U početku Bog stvori nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad licem voda. I reče Bog: “Neka bude svjetlost.” I bi svjetlost.

(Tora, Petoknjižje)

Zamislite načas naš svemir: beskonačne galaksije, zvijezde i svjetovi. Sada zamislite kako iz našeg svemira odstranjujemo određeni komad prostora. Kako bismo mogli zamisliti nastalu prazninu, ako ne sadrži ništa što bi moglo biti izmjereno ili opisano? U stvarnosti, sve fenomene opažamo u okvirima vremena, prostora i pokreta. Ne možemo si zamisliti nešto što je posve statično, zamrznuto u vremenu, bez ikakva obujma. Ovo je analogija našeg razumijevanja duhovnih svjetova. Ne postoji vrijeme, pokret, pa čak niti prostor u duhovnim svjetovima. S obzirom da su naša cjelokupna stvarnost i opažanja utemeljena na ovim fizičkim konceptima, slijedi da ne postoji veza između duhovnosti i naše konstrukcije fizičke stvarnosti zasnovane na našim opažanjima i osjećanjima. To rezultira nedostatkom riječi i riječnika koji bi mogao izraziti duhovne koncepte.

Dakle, ako je Kabala proučavanje duhovnih svjetova, kako možemo raspravljati o nečemu što ne možemo zamisliti? Ako smo posve lišeni mogućnosti zamišljanja duhovnoga, kako onda možemo shvatiti što piše u kabalističkim knjigama?

 

Što je opisano u Tori (Bibliji)

Kada proučavamo Toru (Petoknjižje, Biblija), moramo razumjeti da su sve riječi Tore, kao i svih ostalih svetih knjiga, samo naizgled povezane s našim svijetom. Riječi, međutim, predstavljaju duhovne objekte i korijene, koji ni pod kojim okolnostima nisu povezani s našim svijetom. Tora sadrži sveta imena Stvoritelja, koja predstavljaju stupnjeve Njegova postignuća. To je slično načinu na koji određujemo ime predmeta u našem svijetu ovisno o tome kako se taj predmet prikazuje u našim osjetilima. Čitava Tora opisuje razine prilaženja i osjećanja Stvoritelja.

 

Misao Stvaranja i jezik Kabale

Svi su svjetovi, uključujući naš vlastiti, i svi objekti u njima usklađeni s jedinom misli stvaranja: pružiti beskrajno zadovoljstvo stvorenju – duši. Jednostavna svrha obuhvaća sve stvoreno, od početka do kraja. Ta svrha određuje svu patnju kroz koju prolazimo, naš unutrašnji rad na nama samima, i nagradu. Nakon osobnog ispravljanja sve će se duše ujediniti u jedinstvenu dušu. Duša ne prima samo dvostruki užitak (zbog osjećanja užitka i zbog pružanja užitka Stvoritelju), nego je ovaj užitak također umnožen brojem iznova povezanih duša. U međuvremenu, što se više ljudi duhovno uzdiže, radeći iznutra na sebi, to više počinju opažati istinsku stvarnost i osjećati druge svjetove. Dok još žive u našem svijetu, sposobni su postići sve svjetove.

Naizgled čudan jezik Kabale pretvara se u jezik djela, misli i osjećaja, gdje se oprečne ideje u našem svijetu okupljaju u jedinstven korijen.

Na primjer, “Jeruzalem” se u kabalističkoj literaturi ne odnosi na fizički grad, nego na određene duhovne sile i koncentraciju određene duhovne energije, koja ima specifično mjesto u sustavu duhovnih svjetova. Također, dijelovi ljudskoga tijela u Kabali poput "Rosh" (glava), "Guf" (tijelo), "Chaze" (prsa), "Peh" (usta), "Einaim" (oči), i tako dalje, odnose se na njihove duhovne korijene. Riječ "Rosh" ukazuje na dio duhovnog objekta koji donosi odluke, dok se "Guf" odnosi na koncentraciju izvršnih funkcija.

Opisi Višega svijeta načinom su opisivanja naše duše i razina njezine bliskosti Stvoritelju, osjećanja Stvoritelja koje neprestano jača. Kabala razdvaja kolektivnu dušu na dijelove i svakome dijelu dodjeljuje posebno ime koje se podudara s njegovim svojstvima. Zatim opisuje akcije tih dijelova. To je jezik osjećaja, pa ipak, precizan je i često rabi dijagrame, crteže i formule. Kabala opisuje inženjering duše.

A opet, kako smo u stanju rabiti vlastiti neprecizan i ograničen jezik za tako precizna duhovna istraživanja i opisivanja? Kako jezik, koji je rođen iz subjektivnog osjećaja “našeg svijeta”, možemo koristiti na način da sadrži objektivan osjećaj duhovnoga? Naprimjer, riječ “svjetlost” (što je teško razumljiv koncept), zamišljamo kao sunčevu svjetlost koja nema veze s duhovnom svjetlošću.

Ipak, svjetlost u našem svijetu također može biti opisana na drugačiji način. Možemo koristiti riječ u drugačijem kontekstu, kao “duša osjeća svjetlost”, “ti si poput zrake svjetlosti”, osobito kada osjećamo zadovoljstvo u svojem Kli, ili se odnosimo na jasnoću misli, uma.

Ako izaberem riječi koje odgovaraju mojim osjećanjima i prenesem ti ih, ti tada zamisliš vlastito osjećanje koje po tvojem mišljenju odgovara mojim riječima; tada mora postojati zajednički standard koji bi nam pomogao izmjeriti sličnost naših osjećaja pobuđenih nekom idejom ili rječju. Moja osjećanja nisu nužno identična tvojima. Pa opet, ona moraju pobuditi nešto slično, ako postoji zajednički jezik. No ako nismo sposobni precizno izraziti što osjećamo, kako ćemo koristiti ovaj jezik za opisivanje duhovnih kategorija? Duhovni svijet je svijet osjećaja. Nema tijela, samo želje i osjećanja istih. Štoviše, kabalisti tvrde da su ovo potpuna i krajnje precizna opažanja, i zbog toga traže savršeno precizan jezik kojim bi ih opisali.

Pokušajte dati preciznu procjenu vlastita raspoloženja. Usporedite ga, na crtežu, s raspoloženjem nekoga drugoga, a zatim iznesite vrijednost u postocima u usporedbi s vašim jučerašnjim raspoloženjem. Pokušajte izraziti sve nijanse vaših osjećaja u brojevima, upućujući na to kako vaše raspoloženje ovisi o onome što osjećate (npr. tjeskoba ili umor); pokušajte pripisati formule strahu, i tako dalje. Vidjet ćemo da smo u našem svijetu nesposobni precizno mjeriti svoja unutrašnja osjećanja.

Na primjer, veza između električnog podražaja u mom mozgu dok dodirujem nešto vruće, također ovisi o mojem raspoloženju, načinu na koji osjećam, treningu (iskustvu, op.prev.) i drugim individualnim parametrima.

Ne znamo kako usporediti užitak od glazbe s užitkom kojega dobijamo iz ukusnog jela, u izrazima vrijednosti postotka, količine i kakvoće. No ako je naš jezik toliko primitivan, ograničen, subjektivan i neprecizan, zašto ga kabalisti koriste da bi objasnili posve precizne osjetilne akcije, i zašto su prihvatili ovaj jezik umjesto da su izumili vlastiti?

Čak i ako se jedan simbol pogrešno uporabi u egzaktnoj znanosti, osoba upoznata s tim simbolom, no nesvjesna zabune, neće razumjeti odakle dolaze određeni rezultati. Rezultat će percipirati kao posve umjetnu znanstvenu tvrdnju. Ipak, osoba koja nije upoznata sa simbolima, pogreškom će prihvatiti tu tvrdnju kao istinu.

 

Jezik grana

Kabalisti su odabrali poseban jezik, nazvan “jezikom grana”. Razlog tomu je da se sve što postoji u našem svijetu (nepokretna, vegetativna, animativna i ljudska razina prirode), i sve što se s njima događalo u prošlosti, događa sada, i događat će se u budućnosti. To jest, svi objekti i njihovo upravljanje proizlaze iz Stvoritelja i prolaze kroz sve duhovne svjetove prije nego što se pojave u nama. Upravljanje svim tim neprestano se obnavlja odozgo prema dolje do našeg svijeta.

Sve što postoji u našem svijetu nastaje u Višem svijetu, odakle sve postupno silazi u naš svijet. S obzirom da sve u našem svijetu dolazi iz višega svijeta, postoji precizna veza između objekata u našem svijetu, njihovih posljedica, uzroka i izvorišta u duhovnome svijetu.

