud o relativno strogom odgoju?

Dobro je pisano: tkogod ne tuče svoju djecu, mrzi ih. Međutim, u principu to ne možemo doslovno shvatiti. Tj., moramo objasniti zašto je to napisano i što sačinjava tu metodu.

Jedina je metoda odgoja služenje primjerom, nikad potiskivanjem. Baal HaSulam piše o tome, ako kaznite osobu, dakle, malo dijete, tada mu ne dopuštate da razvija vlastita svojstva.

Ono je potpuno drukčije od vas. Ne postoji duhovna veza izmeđ biološkog oca i sina.

Pitanje: Kako biste voljeli vidjeti svoje dijete?

Volio bih svoju djecu i svu djecu vidjeti najboljima u svemu, znači, savršenima. Međutim, kad bih samo ja sam znao što je to! A “oholi” roditelji moraju odgojiti svoju djecu! Zašto je tako inteligentna i svevideća priroda poslagala stvari na takav način? Tj., na način da je svaka generacija u zabludi oko majvažnije stvari. Neka bude čak i putem patnje, ali da sljedeća generacija bude bolje pripremljena od prethodne. Na kraju, međutim, sljedeća je generacija, u pravilu, još gora (ipak se egoizam povećava iz generacije u generaciju).

Priroda je predvidjela da će čovjek doći do spoznaje kako mu njegov razum samo šteti i to će potaknuti čovjeka da uči prave zakone prirode kako bi mogao poučiti svoje dijete na odgovarajući način.

Zakoni čitave prirode, uključujući moralnost i razmišljanje, nazivaju se “kabala”. Samo učenjem te znanosti osoba može ispravno postojati i prirediti svoje potomke da čine isto, kako bi svi osjećali dobro iz čovjekova djela.

Pitanje: Ima li smisla da vaši studenti sudjeluju u radu vlade modernog društva?

Samo u obrazovnom sustavu! Uvođenjem kabale kao predmeta u sve obrazovne sustave mogli bismo promijeniti cjelokupnu buduću generaciju. Možete mi predbacivati: “Rečeno je da ljudi dolaze kabali s pitanjem o smislu života.” Prisilni je odgoj neprihvatljiv u duhovnom.

Nije da mi dajemo kabalu, metodu duhovnog uzdizanja; samo osoba koja to želi može to stvarno učiti i to samo u mjeri svoje želje. Namjeravamo pružiti informacije o strukturi svemira, o cilju stvaranja, o strukturi duše, dakle, sve u vezi spuštanja svjetlosti ka dolje. Međutim, ostali materijali, kao što su članci o duhovnom (unutarnjem ili individualnom) rade – to dajemo samo osobi koja to želi. Informacije o svemiru pružit će ljudima razumijevanje svjetske konstrukcije; da otkriju cilj svijeta oko sebe i značenje svega što postoji. To će mu omogućiti više znanja o svijetu u kojem živi, izvesti će ga iz depresije i sačuvati od lošeg djelovanja. Vidim to na primjeru ljudi koji mi dolaze.

Droge

Pitanje: Doktori liječe ljude, fizika komplicira, vlade zatvaraju ljude u zatvore, a zakonodavci raspravljaju. Što kabala predlaže? Zamijeniti jedan opijum za mase drugim?

Kabala nudi spoznaje o zakonima prema kojima se razvija ego svake pojedine osobe. Sve društvene bolesti koje opisujete bolesti su rasta, dakle rasta egoizma u osobi i čovječanstvu. U zoru civilizacije čovječanstvo je bilo na najnižoj razini i nije željelo ništa više od kruha potrebnog za opstanak. Samo je egoizam i njegov rast u čovjeku doveo do socio-ekonomskih promjena i do pojave kulture i nove tehnologije i to je omogućilo ljudima da zadovolje svoje egoistične želje. Međutim, što više primamo – to više želimo. Svaka sljedeća generacija egoističnija je od prethodne. Razvoj kulture, znanosti i tehnologije ne dovodi do ispunjenja ega. Tehnološka revolucija prethodnog stoljeća prouzročila je samo razočarenje i danas osjećamo daleko veću prazninu nego prije 100, 200 ili 300 godina.

