Svi su ljudi u ovome svijetu obični ljudi. Ali jednom Perzijancu koji se zvao Abram (a poslije Abraham), kojemu Se Stvoritelj otkrio, i kojeg je to otkrivenje učinilo posebnim, postao je «Yehudi» (Židov), od riječi «Yechudi» (jedan-jedinstven), to jest on i Stvoritelj postali su jedno. Tko je onda taj Abraham? On je čovjek kojemu je bila dana duhovna iskra, osjećaj Stvoritelja. No, osim toga, on je bio obična osoba.

Ni u kojem organu našega tijela ne postoji svetost. Prema tome, nije važno zamijenimo li disfunkicionalno srce ljudskim ili svinjskim.  Naši su organi jednako materijalni kao i životinjski. Oni nisu sveti, nisu povezani sa Stvoriteljem.

Ne postoji nikakva razlika između Židova i nežidova, osim iskre Stvoritelja prisutne u Židovu. To znači da ako se u srcu osobe nalazi iskra, ta se osoba naziva Židovom. Ako ta iskra nestane, Židov ponovno postaje ne-Židov. Ovo posljednje je, međutim, nemoguće, zbog toga što svetost uvijek raste i nikada se ne smanjuje. To je duhovni zakon, po kojemu se sve dovodi bliže Stvoritelju.

Izlazak u duhovni svijet polagan je proces. Isprva, osoba je zarobljena u željama ovoga svijeta. Postupno, ona počinje shvaćati besciljnost njezina fizičkog postojanja, i kada ne bi bilo te iskrice, osoba bi bila tek jedna od milijardu.

Hagadah piše: “U početku, naši su očevi štovali strane bogove”. Štovanje stranoga boga (poganstvo) je stanje moguće jedino nakon što je osoba ostvarila kontakt sa Stvoriteljem, kada je postala svjesna suprotnosti između svojih svojstava i svojstava Stvoritelja, ali je odlučila djelovati protiv volje Stvoritelja. Prema tome pogantsvo je već određen stupanj svjesnosti, mogućnosti da se djeluje iznad svoje prirode.

Zaista, naši su očevi štovali strane bogove, ali tada im se Stvoritelj otkrio, i svjetlost koja je došla s otkrivenjem prihvaćena je kao zapovijed da se sele iz Mezopotamije u zemlju Izraela. Tako možemo vidjeti da se i u našem svijetu osoba seli s jednoga mjesta na drugo, slijedivši svoju unutrašnju volju, slijedeći svoje srce.

Kabalisti pišu da mi možemo živjeti u zemlji Izraela, pod uvjetom da smo prilagođeni njezinom duhovnom stupnju. Inače ćemo biti prognani iz njega kao što smo bili i ranije. Stvoritelj je naša tijela donio natrag (misli se na tjelesni aspekt Izraela, op.ur.), ali naša je dužnost napraviti unutrašnji povratak u duhovno stanje koje se zove Zemlja Izraela, postati dostojni te zemlje. To je sve što trebamo!

Dokaz tomu je Abraham. Kada je postao Židovom, Bog mu je rekao:“Izađi iz ove zemlje, i otiđi od svoje vrste, i iz očeva doma, u zemlju koju ću ti Ja pokazati.“ I Abraham se pomicao (u svojoj nutrini) do zemlje Izraela: počeo je razvijati duhovne posude, posude davanja.

Ali za postizanje jedinstva sa Stvoriteljem, potrebno je više od sposobnosti davanja (davanja u svrhu davanja), potrebna je sposobnost primanja radi davanja, kroz posude primanja, ispravljene ciljem davanja Stvoritelju. Ali gdje će osoba uzeti te posude, te želje? Kada je osoba u zemlji Izreala i kada želi davati Stvoritelju, osoba spoznaje da Mu nema što za dati, i osoba postane gladna, gladna za davanjem.

Tada osoba silazi u Egipat. Ali zašto, zbog čega? Zbog toga što se odricanje od naših želja za primanjem protivi našoj ljudskoj prirodi. Zaista, nitko to ne može razumjeti. Ni jedna druga metoda, osim kabale, ne koristi ovakav postupak suprotan ljudskoj prirodi. Sve ostale metode proizlaze iz naše urođene prirode i usmjerene su na to da nam život učine udobnim i ugodnim; sve osim metode kabale koja je pripala Abrahamu zajedno s uzvišenim otkrivenjem Stvoritelja.
Postoji li zaista toliko puno rada u Egiptu?

