Jezik grana

Kada je u pitanju Viši Svijet koji ne ovisi o vremenu, prostoru i pokretu, nemamo riječi kojima bi to opisali, jer je naš vokabular proizašao iz precepcije naših osjetila. Ne pomažu niti naši organi osjetila niti mašta, te se osjećamo nemoćni izraziti što osjećamo pomoću tog novog osjetila kojega zovemo zaslon (Masach).

Ako je tako, kako onda netko može opisati istraživanje i senzacije Višeg Svijeta? Osim toga, kako netko može otkriti Više Znanje pomoću riječi, u pisanju, kroz knjige, kao što je to prihvaćeno u znanstvenom istraživanju? Doista, prijenos informacija treba biti u potpunosti precizan jer ako jezik nije precizan samo u jednoj jedinoj riječi i pogrešno se koristi, tada će cijela misao biti iskrivljena, a student ostati zbunjen!

Međutim, kako svi objekti i sile u našem svijetu proizlaze iz svog korijena u Višem Svijetu, i sve počinje u Višem Svijetu te postupno silazi u naš, kabalisti su smislili jezik pomoću kojeg mogu međusobno prenijeti svoje spoznaje usmeno i pismeno. Uzeli su nazive grana u našem svijetu, gdje svaki naziv označava svoj korijen u Višem Svijetu. Kabalisti su izabrali ovaj poseban jezik za svoju znanost i nazvali ga ˝jezikom grana˝.

Nailazimo na neke ˝neprimjerene˝ definicije u kabali koje se obično ne koriste u svakodnevnom jeziku. Ipak, nakon što su kabalisti već izabrali ˝jezik grana˝ kako bi opisali svoje istraživanje Višeg Svijeta, ne mogu prestati s upotrebom definicija zbog njihove ˝neprimjerenosti˝, jer se ni jedna druga grana ne može upotrijebiti umjesto njih.

Sve što postoji u univerzumu potječe iz beskonačnosti

 Ideje koje su u suprotnosti u našoj percepciji, nalaze se u jednostavnom jedinstvu u beskonačnosti

 Sve što osjetimo u našim osjetilima ili spoznamo u našem umu prisutno je u Višoj Sili. Međutim, treba shvatiti da su sve ideje u našoj percepciji odvojene ili kontradiktorne. Na primjer, riječ ˝znanost˝ razlikuje se od riječi ˝zadovoljstvo˝, jer su to dva odvojena pojma. Slično, riječi ˝radnik˝ i ˝rad˝ različite su jer označavaju dva odvojena pojma. Razlika između suprotnosti kao što su ˝slatko˝ i ˝gorko˝ još je izraženija jer su to dva suprotna okusa.

Međutim, ˝znanost˝ i ˝zadovoljstvo˝, ˝radnik˝ i ˝rad˝, ˝slatko˝ i ˝gorko˝ i ostala različita i suprotna svojstva i oblici ujedinjeni su u jednostavnoj Višoj Svjetlosti, bez ikakvih razlika ili razdvojenosti među njima.

Postoje tri aspekta Svjetlosti:

 Dva tipa Više Providnosti: prije i poslije postignuća

 Svi pojmovi u kabali jednostavni su i nedjeljivi, iako se sastoje od velikog broja oblika i svojstava u čovjekovoj percepciji. Materijalan i ograničen promatrač razlikuje jednu određenu formu u jednostavnoj Višoj Svjetlosti od mnoštva ostalih formi.

Stoga, trebali bi razlikovati dva aspekta Višeg utjecaja:

Duša je aspekt Višeg Svojstva

 Iz ovoga postaje jasno na što kabalisti misle kada govore o esenciji duše. Ne postoji razlika između duše i Više Sile, što opravdava činjenicu da je Viša Sila cjelina, a duša je njen dio. Duša je poput kamena odlomljenog od stijene, gdje je stijena cjelina, a kamen dio. Ipak, kako možemo zamisliti dušu kao dio Više Sile (svojstva davanja), kako ih možemo razlikovati?

Duhovni entiteti odvojeni su zbog promjena u njihovim svojstvima

 Duhovni objekti, svojstva davanja, odvojeni su zbog promjena u njihovim svojstvima. Ako određeni duhovni objekt postigne dva različita svojstva davanja, on se odmah dijeli na dva dijela.

Budući da se materijalni objekti, razdvojeni fizičkom silom, međusobno udaljuju, tako se i duhovni objekti razdvajaju kao posljedica pojavljivanja razlike u njihovim svojstvima davanja. Stupanj razlike određuje udaljenost među njima.

Razlika između svojstva stvaranja i svojstva Beskonačnosti

 Duša se odvaja od Više Sile davanja do te mjere da se može nazvati njenim dijelom. Međutim, ako je Viša Sila jednostavno Svjetlo koje sadrži sve moguće vrste svojstava i formi, te obuhvaća sve suprotnosti u svijetu u jednostavno jedinstvo ˝Jedne, Jedinstvene i Nedjeljive˝, kako se onda svojstva mogu mijenjati? Kako dio može biti različit od cjeline i posljedično se odvojiti od nje, dok istovremeno zadržava svojsto Više Sile od koje se odvojio?

Univerzum i svi njegovi svjetovi imaju dva aspekta:

Esencija Više Sile nepojmljiva je ljudskom umu, stoga joj ne možemo dati naziv. Naziv možemo dati samo prema svojstvu koje može okarakterizirati nešto. Svi naši pojmovi i definicije odnose se na Svjetlost koja je proizašla iz Više Sile. Svjetlost koja se širila i beskonačno ispunjavala čitavu stvarnost prije ograničenja zove se Beskonačnost.

Rad i nagrada duši

 Prvo moramo shvatiti svrhu uz pomoć koje je Viša Sila stvorila čitavu stvarnost uključujući naš svijet i Više svjetove. Ako je namjera Više Sile dati užitak svim stvorenim bićima, zašto je onda morala stvoriti materijalni svijet, tako ružan i pun patnje? Zar se užitak nije mogao dati stvorenjima bez toga? Osim toga, zašto je bilo potrebno staviti dušu u tako beznačajno, egoistično tijelo?

Kabalisti koji su dosegli Višu Vladavinu odgovaraju na slijedeći način: onaj koji nezasluženo primi zadovoljstvo osjeća sram, što zadovoljstvo pretvara u patnju. Da bi se to izbjeglo, stvoren je naš svijet kako bi se stvorenjima omogućila upotreba njihovih snaga i da bi mogli primiti zadovoljstvo bez srama.

Napor u usporedbi s užitkom

 Kako čovjekove napore tijekom njegovog kratkog života možemo uspoređivati sa vječnim užitkom? Ovakva usporedba pokazuje da se napori ne mogu zamijeniti za zadovoljstvo, što znači da sram ostaje, a svrha – vječni užitak –ne može se doseći.

To nalikuje čovjeku koji kaže drugome: ˝Radi za mene jedan dan, a ja ću ti zauzvrat ispunjavati sve tvoje potrebe do kraja života˝. Zvuči više kao dar nego li rad, jer je rad u ovome prolaznom svijetu neusporedivo beznačajan naspram nagrade i užitka vječnog svijeta.

Jedna misao stvorila je čitavu kreaciju

 Jedna misao, ili radije, jedna akcija Više Sile, stvorila je čitavi univerzum u svom konačnom obliku. Ova misao je uzrok, akcija i izvođač akcije, očekivana nagrada i esencija svih napora. Sve u svemu, to uključuje sve što se može zamisliti u srcu i stapa se u Višoj Vladajućoj Sili. Zato, čovjek bi trebao vjerovati da univerzum postoji u svojoj jedinstvenoj i savršenoj formi jer ga je Viša Altruistična Sila stvorila takvoga. Čovjek samo treba ispraviti svoju percepciju svog idealnog stanja, kojeg on vidi kao nesavršenog zbog razlike između njegovog egoizma i altruizma Više Sile.

Kako je savršeni Stvoritelj mogao učiniti tako nesavršene akcije?

 Svo obilje i užitak, kao i sve mane i pogreške, proizlaze iz jedinstvene, savršene, altruistične Više Sile. Ipak, kako može biti toliko suprotnih svojstava?

Razumijeti Misao stvaranja

 Nema sumnje da je kraj akcije usađen u početnoj misli. Kraj akcije je cilj ˝zadovoljiti stvorenja˝, zbog čega su i stvorena. Viša misao stvaranja trenutna je i konačna. Za razliku od čovjeka, Viša Sila ne zahtjeva ni vrijeme ni instrumente za izvođenje akcije.

Iz toga slijedi da se misao ˝stvoriti stvorenja i zadovoljiti ih˝ pojavljuje trenutno, a Svjetlo se širi u svim oblicima i mjerama užitka koje je Viša Sila zamislila. Sve je sadržano u jednoj misli. Kabalisti to nazivaju ˝misao stvaranja˝ ili ˝Beskonačno Svjetlo˝, jer ne možemo spoznati, niti dati naziv esenciji Više Sile.

Želja za davanjem stvara želju za primanjem

 Želja za davanjem koja pripada Višoj Sili stvara želju za primanjem koja pripada stvorenjima. To je posuda u koju stvorenje prima zadovoljstvo.