Ta praznina dovodi do činjenice da ljudi traže umjetne nadomjestke i, kako vrijeme prolazi, žele ih sve više. Današnja osoba ne može se više zadovoljiti hranom, novcem, slavom ili moću. Ego zahtijeva povezivanje s višim izvorom zadovoljstva, a za njih nećemo moći pronaći zamjenu u našem svijetu. Kabalisti koji su živjeli prije čak nekoliko tisuća godina, predvidjeli su pojavu ovog novog oblika ega. Predvidjeli su da će, počevši od 1995. godine, započeti tzv. “egoistični procvat”, koji će dovesti do najokrutnijih negativnih posljedica. U današnje vrijeme primjećujemo neke od tih posljedica: raspad obitelji, gubitak društvene povezanosti i individualizma. Egoizam je postao toliko velik da izolira svaku osobu unutar nje same. Pojavila se čak i znanost koja proučava egoizam - ‘egologija’.

Pitanje: Proučava li i kabala egoizam?

Kabala ne mora proučavati egoizam jer već zna sve o  njemu. Poznaje uzroke koji potiču njegov rast kao i posljedice njegovog razvoja. Kabala je znanost o tome kako ispuniti egoizam bez pribjegavanja umjetnim metodama poput alkohola i droga. Mi nudimo osobi izvore duhovnog užitka, koji su daleko jači od najobičnije vodke ili heroina.

Pitanje: Ali poričete li da su vodka i heroin također izvori užitka?

Nisu to nikakvi izvori užitka. Pogledajte bolje. Vodka i heroin samo su snažna sredstva za izolaciju sebe od doživljaja praznine. Vi ne primate užitak uz pomoć tablete ili injekcije. Bolje rečeno, vi otupljujete osjećaj boli.

Pitanje: Dobro, ali što da radimo s ljudima koji su već ovisni na fiziološkoj razini?

To nije problem. Imao sam mnogo takvih ljudi među početnim učenicima. Danas više nisu ni alkoholičari ni narkomani.

Pitanje: To se tako lako liječi?

Tijekom perioda od pola godine osoba jedan izvor užitka zamjenjuje drugim. Ne mora se siliti da koristi operacijske zahvate. Ne mora isključiti svoju želju kako to pokušavaju vidovnjaci, a ne mora ju ni pokušavati otupiti poput jogija. Kabala ne ubija želju za užitkom. Štoviše, mijenja njezin način korištenja tako da postane savršeniji i trajniji.

Pitanje: Zašto ste tako sigurni da možete pobijediti droge kabalom?

Rečeno je da je Viša Svjetlost u stanju apsolutnog mirovanja. “Mirovanje” u duhovnom svijetu odnosi se na odsutnost promjene u željama.

Svi naši postupci i kretnje u duhovnom (altruističnom svijetu), kao i u našem (egoističnom) unutarnjem duhovnom svijetu unutar svakoga od nas mogu se ukratko izložiti kao promjene prethodne želje u novu. Ako se želja nije promijenila, ništa novo se ne događa, niti dolazi do bilo kakvih pokreta.

Stoga, kada ljudi kažu da je Viša Svjetlost u stanju mirovanja, misle na Stvoriteljevu trajnu i nepromjenjivu želju da zadovolji nas.  To svjetlo prodire u nas, ali kako je točka unutar nas, zvana naše “ja”, ograničena ljušturom našeg egoizma, ne percipiramo užitak od svjetlosti u kojoj “plivamo”.

Užici u našem svijetu mogu se podijeliti na nekoliko vrsta: oni koje društvo prihvaća kao prestiž (bogatstvo, popularnost), prirodni (vezani uz obitelj), kriminalni (užitci na račun života drugih ili na račun njihovog vlasništva), romantični, itd. Svi su oni prihvaćeni od strane društva, iako se na neke poprijeko gleda ili kažnjava. Međutim, postoji jedan tip užitka koji se smatra neprihvatljivim u svakom društvu i koji izaziva negodovanje. Ljudi ne štede sredstva u borbi protiv toga, iako to izravno izaziva tek neznatnu štetu društvu.