Kabalisti koji izravno upućuju upravo na tu vezu mogu precizno razlikovati svaku vezu, s obzirom da vide i viši objekt (korijen iz kojega sve izvire), i niži objekt u našem svijetu (koji prima od Višega – njegove uzročne i upravljačke sile, čega nije svjestan). Time mogu imenovati korijene iz Viših svjetova imenima njihovih materijalnih posljedica, to jest, grana u našem svijetu. Zato se ovaj jezik naziva “jezikom grana”, a ne “jezikom korijenja”. Korijeni se nazivaju po imenima svojih grana, a ne obrnuto. Tako su kabalisti pronašli jezik koji, rabeći svakodnevne riječi, precizno opisuje duhovni svijet. Ne može postojati drugi jezik, jer nema drugih riječi koje bi bile razumljive onima koji postoje u oba svijeta. Kabalist koristi imena našeg svijeta da bi opisao Više objekte, korijene našeg svijeta.

Ipak, ako pojedinac toga nije svjestan, čini mu se da kabalistička knjiga pripovijeda o našem svijetu. Kako bilo, ove riječi ne zbunjuju kabaliste, koji jasno vide o čemu knjiga zapravo govori. Točno znaju koja se grana (tj. posljedica) u našem svijetu odnosi na koji korijen u Višem svijetu.

 

Sedam dana Stvaranja

U početku Bog stvori nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad licem voda. I reče Bog: “Neka bude svjetlost.” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.

Bereshit (Postanak), prvo poglavlje u Tori (Petoknjžje) započinje ovim riječima. Čuli smo razna tumačenja ovih riječi na razini Peshat (doslovnog značenja). Ipak, ova jednostavna objašnjenja ostavljaju ogromnu količinu pitanja iza sebe; nedostaje im logika i znanstveni pristup. Kabalisti objašnjavaju:

Sve svete knjige govore isključivo o duhovnom svijetu, načinu na koji je stvoren, i kako je kasnije naš svijet stvoren iz njega. Štoviše, ove se knjige ne odnose samo na ono što postoji, nego također poučavaju sposobnosti opažanja toga svijeta.

Postupno otkrivenje Višeg svijeta naziva se duhovnim uzdizanjem pojedinca, odnosno stupnjevima duhovnog uzdizanja. Da bi se opisao duhovni svijet, u knjigama se koristi nekoliko tehnika. Kabala je znanost o strukturi Višeg svijeta; koristi jezik Sefirot, Partzufim, grafova i crteža. Tora opisuje Viši svijet koristeći svakodnevni jezik. Također, postoji alegorijski jezik te jezik zakona. Pokušajmo prevesti jezik Tore u kabalistički jezik.

Tora opisuje izviranje Višeg svijeta, njegovu strukturu i evoluciju, a zatim proces našeg stvaranja. No ne radi se ovdje o osobi našega svijeta. Tora govori o stvaranju volje za primanjem (nazvane Duša Adamova), s ciljem da ispuni ovukreaciju-želju-dušu vječnim i potpunim užitkom. Ova želja za užitkom jedino je stvoreno. Osim nje, postoji samo Stvoritelj. Stoga, sve osim Stvoritelja samo su različite mjere želje za uživanjem.

Ista se stvar događa u našem svijetu. Jedina stvar koja razdvaja sve objekte jedne od drugih različita je količina želje za užitkom, što određuje sve osobine svakoga objekta. Želja za užitkom sastoji se od pet razina, i ovih pet dijelova želje-kreacije nazivaju se Sefirot: Keter, Hochma, Bina, Tifferet i Malchut. Stvoritelj želi potpuno ispuniti stvorenje zadovoljstvom sve dok ono ne osjeti savršenstvo i vječnost. To je zato što Sam Stvoritelj postoji u ovom osobitom stanju, i želi ga darovati nama.

Stvoritelj je savršen i jedinstven. Bivajući savršenim, On želi darovati savršenstvo, Svoje vlastito stanje Svojim stvorenjima. Zbog toga je cilj stvaranja doseći Stvoriteljevo savršenstvo, i biti sposoban primiti ono što Stvoritelj želi dati.

Kabala se ne bavi događanjima u našem svijetu. Istražuje događaje u Višem svijetu, odakle su se sve moći spustile u naš svijet, izazvale i potakle sve što se ovdje događa. Učeći Kabalu, osoba počinje vidjeti Viši svijet. Sposobna je postići Stvoritelja i način na koji je On stvorio duhovni svijet. U Kabali, ovaj se čin naziva “Prvim danom Stvaranja”. U Svojim daljnjim akcijama (takozvanim sljedećim danima), Stvoritelj je načinio upravljačke sile Višega svijeta. Stvoriteljev posljednji, šesti čin (šesti dan stvaranja), bio je stvaranje Adama.

Otkad je Adam postao posljednjim činom Stvoritelja, on je svrhom čitvog stvaranja. Sve stvoreno prije njega, stvoreno je za njega. Pa, koja je Adamova sudbina? Adam mora postići sličnost sa Stvoriteljem, postati posve jednak Njemu, i sam vladati nad čitavim postojanjem i vlastitom sudbinom. Štoviše, obvezni smo sami doseći najviše i savršeno stanje. To znači da prvo moramo dostići najgore stanje (suprotno stanje u odnosu na Stvoritelja), i nakon toga iz njega ustati na naš vlastiti način.

Uz pomoć Kabale, osoba vidi oba svijeta – naš svijet i Viši svijet – kao i njihovu međusobnu interakciju. Informacija izvire iz Višeg svijeta i ozbiljuje se u materiju pred našim očima. Naša reakcija na to (što silazi odozgo u obliku informacije), uzlazi natrag u Viši svijet i određuje na koji će se način (dobar ili loš) spustiti i materijalizirati naša budućnost. Tako je Stvoritelj (koji postoji na najvišoj razini), stvorio stvoreno iz svojstva suprotnog Sebi. Ispunio ga je svjetlošću, a zatim, prazneći ga, spustio dolje do stanja “našeg svijeta”.

Uzdižući se po stupnjevima duhovnih ljestava, stvorenje postaje dostojno primanja mnogostruko većeg užitka u odnosu na ono koje imalo prije spuštanja u ovaj svijet. Štoviše, stvoreno mora imati snagu i prigodu djelovati slobodno između dvije suprotne sile, vlastitog egoizma i Stvoritelja, i tada neovisno izabrati svoj put.

Da bi takve uvjete stavio na raspolaganje stvorenju, Stvoritelj mora učiniti sljedeće:

• Potpuno udaljiti stvorenje od Sebe,
• Dati mu mogućnost da evoluira i postigne ovo Postojanje,
• Dati mu mogućnost slobodnog izbora.

Stvoritelj nam postupno daje takve uvjete. Isprva, dok osjeća Stvoritelja (dok je ispunjeno svjetlošću), stvorenje nije nezavisno. Potpuno je potisnuto svjetlošću i svjetlost diktira stvorenju vlastita pravila i prenosi mu vlastita svojstva. Kako bi stvoreno načinio neovisnim od Stvoritelja, On mora Sebe potpuno udaljiti. Drugim riječima, stvoreno, oslobađajući se od svjetlosti, stječe slobodu djelovanja. Čin izbacivanja svjetlosti iz duhovnoga Kli (posude) naziva se Ograničenjem.

Tora počinje riječima “u početku” (Bereshit), što je početak procesa Stvoriteljeva udaljavanja od stvorenoga. Riječ “Bereshit” potječe iz riječi “Bar” (“izvan”). To jest, pripovijeda izlazak iz Stvoritelja u izdvojeno stanje, između neba i zemlje. “U početku Bog stvori nebo i zemlju.” Nebo je Sefira Bina sa svojim altruističnim svojstvima. Zemlja je Sefira Malchut sa svojim zemaljskim, egoističnim svojstvima. Između ova dva pola, koja daju osnovu čitavom sustavu postojanja, lebdi naša duša.

Tora započinje rođenjem stvorenoga, Višeg svijeta i stvaranjem čovjeka. Ne počinje s krajem stvaranja. Svrha je Tore pružiti ljudima ovoga svijeta uputu kako se uzdići do najboljeg mogućeg savršenog stanja. U svojem početnom stanju, stvoreno (duša Adama) nije ispravljeno. Mora se ispraviti i doseći stanje “Konačnog Ispravljanja” (Gmar Tikkun). Zamislite da imate polomljeni alat koji vam treba za rad. Slijedi da ga prvo morate popraviti, a zatim rabiti. Tako nas Tora poučava kako popraviti ovaj pokvareni instrument: dušu koju smo primili odozgo.

Tijekom ispravljanja, osoba postoji između dva svijeta: višeg i nižeg. U procesu ispravljanja, duša stječe neophodne vještine, znanje i iskustvo. Što je najvažnije, pojedinac stječe nova osjećanja i nova, duhovna svojstva. Kada posve ispravi svoju dušu, stječe svojstva koja mu dopuštaju da u Višem svijetu postoji u potpunosti; u vječnosti, miru i savršenstvu.