Na početku stvaranja, Beskonačna Svjetlost ispunjavala je čitavu stvarnost, drugim  riječima, zbog želje za davanjem, Svjetlo se raširilo iz Više Sile, a želja za primanjem ovog Svjetla/zadovoljstva je početno bila sadržana u tom Svijetlu. Ova želja određuje u kojoj mjeri će se Svjetlo širiti, tj. količina Svjetlosti odgovara količini želje da se uživa u njoj.

Želja za primanjem, koja proizlazi iz Svjetla naziva se ˝mjesto˝. Slično kažemo da čovjek u svom trbuhu ima mjesta za 1kg kruha. Jasno je da pri tom ne mislimo na veličinu trbuha neke osobe, nego na njenu želju za hranom, a ˝mjesto˝ gdje se prima kruh ovisi o tome koliko je osoba gladna. Ista je stvar i u duhovnosti. Želja za primanjem zadovoljstva je mjesto gdje zadovoljstvo ulazi, a zadovoljstvo se mjeri prema intenzitetu želje.

Želja stvara stanje

 Želja za primanjem zadovostva osnovana u misli stvaranja dobiva zadovoljstvo iz Više Sile formirajući tako stanje Beskonačnosti. To nam omogućuje shvatiti kako Beskonačna Svjetlost dolazi iz esencije Više Sile koja nema ime. Definicija ˝Beskonačna Svjetlost˝ (Ohr Ein Sof)  pojavila se zbog toga što je želja za primanjem sadržana u njoj. Ovaj novi oblik ili svojstvo stvara mjeru tog Svjetla i nema nikakve veze sa esencijom Više Sile.

Ne postoji razlika između želje i ispunjenja u Beskonačnosti

 Iako Svjetlost napušta Višu Silu nakon što se odjenula u želju za primanjem, ovaj novi se oblik još uvijek ne definira kao promjena Svjetlosti Više Sile, jer i želja (Malchut Beskonačnosti) i ispunjenje (Svjetlost Beskonačnosti) proizlaze iz Više Sile, iz misli stvaranja i u želji nema različitosti svojstava. Svjetlost i mjesto su jedno.

Ograničenje želje čini nestanak zadovoljstva

 Bit ograničenja želja leži u činjenici da želja za primanjem zadovoljstva, koja se nalazi u Beskonačnom Svjetlu (Malchut Svijeta Beskonačnosti) i uključuje čitavu stvarnost, uspoređuje vlastito svojstvo sa svojstvom Više Sile. Kao rezultat toga, smanjuje se želja za primanjem s namjerom da se ispravi, na način da stvori sve svjetove sve do našeg i tako postane slična Višoj Sili. Međutim, zbog pritiska želje za primanjem, Svjetlost koja ju je ispunjavala nestaje jer se želja nalazi na mjestu gdje Svjetlost ulazi. Zato ograničenje želje znači da Malchut Svijeta Beskonačnosti smanjuje svoju želju za primanjem i izbacuje Svjetlost, jer ona tu ne može biti bez Kli.

Odvajanje duše

 Pojasnit ćemo pojam odvajanja duše za koju je rečeno da je ˝dio Više Sile˝. Imali smo pitanje kako se forma (svojstvo) duše mijenja tako da postaje odvojena od Više Sile?

Iz gore navedenog možemo vidjeti da se u duši dešavaju značajne promjene svojstava, jer iako Viša Sila uključuje sva svojstva, jasno je da se svojstvo želje za primanjem ne nalazi u njoj. Svrha stvaranja duša je želja Više Sile da ih ispuni zadovoljstvom, što želju za primanjem čini njihovom esencijom. Promjena svojstava duša uzrokuje njihovo odvajanje od Više Sile.

Na isti način kao što se materijalni objekti međusobno odmiču uz pomoć sile, tako se i duhovni objekti razdvajaju kao rezultat njihovih svojstava. Što je veća promjena, veća je i udaljenost među njima. Ako se njihova svojstva promjene do te mjere da postanu suprotna, tada oni više ne mogu primati jedan od drugoga.

Dva odvojena sustava pozitivnih i negativnih sila

 Nakon što se želja za primanjem ograniči i postigne zaslon, ona prestaje biti Kli primanja i napušta sustav pozitivnih sila. Odbijena Svjetlost je sada u tom svojstvu, dok Kli želje za primanjem prelazi u sustav negativnih sila.

Sada se taj Kli, želja za primanjem, poništava, odvaja i izbacuje iz sustava pozitivnih sila, a odbijena Svjetlost postaje Kli primanja umjesto njega. To je razlika između pozitivnih Svjetova ABYA ( Atzilut, Beria, Yetzira, Assiya), sustava pozitivnih sila i negativnih Svjetova ABYA, sustava negativnih sila. Kli primanja u pozitivnim ABYA je odbijajuća Svjetlost koja je ispravljena i poklapa se sa Višom Silom. U isto vrijeme negativni ABYA koristi želju za primanjem kao svoj Kli primanja. Taj Kli je suprotan od Svijeta Beskonačnosti, izvršeno je ograničenje i zbog toga se odvaja od Svjetlosti.

Čovjek pod utjecajem negativnih sila

 Čovjek prima osnovne stvari za opstanak od sustava negativnih sila, stoga se on služi željom za primanjem na način na koji to čine te sile.

Korijen sveg zla početno je usađen u misli stvaranja, a to je davanje užitka stvorenim bićima. Kao rezultat razvoja pet svjetova Adam Kadmon i otkrivenja negativnih sila u svjetovima ABYA, nastaje negativno (egoistično) materijalno tijelo. Sustav negativnih sila sadržan je u njemu.

Negativni karakter želje za primanjem suprotan je Višoj Sili, koja je samo želja za davanjem i zadovoljavanjem. Egoistične se želje smatraju mrtvima jer su njihova svojstva suprotna Višoj Sili, u potpunosti odvojena od nje i lišena Svjetla Života.

Zato je tijelo, koje je u egoističnom susutavu i postoji samo u želji za primanjem, odvojeno od Svjetlosti i njegova je želja uvijek spremna proždrijeti čitavi svijet. Čak i kad se čini da ljudi daju, njihove su namjere egoistične, njihova je svrha korist.

Samo uz pomoć kabale, s namjerom da se postignu svojstva istinskog davanja i izjednačavanja forme s Višom Silom, student/ica može ispraviti namjeru ˝za sebe˝ u ˝za Višu Silu˝. To se zove ˝pročiščavanje tijela˝, koje mijenja čovjekove posude u posude za davanje. Kao rezultat takvih promjena, svojstva čovjeka postaju slična onima Više Sile i on se povezuje s njima.

Sve stvoreno potječe iz Svijeta Beskonačnosti

 Čitava kreacija koja potječe iz Više Sile stvorena je ni iz čega, tj. nije imala svoj korijen prije nego se pojavila. Ova se novina strogo odnosi na želju za primanjem u svakom stvorenom biću. Ništa drugo nije stvoreno jer Svjetlost zrači iz Više Sile i ne sadrži ništa novo. Stvoreno potječe iz Svijeta Beskonačnosti i silazi iz postojeće stvarnosti. Samo se želja za promenom pojavljuje ni iz čega. Sve novo što se pojavljuje u svijetu rezultat je promjene u želji.

Želja za primanjem jedina je kreacija

 Ipak, u stvorenim bićima potrebno je generirati novo, promijenjeno svojstvo u obliku želje za primanjem. Jer kako bi se inače odmakli od Više Sile i postali samostalni?

Želja za primanjem zadovoljstva je glavna kvaliteta čitave kreacije, svrha misli stvaranja. Ispostavlja se kao mjera užitka, stoga se naziva ˝mjestom˝. Ova se želja spušta do svojstva smrti, odvajajući posude za primanje od Više Sile.

Grana teži svom korijenu

 Zbog toga što se priroda grane podudara sa svojim korijenom, sva svojstva sadržana u korijenu percipirat će se u grani kao dobro. Grana će ih htjeti i težit će njima. Nasuprot tomu, grana će uvijek izbjegavati svojstva kojih nema u korijenu. Gadit će joj se i micat će se od njih. Ovaj zakon se odnosi na svaki korijen i njegovu granu.

S obzirom da je Viša Sila korijen svih stvorenja, mi ćemo prirodno voljeti sve što ona uključuje i sve što od nje direktno silazi k nama. Svojstva koja su odsutna bit će suprotna našoj prirodi i vidjet ćemo ih kao patnju.

Izvor svih zadovoljstava i patnji u svijetu

 Volimo mir, a mrzimo pokret taoliko jako da su svi naši pokreti usmjereni ka postizanju mira i opuštenosti. To je zbog toga jer je naš korijen nepokretan, a pokret je suprotan našoj prirodi. Cijenimo mudrost, snagu, bogatstvo, dobre kvalitete jer je to sadržano u Višoj Sili. S druge strane mrzimo neznanje, slabost, siromaštvo i ponižavanje jer to nije u našem korijenu. Zato sve što potječe iz korijena, bivajući grane što se spuštaju iz Svijeta Beskonačnosti, mi vidimo kao ugodno, a sve čega nema vidimo kao patnju.