 

Ovisnici o drogama u pravilu su nepretenciozni ljudi, ne smetaju nikome i zaokupljeni su vlastitim unutarnjim zadovoljstvima. Zašto onda ne dopuštamo ljudima koji su isti kao mi da primaju užitke koji nisu prijetnja društvu? U pravilu, ovisnici o drogama ne rade. Nismo u mogućnosti ponuditi im posao, kao što nismo u mogućnosti učiniti to za mnoge članove društva. Zašto društvo uz socijalnu pomoć i besplatne obroke ne dijeli besplatne droge ljudima koji ne rade, kako bi izbjegli da ovi ljudi prodaju sve što imaju, da ostavljaju djecu bez hrane te kradu i ubijaju zahvaljujući činjenici da su robovi ovisničke gladi za drogama? Zašto ne dopuštamo ljudima da uživaju u svom nepretencioznom mirnom tipu užitka? Naposljetku, ne ostvaruju te užitke na račun naše patnje poput kriminalaca. Osim toga, cijene droge zanemarujuće su u usporedbi s ogromnim sredstvima koje društvo troši u borbi protiv droge. Nisu li sve druge stvari koje nas privlače isti lažni nositelji užitka? Na kraju, i one nas odvlače od pravog cilja. Gubimo se u potjeri za njima i tratimo čitave živote kao da smo u snu. Tražimo pravi užitak i kad ga ne pronalazimo, ne okrećemo se duhovnom. Štoviše, tražimo zadovoljstvo stalno mijenjajući modu i standarde i proizvodeći više potrošačke robe kako ne bi ponestalo nositelja novih užitaka. U suprotnom, osjetili bi život koji nam ne pruža nikakvo zadovoljstvo. Naposljetku, čim osoba postigne ono za čim je žudila, mora smjesta vidjeti svoj sljedeći cilj ispred sebe. Ono što je postigla istog trenutka gubi vrijednost, a bez nade za novim užitkom, bez potrage i potjere za njim, osoba gubi želju za postojanjem. Nisu li sve naše mode, standardi i sve što konstantno ganjamo jedna te ista droga? Po čemu se uživanje u drogi razlikuje od uživanja u stvarima ovog svijeta?

Zašto je Stvoritelj, Viša vlast, protiv užitaka koji proizlaze iz droge i stoga mi, ovdje dolje, prihvaćamo te zakone, a ne prihvaćamo iste zakone kako bi djelovali protiv materijalnih užitaka, koji se javljaju u obliku stvari ovoga svijeta?

Droge su u našem svijetu zabranjene upravo zato što odvlače osobu od života  i stavljaju ga u stanje u kojem ne može osjetiti sve udarce našeg života – udarce koji su posljedica neispunjenosti egoizma užitkom. Ti su udarci sredstvo našeg ispravljanja. Samo mali dio ljudi iz sveukupne mase dolazi do religije i do kabale. Koliko god čudno izgledalo, kad malo razmislimo, shvatit ćemo da se osoba okreće Stvoritelju kad je u lošoj situaciji, poput katastrofe. Tuga potrese osobu. S druge strane, čini se vjerojatnijim da je osoba trebala učiniti upravo suprotno u toj situaciji, dakle, trebala se okrenuti od Stvoritelja koji joj šalje patnju.

Droge su lažni nositelji užitaka i stoga su zabranjene. Osoba je u stanju lažnog užitka ili iluziji užitka, što joj smanjuje šanse za napredak prema pravim duhovnim zadovoljstvima. Stoga društvo podsvjesno vidi drogiranje kao najopasniju aktivnost, unatoč činjenici da su droge potpuno bezopasne za druge i mogle su čak postati dobra metoda za socijalni rad s većim dijelom neproduktivne populacije.

Stvoreni smo na takav način da svaka osoba ima sve što treba. Upravo zato što smo zaokupljeni materijalnim umjesto duhovnim, primamo sve veće potrebe i osjećaj da nešto nedostaje u ovom svijetu.

Uporabom droga, osoba se stavlja u stanje lažnog užitka. Međutim, svrha stvaranja je da čovjek osjeti užitak od savršenstva i stoga uporaba droge u potpunosti skreće čovjeka s puta prema svrsi stvaranja zato što mu se čini da prima užitak. On ne percipira udarce sudbine kao ni Stvoriteljevo upravljanje; dakle, nije na putu prema svrsi stvaranja. S druge strane, ostatak čovječanstva i svi oblici prirode prolaze taj put svjesno ili nesvjesno – nije bitno kako. Droge same po sebi nisu opasne. Upravo suprotno, mogle su poslužiti kao odličan lijek za različite neželjene probleme, da su korištene izričito u ljekovite svrhe.