Ovo posebno stanje ne opisuju niti kabalistički izvori, niti Tora. Nemoguće je opisati ga, jer za njega nema analogije u našem jeziku. Samo oni koji prođu sva prethodna stanja ispravljanja i dostignu Konačno Ispravljanje postižu ovo stanje. Štogod postoji iza Konačnoga Ispravljanja nije nigdje opisano. Upravo se ondje nalaze “Tajne Tore”.

Za to postoji samo nekoliko nagovještaja u knjigama kao što su “Zohar” i Talmud. Ova posebna, tajna stanja zovu se “Maase Merkava” i “Maase Bereshit”. No to su samo nagovještaji. Zapravo, ova stanja, duhovna područja, ne mogu biti opisana riječima, jer su naše riječi, slova i izrazi preuzeti iz našeg sustava Ispravljanja i jedino su ondje djelotvorni. Posve smo nesvjesni onoga što postoji izvan našeg sustava Ispravljanja, i to ne može biti prevedeno na ljudski jezik i uglavljeno u naš sustav definicija i vjerovanja.

“U početku, Bog stvori nebo i zemlju” odnosi se na stvaranje dvaju svojstava: egoizma i altruizma. Egoistično svojstvo “zemlja” biva ispravljena uz pomoć altruističnog svojstva “nebo”. Proces ispravljanja sastoji se od sedam stanja, nazvanih “sedam dana stvaranja”. Naravno, to je uvjetni naziv. Nema nikakve veze sa sedam dana na Zemlji; ne odnosi se na dan i noć ili svjetlo i tamu na Zemlji. Radije, odnosi se na duhovna stanja i duhovna osjećanja osobe koja prolazi kroz ove stupnjeve ispravljanja. Govori o sustavu u kojem je duša pojedinca ispravljena dok postoji na razini “zemlja”.

Neophodno je uzdići dušu s razine Sefira Malchut na razinu Sefira Bina. To znači da egoistično svojstvo Malchut mora biti transformirano u altruistično svojstvoBina. To se može postići na način sedam konsekutivnih ispravaka nazvanih “sedam dana tjedna”. Tora objašnjava što čovjek mora učiniti sa svojom dušom “svakoga dana”.

 

Prvi dan

U početku Bog stvori nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad licem voda. I reče Bog: “Neka bude svjetlost.” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.

Što znači: “i Bog rastavi svjetlost od tame”? U našim ispravcima moramo slijediti djela Stvoritelja. Stoga je prva zapovijed koju moramo ispuniti: posložiti unutar sebe svoje misli i želje kako bismo vidjeli koje su od njih čiste – “nebo”, a koje su tamne – “zemlja”. Ovaj se proces naziva “Akarat haRa” (prepoznavanje zla). Događa se kada, kroz proučavanje kabalističkih knjiga i odnosa u kabalističkoj grupi, počnemo analizirati vlastita svojstva. Razlikovanje duhovnih od animalnih svojstava, te dijeljenje i razdvajanje jednih od drugih, čini prvi korak prema ispravljanju. To je prvi dan pojedinčeva stvaranja Čovjeka unutar sebe samoga.

 

Drugi dan

I reče Bog: “Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda”. I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.

Nakon što unutar sebe razdvojimo egoistična i altruistična svojstva, moramo započeti s njihovim ispravljanjem. To se provodi korištenjem posebne svjetlosti Stvoritelja, Koji zrači dvije vrste svjetlosti: svjetlost Hochma i svjetlost Hassadim. Rabeći svojstvo svjetlosti Hassadim (milosrđe), zvano “voda”, ovladavamo svojstvom davanja, altruizmom.

“Zemlja” je egoistično svojstvo primanja i apsorbiranja svega unutar naše temeljne prirode. Voda je svojstvo davanja, i ona zasićuje zemlju i stvara mogućnost za pojavljivanje života. Svojstvo davanja ispravlja egoizam i dopušta nam ispravno ga koristiti, za dobrobit sebe i drugih. U egoizmu, koji se ispravlja davanjem, osoba osjeća Viši Svijet (Stvoritelja) i vidi svoje prethodne živote i put prema svrsi stvaranja. Duša je vječna i prelazi iz tijela u tijelo. Upravo ovdje osoba vidi sve svoje prethodne inkarnacije. Onaj koji nije ispravio svoju dušu ne može opaziti išta što postoji iznad ovog svijeta.

 

Treći dan

I reče Bog: “Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno”. I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: “Neka proklija zemlja zelenilom, travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme. I bi tako. I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan treći.

Vode se skupljaju pod nebom i pojavljuje se suha zemlja. Dio praiskonske Zemlje pojavljuje se iz voda. Nakon što voda ispravi zemlju, ova postaje podobna za pojavljivanje života, jer zemlja sada sadrži i svojstvo vode i svojstvo zemlje. Sama voda razara život kao i suha zemlja. Sjetite se kako Noa šalje goluba s arke kako bi pronašao suhu zemlju. Upravo ispravan splet altruističnih i egoističnih svojstava “neba” i “zemlje” u čovjekovoj duši stvara osnovu za ispravljanje i primjenu Stvoriteljevih svojstava unutar ljudskoga bića.

Ovo ispravljanje nazivamo “Kav Emtzai” (srednja linija). Naša egoistična priroda naziva se zemljom i predstavlja lijevu liniju. Desna linija predstavlja Stvoriteljeve osobine, to jest, svojstva vode, altruizma, ili davanja. Srednja linija upravo je ono što ljudsko biće mora postići, odnosno, “izabrati život”. Drugim riječima, osoba mora uzeti onoliko “vode” koliko je neophodno za ispreplitanje sa “zemljom”, tako da se te dvije linije međusobno upotpunjuju i prinose plodove voća. Iz ove kombinacije svojstava zemlja nosi “Drvo Života”, koje predstavlja duhovnu osobu koja je sposobna osjećati sve stvoreno i koja postoji u svim svjetovima radosno i vječno.

Postojimo izvana zato što se poistovjećujemo s vječnom dušom a ne prolaznim tijelom. Počinjemo osjećati sebe kao dušu, a svoje tijelo opažamo kao privremenu ljušturu. Ovaj prijelaz prema poistovjećivanju sebe s dušom umjesto s tijelom čisto je psihološki i događa se kako osoba stječe svojstvo Bina.

 

Četvrti dan

I reče Bog “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju”. I bi tako. I načini Bog dva velika svijetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.

Četvrtoga dana, svjetlost u svodu nebeskom izlazi kako bi označila promjenu dana i noći, mjeseci i godina. Ispravljanje se događa čak i u najsitnijem dijelu univerzuma kao i u čitavom univerzumu uopće. Stvoreno se, u svojoj potpunosti, naziva Adam, ili Duša; njegove komponente nazivaju se pojedinačnim dušama, ili “Bnei Adam” (sinovi Adamovi). Svaka pojedinačna duša predmet je istih stupnjeva ispravljanja kao i zajednička duša.

 

Peti dan

I reče Bog: “Nek provrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek polete nad zemljom, svodom nebeskim.” I bi tako. Stvori bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I blagoslovi ih govoreći: “Budite plodni i množite se i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji.” Tako bude večer, pa jutro – dan peti.

Knjiga Zohar opisuje da je svaki dan uzdizanje “Eichalot” (nebeskih nastambi), podizanje praznine (želje). Kako se egoistična svojstva duše ispravljaju u altruistična, postupno se ispunjavaju Višom svjetlošću. Ljudi koji su iskusili kliničku smrt djelomično su osjetili ovu Višu svjetlost, i kasnije opisali osobito magično osjećanje mira i radosti. Ovo postupno ispunjavanje praznih prostora vodi sve duše prema stanju Konačnog Ispravljanja i savršenstva. Ne postoji vrijeme u Višem svijetu; ono nestaje jer su sva ta stanja savršena. Isto se odnosi na pripovijedanja Tore: ne postoji razdvajanje vremena i sva su događanja povezana samo kroz uzročno-posljedične odnose. Vidjet ćemo da je čovjek stvoren šestoga dana i da je postojao samo nekoliko sati prije nego li je počinio grijeh i pao u niži svijet. S njim je zajedno pao i čitav svijet.

 

Šesti dan

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih;... i Bog im reče:.... vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što pužu po zemlji.”

Što znači “na svoju sliku”? U Tori “na svoju sliku” napisano je kao “Be Tselem Elokim Bara...”. “Tselem” označava dio Bina, koji silazi iz Bina u dušu i prenosi joj svojstva Stvoritelja. Drugim riječima, Partzuf Bina predstavlja instrument Višeg Upravljanja, koje zapovijeda svim dušama, njihovim putevima i redoslijedom ispravljanja. Sve što se u nama događa potječe iz Bina. Malchut je zbir svih duša koje trebaju ispravljanje. Da bi se ispravila Malchut, poseban instrument izvire izBina. Prodire kroz Malchut i omogućava joj ispravljanje. Ovaj sustav samopomoći, kojeg Malchut svake duše prima odozgo naziva se “Tselem” – “slika”. Time mislimo na skup svojstava, sliku Stvoritelja.