Indirektni utjecaj Više Sile

 Ako je Viša Sila i njena kreacija sve što postoji, tada sve što kreacija primi potječe ili od Više Sile ili od same kreacije. Iz toga slijedi da su sva neugodna iskustva prouzročena svojstvima kreacije i ne dolaze direktno od Više Sile. To je poput bogataša koji pozove prosjaka u svoj dom i nudi ga hranom i pićem. Daje mu i skupocjeni nakit. Prosjak istovremeno osjeća zadovoljstvo i sram. Oba osjećaja su potaknuta stavom bogataša prema prosjaku; međutim dobar utjecaj dolazi direktno od domaćina, dok nespretnost nezasluženog primanja potječe iz gostove esencije kao rezultat indirektne akcije domaćina.

Kompenzacija srama

 Iz gore navedenoga slijedi da ćemo svojstvo primanja koje je u nama usađeno od strane Više Sile uvijek osjećati kao nepodnošljivo. Želja za primanjem, novo svojstvo stvoreno u primatelju, sama po sebi nije zlo. Osim toga, ona sačinjava esenciju stvorenoga. Međutim, osoba koja otkrije ovo svojstvo u sebi, osjeća kako je ono nepodnošljivo, jer nije sadrženo u korijenu.

Ovaj svijet je stvoren kako bi čovjek osjetio sram pred Davateljem kao rezultat nezasluženog primanja i razlike u njihovim svojstvima. Kako bi se ispravila ova situacija, duša se spušta u ovaj svijet, inkarnira se u tijelo i kroz učenje kabale s namjerom da se postane sličan Višoj Sili, pretvara želju za primanjem u želju za davanjem. Duša prestaje težiti za zadovoljstvima; sada prima užitak kako bi ga mogla dati Višoj Sili, jer Viša Sila želi da duša uživa u Svjetlu. Kao rezultat čiščenja svoje egoistične želje za primanjem, duša ne osjeća sram i postupno otkriva kako je stvoreno biće potpuno savršeno.

Zbog toga što je želja za primanjem svojstvena našem korijenu, mi osjećamo sram i ne možemo ga tolerirati. Da bi ispravili ovaj osjećaj, Viša nam Sila omogućuje da svoju egoističnu želju pretvorimo u želju za davanjem. Ovaj zastrašujuć trud moguć je samo u ovom svijetu.

Dvostruki dobitak ili dvostruki gubitak

 Naš je svijet potpuno lišen Višeg užitka i potreban je napor da bi se postigao. To se osjeća kao patnja jer indirektno dolazi od Više Sile. Međutim, nemoguće je biti bez ikakvog užitka, jer je i to u suprotnosti sa našim korijenom, koji je ispunjen užitkom. Zato čovjek izabire patnju i težak rad kako bi dosegao ispunjenje. Ali zbog njegovog egoističnog primanja, nikad nije zadovoljan. Osim toga, on dvostruko pati, radi sve teže i teže, a ostaje prazan i frustriran.

U isto vrijeme, oni koji mijenjaju svoju ˝želju za primanjem˝ u ˝želju za davanjem˝ (tj. primiti s namjerom davanja), dobivaju dvostruko. Oni se povezuju s Višom Silom i postižu mir, jer u ovom slučaju bez napora primaju zadovoljstvo odozgora.

Misao stvaranja obvezuje sve djelove kreacije da postignu konačan ispravak

 Jedinstvo Više Sile manifestira se u našoj spoznaji jedne svrhe iza svih svojstava i oblika u svemiru u sveobuhvatnoj misli stvaranja da ˝daje užitak stvorenjima˝. Ova misao obuhvaća čitavu stvarnost sve do njena potpunoga ispravljanja, jer je to svrha stvaranja i u isto vrijeme njena radna sila. Misao Više Sile je zakon za stvorenja.

S obzirom da je želja Više Sile da nas zadovolji, stvorila nas je kao primatelje njenog užitka. Nakon što je ovaj zakon postao dio naše prirode, izgubili smo kontakt sa Stvoriteljem i preuzeli stanje kreacije.

Odmičući se od Više Sile, čovjek može privući Više Svjetlo uz pomoć kabale. Ono će ispraviti njegovu namjeru i posljedično tomu promijeniti želju za primanjem u želju za davanjem. To je naša nagrada, jer sve dok želja za primanjem ostane neispravljena namjerom ˝za davanje˝, čovjek ne može primiti zadovoljstvo bez patnje ˝srama˝.

Međutim, ispravaljajući želju za primanje, čovjek postiže izjednačenost forme sa Višom Silom i može primiti beskonačan užitak.

Evidentno je da takva duhovna svojstva kao što su akcija, ispravak, rad, nagrada i mnoga druga, potječu iz sveobuhvatne misli Više Sile da ˝zadovolji stvorenja˝.

Duhovni pokret

 Duhovni pokret razlikuje se od onoga što mi osjećamo uz pomoć naših osjetila. Svaka promjena svojstava se zove pokret, jer je novo svojstvo odvojeno i odmiče se od duhovnog objekta. Ono stječe ime i mjesto. To ga čini sličnim materijalnom objektu čiji se dio pomiče na drugo mjesto. Duhovni pokret označen je pojavom novih svojstava.

Duhovno vrijeme, prošlost i budućnost

 Bit vremena leži u senzaciji pokreta. Ljudski um zamišlja i daje oblik određenom broju pokreta koji se vide kao slijed, te se stvara koncept ˝vremena˝. Međutim, da su čovjek i njegova okolina nepokretni, pojam vremena prestao bi postojati.

Isto se odnosi na duhovno. Slijed promijenjenih svojstava definiranih kao duhovni pokreti, gdje jedan proizlazi iz drugoga u obliku uzroka i posljedice, zove se ˝vrijeme˝. Pojmovi ˝prije˝ i ˝poslije˝ odnose se na uzrok i posljedicu.

Materijal stvaranja

 Materijal stvaranja je želja za primanjem zadovoljstva i odnosi se na posudu. Sve što postoji u čitavoj kreaciji, a nije želja za primanjem, odnosi se na Višu Silu i zove se Svjetlost.

Želja za primanjem je osnovna forma svake esencije

 Obzirom da ne možemo shvatiti esenciju, osnovnu formu definiramo kao materijal. Premda je ˝želja za primanjem˝ definirana kao forma i manifestacija esencije, kako ju onda možemo vidjeti kao materijal esencije?

Ista je stvar i s materijalnim objektima, gdje se osnovna forma esencije zove ˝osnovni materijal˝ esencije. Kako ne možemo spoznati niti shvatiti materijal, naši osjetilni organi su nesposobni za to. Naš vid, sluh, njuh, okus i opip šalju našem mozgu samo one signale koji odražavaju neke od svojstava esencije, što pretpostavlja određenu formu samo kroz kontakt s našim osjetilima.

Uzmimo za primjer atome koji sačinjavaju osnovni temelj neke esencije, izdvojeni kao rezultat kemijskog procesa, iako su ništa drugo nego svojstva koja naša osjetila percipiraju na taj način. S druge strane, oni se razabiru prema manifestaciji ˝želje za primanjem i biti primljen˝. U njima nalazimo da, u skladu s ovim akcijama, atomi mogu biti istaknuti u  različitim kombinacijama do točke osnovnog materijala esencije. Čak i tada, oni sačinjavaju sile esencije, a ne materijal.

Zato vidimo da je nemoguće shvatiti osnovni materijal drugačije od pretpostavke da je osnovna forma osnovni materijal koji sadrži sve ostale forme koje proizlaze iz njega. Posebno se to odnosi na Više Svjetove, jer sve što percipiramo u našim osjetilima, tamo ne postoji.

Onaj koji ispuni barem jedan zakon višeg svijeta, osvaja sebi i svijetu vrlinu dobrote.

Ispravljanje stvorenog je u namjeri

Ispravljanje izvorne ljudske prirode, egoističnih želja, treba izvesti samo zbog približavanja višoj sili, nalikovanjem osobinama više sile i stjecanjem kvalitete bezuvjetnog davanja. Na isti način viša sila djeluje prema nama; zbog davanja, kako bi ispunila našu želju za primanjem.

Tu ljudsku želju za stjecanjem užitka stvorio je izvor, vrhunska sila, i ni na koji joj način nije suprotstavljena. Suprotna je NAMJERA za primanjem užitka “u vlastitu korist”. Zapravo, egoizam je želja za užitkom u vlastitu korist, a ne sam užitak. Želja za primanjem ili, kako kabalisti kažu, za bivanjem potpunim, je nepromjenjiva; to je upravo ona jedna i jedina stvar koja je bila stvorena. Ništa drugo ne postoji u stvaranju osim želje za primanjem, i sam Stvoritelj. Ipak, prema Njegovoj volji, stvoreno mora otkriti poseban užitak u Njegovoj svjetlosti, i u bivanju bliskim Njemu.