Da je cilj društva nekako neutralizirati egoizam i učiniti ga bezopasnim, drogama bi se to lako postiglo. Bilo bi moguće besplatno dijeliti stvari i ljudi koji su rođeni s lošim sklonostima i karakternim osobinama jednostavno bi se isključili. Međutim, Viša priroda, Viša vlast, ne slaže se s tim jer na taj način osoba postaje potpuno odvojena od onog što joj je predodređeno. Čovječanstvo nikada neće na to pristati, čak ni u odnosu na društveno apsolutno bezopasne, potpuno neproduktivne i beskorisne elemente.

Stoga, droge su čisto negativni fenomen. Bez obzira koje bismo neželjene i ekstremne probleme mogli riješiti uz njihovu pomoć, ipak nisu rješenje problema.

Pitanje: Vi ne smatrate vidovnjake i jogu učinkovitima?

Jogiji pokušavaju ukloniti bol putem meditacije - umanjuju egoizam i dovode se na razinu životinje ili biljke. Naravno, osoba umanjuje svoju patnju uvježbavajući se da želi manje. Međutim, to je samo donekle istinito. Kad egoizam prijeđe određeni prag, osoba više ne može slijediti takve metode -  preraste ih. Zanimanje za jogu i ostale istočnjačke tehnike u današnje se vrijeme njeguju u pomodnim društvenim krugovima više nego što zaista postoje i djeluju. Na trenutnoj razini egoizma, već smo prošli tu fazu.

Pitanje: Što mislite o sredstvima borbe poput društvene i radničke organizacije?

Nijedan društveni sustav ne može zadovoljiti rastući egoizam. Ne možete sve pozatvarati ni izlječiti. Problem se mora riješiti u korijenu. Što možemo ponuditi osobi kad osjeća takvu prazninu unutar sebe? Čovjek je egoist. U njemu se odvija samo jedna analiza: gorko – loše i slatko – dobro, zlo – laž i dobro - istina. Nije ga briga je li nešto istinito ili lažno. Najvažnije je je li  nešto slatko; to ga usklađuje s kategorijom istine – dobro. Ako osoba osjeća gorčinu ili nešto loše, tada traži opravdanje koje će joj omogućiti da izvor tog osjećaja naziva “laž” ili “zlo”. Pogledajte samo kako političari žongliraju tim pojmovima.

Pitanje: Trgovina drogom u današnje je vrijeme internacionalni sustav koji potkopava mlade ljude, a moda radi u skladu s tim sustavom..Ruska industrija vodke druga je najprofitabilnija, odmah iza nafte. Možemo mnogo i dugo pričati o duhovnom razvoju i unutarnjim načinima zadovoljavanja ega, ali trgovci drogom imaju daleko moćnije sredstvo.

Opijum je znan ljudima već dvije do tri tisuće godina. Na istoku je to stoljećima bio dio kulture. Jednostavno za tim prije nije bilo potrebe, ali sad je ego narastao i više ne prima ispunjenje.  Stoga pribjegava otcjepljenju od osjećaja praznine.

Kako bismo izbjegli strahovati za svoju djecu, moramo im pružiti ispravan odgoj, koji bi trebao početi u dobi od 6 godina, a ne 16. Pogledajte svoju djecu koja proučavaju kabalu. Pogledajte kako reagiraju na sve te modne banalnosti i kako su zaštićeni od svih tih problema, koji se njima čine malima. Osoba prvo postavlja pitanje o smislu života u dobi od 6 ili 7 godina. Ako joj ne damo odgovor, tada ga počinje tražiti svuda, uključujući i u drogama. Osoba automatski slijedi svoje vršnjake misleći da oni zanju što je ispravno i pada pod utjecaj okoline. S druge pak strane, stvorimo li u njoj jasno razumijevanje svijeta kako bi dosegla ovaj cilj, time ćemo dati priliku njezinom egu da se razvije i bude ispunjen.Onda osobu neće zanimati stvari poput droge.

Općenito, svi ljudski pokušaji da društvenim metodama izliječe društvene bolesti (koje su uzrokovane rastom egoizma) neće polučiti nikakve rezultate. Samo će produljiti period vremena koji je potreban ljudima da shvate svoju nemoćnost protiv prirode. Samo će silazak Više sile na osobu koja uči iz Zohara stvoriti ispravnu uporabu egoizma u njoj i osoba će osjetiti potpuni užitak iz toga, kroz percepciju Višeg svijeta, vječnosti i bezgraničnosti.

Pitanje: O doniranoj krvi: utječe li to na osobu koja daje krv i na onu koja ju prima?