Odozgo, čovjek je zbunjen, gladan (bilo fizički ili duhovno). Materijalni ciljevi imaju prednost, kako bi osoba mogla shvatiti koliko je duh superioran u odnosu na materiju. Osoba osjeća duhovna zadovoljstva u materijalnim postupcima. Ali pravi okus materijalnih zadovoljstava preostaje samo mudrima (oni koji teže mudrosti, koji se uzdižu prema duhu kako bi živjeli istinske želje), jer oni su ti koji se moraju suprostaviti najvećim užicima.

Kako osoba napreduje u učenju, vidi sebe sve iskvarenijom. Sve se lošije želje bude u njemu. Upravo to predstavlja silazak u Egipat, kada osoba koja teži uzdizanju ljestvama prema duhu, pada pod zakon volje za primanjem.

Zbog toga se kaže da su Josipova braća skrivećki posjetila Josipa u Egipat. Izgon u  Egipat se dogođa kada osoba izgubi svoje posude davanja, kada one potpadnu pod vlast volje za primanjem. Ovo stanje traje prilično dugo tijekom duhovnog razvoja osobe.

Kada osoba počne studirati kabalu, ona je uzvišenog duha, bezbrižna. Ali se nakon nekoliko mjeseci stvari mijenjaju. Duhovnost se više ne čini primamljivom kao što je bila prije, počinju se javljati materijalne smetnje i osoba se osjeća kako nikada neće vidjeti otvorena vrata Neba.

Zašto se to događa?

Zato što se posude za primanjem moraju razviti, mora se postići zaslon (Masach) i mora ga se raširiti preko želja Egipta. Istina, osoba posjeduje posude za davanjem, ali one su skrivene. Kada rad (trud) u Egiptu započne, osoba žudi za duhovnošću, ali što osoba više žudi za duhovnošću, to ju više smatra nedostižnom.

Vrijeme “ropstva u Egiptu” traje sve dok se osoba istinski osjeća robom, do dolaska novoga kralja, koji nije poznavao Josipa. Pojedinac osjeća vlast svoga unutarnjeg Faraona nad sobom, koji ga usmjerava protiv Stvoritelja.

Ali ako mi volja za primanjem dozvoljava da uživam, što je pogrešno u tome? Po čemu je njezina vladavina štetna za mene?

Ako želim nešto više od samog zadovoljenja želja, primjerice, ako želim ostvariti kontakt sa Stvoriteljem, ali shvaćam da me materijalna zadovoljstva udaljavaju od Njega, tada ih počinjem percipirati kao prepreke, kao nekakvo zlo koje djeluje protiv mene.

Tada, počinje borba u meni. Počinjem se pitati jesam li “Ja” taj koji se želi približiti Stvoritelju, ili je “Ja” taj koji teži materijalnim zadovoljstvima? Tko je moje vlastito “Ja”?

Rat izbija između dvije želje, na jednoj su strani Mojsije i Aron, a na drugoj Faraon. Osoba ne može reći tko pobjeđuje koga, zbog toga što faraonovi čarobnjaci izvode ista čuda kao i Stvoritelj. Stoga, bijeg od vlasti prirode moguć je jedino nakon što Stvoritelj udari 10 puta (10 egipatskih pošasti).

Kako bi moj neutralni “Ja” osjetio odakle svjetlost dolazi, on mora osjetiti 10 udaraca – koliko je zapravo Faraon u meni suprotan Stvoritelju – tako da se mogu odvojiti od njega, da mogu doseći stanje u kojem će sam Faraon reći: Odlazi! Nanio si mi dosta boli!

Deset pošasti pokazuju čovjeku da je Faraonova vlast mrska, nepodnošljiva stvar. Tada sam čovjek želi pobjeći od nje. Želi, ali ne može! Stoga, kako bi bijeg od Faraona uspio, potrebni su određeni vanjski uvjeti. Mora postojati užurbanost, skrivenost i tama noći.