Jedina promjena koju smo sposobni načiniti za stvoreno je u načinu na koji koristimo našu jedinstvenu, izvornu, prirodnu kvalitetu, tj. želju za primanjem – ‘u vlastitu korist’ ili ‘u korist Stvoritelja’.

Primanje užitka “u vlastitu korist” ograničeno je granicama našega svijeta.

U konačnici, to ne može biti ispunjeno jer, prigodom ispunjavanja želje, sam je užitak poništava, i posljedično sam nestaje. Uživanje i zadovoljstvo ne ostaju u našim osjećanjima.

Ova mikro-želja postoji samo da bi osobi omogućila život, sve dok se ne počne držati istinske namjere i dok ne bude u mogućnosti ispuniti se neograničenim i beskonačnim užitkom. Ova mikro-želja može primiti samo ‘malu iskru’ užitka, ‘ner dakik’, i svako beskonačno i vječno ispunjenje može biti postignuto preko namjere “za Stvoritelja”.

Iz ovoga vidimo da želju za primanjem Stvoritelj nije namijenio korištenju na izravan način, “u korist vlastitog zadovoljstva”, nego naprotiv, “u korist Njega”. U tom slučaju, postajemo slični Njemu. Mijenjajući egoističnu namjeru “uzimanja užitka za sebe” u altruističnu, “uzimanje užitka u korist Stvoritelja”, osoba postaje posve identična s Bićem Iza, jer je namjera ta koja određuje akciju.

Ipak, nemoguće je provesti trenutan prijelaz iz egoistične namjere “za sebe” u altruističnu “za Vrhunsku Silu”. Takva promjena u čovjekovim mislima, navikama i životnom stilu traži postupnu transformaciju. Pojedinčev izbor da prima užitak rezultat je utjecaja društva, javnog mišljenja i običaja, i zbog toga se može promijeniti samo promjenom okoline. Stoga, samo ukoliko da prioritet davanju umjesto primanju, osoba može načiniti prijelaz iz namjere “u vlastitu korist” u namjeru “u korist drugih”.

Koja je to brza i jasna metoda koja osobi omogućava stjecanje ovog svojstva Svemogućeg? Jedini način da se stekne sposobnost “davanja” je razmišljanjem o vlastitim osobnim potrebama samo do mjere primarnih neophodnosti, dok se ostatak posvećuje dobrobiti društva i njegovih građana. Čineći tako, osoba postaje nalik svojstvu Vrhunske Upravljajuće Sile. Takva drastična promjena moguća je samo u posebnom društvu koje za pojedinca stvara pravu okolinu kako bi proveo ovo unapređenje.

Dva principa za stimuliranje društva da ispuni ovaj zakon

• da društvo, ili doista čovječanstvo, ohrabruje pojedinca u slijeđenju zakona;
• da pravilo davanja u korist čovječanstva osobu pripremi za ostvarenje zakona davanja u svrsi približavanja Višoj Sili.

Tek tada ljudsko biće ima energije ispuniti djelo davanja. Društvo, hvaleći njegova djela, omogućuje mu altruističnu sposobnost davanja, ispočetka zbog nagrade, poput časti i divljenja od strane društva. Svejedno, navika davanja polako počinje postajati drugom prirodom, i osoba je počinje željeti iz navike.

Kao dodatak, djela davanja će probuditi spuštanje Višeg Ispravljajućeg Svjetla, koje pojedinca mijenja prema liku Stvoritelja, slijedivši mehanizam od “za vlastitu korist” do “u korist Stvoritelja”.

Ova priprema jedna je od komponenata konačnog cilja jer, navikavajući se na rad za druge i njihovo dobro, on postupno postaje revnostan u ispunjenju Stvoriteljevih zakona, slijedivši namjeru “u korist Stvoritelja” a ne “u vlastitu korist”. Stoga, naša je namjera usklađena s planom stvaranja.

Dio metode odgovoran za odnos pojedinca s njegovim prijateljem

Metoda približavanja Višoj Sili ima dva dijela:

• Stav čovjeka prema Stvoritelju.
• Stav čovjeka prema njegovom prijatelju.

Najdjelotvornije i najkorisnije je prvo se usredotočiti na odnos između prijatelja, jer na taj način čovjek stječe ispravne navike, koje će kasnije primijeniti u svom pristupu prema Stvoritelju.

Misao, dijalog, djelo

Bilo koji trud na ispravljanju uključuje misao, dijalog i djelo.

• Djelu prethodi namjera, a namjera se otkriva kroz djelo. Postoje dvije vrste namjere, “za sebe” ili “za Stvoritelja”. Akcija s namjerom koja “nije u korist Stvoritelja”, ne doseže Stvoritelja. On se osobi otkriva samo pod jednim uvjetom: da osoba posjeduje konstantnu istinitu namjeru davanja, tj. do mjere sličnosti među njima. Nema dvojbe da Stvoritelj uvijek i potpuno razumije osobu, no Njegovo razumijevanje je jednostrano. Osoba počinje percipirati Stvoritelja, ili drugim riječima, Stvoritelj otkriva Sebe osobi; ipak, samo do mjere sličnosti među njima. Najučinkovitiji način da se postane sličnim Stvoritelju jest predanošću u preuzimanju dužnosti službovanja drugima, imajući kao konačan cilj – ponovno se ujediniti sa Stvoriteljem. Djela koja se tiču odnosa među ljudima diktirana su ljudskom savješću, koja osobu obvezuje da djeluje na određen način. Ipak, djelovanje iz ovog razloga ne donosi ikakav ispravak. Djela savjesti osobu ne dovode bliže Stvoritelju. Zbog toga, osoba uvijek mora na umu imati da sve što radi ima jednu svrhu: zadovoljiti Stvoritelja kako bi bili jednaki Njemu, što je jednako nesebičnom davanju. Takvo razumijevanje, u kombinaciji s dobrim djelima, dovest će osobu bliže Stvoritelju, pod uvjetom da su njezina svojstva slična njezinom duhovnom kalupu (ljudsko je biće kao utisak Stvoritelja). Tada će osoba postati spremnom primiti Višu Svjetlost i veće obilje.
• Misao u ovoj zapovijedi važnija je nego u odnosu osobe sa Stvoriteljem.
• Dijalog znači zahtjev prema Višoj Sili za ispravljanjem, i za promjenu namjere iz “u korist samoga sebe” u “u korist drugih” tijekom bilo kojeg djela, no posebice tijekom proučavanja kabale.

Dvije vrste pružanja zadovoljstva Stvoritelju

• Svjesno – zato što se čovječanstvo ne smije nadati da će jednoga dana biti moguće odjednom postići sličnost sa Stvoriteljem – bez prethodno primjenjenih napora dok je Stvoritelj još uvijek skriven, i bez kolektivnog rada u grupi kako bi se primila namjera “za Stvoritelja”. Prije, sada i u buduće, tko god htio primiti vezu sa Stvoriteljem, morat će svoje napore započeti iz inicijalne egoistične namjere, a zatim, tek nakon ispunjenja svih zapovijedi postat će sličan Stvoritelju u svojoj namjeri. Pristup ovom uvjetu nije ograničen vremenom, no ovisi prije svega na spremnosti pojedinca i njegovoj moći nad svojim srcem. Štoviše, kako su ljudi pali i padat će, čineći to “za sebe”, umrijet će prije postizanja mudrosti. Ipak, istodobno je njihova nagrada velika, i ljudski um ne može odrediti vrijednost važnosti užitka koji je dan Stvoritelju.
• Podsvijesno – čak i početnik koji ispuni bilo koje djelo s bilo kakvom namjerom, iako još nije spreman činiti drukčije, on također pruža zadovoljstvo Stvoritelju.

Dužnost izvršavanja 613 zapovijedi

Čovjekova duša sastoji se od 613 zasebnih želja, i ispravak istih iz namjere “za samoga sebe” u namjeru “za Stvoritelja” dopušta osobi osjećati ujedinjenost sa Stvoriteljem kroz svaku ispravljenu želju. Razumijevanje svake osobne manifestacije Stvoritelja u samome sebi doživljava se kao otkrivenje Stvoritelja, i nazvano je jednim od Njegovih imena. Drugim riječima, imena Stvoritelja odražavaju privatno razumijevanje raznih mjera Stvoriteljevog univerzalnog preobilja. Svaka osoba mora proći kroz sve ove mjere i mora percipirati potpuno opće otkrivenje (ime) Stvoritelja.

Istinska mudrost

Kabalisti su u prošlosti predstavili metodu individualnog razumijevanja. Ovdje nudimo općeniti način, zato što je dosljedan i zato što definira duhovne supstancije bez da ih stavlja u materijalni pokrov. Ovaj recentni pristup je najkorisniji za razvoj metode razumijevanja. Kao dodatak, ova se znanost naziva istinskom mudrosti.

Uspjeh njezina predstavljanja rast će u sljedećim generacijama, jer će biti pripremljenije razumjeti istinsku mudrost. Uspjeh njezina razumijevanja ovisi o veličini duhovnog lidera te generacije, ili o generaciji samoj, ili o oba čimbenika.