Krv se provjerava pomoću uobičajenih medicinskih indeksa i ako se krv dviju osoba poklapa prema njihovim životinjskim indeksima, tada krv odgovara tijelu osobe. To nema veze s dušom. Možete našiti ruku na osobu, ili glavu, srce, jetru ili bilo što drugo, može čak biti i dio tijela vašeg neprijatelja, bez obzira na to, zadržat ćete ista svojstva kao i prije.

Želje osobe su njezina izričito duhovna svojstva ili njena duhovna ispunjenja. Možemo to usporediti s duhovnim CD – om, kao u kompjuteru, koji se stavlja u naše tijelo i izražava se kroz njega.

Fiziološko tijelo nema nikakva duhovna svojstva. Jednostavno mora biti zdravo prema svojim fiziološkim pokazateljima. U skladu s tim pokazateljima možemo međusobno mijenjati dijelove; možemo promijeniti neke ili sve dijelove tijela i ništa se neće promijeniti. Ispričavam se zbog malo grubog primjera: uzmemo osobu, podijelimo je u dijelove i zamijenimo dijelovima različitih ljudi. Naravno, duša će ostati ista, iako će svi dijelovi tijela biti novi.

Moramo moći uzeti neki dio prethodnog tijela i reći da je upravo taj djelić prošlog tijela najvažniji. Svi drugi dijelovi pričvršćeni su na ovo tijelo, znači da su oni dodatak. Sad se postavlja pitanje: što da uzmem od prethodnog tijela kako bi ono bilo najvažnija stvar u odnosu na dodatne dijelove?

Možda će ostali dijelovi biti ti koji su najvažniji, a ovaj koji ostane bit će dodatak? Do prije trideset, četrdeset godina svi su bili uvjereni da je srce čovjekova duša, njegovi osjećaji ili njegovo “ja”. Sad shvaćamo da srce može biti zamijenjeno, ali ne i glava. Možda doživimo dan kad će ljudi moći isto učiniti s glavom.

Glava je kalkulacijski mehanizam ili “kompjuter”. Ona pamti, uči i akumulira iskustvo, ali u stvarnosti ona nije ništa drugo nego stroj koji procjenjuje koji je najugodniji način da postigne ono što duša želi. Ona nije ništa više od toga. Odnosno, glava je samo “kompjuter”. Naravno, zamijenimo li kompjuter, osoba će nabaviti drugi koji je produktivniji, ima veću memoriju, veću brzinu i druge karakteristike. Međutim, sve ovisi samo o programu koji operira u kompjuteru. Taj je program određen dušom. Kompjuter samo provodi taj program onom brzinom za koju je sposoban. Tj. ako ja ne mogu trčati nakon što sam bio u automobilskoj nesreći, ništa se ne može poduzeti u vezi toga. Duša trči, ne tijelo. Isto vrijedi za kompjuter. Ako bolujem od vrućice ili se osjećam loše i poveća mi se tlak, tada je normalno da je koncentracija duhovnih sila drukčija.

Unatoč tome, ja radim kroz tijelo jer se nalazim unutar njega. Naravno, moj rad i njegova učinkovitost se smanjuju.

Stoga, osoba se treba pobrinuti za svog magarca ili životinju jer ona mu pomaže raditi. Morate se brinuti o njoj u mjeri koja je potrebna za očuvanje njezinog zdravlja, kako biste mogli izvršavati duhovni rad. To znači da ju morate čistiti i tetošiti, dakle, ispuniti ju onim što joj treba. Ako to činite za dobrobit duhovnog rada, tada je to općenito pozitivno i veže se uz isti rad i isti cilj.

Pitanje: S jedne strane rekli ste da ne trebamo odbacivati užitke ovog svijeta. S druge strane tu su tzv. “osnovne potrebe”. Isprepliću li se ove stvari ikako?

Moram se odnositi prema užitcima ovog svijeta i prema svemu što činim kao osnovnim potrebama.

Razine osnovnih potreba variraju. Rabbi Akiva je imao prijatelja koji je izgubio sav svoj imetak i bankrotirao. U nadi da će mu pribaviti osnovne potrebe, Rabbi Akiva je kupio nosiljku kako bi četvero ljudi nosilo njegovog prijatelja koji je bio naviknut na takav način kretanja, a sam Rabbi Akiva trčao je ispred nosiljke. U tekstu Gmara istaknuto je da to nije bilo nešto posebno za njegovog prijatelja, već nužan čimbenik. Njemu je to bilo isto kao dati nekom drugom kruha. Nije to ništa manje doživljavao kao život.