Jedino tada čovjek može skupiti svoje želje za davanjem, odvojiti ih od svoje vlastite volje za primanjem i sakriti se od nje. Bijeg se događa tijekom noći, kada je duhovna svjetlost ugašena. Potrebna je vjera iznad razuma, suprostavljanje vlastitom sudu, da bi se umaklo vlastitoj prirodi.

Kaže se: ”Ako si uložio napor i našao, onda vjeruj.” To znači da je osoba podnijela dovoljno napora za Stvoritelja kako bi joj se On otkrio, ali je nesvjesna da je njezin napor dostatan da izađe iz ovoga svijeta i uđe u viši svijet. Izlazak iz naše prirode iznenadan je događaj.

Čovjek nema kontrolu nad tim procesom, on se jednostavno događa! On hoda na zemlji, među zidovima Crvenoga mora, pregrade, i ulazi... u pustinju. Pa što je dobio time? Čovjek ulazi u Egipat sa iskrom Stvoritelja, sa žudnjom za duhom, i izlazi iz njega s praznim posudama primanja – osjećajem pustinje.

Rečeno je da je Izrael izašao sa “srebrnim i zlatnim nakitom i odjećom”. To znači da osoba sada ima iskvarene želje za primanjem, te da sada mora početi raditi s njima i ispravljati ih. Sve dok te posude pripadaju Egiptu, one će mu pružati jedino osjećaj tame, pustinje. No, kada ih osoba ispravi i počne ih ispravno koristiti, primit će višu svjetlost kroz njih.

Tako čovjek ulazi u pustinju. Još nije u zemlji Izraela. Sada mu je potrebna svjetlost kako bi razlikovao koliko svako svojstvo od koristi njegovu napretku u duhovnom svijetu. Primanje ove svjetlosti naziva se “primanjem Tore”.

Kako osoba izlazi iz ovoga svijeta u duhovni, počinje raditi u tri linije. U lijevoj, desnoji i srednjoj liniji. Mi moramo razumjeti da nismo mi ti koji djelujemo, već je to Stvoriteljev, Božji rad. Mi moramo prihvatiti njegov rad! Sve je stvoreno u savršenom stanju, ali stvorenje može procijentiti savšenstvo jedino kroz njegovu suprotnost. Zbog toga mora proživjeti sva nesavršena stanja. Čovjekov je rad proces samosvijesti; svijesti rada kojega Stvoritelj čini na njemu.

Postoji svijet, i unutar njega postoji duša. Povezanost sa Stvoriteljem sastoji se od tri dijela: Olam (svijet), Shanah (godina), Neshama (duša). Shanah je stupanj kontakta između Olam i Neshama. Riječ Olam proizlazi iz riječi He´elem (skrivenost). To znači da je Olam stupanj skrivenosti Stvoritelja.

Je li moguće dostići duhovne rezlutate fizičkim postupcima?

Sve što čovjek radi, radi zbog toga što on to želi. Čak i kamen, koji nema mogućnost pokretanja, želi zadržati svoj oblik. Biljka želi rasti. Ona žudi za svjetlom i raste prema njemu.

Čovjekova se volja uvijek izražava određenim činom. Zbog toga je svaki pokret kojeg životinja čini upravo onaj pokret kojega mora izvesti.

Iako je svaka volja izražena u izvanjskome, čovjek nije uvijek svjestan svojih želja. Izvana, osoba ne može razumjeti svrhu postupaka drugih. Zbog toga se znanost koja proučava namjere naziva “mudrost skrivenoga” – jer nitko ne zna što se nalazi u tvome srcu, često ni u vlastitom. Ali kao uvijek, izvanjska forma ukazuje na unutrašnju volju.

Mi još nismo u duhovnim svjetovima i ne možemo pridružiti ostale duše našem zaslonu. Tako da se u međuvremenu vanjski rad većinom provodi na razini ovoga svijeta, u širenju znanosti kabale. Taj čin je u potpunosti duhovan. Kroz njega, osoba pomaže drugima da se pridruže putu – kroz fizičke postupke; osoba pomaže u širenju duhovnosti u ovom svijetu.