Istinsko mjerilo vrijednosti znanosti

Vrijednost svake znanosti u svijetu određena je vrijednošću njezine svrhe. Ne postoji nešto poput besmislene znanosti. Vrijednost znanosti uvjetovana je njezinim značajem, njezinom korisnosti i prednostima koje pruža.

Iz toga slijedi, ako se vrijednost znanosti određuje prema materijalnoj korsti koju ona donosi, nestanak će takve koristi u budućnosti svakako umanjiti vrijednost te znanosti. Premda znanost sama po sebi posjeduje zamjetnu prednost u odnosu na svrhu, kako svrha ima veću važnost (temelj), znanost se procjenjuje sukladno vlastitoj svrsi. Ako je svrha prolazna, tada će i znanost nestati s njom.

Vrijednost Kabale

Na temelju prethodno rečenog, razmotrimo važnost znanosti Kabale:

• Kabala se bavi postizanjem vladavine Više sile nad stvorenim bićima i proučavanjem uspostavljanja kontakta pojedinca s tom silom. Znanost se, prema tome, oslanja na Višu silu, čiju važnost ne možemo podcijeniti. Stoga, Kabala je također od neprocjenjive vrijednosti za čovječanstvo;
• Kako je predmet Kabale vječno postojanje, ova je mudrost također vječna; i,
• Osoba koja proučava Kabalu zavređuje pohvalu, zato što je svrha Kabale biti u kontaktu s Višom silom (najbolji od svih ciljeva koje možemo zamisliti).

Razlog malenog broja kabalista

Glavni razvoj tako malenog broja kabalista leži u činjenici da svaki početnik želi u potpunosti ovladati ovom mudrosti i otkriti Božansku Providnost što je prije moguće. Ovo uistinu zahtjeva znanje, no takvo je znanje nemoguće steći kroz uobičajeno proučavanje materijala, praksu prihvaćenu u drugim znanostima. Početnik, prije svega, treba naučiti altruistični jezik, jer je znanost Kabale pisana njime.

Postignuće dolazi kao posljedica truda

Neophodan uvjet u svim znanostima glasi: Kako bi postali znanstvenici u bilo kojem području, trebamo načiniti ozbiljan napor u ovladavanju tom znanošću. Postignuće dolazi kao rezultat teškog rada.

Znanstveni jezik

Svaka znanost koristi svoj vlastiti jezik. Oni koji su prvi započeli s istraživanjem, odredili su predmet znanosti i objasnili njegovu bit tim jezikom. Prema tome, jezik služi kao sredstvo posredovanja između biti znanosti i učenika. Jezik znanosti sadrži izrazite mogućnosti: Može pružiti vrlo kratke (lakonske) opise i vrlo duboka objašnjenja.

Predstavnici znanosti

Znanstvenik koji provodi znanstveno istraživanje ne mari za materijalnu dobrobit. On svoje dragocjeno vrijeme troši za otkrivanje i osmišljavanje, a ne u potrazi za životnim užicima. On ih odlučuje zanemariti u zamjenu za znanje.

Najveći zemaljski užitak kojeg netko može zamisliti je društveno priznanje. Vrijedi se odreći svih ostalih užitaka i učiniti sve napore kako bi se dostigao ovaj užitak. Pozornost najboljih predstavnika svake generacije prikovana je na taj užitak. Ništa nas neće zaustaviti u postizanju tog užitka.

Predstavnici znanosti Kabale

Sve dok društveno priznanje ima ikakvu vrijednost za pojedinca, on nije spreman učiti mudrost Kabale. Tomu je tako zato što će (poput svih ostalih koji tragaju za materijalnom koristi) tratiti vrijeme pokušavajući zadobiti takvo priznanje, pa će njegovo srce biti zatvoreno za postignuće Više sile putem mudrosti Kabale.

Iz prethodno rečenoga, jasno je da se uvjeti koji vrijede u svakoj znanosti kogu primijeniti i u Kabali. Međutim, znanost Kabale zahtjeva od učenika ne samo podcjenjivanje materijalnog života, već je uz to kabalist obvezan obezvrijediti društveno priznanje.

Promidžba znanosti

Ispada da predstavnici konvencionalne znanosti teže priznanju. Trude se predstaviti svoju znanost tako da bude prihvaćena od strane većine (mase). Sve se promiče kroz mase, jer one čine srž čovječanstva. (Ovo se ne odnosi na izvanredne i nesebične znanstvenike, iako su čak i oni primorani promicati svoje znanosti kako bi primili priznanje za vlastiti razvoj).

Skrivenost mudrosti Kabale

Kabalisti nikada nisu nastojali oglašavati svoju znanost u društvu, zato što ovoj mudrosti osoba pristupa prema poticaju unutarnjeg poziva. Tek tada postaje spremna zanemariti:

• tjelesne želje;
• materijalnu korist;
• društveno priznanje.

U prošlosti, kabalisti nikada nisu prikazali svoju metodu javnosti, jer su vjerovali da znanost o otkrivenju Više sile može biti dana jedino onima koji ju ispravno razumiju.

U suprotnom, otkrivenje biti Kabale lišilo bi društva mogućnosti za uživanjem u razmnožavanju, bogatstvu, moći i poštovanju koje ono visoko cijeni. Sve dok društvo nastavlja uživati u:

• izopačenosti
• bogatstvu
• moći i poštovanju (društvenom priznanju),

i nije ga se spremno odreći, u zamjenu za uspostavljanjem kontakta s Višom silom, treba mu to omogućiti, jer kroz potragu za užicima ljudi rastu i razvijaju se, sve dok ne počnu težiti za duhovnim.

Stoga danas, kada društvo postaje razočarano prethodno navedenim užicima, i u svojoj unutrašnjosti postaje spremno stupiti u kontakt s Višom silom, mudrost Kabale razotkriva javnosti svoju bit i svrhu.

Autor: Rav Michael Laitman, prema članku Baal HaSulama

Mnogi ljudi nisu posve sigurni može li se Kabalu smatrati znanošću. Čak i ako se smatra znanošću, je li ona prirodna znanost, poput fizike, kemije ili biologije, ili je sličnija polu-znanostima poput filozofije i psihologije? Ili je, pak, posebna znanost koja se ne može svrstati u tradicionalne klasifikacije, i koja zahtjeva od istraživača ne samo znanje, već i posebno svojstvo koje nije stečeno rođenjem?
Znanošću smatramo istraživanje okolne stvarnosti koje se može zabilježiti (izmjeriti), ponavljati i reproducirati. Kao kada istražujemo svijet s naših pet osjetila i uz pomoć uređaja koji proširuju raspon osjetljivosti, tako i stjecanjem dodatnog, šestog čula (zaslon, duša), analiziramo, bilježimo i oblikujemo opažanja u jedinstveni sustav. Ta su opažanja, kao što je slučaj i s opažanjima u prirodnim znanostima, stoljećima provodile i potvrđivale stotine istraživača-kabalista. Razlika između istraživača-kabalista i istraživača koji nisu kabalisti leži u činjenici da kabalisti istražuju stvarnost kroz dodatno osjetilo, koje može steći svatko tko to želi.
S druge strane, znanstvenici su nedavno otkrili da je slika svijeta potpuno subjektivna, te da je u potpunosti određuje promatrač. Prema čuvenom postulatu Nielsa Bohra, istraživač ne opaža okolni svijet, već samo vlastite reakcije na njega. Ako je tomu tako, sve se prirodne znanosti mogu definirati kao znanje koje osoba stječe u svojih pet urođenih čula, dok je Kabala natprirodna znanost, jer ju je moguće shvatiti tek nakon stjecanja dodatnog čula.
Nekako je neuobičajeno iznenada saznati o potencijalnoj mogućnosti stjecanja dodatnog osjetila za primanje dodatnih informacija o svijetu, kojeg smo navikli opažati u pet čula. No, čim osoba postane spremna prihvatiti tu pretpostavku, sve ostalo izgleda prilično prirodno, pa će (tada) istraživanje svijeta unutar dodatnog osjetila svakako biti nazvano znanošću.
Postignuća kabalista stvarna su i ponovljiva i s njegove strane i od strane drugih. Činjenica je da zapravo sve kabalističke knjige predstavljaju sredstva za ugađanje percepcije, i opisivanje opaženih informacija. Ovo je slično opisima istraživanja koja provode fizičari ili kemičari. Svatko može ponoviti isti eksperiment i dobiti slične rezultate.
Iz ovoga možemo zaključiti da je Kabala mnogo stvarnija znanost od ostalih znanosti, jer unaprijed uzima u obzir činjenicu da postignuće osobe potpuno ovisi o njezinim čulima.
Ovladavanje osjetilom koje opaža okolnu stvarnost u skladu s njezinim svojstvima jest nešto potpuno novo za osobu. To je uzdiže na viši stupanj postignuća i pretvara u istraživača, jer mijenjajući vlastita svojstva, osoba počinje opažati potpuno nove slike. Sve su one vrlo stvarne i samo postupno prilagođavanje ovog osjetila otkriva razlike među njima.
Zbog nerazumjevanja onoga što kabalisti osjećaju i postižu, ljudi im pogrešno pripisuju:

• različita čuda, čarobnjaštvo, manipuliranje natprirodnim silama;
• korištenje crvenih vrpci, egzorcizma, „svete vode“ te drugih vrsta čarolija.
• Iz gore navedenoga možemo jasno uvidjeti pogrešku u dovođenju Kabale (znanosti o okolnoj stvarnosti) u vezu s religijom, misticizmom ili bilo kojim drugim područjem ljudske djelatnosti.