Drugim riječima, ne možete procijeniti što je nužno, a što ne. Možete primiti cijeli svijet, ali morate se odnositi prema tome kao prema nužnosti. Nije vam to potrebno, ali vaši se zahtjevi mijenjaju, dolaze iz vašeg materijala, kojeg ne formulirate vi, niti ga vi provodite u djelo. Naprimjer, moje tijelo želi jesti i piti i ja mu dam što želi. Zašto? Stvoritelj ga je takvim stvorio i, prema tome, to je ono to želi. Neka želi milijun više stvari, ako se ja odnosim prema tim željama upravo na takav način, tada su to nužne potrebe.

Stoga, nužnost ne zahtijeva od osobe da izmjeri 1000 kalorija dnevno, 6 sati sna na dan itd. Nužnost je vaš odnos, kada vi sami niste povezani s tim. Tijelu je to potrebno, stoga mu dajte što mu treba. Nadalje, mi kažemo sljedeće: ako imate različite sklonosti, probajte ih ostvariti tako da ne ostanete osupnuti, s obzirom da su misli o počinjavanju zločina daleko teže od samog zločina. One obuzimaju osobu satima i danima.

 

O ljubavi

Pitanje: Možete li dati kabalističko objašnjenje osjećaja ljubavi?

Ljubav je percepcija ujedinjenja i postiže se jednakošću ili istovjetnošću svojstava. Zakon jednakosti forme jedini je zakon prema kojem se cijeli svemir pokreće i dovodi sve što postoji ka Stvoritelju. Kabala kaže da je naveći užitak na svijetu osjećaj ujedinjenja sa Stvoriteljem. Naša zemaljska ljubav samo je slab odraz ove više ljubavi. Mi ne percipiramo što znači biti ispunjen Stvoriteljem. Ali vjerujte mi, ovo je iznad svih drugih percepcija!

Istinska ljubav može biti samo neograničena! Međutim, ako nema granica, uzrokuje odbojnost u primatelja, pa čak i mržnju, što vidimo u odnosu djece prema njihovim beskrajno odanim roditeljima. Isto se događa i u romantičnim vezama između muškaraca i žena. Taj se sustav veza ne događa pukom slučajnošću. Stoga, kako bi pružio čovjeku priliku da dosegne istinsku ljubav i zadrži je, kako se ljubav ne bi pretvorila u odbojnost ili čak mržnju, Stvoritelj je stvorio takav sustav interakcije u kojem su On i Njegova ljubav isprva skriveni od čovjeka i polako se otkrivaju do one mjere u kojoj osoba osjeća strah da ne izgubi tu ljubav.

Stoga je prva zapovijed Tore strah, a druga ljubav. Nadalje, strah se ne odnosi na egoistični strah od gubitka ljubavi. Radije, to je strah od “jesam li učinio sve u svojoj moći za voljenu osobu?” Samo do mjere u kojoj čovjek postigne tu vrstu straha, Stvoritelj mu se otkriva i otkriva Svoju ljubav prema  njemu. Kada u potpunosti ispravimo svoj egoizam, zaslužujemo primiti Stvoriteljevu potpunu, neograničenu i vječnu ljubav. Na taj način, otkrivenjem ljubavi, postižemo manifestaciju uzajamnosti.

Očito je da je u ovom svijetu, dakle u očima neispravljene osobe, nemoguće postići ovakvu vrstu osjećaja. Stoga na zemaljskoj razini trebamo težiti tome da budemo ispravljeni. Do stupnja do kojeg postajemo jednaki sa zajedničkim ešelonom, sa Stvoriteljem, moći ćemo voljeti jedni druge kao dijelove cjeline, ili jedne zajedničke Duše. Stječemo sposobnost vidjeti našeg pravog prijatelja, i duhovnog i tjelesnog (zemaljskog). Zajedno ćemo zaista moći percipirati potpuno jedinstvo do stupnja našeg uzvišenja.

Ništa ne povezuje muškarca i ženu više nego zajedničko učenje kabale. Postoji razlog za izreku: “ Muž i žena – Shehina je među njima.” Shehina je Božanska prisutnost. Prema savjetu mog učitelja ja potičem parove da zajedno uče kod kuće i to smo usvojili kao stalni običaj. Stoga se mnoge naše obitelji mogu hvaliti kako imaju percepciju ljubavi. Želimo i vama da imate isto.