Bez posjedovanja informacije o programu stvaranja, i bez osjećanja duhovnih svjetova, ne znamo kako djelovati, koje korake poduzeti. Nesposobni smo razumjeti što se od nas traži. Da bismo stekli neophodna sredstva napretka, viša nas razina, Bina, mora podučiti što nam je činiti. To Tselem (pomoćni instrument koji se spušta od Bina) čini u nama. Umeće se u našu dušu i priziva svakakve vrste neophodnih ispravaka. Zato je rečeno da nam Tselem pomaže postati Čovjekom.

Sedmoga dana čovjek se uspinje sve više i više. Proveo je ispravke unutar sebe šest puta: Hesed, Gevura, Tifferet, Netzach, Hod, Yesod. Ovih se šest ispravaka nazivaju šest dana ili šest tisuća godina stvaranja. Posljednja Sefira (Malchut) nije sposobna sebe ispraviti. Ipak, nakon što Malchut apsorbira svojstva šest prethodnih Sefirot, sposobna je primiti njihove osobine. Zato je bit sedmoga dana to što u Malchut ulazi sve što je sakupljano i stvarano tijekom šest dana. Subota se smatra posebnim danom, jer su u tome stanju duše ispunjene višom svjetlošću. Jedini je uvjet “ne spriječiti” ovaj postupak, koji je simbolično predstavljen u zakonima o Šabatu.

Pitanje: Postoji li veza između sedam dana stvaranja i godina u duhovnoj kronologiji?

Da, takva veza postoji. Za ljudsku vrstu, ovih sedam dana stvaranja prolaze kao šest tisuća godina. Šest tisuća godina jednako je sa šest dana tjedna tijekom kojih se ljudska vrsta ispravlja, prvo nesvjesno a zatim svjesno kroz vlastiti rad. Nakon toga, čovječanstvo doseže sedmi milenij, ili sedmi dan, Subotu. To je stanje u kojem Viša Beskrajna Svjetlost užitka i preobilja ispunjava ispravljene osobine čovječanstva.

Pitanje: Ima li broj “sedam” neko skriveno značenje?

Sustav koji upravlja našim svijetom sastoji se od sedam dijelova. U našem svijetu imamo mnogo podjela na 7 ili 70: sedamdeset naroda svijeta, sedam dana tjedna; čovjekova duša sastoji se od sedam dijelova, čovjekov život prosječno je dug sedamdeset godina i tako dalje. Čitav put čovječanstva sastoji se od šest dana – 6000 godina ispravljanja. Opće svjesno ispravljanje čitave ljudske vrste započelo je 1995. (5755.). Tijekom preostalog se vremena do punih 6000 godina mi, čitavo čovječanstvo, moramo ispraviti, i nakon toga, u sedmom mileniju, primiti zasluženu nagradu.

Pitanje: Možemo li utjecati na taj razvoj, “zgusnuti” vrijeme i skratiti naš put prema svrsi stvaranja?

Jedino što možemo je ubrzati sedam tisuća godina dug proces nametnut nam odozgo. Oni koji ovom procesu mogu prići osobno, ranije ulaze u Viši svijet i savršenu stvarnost. Također, sam put ispravljanja (ako je preduzet svjesno, primjenom vlastitih napora), osjeća se više kao odraz ili romantični poriv nego kao neprestani udar sudbine.

Proučavamo strukturu i djelovanje cjelokupnog postojanja da bismo mogli jasno razumjeti kako se uplesti i izmijeniti ovaj proces. Općenito, čovjek ne može primijeniti izravan utjecaj na svoje korijene/porijeklo. On postoji na nižem stupnju kao nešto što proizlazi iz višega. Ipak, ispravljajući se i postajući slični našem korijenu, postajemo sposobni promijeniti svoj unutarnji osjećaj o onome što primamo odozgo. Umjesto udaraca sudbine, neprestanih problema i dnevnih poteškoća, počinjemo doživljavati ushit, mir, savršenstvo i potpuno znanje. Stvoritelj nas je stavio u ovaj svijet da bismo mogli, kroz uporabu Kabale, osvojiti Viši svijet i zavladati nad vlastitom sudbinom.

Nasreću, vrijeme radi u našu korist. Približava se unutrašnje-duhovno i izvanjsko-fizičko vrijeme izbavljenja čitavog čovječanstva, kaže se u Predgovoru Knjizi Zohar. Kako čovjek ne može opstati u našem svijetu bez ikakvoga znanja o njemu, slično tomu ljudska duša nakon smrti svojeg tijela ne može postojati u Višem svijetu bez primanja nekog osnovnog predznanja o njemu. Zato znanje Kabale jamči udobno postojanje u našem svijetu i dopušta vječno i savršeno postojanje u svijetu kakav će biti.

 

Noa hodaše ispred Svemogućeg

Naš se svijet održava i postoji zbog sićušnih iskri duhovne svjetlosti koje su probile granicu duhovnog svijeta i kliznule u naš svijet. Sad, zamislite duhovni svijet koji se u potptunosti sastoji od svjetlosti, milijunima puta većoj od iskre, koja sadrži sve užitke našeg svijeta. Užitak koji tamo postoji uključuje osjećanja vječnosti, slobode i posvemašnje ispunjenosti.

To je razlog zašto smo darovani Torom. Tora je skup pravila koja upravljaju svijetom. Ona je opis zakona stvaranja. To su duhovni zakoni. Oni čine mrežu koja leži ispod svih svjetova i njima vlada. U početku je samo jedna mreža stvorena. Kasnije se u njoj formirala grublja (nečista, op.prev.) materija. Suptilnija materija su “duhovni svjetovi”, a najgrublju (najsiroviju) materiju nazivamo “našim svijetom”.

Toru je napisao Moshe (Mojsije), kabalist. Tora opisuje zakone svjetova. Ipak, čini to alegorijama, zemaljskim jezikom, i zato nam se čini da je Tora povijesna pripovijetka. No o čemu Tora uistinu govori? Stvoritelj je stvorio stvorenje, Adama, i dao mu kapacitet za razvijanje. Kao rezultat toga razvoja (na njegovom desetom stupnju), postojala je potreba zasaditi svojstvo Bina (davanje/milosrđe) u stvoreno. U suprotnom bi ono samo sebe uništilo. Deset generacija (tj. desetSefirot) razdvajaju Adama i Nou: Adam, Seth, Enosh, Kenan, Mahalalel, Jared, Enoch, Methuselah, Lamech, Noa. Ovako Tora pripovijeda događaje koji su uslijedili:

 

Poglavlje o Noi

Gospodin se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. Reče Gospod: “Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.”

Ali je Noa našao milost u očima Gospodina. Ovo su generacije Noine. Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. Tri su mu se sina rodila: Šem, Ham i Jafet.

U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo; reče Bog Noi: “Preda Me došao je kraj svom mesu, jer se zemlja napunila opačinom; i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.”

Načini sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom... Ja ću, evo, pustiti potop – vode na zemlju – da uništi svo meso, sve u čemu ima dah života, sve pod nebom; sve će na zemlji nestati.

Što je Noa? Što je arka? Nema riječi za izraziti dubinu osjećanja u otkrivenju Višeg svijeta u Knjizi Zohar. Tora, suprotno tomu, tajne i veličinu Postojanja prenosi jednostavnim riječima i pričama koje se doimaju kao historijski opisi. Ovo nas potpuno zbunjuje i sprečava u usredotočenju na jedinstveno razumijevanje višeslojne strukture univerzuma. Štoviše, ako se prema događajima opisanima u Tori odnosimo na površan način, svodimo je na zemaljsku razinu. Tora gubi svoju cjelokupnu vrijednost kao izvor uputa za ulazak u Viši Svijet.

No, ako kabalističkim knjigama priđete ispravno, otkrit ćete najdublje slojeve Postojanja. Naći ćete se izvan vremena i prostora ovoga svijeta, i shvatiti što je autor Tore, Stvoritelj, imao na umu. U ovom se poglavlju kaže da je “svo meso iskvarilo svoje postupke nad zemljom”. Odnosi li se to trenutačno na nas? Odgovor je da se to odnosi na sve generacije. To je proces koji se neprestano odvija u svakome od nas.

Tora ne govori o događajima koji su se zbili u određenoj točki povijesti čovječanstva. Tora objašnjava da je to čovjekovo stanje. To je stanje u kojemu čovjek vidi sve svoje animalistične želje, i želi ih “posložiti” tako da razlikuje koja je želja njegova vlastita, koja nam želja može pomoći u duhovnom napredovanju, i koje želje moramo potopiti.