Autor: Rav Michael Laitman

Otkrivanje ovoga svijeta i njegova poretka zadivljujuća je znanost. Otkrivenje svjetlosti Stvoritelja u svijetu kao stvarnosti razina i načina utjecaja također je zadivljujuća znanost. Primjerice fizika, koja predstavlja određenu vrstu znanja koje je od važnosti za određeni svijet, jedinstvena je u svojem polju i ne postoji niti jedna druga znanost koja je sadržana u njoj.

Mudrost Kabale temelji se na sveopćem znanju svih razina (nepokretne, vegetativne, animalne (pokretne), i ljudske) i svih njihovih pojedinačnih manifestacija koje su sadržane u planu Više upravljačke sile, odnosno svega što je u skladu s njegovom svrhom. Prema tome, sve su znanosti u svijetu sadržane u mudrosti Kabale; ona ih izjednačava i usuglašava sa sobom.

Primjerice, fizika, astronomija, i glazba posve precizno odgovaraju poretku svjetova i Sefirot. To jest, sve su znanosti uređene sukladno njihovim pojedinačnim poveznicama u Kabali, prema kojima joj nalikuju. Ovo upućuje na činjenicu da Kabala ovisi o svim znanostima, dok sve one, zauzvrat, ovise o njoj. Stoga, napredak znanosti ovisi o njihovoj povezanosti s Kabalom, u kojoj su, izvorno, sve one sadržane.

Nužnost učenja Kabale

Budući da Kabala govori o otkrivenju Višeg svijeta, ne treba posebno isticati da ne postoji niti jedna druga znanost koja ima veću važnost za naše postojanje. Cjelokupno se čovječanstvo postupno razvija i počinje shvaćati da, bez poznavanja sveobuhvatne upravljačke sile, neće moći preživjeti.

Znanstvenici-kabalisti namjeravali su stvoriti sustav postignuća koji će biti prikladan našem vremenu, kada će čovječanstvo napokon shvatiti nužnost otkrivenja Božanske Providnosti. Prema tome, brojnim su stoljećima do današnjih dana kabalisti u tajnosti razvijali ovu mudrost. Međutim, Kabala je trebala biti skrivena samo tijekom određenog vremena. Kao što „Knjiga Zohar“ kaže, „Mudrost Kabale bit će otkrivena na kraju danâ“. Svi će postići sve više razine, svrhu svega stvorenoga i njihova ponašanja u ovom svijetu, koje je poput utiska Višeg svijeta.

Otkrivenje Božanske Providnosti ne nastupa trenutno, već predstavlja proces postupnog postignuća koje se zbiva tijekom određenog vremena. Ovaj proces duhovnog postignuća sadrži razine, koje se nižu jedna ponad druge, poput prečaka na ljestvama.

Protivnici Kabale mogu prigovoriti učenju ove mudrosti, ističući da je ona namijenjena samo pojedincima koji su već dostigli određeni stupanj otkrivenja Više upravljačke sile. U tom slučaju, kakva nužnost i obveza učenja ove mudrosti može postojati za većinu ljudi?

Međutim, postoje akcije koje svi u ovome svijetu trebaju provesti kako bi dostigli svrhu vlastitog postojanja. Budući da je otkrivenje Više sile moguće jedino prema stupnju jednakosti s njom, učenje Kabale treba biti popraćeno namjerom postizanja takvog stanja. Ako osoba ima ovakvu namjeru, može otkriti Višu silu mnogo brže.

Ali, kako osoba u početku nema namjeru promijeniti vlastita egoistična svojstva u altruistična, steći čak i najmanju težnju prema toj jednakosti, potrebno joj je društvo koje može poticati takvu želju u njoj.

Prema tome, ovladavanje ovom mudrosti postiže se u dva stadija:

1. Otkrivenje Više sile;
2. Proučavanje i korištenje Više sile.

Osoba prolazi kroz oba stadija učeći mudrost Kabale. Iz toga vidimo razliku između kabale i prirodnih znanosti. Dok prirodne znanosti stječemo s naših pet urođenih čula, proučavanje mudrosti Kabale započinje dok još ne osjećamo predmet našeg proučavanja. U procesu učenja, stječemo novo čulo, koje označava početak drugog stadija našeg postignuća Višeg svijeta i upravljačke sile, odnosno istinsku Kabalu. Prvi stadij tek je priprema, kao što i svaka vještina u ovome svijetu zahtijeva prethodni trening.

Ispravan način učenja Kabale

Donedavna, niti jedan znanstvenik-kabalist nije bio u mogućnosti oblikovati metodu uz pomoć koje bi mase ljudi i svi narodi mogli učiti Kabalu. Jedino je posljednji kabalist dvadesetog stoljeća Y. Ashlag (Baal HaSulam) u svojim djelima mogao otkriti i objasniti svima prikladan put prema svrsi stvaranja. Ovaj se put naziva „Put Kabale“. Otkrivenje ovog puta nije zasluga Baal HaSulama, već posljedica razvoja naše generacije i njezine spremnosti za potpunim ispravljanjem.

Premda se druge znanosti mogu koristiti poradi boljeg objašnjenja kabalističkih predodžbi (jer su iste uključene u ovu mudrost), najprikladniji način poučavanja Kabale je pružanje znanja o Višem svijetu prema korijenju i granama, uzrocima i posljedicama.

Prema tome, Baal HaSulam je prvi kabalist čija metoda omogućava ljudima razumijevanje svih kabalističkih izvora.

Postizanje mudrosti Kabale

Postizanje Kabale moguće je kroz:

• Razumijevanje proučavanog teksta. Ovo je slično istraživaču u našem svijetu, koji treba marljivo raditi kako bi ga razumio, iako ga u potpunosti vidi vlastitim očima.
• Osjećanje teksta. Osim informacija, tekst sadrži posebno svojstvo, koje omogućava postupan ulazak u osjećaj Višeg svijeta svakome tko taj tekst proučava, čak i bez razumijevanja napisanoga.

Osjećaj Višeg svijeta doživljava se kao vječnost, savršenstvo i sveznanje.

Autor: Rav Michael Laitman, prema članku Baal HaSulama

Određenje zadatka

Odgoj je glavni problem čovječanstva. Kada bismo mogli omogućiti ispravan oblik obrazovanja i potkovanost barem jedne generacije, tada bismo bili sigurni da će se svi budući naraštaji odgajati prikladno i živjeti optimalno. Tomu je tako zbog toga što svaki naraštaj koji prima ispravnu metodu odgoja može biti i bit će sposoban prikladno odgojiti idući naraštaj.
S druge strane, neuspjeh podizanja takve generacije čak u jednom jedinom društvu, te uočavanje da je svaka sljedeća generacija inferiorna u odnosu na prethodnu, svjedoči činjenici da čovječanstvo nikada nije imalo ispravnu metodu.

Metoda odgoja

Ispravna metoda odgoja mora se temeljiti na razumijevanju:

• Istinsku prirodu čovječanstva, društva i osobe (izvorno stanje);
• Zajedničkog cilja čovječanstva, društva i svake osobe (konačno stanje);
• Način upravljanja svake osobe, društva i čovječanstva prema tom cilju.

1. Naša je prava priroda djelomično poznata. Životno nam iskustvo omogućuje da zaključimo kako su ljudi egoistični i egocentrični, da sve činimo zbog zadovoljavanja naših vlastitih potreba.

2. Svrha našeg života, ili sudbina je nepoznata. Nedostaje nam znanje o našem konačnom obliku postojanja, svrsi kojoj težimo, kao i optimalnoj društvenoj i svjetskoj organizaciji. Možemo samo pretpostaviti da priroda ima takve informacije o našim budućim stanjima, da sadrži znanje o cilju postojanja svakog pojedinca, društva i čovječanstva u cjelini.

3. Ne mogu se shvatiti načini postizanja tog cilja dok ne saznamo: “Koja je svrha našeg postojanja?” Poznavanje naše istinske izvorne prirode i tog stanja, kojeg prema planu stvaranja mi moramo doseći, omogućit će nam da shvatimo koje nam kvalitete trebaju kako bismo učinili te promjene. To će zauzvrat odrediti oblik odgojnog temelja.

Razlog neuspjeha u odgoju

Iz gore navedenog slijedi da, dok ne shvatimo neophodnost određenja cilja stvaranja, a zatim odredimo načine za postizanje tog cilja, svi će naši napori u stvaranju ispravne metode odgoja biti bezuspješni. Ljudski egoizam pridonijet će neuspjehu ako nastavi rasti iz naraštaja u naraštaj, i zbog svog će osobnog egoističnog ispunjenja, ljudski egoistični karakter sve prisvojiti.