Pitanje: Koji su objektivni razlozi za pojavu osjećaja ljubavi?

Ljubav u našem svijetu i u kabalističkom svijetu specifična je reakcija na užitak, tj. osjećaji koji izviru u nama reakcija su na primljeni užitak. Naša najuobičajenija ljubav prema bilo čemu javlja se kao posljedica činjenice da objekt koji volimo sadrži užitak, nekakvu vrstu svjetlosti ili čak mikro-dozu svjetlosti. To je jedini razlog zašto nam se taj objekt sviđa. Privlači nas i zato taj osjećaj prema tome izvire u nama. Taj objekt mogu biti djeca, suprotni spol ili ukusna hrana,  subjektivno ovisno o svakom pojedincu, dakle, relativno prema svojstvima duše svake osobe.

Kabalist, ili osoba koja nastavlja učiti kabalu, razumjet će, vidjeti i osjetiti da je osjećaj ljubavi više apstraktan. Izvire u osobi prema svjetlosti, ili prema onome što se odijeva u objekte ovoga svijeta i u osobi izaziva ljubav prema tim objektima. Ona će tada osjetiti ljubav ne samo prema objektu ili ljušturi, već i prema samoj svjetlosti, koje je u potpunosti odijeljeno od ljušture.

Prema tome, ta se ljubav pojavljuje i postupno se pretvara u ljubav prema Izvoru cijelog svemira i prema Izvoru čovjekove duše. Praktično govoreći, sve naše pjesme o ljubavi, naša poezija i svi naši osjećaji; sve je to naša žudnja za tom mikro-dozom svjetlosti koja se nalazi u našem svijetu i sija na nas kroz različite oblike našeg svijeta.

Pitanje: Želite li reći da je ljubav prema ženi ljuštura?

U kabali, najviša razina koju osoba može doseći je “voli svog Stvoritelja”. Tj. voli Izvor, koji je upravo izvor svih ostalih zadovoljstava.

Pitanje: Može li kabalist voljeti ženu ili samo Stvoritelja?

Svojstva osobe koja proučava kabalu uvelike se razvijaju i produbljuju. On osjeća cijeli svemir u svim njegovim detaljima i osjeća ženski dio sebe toliko da je upravo on taj koji je sposoban doseći percepciju žene (koja mu je u potpunosti suprotna po strukturi svoje duše) kroz percepciju Stvoritelja. Bez dosezanja Višeg svijeta, čovjek nije sposoban za takvo što; fizički je nesposoban za to. Nema odgovarajuće sposobnosti, ne može izaći iz samoga sebe i jednostavno ne može razumjeti što žena želi od njega. To je za njega nemoguće i ne bi mu se trebalo prigovarati za to. Ako želite da vas muž voli, učinite od njega kabalista.

Pitanje: Koji je korijen mode, nakita i šminke?

Trud osobe da se prekrije prekrasnim stvarima potječe od unutarnje želje, na isti način kao i naši postupci. Kabala kaže da je svako odijevanje ispravljanje. Nakon svog grijeha, Adam je otkrio da nema odjeće; stoga mu se otkrio nedostatak – nagost – odnosno nedostatak korekcije njegovog egoizma. Prije nego se to dogodilo on nije osjećao sram jer njegov ego nije bio otkriven. Kao dijete nije osjećao sram pred Stvoriteljem.

U našem svijetu želja za pokrivanjem sebe dolazi od drukčijeg egoizma jer ne dolazi od percepcije Stvoritelja. Radije, dolazi od želje osobe za moći i slavom, tj. odjeća i ukrašavanje ne potječu od želje za ispravljanjem. Umjesto toga, to su želje klipot (nečistih sila ili neispravljenih želja). One teže vanjskome umjesto unutarnjem i dodaju si više vanjskih objekata. To se događa svima koji su povezani s vanjskim.

Oni koji teže unutarnjem čine upravo suprotno; spremni su skinuti sve. To jest, oni ne uzimaju u obzir nikakve vanjske znakove, medalje ili posebne simbole. Hodaju naokolo u prnjama jer je za njih najvažnije ono unutra. To je tako jer oni konstantno otkrivaju sve veću i veću prazninu u sebi. U tom slučaju, unutarnje stvari jučerašnjice postaju vanjske stvari današnjice i ti ih se ljudi rješavaju.

Pitanje: Kako vi osobno doživljavate poeziju i ljubav?