 

Noa – svojstvo davanja u Čovjeku

Naše su duhovne želje unutar nas, no potpuno su potisnute svim ostalim željama. Rođeni smo i živimo u društvu koje nam nameće svoje želje kroz oglašavanje (propagandu). Danas je to poput gadne pošasti. Neprestano smo pod udarom intelektualnih i emocionalnih napada. To je stoga što je Stvoritelj obje sile stvorio jednu nasuprot druge. Što više prigoda čovjek ima za duhovno uzdizanje i rast, snažnije su sile koje se opiru ovom procesu. Te su sile neophodne za naš duhovni rad, za analizu i ostvarenje naših osobina.

U početku u čovjeku postoji samo jedna sila, zvana “točka u srcu”. To je središte naših želja koje povezuju čovjeka sa Stvoriteljem. Ipak, ta je točka posve potisnuta od strane svih ostalih želja, što uzrokuje da se okolni svijet veže na čovjeka. Iz svih tih sila i želja koje postoje unutar čovjeka neophodno je izvući samo najvažniju i osobnu želju. Moja osobna želja okrenuta je samo prema gore. Duša je jedini osobni aspekt čovjeka, a sve drugo tjelesno je i posve strano. Samo se iskonska i čista želja naziva “Noa unutar čovjeka”.

Čovjek dovršava evoluciju stvaranja. Znano je da je najčišće stvorenje najprije stvoreno. Što se tiče čovjeka, on je najgrublje (najnečistije) stvorenje u okviru svega što postoji u svijetu. No kada čovjek stekne zaslon najjače antiegoistične sile i odgurne svjetlost od sebe, kao rezultat prima tu svjetlost unutar sebe. Doseže najvišu razinu u odnosu na sve stvoreno na svijetu. To je tajna “Tselem Elokim” (nalikovanje, slika Božja). Primanjem najsnažnije želje i izgradnjom odgovarajućeg zaslona, čovjek doseže najvišu razinu. Kada se zaslon takve razine razbije, rasute posude (Kelim – želje) padaju niže od drugih. “Tselem Elokim” predstavlja Bina, želju za davanjem.

Dio "Tselem Elokim" postoji unutar nas, kako bismo mogli razumjeti, barem malo, što je davanje i što je Stvoritelj. Zbog toga čovjek ima pravo birati. Ako se dovedemo u ispravan odnos sa Stvoriteljem, moći ćemo koristiti svoj egoizam u korist davanja, i na taj način rasti i napredovati.

No, ako želimo sebično koristiti užitak kojeg primamo od Stvoritelja, padamo niže od svega ostaloga. "Tselem Elokim" moć je dana nam odozgo zato da koristimo svoj egoizam na ispravan način. Nijedno drugo stvorenje nije primilo išta slično tomu.

I strah prema Tebi i jeza od Tebe bit će nad svakom zvijeri zemaljskom, i nad svakom živinom na nebu, i nad svime čime zemlja rađa, i nad svim ribama morskim...

U prirodi, mladi osjećaju poniznost i drhću ispred starih. Kada je čovjek zgriješio s Drvom Znanja, visoka razina svjetlosti koju je prethodno primio nestala je. Ostala je samo ispražnjena želja, najveća želja stvorena na zemlji. Tada je čovjek osjetio da je najniže stvorenje na zemlji. "Tselem Elokim" je dio u nama koji nalikuje svojstvu Bina - davanja. Ovaj dio nam omogućuje da dokučimo Stvoritelja i Njegova svojstva. Pravilnim odabiranjem i ograničavanjem vlastitih želja, možemo djelovati u svrhu davanja. "Tselem Elokim" sila je davanja koju je Stvoritelj dao isključivo nama.

 

Potop

Obično se vode odnose na pročišćenje okoliša, svjetlost Hassadim (milost, milosrđe). No ovdje, snažne bujice vode što okružuju čovjeka postaju preplavljujuće i smrtonosne. Što su te sile koje izvana nalikuju vodama, no zapravo donose smrt? Kada svake vrste izvanjskih i mođusobno sukobljenih misli i želja preplave pojedinca, to postaje poput Potopa. Iako Potop dolazi kao vrlo gruba sila koja može uništiti sve, ista ta sila pročišćava svojom surovošću.

No, pročišćava nas samo ako mi, poput Noe, podignemo arku oko sebe. Noa predstavlja osobu koja pada u stanje u kojem ga teške vode Potopa pokušavaju omesti s puta. Ako se osoba neprestano združuje sa stranim silama i namjerama, one će se pretvarati u Potop. Neće im moći umaći. Neprestano će biti bombardirana smrtonosnim željama okolnih ljudi, koji joj nalažu što treba činiti.

Neki žude za novcem; drugi žele moć ili slavu, itd... Sve oko nas impregnirano je nečijim tuđim željama. Samo jedna stvar može spasiti dušu osobe: sve dublja veza sa svrhom stvaranja. Moramo izgraditi okolni sloj, zaslon, oko sebe. Ovaj zaslon će nas zaštititi od vanjskih prepreka koje pokušavaju omesti, zavesti ili prestrašiti osobu. Ako ne možemo sagraditi preventivni štit koji će nas skloniti od svih bespotrebnih bezumnosti ovoga svijeta, nećemo moći napredovati duhovno. Arka, korablja, predstavlja pomični zaslon; to je zaklanjajuća sila koju pojedinci grade za sebe. Onaj koji drži svrhu stvaranja ne može biti izložen ijednom drugom utjecaju. Arka je samo jedna od mnogih akcija koje moramo izvesti ako želimo napredovati duhovno.

 

Čovjek postaje malo bolji – malo boljim postaje Svijet

Noa je sljedeći čovjek nakon Adama. Njime počinje svo putovanje na Zemlji. Na hebrejskom, zemlja je “Eretz”; to je naša unutarnja želja “Ratzon”. Nitko se ne može ukrcati na put na Zemlji (promijeniti nešto iznutra) bez da prvo osigura ovu moć, potporu i unutarnji sustav koji će osloboditi čovjeka od svih vanjskih prepreka. Arka je sredstvo koje Noa (to jest, duša koja je dosegla taj duhovni stupanj) odabire kako bi napredovao prema cilju.

Čitav svijet postoji unutar naše duše. Predstavnici cjelokupnog postojanja i korijen svijeta unutar su nje. Mi postojimo na najvišoj razini našega svijeta, što znači da naša duša uključuje sve pokretne, vegetativne i nepokretne duše.

Čitav se svijet mijenja prema nama: mi postajemo malo bolji – malo boljim postaje svijet. Uspinjući se, dakle ispravljajući se na način da prevladavamo prepreke, uzdižemo ostatak prirode zajedno sa sobom. U ovom poglavlju, primjer Noe pokazuje nam kako bismo se trebali ponašati kada se nađemo u nesvakidašnjoj okolini ili se suočimo s preprekama. U takvome stanju, moramo iskoristiti već ispravljene dijelove naše duše (tj. pokretnu, vegetativnu i nepokretnu, što se naziva “muško i žensko od sveg mesa”), i izgraditi oko sebe arku. To jest, okružujući štit koji će nas zaštititi od svih izvanjskih prepreka. Taj štit mora biti posve altruističan. Ako ne trebamo ništa, ako smo posve indiferentni prema svemu osim prema svrsi stvaranja, tada nam ništa iz okoline ne može nauditi. Ako smo povezani sa svrhom stvaranja jednostavno ustajemo iznad svih prepreka toliko da ih prestajemo osjećati. Ne mogu utjecati na nas ili nam promijeniti put.

Stvoritelj nas poučava o tome kako graditi zaštitni zaslon odozgo. Rečeno je da Noa ulazi u taj štit i Stvoritelj “zatvara vrata za njim”. Ogromne nečiste i narušavajuće sile razdvajaju Nou od Stvoritelja. Noa je morao raditi protiv njih čitavo vrijeme da bi mogao ispraviti sve te narušavajuće sile tijekom sljedeće faze – Potopa. To je bit našeg napredovanja.

Neophodno je pokušati se izolirati, ograničiti se od vanjskih utjecaja. To je ono što se naziva pravljenjem arke. Moramo se malo propitati; otrgnuti se narušavajućim silama ovoga svijeta i pokušati ne općiti sa surovom okolinom. Moramo tako činiti da bismo unutar nas donijeli nešto što će posljedično izazvati razvoj čovječanstva. “Čovječanstvom” se smatraju sile koje pomažu pojedincu postignuće Stvoritelja. Tada će sve sile koje su se namjerile potopiti nas postupno bivati ispravljene; njihovo nam ispravljanje omogućava dosezanje svrhe stvaranja. Ipak, ni pod kojim okolnostima niti jedan utjecaj ne smije biti protumačen kao negativan. Naprotiv, osoba bi se prema svemu trebala odnositi kao prema neophodnom, poželjnom sredstvu za postignuće cilja.