Rješenje problema

Potrebno je naširoko istražiti ljudsku prirodu kako bi se široki krugovi društva uvjerili da smo mi u biti egoistična bića. Premda je i priroda našeg svijeta takva, ljudi, nasuprot čitave prirode, nisu obdareni unutarnjim programom ponašanja, te ga zato trebaju. Životinje ne trebaju proći odgajanje, jer se njihovo instinktivno ponašanje nalazi unutar njihove prirode. Oni su dostatni da se one čitav svoj život ponašaju ispravno. Među svim živim bićima, jedino čovjeku nedostaje prirodni program za ispravno ponašanje; jedino su ljudi slobodni birati akcije. Svaka osoba kojoj nedostaje ova svjesnost živi s određenim pogledom na život, i vlastito stvorenim ciljevima i svojstvima akcija. Takva osoba izabire i stvara vlastiti susutav odgoja, i takvi sustavi propadaju.

Mjesto nedostatka instinktivnih pravila ponašanja treba biti ispunjeno ispravnom metodom odgoja. Sve dok ne naučimo prirodne zakone, te kako ispravno živjeti u ovom svijetu, nemamo što prenijeti idućem naraštaju. Osim toga, bit ćemo nesigurni podižemo li naraštaj ispravno, a naš čitavi život bit će slijed ponovljenih grešaka. Iz toga slijedi da smo dužni istraživati našu prirodu i cilj, te na temelju tih istraživanja stvoriti program ponašanja naših života u ovom svijetu i prenijeti to na naše potomke.

Odgoj – odnos s uzvišenom prirodom

Kada promatramo prirodu našeg svijeta, otkrivamo da sve vrste stvorenoga, bilo živo biće, organ ili stanica, služi potrebama drugih. To je prirodni mehanizam svijeta, svemira i stvarnosti. Sav život djeluje prema jedinstvenom programu kao zatvoren sustav. Kako bi čovječanstvo moglo postojati u tom sustavu, ono treba biti poput njega, usklađeno i istovjetno s njim. To se postiže ravnotežom primanja i davanja svake osobe u odnosu na okolnu prirodu i društvo. Svaka ispravna formula ponašanja osobe, ovisno o pojedinim prirodnim svojstvima i okolnim prilikama, izračunata je u znanosti kabale. Bez znanja o ovoj znanosti, ne možemo postići uravnotežen odnos s ljudima oko nas, s prirodom i društvom. Također, nećemo imati čemu učiti naše potomke.

Drevna molitva kaže: „Gospodine! Daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti, daj mi hrabrosti da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, i podari mi mudrosti da poznajem razliku“.

Na što točno možemo utjecati u našem životu? Posjedujemo li dovoljno slobode za promjenu našeg života i sudbine?

Zašto ne možemo prirodno steći tu mudrost?

Zašto, unatoč činjenici da je naša priroda zasnovana na lijenosti i zdravom egoizmu (želji za primanjem najvećeg užitka za najmanji trud), za razliku od životinja, činimo bezumna i neučinkovita djela?

Možda djelujemo tamo gdje je sve već isplanirano, pa naša uloga treba biti dosta pasivnija?

Možda je u većini slučajeva naš život predodređen, dok mi odabiremo vjerovati da tijek događaja ovisi o nama?

Možda bismo trebali preoblikovati naš život i prestati misliti da smo donositelji odluka, pustiti (život, op.pr.) da teče i ostati pasivni, djelujući samo kada uistinu možemo promijeniti nešto?

Mala djeca djeluju nepromišljeno, zato što se njihov razvoj odvija nesvjesno, instiktivno. Odrasla osoba određuje cilj, a energiju mu pruža volja za postizanjem cilja.

Očigledno, griješimo u određivanju ograničenja naših sposobnosti za postizanjem cilja. Drugim riječima, želimo dostići nemoguće ili pokušavamo promijeniti ono što ne možemo.

Priroda nam ne pruža informacije o postupcima u kojima smo uistinu slobodni, i postupcima u kojima imamo samo iluziju slobode. Ona nam dozvoljava da činimo pogreške, i kao pojedinci, i kao čovječanstvo. Njezin je cilj dovesti nas do razočaranja u naše vlastite moći da promijenimo išta u ovome životu i nama samima. Priroda nas želi zbuniti i dezorijentirati s obzirom na način na koji bismo trebali nastaviti živjeti? Tada bismo se zaustavili i odredili na što uistinu možemo utjecati.

Bit slobode

Općenito govoreći, o slobodi možemo govoriti kao o zakonu prirode, koji prožima sve aspekte života. Vidimo kako životinje pate u zatočeništvu. To svjedoči o protestu prirode protiv bilo kakvog oblika zarobljavanja. Čovječanstvo je stotinama godina ratovalo dok nije postiglo određeni stupanj osobne slobode.

U svakom slučaju, naša je ideja slobode vrlo nejasna, i kada bismo zaronili dublje u nju, gotovo ništa od nje ne bi ostalo. Prije zahtijevanja osobne slobode trebali bismo pretpostaviti kako joj svaka osoba teži. Prvo trebamo postati sigurni da ova ili ona osoba može upražnjavati vlastitu slobodnu volju.

Naš se život nalazi između užitka i patnje

Ako razmotrimo čovjekove postupke, otkrit ćemo da nitko od nas nije slobodan. I njegova unutrašnja priroda i vanjske okolnosti potiču ga na djelovanje u skladu s algoritmom ponašanja ukorijenjenom u njemu.

Priroda nas je postavila između užitka i patnje, pa nismo slobodni izabrati patnju ili se odreći užitka. U odnosu na životinje, čovjek ima sposobnost vidjeti udaljeni cilj, i zato može pristati na određenu količinu patnji u očekivanju buduće naknade (kompenzacije).

Ustvari, ovdje nema ničeg do proračuna (kalkulacije), kada, uviđajući očekivanu dobit, pristajemo na patnju poradi mogućeg užitka. Pristajemo na kiruršku operaciju, čak za nju plaćamo i puno novaca; spremni smo naporno raditi kako bismo stekli dobro plaćeno zanimanje. Sve se svodi na naše proračunavanje, pri čemu oduzimamo patnju od očekivane ugode i dobijamo određeni pozitivni ostatak.

Na takav smo način oblikovani. Pojedinci, koji se doimaju nesmotrenim, nerazboritim, požrtvovnim romanticima, zapravo nisu ništa drugo no proračunati ljudi, za koje se budućnost očituje kao sadašnjost u tolikoj mjeri da su spremni prihvatiti patnju neobičnu za druge, što smatramo junačkim činom.

Ustvari, čak i u ovom slučaju naše tijelo čini svjesnu ili podsvjesnu kalkulaciju. Psiholozi znaju da se svojstva svakog čovjeka mogu promijeniti tako da kukavica postane junak. Budućnost u čovjekovim očima može biti toliko uzvišena, da će poradi nje pristati na bilo koji oblik oskudice.

Iz ovoga slijedi da nema razlike između čovjeka i životinja; pa, ako je tomu tako, slobodan i inteligentan izbor ne postoji.

Tko određuje naše užitke?

Ne samo da nemamo gotovo nikakvu slobodu izbora, već ni osobina užitka nije naša povlastica. Izbor se ne događa u skladu s našom slobodnom voljom, već je određen željama drugih ljudi. Ne odabiremo modu, način života, hobije, slobodno vrijeme, hranu itd. – sve nam je to nametnuto kroz ukuse i želje naše okoline, i to ne od strane njezinog boljeg dijela, već većine.

Preferiramo zadovoljavanje jednostavnih želja bez velikog opterećivanja samih sebe, ali je naš cjelokupan život ograničen načinima ponašanja prihvaćenima od strane društva kao norma, koji postaju zakonima ljudskog ponašanja i postojanja. Ako je tomu tako, gdje je onda naša slobodna volja? Ispada da nijedno od naših djela nije nagrađeno ili kažnjeno.

Zašto se svi promatraju kao pojedinci? Što je toliko posebno u svakome od nas? Koja od naših svojstava možemo samostalno promijeniti? Ako takvo postoji, moramo ga svim sredstvima iznijeti na svjetlo, izdvojiti ga od ostalih svojstava i razviti ga, stoga što će ostala svojstva nastati protiv naše volje.