Volim sve izražaje čovjekovih dobrih osjećaja jer čak i kad govorimo o animalističkim manifestacijama, vidim hvalu Stvoritelja u tome. Sve naše pjesme, poezija i doživljaji općenito, percepcija su Njegove svjetlosti, ispunjenja naših želja. To je sve On, iako ne u otkrivenom i poželjnom obliku. Dosezanje Višeg daje nam sposobnost da steknemo zadovoljstva koja su milijardama puta veća  te da to činimo konstantno, vječno i savršeno. Kabala razvija našu percepciju (povećava kli) do beskraja, neograničeno, znači, koliko god želite! Ljubav je vrhunac svakog dosega; ona je najviša percepcija - kad je osoba ujedinjena s cijelim svemirom.

Pitanje: Što je sreća?

Sreća je percepcija ostvarenja unutarnjih sposobnosti osobe. To se do kraja razotkriva tek kad osoba u potpunosti shvati što treba ostvariti i kako da dođe do toga. Nadalje, ona shvaća što je njezin cilj, kako je vječan te kako ne ovisi ni o čemu; da glavnu i jedinu stvar na svijetu ostvaruje sama osoba, u ovom trenutku. To jest, sreća je percepcija bliskosti sa Stvoriteljem jer to je cilj Stvaranja. Sreća je percepcija kretanja prema vječnom savršenstvu.

Kako dolazi do ispunjenja? Reći ću vam od čega se sastoji. Kabala govori samo o jednoj osobi. Cijeli je svijet unutar nje, dakle, muž, žena, djeca, dom, Stvoritelj, svemir i sve nacije svijeta. Sve se to nalazi unutar jedne osobe, ali u obliku različitih sila i različitih svojstava u nama.

Kad se kaže da osoba mora pronaći svoju drugu polovicu te da se mora povezati s nečim, to se odnosi na činjenicu da mora pronaći svoj ispravljeni kli. Mora ga pronaći i raditi s tim. To ne znači da mora pronaći partnera u kuhinji ili u krevetu.

Opišemo li kako kabala to objašnjava  u čistoj formi, tada se to ne odnosi na obitelj i dom. Radije, odnosi se na stvaranje unutarnjeg kli u osobi ili pripremljene duše koju će Stvoritelj moći ispuniti. Mi uvijek percipiramo Stvoritelja unutar sebe. Čak je i ovaj svijet, znači svijet koji danas percipiramo oko sebe, percepcija Stvoritelja, ali na razini ili stupnju skrivenosti koju nazivamo “naš svijet”.

Čim se osoba počne mijenjati iznutra i prilagođavati svoju percepciju više ka duhovnom, kad izoštri percepciju, počinje uviđati sile koje stoje iza ovog svijeta i koje ga kontroliraju. Tada već počinje vidjeti kako je sve što se događa u ovom svijetu posljedica tih sila. To jest, počinje joj se otkrivati sve više i više, veći opseg svemira.

To ovisi samo o tome kako osoba otkriva svoju dušu. Metoda pročišćavanja i pripreme duše za istinsku percepciju naziva se “kabala” ili “primanje”. To znači primiti istinsku percepciju svemira. Kad se svemir u potpunosti otkrije osobi, ona osjeti jednu jedinu silu koja uvijek radi na njoj i naziva tu silu “Stvoritelj”.

Baal HaSulam piše: “Zapitamo li se pitanje o smislu života, o svrsi sve naše patnje, o tome zašto su naši životi tako teški, itd., otkrit ćemo da nam nitko ne može dati odgovor na to pitanje. Tijekom tisuća godina, filozofi, mudraci, i mnogi drugi su pokušali, ali nisu uspjeli pronaći odgovor. Stoga danas, kao i prije tisuću godina, stojimo pred životom s istim pitanjem i ne možemo na njega odgovoriti.”

On kaže da je odgovor moguće pronaći samo u dosezanju Stvoritelja: “Kušaj i vidi kako je Stvoritelj dobar”. Morate pokušati otkriti Stvoritelja sebi samima. Kada se otkrije, doživjet ćete ushićenje, savršenstvo, znanje i vječnost. Prije toga – nećete. Stoga, osjeti li osoba uzaludnost svog stanja (nebitno je u kojoj joj je formi Stvoritelj poslao taj osjećaj jer naša gorka stanja također dolaze od Stvoritelja), ona mora shvatiti da je to Stvoriteljev poziv njoj da dođe k Njemu.