Zato sile koje se pojavljuju kao prepreke zapravo nisu štetne. Naprotiv, pojedinac u njima treba osjećati Stvoriteljev poziv da ih iskoristi za sljedeće duhovno ispravljanje. Nakon toga, moći ćemo zakoračiti na novu zemlju. Ova će zemlja zbog nas biti pročišćena, i drukčije ćemo gledati na nju. Tada ćemo, uistinu, moći nastaviti naš duhovni uspon i duhovni rast.

 

Kad Noa izađe iz arke, Stvoritelj mu nudi zavjet s Njim

Noa ostaje u svojoj korablji sve dok zemlja, to jest, sve želje (“Eretz” – zemlja, od riječi “Ratzon” – želja), nisu posve potopljene u vodama, dakle u svjetlostiHassadim (u Kabali, voda znači pročišćavajuća svjetlost Hassadim). Sve dok preostale želje nisu dostatno pročišćene, Noa ostaje u arci da bi ih mogao ispravno upotrijebiti, tako da su samo u korist njegove unutrašnje osobne želje. Kako se to dogodilo? Prvo, Noa je uspio razdvojiti svoje želje od želja drugih ljudi, razvijajući svoju žudnju za duhovnim kao jedinom pokretačkom silom. Tada se okrenuo prema preostalim željama, akcijama ovoga svijeta, i počeo ih koristiti za duhovni napredak.

Kada Noa izađe iz arke, Stvoritelj mu nudi Zavjet, to jest, vezu, jedinstvo s Njim. Zašto je taj Zavjet ponuđen? Njegova je svrha bila primiti snagu od Stvoritelja i započeti življenje. Dakle Noa je morao rabiti te novoprimljene želje, novu praznu zemlju koja je izašla iz voda, i njegovati svoja buduća stanja ponad njih (želja, op.prev.). Ispravljanje koje je proveo Noa (to jest, držanje svojih unutrašnjih duhovnih snaga potisnutima), rezultiralo je njegovom dostojnošću da se pojavi tlo. Zemlja koju je Stvoritelj prethodno prokleo, sada rađa plodom i donosi život, što postupno vodi čovjeka prema ispravljanju, svrsi stvaranja.

 

Za primanje bezuvjetne sreće, želje moraju biti uvećane, a ne umanjene

Moramo razumjeti da je sve oko nas stvoreno samo zbog potpune potrebe za našim duhovnim stapanjem sa Stvoriteljem. Ništa nije stvoreno uzalud, ili u neku drugu svrhu. Stoga, jedini je izazov mudro koristiti sve što postoji oko nas i u nama, u korist istinskog, vječnog, ispravnog cilja. Sam cilj također mora biti razjašnjen: Je li stvarno istinit i vječan? Što je naš cilj zapravo? Sve unutarnje želje i okolni užici nisu stvoreni bez razloga. Zato, ni pod kojim okolnostima čovjek ne bi trebao jednostavno odbaciti bilo što.

Početnici često pitaju: “Trebamo li otići u osamu, okrenuti se od svega, ugasiti TV, prestati čitati novine, slušati radio?” Nikako – takva prisilna ograničenja neće donijeti rezultate. Najbolja pomoć je jednostavno uzeti knjige i početi se “tuširati” ovom čistom vodom, ovom svjetlošću Hassadim. Kao ishod ispravnog proučavanja, ova pročišćavajuća svjetlost spušta dolje, prelijeva preko čovjeka izvana, i ispunjava ga iznutra. Od svih naših želja, ova će svjetlost osvijetliti ono što se zove “Noa”, stremeći posebno prema istinskome Cilju. U skladu s time, te će želje i sile koje prvo moraju biti potopljene u vodi, neko vrijeme tamo biti sačuvane, pročišćene, i tek zatim korištene.

Noa se pojavljuje kao svatko drugi, nije se osamio sve do Potopa. Što znači “Potop”? To je moć koju pojedinac treba kako bi na sebe prizvao intenzivan studij Kabale. Kada ova sila na nas djeluje svojom punom snagom, prisiljava nas da uđemo u stanje nazvano “arka”. Iz toga razloga postoji razdoblje kada čovjek odbije sve svoje želje i odlazi u osamu, trebajući ostati sam (kao u ovom Poglavlju Tore). Kasnije, on privlači preostale želje i koristi ih, jer bez njih ne može dalje napredovati. Egoizam, volja za primanjem užitka, jedina je pokretačka sila, s obzirom da je to jedina stvar koju je Stvoritelj postavio. Doista, veliki su kabalisti znali pobjeći od masa i odlazili u osamu, ili se skrivali. Ipak, činili su to samo za posebnu svrhu, bivajući na vrlo visokim duhovnim razinama. Jedino nakon što osoba dovrši svoje ispravljanje, svoj životni put, svoju misiju na ovoj zemlji, odlazi u osamu, kako bi potpuno apsorbirao izvanjski svijet u tom specifičnom osamljenom stanju. Kasnije se vraća i nudi novu metodu postizanja duhovnog za novu generaciju ili za generacije koje dolaze.

Zato, svako prisilno odbijanje i ograničenje ne dolazi u obzir. Prilaženjem učenju Kabale na ispravan način (tj. zakoni postojanja, Stvoritelj), i “tuširanjem” velikim količinama Više Svjetlosti prizvane studijem tijekom mnogih tjedana i mjeseci, razdvojit ćemo svoje želje. Shvatit ćemo kako možemo vladati nad ovim željama i silama, kako raditi s njima; razumijevati koja bi prava ravnoteža između ovih želja i moći trebala biti, i koja se želja zove “Noa”. Čovjek mora postići razinu koja mu omogućuje da istodobno živi u našem svijetu i u ostalim svjetovima. Mora osjećati čitavo okolno Postojanje na isti način na koji osjeća naš svijet. Jer svijet je nedjeljiv, i naš je zadatak ispiliti se iz naše unutrašnje ljuske, koja nas sprečava da vidimo svoju sadašnjost ili budućnost; razumjeti tko smo, zašto smo rođeni i kamo idemo nakon smrti.

Svrha je stvaranja da čovjek izađe iz svoje malene ljuske i objelodani čitavu sferu Postojanja. Međutim, osoba može studirati svojim umom, logično ili osjetilno steći percepciju našeg svijeta. Događa se da možemo ne znati ništa o duhovnom svijetu, a živjeti u njemu jer ga osjećamo. Osjećam toplinu, hladnoću, svjetlo, predmete oko sebe, ljude, sile; napokon, osjećam sebe. Ipak, ne osjećam sebe u odnosu na duhovne svjetove i sve što je unutar njih, odnosno kako ti svjetovi na mene utječu.

I sada ćemo otvoriti Knjigu Zohar, Poglavlje Noa. Slično Tori, Zohar je podijeljen u Poglavlja, i iako se jezik Zohara razlikuje od jezika Tore, ove dvije velike vječne knjige govore o istoj svrsi – uzdizanju čovjeka do razine Stvoritelja kako bi primio vječno i posvemašnje zadovoljstvo.

 

Knjiga Zohar – Poglavlje Noa

38. Sve dok Adam nije zgriješio, nije posjedovao ništa od ovoga svijeta, dakle nije imao Kelim (posude) da bi primio svjetlost Hochma.

308. Grožđe – to je svjetlost Hochma. Ako je svjetlost Hochma primljena bez zaslona, pojedinac se napije; dakle gubi sposobnost primati u korist davanja.

A kada se svjetlost Hochma primi odjevena u svjetlost Hassadim, vino donosi užitak od primanja svjetlosti Hochma u korist davanja.

327. Abraham, Izak, Jakov i svi proroci kušali su plod sa Stabla Znanja o Dobrom i Zlu i svejedno su ostali živi.

Znano je da Stablo – Drvo Raspoznavanja Dobra i Zla – donosi smrt: onaj koji uzme od toga ploda, umire zbog otrova u nj.

Pojasnit ćemo da je Drvo Raspoznavanja između Dobra i Zla ustvari Nukvah de ZA koja uvijek mora biti povezana s ostatkom Sefirot (ostalim stablima u vrtu). Samo tada pojedinac može uzeti od tih plodova i primiti užitak od znanja. Zato su Abraham, Izak, Jakov i svi proroci mogli bezbolno jesti s Drveta Znanja o Dobrome i Zlu.

No oni koji ne povežu Nukvah sa ZA, mužem, nego se naslađuju isključivo u njoj samoj, ona se pretvara u anđela smrti. I kako je rečeno, na dan na koji pojede od Nukvah same, razdvaja Stvoritelja od Njegove Shechinah i osuđen je na smrt.

Nema potrebe osuditi čovjeka na smrt. Nestanak svjetlosti – to je smrt samo po sebi. Tora ne kažnjava zbog zastranjivanja. Duhovna smrt gubljenje je veze sa Stvoriteljem. Takvu razinu tek trebamo postići, dok još živimo u ovome svijetu.

Onaj koji nikada nije imao vezu sa Stvoriteljem, ne osjeća gubitak te veze. S obzirom da postojimo ispod crte Machsom (granica koja odvaja duhovni i korporealni svijet), ne opažamo duhovno, i stoga se ne smatramo mrtvima. Samo onoga koji je znao da je živ i osjetio Stvoriteljevu svjetlost no nakon toga Ga prestao primati, možemo nazvati mrtvim. Ako je pojedinac u tom stanju, tada ga jedino on može odrediti, i proglasiti vlastitu duhovnu smrt. U tom stanju, on žali zbog toga što se dogodilo i trpi veliku bol, koja je sama po sebi sila podobna da ga vrati u život na još većem duhovnom stupnju.

Bez osjećanja duhovne smrti, osoba ne može osjećati život. Ne postoji nijedan pravedan čovjek koji nije zgriješio dok je činio dobro. Grijeh uvijek sprečava Zapovijed. I kada pojedinac shvati čitavo zlo, osjećajući vlastitu duhovnu smrt, tada se okreće Stvoritelju i traži da mu odobri život.

 

Jezik Kabale

Uzevši za primjer samo nekoliko tekstova iz Petoknjižja, pokazali smo na koji način Kabala otkriva tajno značenje Biblije. Značenje ostaje skriveno sve dok se čovjek ne ukrca na kabalističke studije, tijekom čega će otkriti sva skrivena značenja.

Imate već nekog pojma o “jeziku grana” koji koriste kabalisti. Znamo da su svjetovi iznad i ispod paralelni jedni s drugima, i da se sve što postoji u Višem svijetu spušta u naš. Svi događaji sadržani su u Višem svijetu, i kasnije silaze u naš svijet. Ponajprije sve silazeće sile i znakovi odgovaraju korespondirajućem objektu ovoga svijeta na precizan način. Ne postoji niti jedan objekt ili fenomen u ovome svijetu, koji nije rezultatom Višeg svijeta.

U definiranju nekoliko bitnih pojmova u Kabali:

• Svjetlost – užitak koji ispunjava stvoreno.
• Mjesto – vojla za primanjem u stvorenome; to je “mjesto” za sav užitak-svjetlo u njemu.
• Pokret – svaka obnova svojstava naziva se pokretom u duhovnom, jer odvaja sebe od prethodnih formi ili svojstava i prima svoje vlastito ime. Ovo nalikuje dijelu materijalnog objekta koji se odvoji od glavnine, pomjera se i premješta s prethodnoga mjesta.
• Ime – je objašnjenje o tome kako može biti stečena svjetlost na koju se ime odnosi. Drugim riječima, ime duhovne razine odnosi se na metode i načine da se stekne dotična razina.

 

Znakovi Stvoritelja

U Tori (Petoknjižju), Moshe (Mojsije) razjašnjava znanost o postignuću Višeg svijeta. Opet, za nas je doslovce nemoguće ići iza brojnih rodoslovnih, povijesnih i raznih drugih tamo opisanih detalja. Nesposobni smo vidjeti išta dublje od same pripovijetke i osjetiti tajne za koje kabalisti tvrde da su ondje skrivene. Čovjek može tragati za biblijskim kodovima i otkrivati sve vrste međuovisnosti. Postoje milijuni raznih veza između svih dijelova Tore jer je svaki dio povezan sa svim ostalim. Ljudi su brojali slova, riječi, izraze, blokove i tako dalje. U posljednje vrijeme koristi se računalna tehnologija te je ogroman rad učinjen na polju istraživanja unutarnje strukture Tore, vrsti znakova i njihovih dijelova. Konačno, to osobi ne daje ništa jer mu nedostaje razumijevanje o tome što stoji iza svakog simbola, točke i krivulje slova, ili kombinacije odnosno određenog prenošenja riječi.

Izvorno, Tora je zabilježena kao jedna riječ bez razmaka. Kasnije je ova jedna riječ razdijeljena u riječi. Ove su nadalje podijeljene na slova, a slova na elemente. Kao rezultat, dolazimo do analize slova: točke i crte koje proizlaze iz njega. Crna točka na bijeloj pozadini odnosi se na izvor svjetlosti, to jest, svjetlost koja proizlazi iz nje. Ako svjetlost silazi odozgo prema dolje, to jest, od Stvoritelja prema stvorenome, tada je to označeno okomitom crtom. Vodoravna crta simbolizira stav Više Sile prema čitavom postojanju.

U osnovi slova sadrže potpunu informaciju koja od Stvoritelja izvire dolje do nas. Sve moguće kombinacije linija i točaka ovise samo o ova nam dva poslana znaka:

• osobni znak koji Stvoritelj šalje čovjeku: okomita crta;
• opći znak koji Stvoritelj šalje čovjeku: vodoravna crta;
• različita stanja između njih.

Tako svi znakovi stvaraju kod, povezanost između čovjeka i Stvoritelja. Posebice, u svakome trenu može izgledati drukčije, jer u svakome trenutku i stanje svake duše također izgleda drugačije.

Ako osoba primi ispravnu uputu u proučavanju Tore, tada gledanjem u ove simbole u svakoj od njihovih kombinacija ona vidi svoje prošlo, sadašnje i buduće stanje. No da bi to vidio, nije dovoljno naprosto čitati tekst. Ključ za čitanje Tore na ispravan način, kao upute za ulazak u duhovni svijet, je Knjiga Zohar. “Zohar” znači sjaj. Sadrži komentare na pet dijelova Tore i objašnjava što je skriveno u Mojsijevu tekstu.

Knjiga Zohar opisuje sva svojstva i kombinacije svjetlosti i posude (Kli). Kabalističke nam knjige mogu reći što koji element slova znači. Svako slovo predstavlja određeno stanje. Kao naprimjer, moje sadašnje stanje: umoran sam, osjećam nešto, imam neke misli koje mi se nekako pojavljuju na animalnoj razini; zdrav sam ili bolestan; u više sam ili manje uzdignutom duhovnom stanju itd. Ako bih sve to ispitao i opisao, mogao bih to izraziti koristeći određeni simbol. Taj se simbol naziva slovo.

 

Crna slova na bijeloj pozadini

Svjetlosti u svjetovima moraju imati ograničenje vlastita širenja. Ipak, da bi opisali djela svjetlosti, mora postojati sila koja ju privlači, kao i sila koja ju ograničava. Ove dvije sile moraju djelovati istodobno. Slično tomu, samo nam ograničenje omogućuje da primimo svaku senzaciju koja ulazi kroz naša osjetila. To je zato što se površina objekta (zvuk, svjetlost ili bilo koji val) sudara s našim organom za opažanje, ograničava vlastito širenje, i tako nam dopušta da ga osjetimo.

Bijela je pozadina jednostavna. To je svjetlost, koja je nepromjenjiva i stoga ju ne možemo primijetiti. Štogod smo sposobni razabrati može se izraziti samo ograničavanjem širenja ove bijele svjetlosti. Različite vrste, ili razine, njezina ograničenja, nazivaju se slovima. Zbog toga vidimo četiri ograničenja nasuprot bijele pozadine i stječemo samo četiri ograničenja. Neovisno o jeziku – hebrejski, ruski, litvanski, svejedno kojemu, svako slovo sastojat će se od crne svjetlosti (još neispravljeni dio) i bijelog prostora na kojem su napisana. Slovo je izgrađeno na kontrastu između crnoga i bijeloga.

Na ovaj način, slovo izražava mjeru do koje se svojstva Stvoritelja razlikuju od svojstva stvorenoga u našoj svijesti. Svojstva Stvoritelja posve su bijela i nama nerazumljiva. Nasuprot tomu, vrednujemo i izražavamo svojstva stvorenoga u odnosu na Stvoritelja prema načinu na koji osjećamo sebe u odnosu na Njega. Ovaj odnos sačinjava slova, simbole, kao i naše razumijevanje. Posljedično, to je jedini način percipiranja sebe, naše ovisnosti i naše različitosti u odnosu na okolnu svjetlost. Nesposobni smo osjećati stanja gdje je samo crno (tj. samo mi sami), ili kada je samo bijelo (vidimo samo Stvoritelja). Stoga, koristeći alfabet, koji pojstoji u bilo kojem jeziku, možemo opisati svoja stanja, uzlaske i silaženja.

Općenito, možemo prepisati čitavu Kabalu na bilo kojem drugom jeziku. No, prigodom postignuća Svijeta Beskonačnosti, slova blijede s obzirom da crno svojstvo u njima, svojstvo stvorenoga, postaje jednako svjetlosti, svojstvu Stvoritelja. Ako je želja stekla zaslon, odbija sve od sebe. Na hebrejskom, to se zove “Masach”.

Postavlja se pitanje: ako želje ne nestaju, kako onda možemo to reći za slova? Slova nestaju jer je slovo građeno na osjećanju razlike između Stvoritelja i stvorenoga. Što znači “nestati”? Slova predstavljaju informaciju o Stvoritelju koja postaje beskonačna, potpuna, i stoga prestaje biti moguće izraziti je u formi ograničenja – u formi slova. Drugim riječima, nije to rastapanje ili nestajanje. Naprotiv, znanje postaje toliko ogromno da je nemoguće opisati ili objasniti ga sredstvima našeg ograničenog jezika, jer je sam jezik izgrađen na ograničenju.

Slova, simboli i govor služe za prenošenje duhovnoga znanja, i postignuća. Svako slovo svakoga alfabeta sadrži svoje duhovno značenje jer ljudi prenose svoje osjećaje kroz knjige. Bilo koji osjećaj, ne samo ljudski nego i životinjski, predstavlja nesvjesnu percepciju Stvoritelja. Ovo nitko ne razumije, ali u stvarnosti, kada pjesnik na primjer komponira stih o svojoj ljubavi prema ženi, djeci, suncu, svjetlu ili čak ako opisuje svoju patnju, izražava vlastite utiske svjetlosti koja na njega djeluje, želio on to ili ne.

Pitanje: Igra li jezik značajnu ulogu u načinu na koji se prenosi kabalistička informacija?

Ovo pitanje u osnovi pita je li moguće prenijeti duhovne ideje i njihovo značenje na način da se koriste različita slova, ili riječi različitih jezika. Nije bitno koji se jezik koristi za prijenos duhovnih ideja s obzirom da izražavamo svoje osjećaje. Slušaj, na primjer, kravlji ‘muu’ i pokušaj razumjeti, osjetiti što pokušava “reći”. Što njezin jezik znači? U međuvremenu, na animalnoj razini to izražava osjećaj prirode, osjećanje Stvoritelja. I doista, naša sadašnja komunikacija jednih s drugima, naše riječi, izrazi, izjave, pozdravi i uzdasi različiti su načini izražavanja našeg osjećanja Stvoritelja.

Ono što osjećam je svjetlost, moje osjećanje Stvoritelja, i ako mi se čini da Ga percipiram kroz tebe, kroz nekoga drugoga ili iz nekog unutrašnjeg mjesta unutar mene, to nema veze. Povremeno je to ispravan osjećaj, jer i ono što je unutra i ono što je izvana – sve je Stvoritelj. Sve je samo manifestacija opće sile; ta je sila jedina stvar koja postoji osim posude – Kli - stvorenoga, i odnosimo se samo prema tome. Svi mi izražavamo Stvoriteljev način utjecaja na nas, način na koji percipiramo i osjećamo Stvoritelja, i našu reakciju na Njegov utjecaj. Zato nije važno koji jezik koristimo.

Knjiga Zohar napisana je na aramejskom, govornom jeziku Mezopotamije. Kabalisti su se mogli slobodno izražavati koristeći ga. Babilonski Talmud također je napisan na aramejskom, pa opet je to već malo drukčiji aramejski od onoga u Knjizi Zohar, jer je do tada već nastupilo drugačije doba. Jednostavno, kabalisti toga vremena živjeli su u Babilonu, i govorili su aramejski.

Kasnije, nakon što su Grci pokorili drevnu Judeju, mnoge su grčke riječi inkorporirane u hebrejski. Koristimo brojne grčke izraze, ne samo riječi nego i definicije. Na ovom primjeru vidimo kako su ključne riječi posuđene iz grčkog jezika i to ne oduzima od potpunosti sadržane informacije koja opisuje strukturu duhovnoga svijeta.

Pitanje: Zašto je hebrejski jezik Kabale?

Čitava Kabala opisuje stupnjeve približavanja Stvoritelju, percipiranja Njega. Kabalisti su izabrali baš ovaj jezik tako da bi mogli komunicirati međusobno. Prenose svoje znanje u obliku riječi i simbola našega svijeta, slično kao što matematičari u našem svijetu izražavaju informaciju koristeći formule, ili glazbenici uz pomoć nota. Oba kabalista, onaj koji piše i onaj koji čita, razumiju što se time misli, što te riječi znače u Kabali. Riječ je kod, koji ukazuje na specifičan duhovni objekt i njegovo specifično stanje. Čitajući riječ, drugi kabalist može ponovno stvoriti ovo stanje, kao što glazbenik može replicirati zvuk. Drugim riječima kabalist može osjetiti na što implicira njegov kolega dotičnom rječju. Može osjetiti upravo ono što je autor imao na umu.

Jezik je samo zapis emocionalne informacije percipirane kao utjecaj svjetlosti i užitka. Ne trebamo jezik za sebe unutar sebe, jer su to osjećaji. No, kada svoje osjećaje želimo prenijeti drugima, moramo ih odjenuti u nešto shvatljivo osobi kojoj ih želimo prenijeti. Jezik je odjeća osjećanja. Nije bitno na kojem je jeziku izraženo. Jednostavno su kabalisti izabrali hebrejski i predstavili sve informacije u njemu, koristeći aramejski – dio govornog jezika Mezopotamije.

Knjiga Zohar jednostavno koristi “strane” jezike, koji su se koristili u zemlji Izrael u vrijeme kada je knjiga napisana (grčki itd.). Prirodno slijedimo kabaliste i također koristimo ovaj jezik. Pitao sam svoga učitelja Baruch Ashlaga isto pitanje i rekao mi je da se svaki jezik može prilagoditi na način da prenosi duhovnu informaciju; ipak, s obzirom da su kabalisti već sve opisali na hebrejskom, sastavili rječnik “korijena i grana”, ovaj jezik je sada osnova Kabale. Hebrejski se smatra svetim jezikom jer nas dovodi do svetosti, svojstva Stvoritelja.

Što u osnovi želimo izraziti? Izražavamo ljudske senzacije. Možemo koristiti jezik glazbe, svjetla ili bilo koji drugi jezik. Sve što nam omogućuje izraziti ljudska osjećanja i ljudske ideje, to jest, proces percepcije, može biti korišteno kao jezik. Možemo govoriti o duhovnom koristeći bilo koji jezik. Jedinstvenost hebrejskog je da nam je kod već dat. No ako bi bilo kabalista koji bi potpuno ovladao korijenima nekog drugog jezika, on bi to isto mogao činiti rabeći bilo koji drugi jezik.

Sile koje stoje iza hebrejskih slova suptilno su međusobno povezane. Određene forme hebrejskih slova izražavaju ove veze. No, mogli bismo izraziti ove korelacije i u drugim jezicima. Oblik slova u drugim jezicima u osnovi potječe iz istoga korijena kao hebrejska slova. Ipak, promijenjena su jer su veze između slova u drugim jezicima i njihovih duhovnih korijena različite.

Pitanje: Kako možemo opisati osjećanja nekoga tko osjetilno postoji u svijetu Beskonačnosti (Ein Sof)?

Kabalisti nemaju načina opisati dušu koja postoji na razini Beskonačnosti, jer mi shvaćamo, prihvaćamo i osjećamo sva naša slova i načine prijenosa informacija samo unutar granica, a ne Beskonačnosti.

Bez ograničenja, nema senzacija. Naša percepcija temelji se na kontrastima: crno – bijelo, gorko – slatko, dobro – zlo, ugodno – neugodno, sva naša osjećanja pojavljuju se na spojištu dvaju suprotstavljenih sila. To opažaju naši mjerni instrumenti, jer se svi temelje na otporu. Uvijek sadrže nekakav otpornik, oprugu u sebi, i mjere samo otpor, koji je jednak pritisku na nj. Sve vrste naših osjećanja izgrađena su na takvim usporedbama, jer je to naša priroda. No kada čovjek počne osjećati Beskonačnost, neograničeno primanje u korist Stvoritelja, to ograničenje, da tako kažemo, nestaje. Postaje nemoguće opisati te osjećaje koristeći nama razumljive simbole, jer su svi oni građeni na suprotnostima, na sudaranju, na određenoj vrsti ograničenja.

Sva su slova sastavljena od crnih elemenata na bijeloj pozadini. Znači, izgrađena su na kontrastima, na utiskivanju lijevo i desno, na ograničenjima, i na prenošenju. Sva slova precizan su opis određenih točaka, koje se nagomilavaju u određenim pravcima. Bez toga, naprosto ne bismo znali što osjećati i kako osjećati. Iz tog razloga posve smo nesposobni opisivati postojanje iza svijeta Beskonačnosti i iznad. To jest, ne možemo govoriti o Stvoritelju Samome; uistinu za sada ne možemo.