Četiri čimbenika (faktora)

Svako stvoreno biće određeno je prema četiri čimbenika:

• Baza je prvotni materijal određenog bića, iz kojeg je proizašlo. Nepromjenjiva svojstva baze smjer su njezina razvoja, npr. raspadajuće pšenično zrno izaziva rast nove mladice (klice) iste vrste. Zrno trune – njegov vanjski oblik potpuno nestaje, slično našem tijelu, koje se raspada u tlu. Međutim, baza ostaje i rađa novi izdanak, poput naše duše koja potiče rađanje novog tijela u koje će se odjenuti.
• Nepromjenjiva svojstva baze. Baza (u našem slučaju pšenično zrno) nikada neće poprimiti oblik drugih žitarica, recimo, ječma, već jedino prvotni oblik pšenice, kojeg je izgubila. Ovisno o okolini (tlo, voda, gnojivo i sunce), moguće su određene kvantitativne i kvalitativne promjene mladice, ali oblik pšenice (npr. izvorna esencija) ne trpi nikakve promjene.
• Svojstva koja se mijenjaju uslijed utjecaja vanjskih faktora. Pod utjecajem vanjskih čimbenika, vanjski oblik esencije prolazi kroz kvalitativne promjene – zrno ostaje zrno, ali se njegov vanjski oblik mijenja u skladu s okolinskim uvjetima. Dodatni vanjski čimbenici spojili su se s esencijom i zajedno stvorili novu kvalitetu pod utjecajem okoline. To može biti sunce, tlo, gnojivo ili voda u odnosu na zrno, ili društvo, grupa, knjige i učitelj u odnosu na čovjeka.
• Promjene u vanjskim silama. Čovjek treba okruženje koje izgrađuje i neprestano utječe na njegov razvoj. Tijekom razvoja, čovjek zauzvrat utječe na svoje okruženje, potičući ga na razvoj. Na taj se način zajedno istodobno razvijaju.
  Ova četiri čimbenika određuju stanje svakog stvorenog bića. Čak i ako čovjek provodi svo svoje vrijeme u istraživanju, neće moći promijeniti ili dodati išta što nije uključeno u četiri čimbenika. Štogod pomislili ili učinili postoji unutar ova četiri čimbenika. Svaki dodatak bit će čisto kvantitativan, dok će kvalitativno ostati isti. Ova četiri čimbenika moćno određuju naš karakter i način razmišljanja.
• Čovjek ne može promijeniti svoju bit (esenciju).
• Ne može promijeniti zakone prema kojima se njegova esencija preoblikuje.
• Ne može promijeniti zakone preoblikovanja vlastitih unutarnjih svojstava kao posljedicu vanjskih utjecaja.
• Okolina, o kojoj čovjek u potpunosti ovisi, može biti promijenjena!

Mogućnošću sadašnjeg utjecaja na svoju okolinu, čovjek određuje svoje buduće stanje. Jedini čimbenici na koje njegova okolina može utjecati su brzina i kvaliteta čovjekova napretka. Može živjeti ili kroz bol, strah, muku, i beskrajne krvave sukobe cijelim putem, ili napredovati tiho i udobno, tako da sam čovjek teži cilju. Zbog toga nas kabalisti potiču na otvaranje obrazovnih centara kako bi stvorili grupe – idealno okruženje za sve koji žele postići smisao stvaranja.

Slobodan izbor

Neovisno o činjenici da ne možemo odrediti našu bazu, kako ćemo i kao tko biti rođeni, možemo utjecati na ta tri prvotna čimbenika izborom našeg okruženja, npr. prijatelja, knjiga i učitelja. Međutim, po izboru okoline, puštamo joj da oblikuje naša buduća stanja.

U početku postoji prilika da slobodno izaberemo one učitelje, knjige i prijatelje koji će nadahnuti pozitivne misli. Ukoliko čovjek to ne učini, utoliko će se prirodno naći u lošem okruženju čitajući beskorisne knjige (postoji mnoštvo takvih, i znatno su ugodnije), i, kao posljedicu toga, definitivno dobiti loše obrazovanje, pa neće uspjeti ispravno djelovati u životu.

Iz ovoga slijedi da su nagrada i kazna poslane čovjeku ne radi njegovih loših misli i djela, u kojima nema slobodan izbor, već radi neizabiranja dobre okoline, budući ovdje (u izboru okoline, op.pr.) čovjek nesumnjivo ima priliku slobodno izabrati. Čovjeku treba biti suđeno i treba biti kažnjen, kako bi vidio: nije mu suđeno zbog nedjela, već zbog odabira krive okoline.

Prema tomu, osoba, koja se svaki put trudi izabrati bolju okolinu, uspjeva – ne zbog svojih dobrih misli, već zbog postojanosti u unapređivanju vlastitog okruženja koje je vodi prema tim dobrim mislima. Takva je osoba nagrađena boljim, naprednijim stanjem.

Knjiga Zohar daje primjer siromašnog mudrog čovjeka, koji je primio poziv za doseljenje u kuću bogatog čovjeka. Odbio je govoreći: „Ni pod kojim se uvjetom neću skrasiti na mjestu na kojem nema mudraca!“ – „Ali ti si najveći mudrac generacije!“ – uzviknu bogati čovjek. – „Od koga bi drugoga učio?“ Mudri čovjek odgovori: „Čak će se i najveći mudrac pretvoriti u neznalicu, ako se okruži glupim ljudima“.

Prema tome, trebali bismo slijediti dobro poznati savjet: „Načini sebe učiteljem, kupi si prijatelja“. Drugim riječima, trebamo stvoriti vlastitu okolinu, zato što nas jedino taj čimbenik može dovesti k uspjehu. Po odabiru našeg okruženja, postajemo u potpunosti ovisni o njemu, poput gline u rukama kipara.

Svi smo zatočenici naše egoistične prirode. Osloboditi sebe znači prekoračiti granice našega svijeta i ući u višu stvarnost. Kako smo potpuno u stisku ovoga svijeta, možemo ga se osloboditi samo ako se, unatoč našoj prirodnoj egoističnoj okolini, grupi, umjetno okružimo ljudima, koji dijele naše poglede i težnje, i potpadnemo pod moć okoline kojom vladaju zakoni višeg svijeta. Oslobađanje sebe samih iz okova egoizma i otkrivanje svojstva davanja naše je ostvarenje slobodne volje.

Zaštita od preostala tri faktora

Čovjek nesvjesno djeluje prema utjecajima unutarnjih i vanjskih faktora, slijedeći njihove naredbe.

Želi li se osloboditi kontrole prirode, čovjek se treba izložiti utjecaju okoline koju je izabrao. Trebao bi izabrati učitelja, grupu i knjige, kako bi mu govorili što mu je činiti, budući je uvijek derivacija (potomak) četiri parametra.

Moć uma nad tijelom

Čovjekov um rezultat je životnog iskustva, budući je odraz okolnosti i događaja u čovjekovom životu. Um je ispravno korišten kada upravlja prema dobrim stvarima i kloni se štetnih.

Međutim, čovjekove predodžbe koriste um na način na koji oči koriste mikroskop. Otkrivši, uz pomoć mikroskopa, sitne štetne organizme, čovjek se počeo udaljavati od njih. Na taj mu je način mikroskop (a ne vlastiti osjećaji) omogućio izbjegavanje štetnih utjecaja (mikrobi, bakterije, virusi), koje ne osjeća.

Vidimo da, u slučajevima kada tijelo ne može otkriti štetnost ili dobrobit, um postaje važan i preuzima potpunu kontrolu nad tijelom, omogućavajući mu da se kloni loših stvari, a drži dobrih.

Shvativši da je um posljedica životnog iskustva, čovjek postaje spreman prihvatiti tuđi um i mudrost kao zakon, ako vjeruje toj osobi.

To sliči situaciji kada čovjek traži savjet liječnika i, oslanjajući se na njegov um i iskustvo, slijedi ga, unatoč činjenici da sam ne zna ništa o medicini. Na taj način koristi umove drugih ljudi, koji su mu od pomoći kao i vlastiti.

Dva načina upravljanja

Postoje dva načina božanskog upravljanja koji jamče čovjekov uspjeh u postizanju smisla kreacije:

• Put patnje.
• Put kabale.

Put kabale porazumjeva oslanjanje na umove kabalista-znanstvenika koji su već postigli konačni cilj kreacije, kao da se oslanjamo na naše vlastito životno iskustvo. Ali, kako mogu biti siguran da je um na koji polažem svoju vjeru istinit? S druge strane, ako ne koristim mudar um na način na koji slijedim savjet liječnika, osuđujem se na dugi put patnje, poput bolesnog čovjeka koji odbija slijediti savjet svoga liječnika, već počinje učiti medicinu, nesvjestan činjenice da bi mogao umrijeti puno prije no što bi uspio stvoriti nekakvu zamisao o njoj (medicini, op.pr.).

Takav je put patnje u usporedbi s putom kabale. Onaj koji nema vjere u mudrost kabale, može pokušati nezavisno postići tu mudrost prolazeći kroz životne nedaće, dok postoji iskustvo koje strahovito ubrzava proces, omogućava razvoj osjećaja prepoznavanja zla ne vlastitim izborom, već kroz napore u stjecanju dobre okoline koja potiče dobre misli i djela.

Slijeđenje većine

Gdjegod postoji sukob između većine i pojedinca, trebamo donijeti odluku u skladu s voljom većine. Međutim, ovaj zakon uzrokuje nazadovanje čovječanstva, budući su mase nazadne, dok su najrazvijeniji uvijek u manjini.

Ipak, kako nas je priroda smjestila u društvo, tako smo dužni poštivati sve društvene zakone, jer će nas, u suprotnom, priroda kazniti, neovisno o tomu razumijemo li mi njezine zakone, ili ne. Prema tome, zakon zajedničkog življenja (suživota) smatra se jednim od zakona prirode kojeg moramo poštivati s posebnim oprezom, neovisno o našem razumijevanju (tog zakona, op.pr.).

Taj zakon treba razviti razumijevanje: ljubavi prema sebi (samoljublja) kao zla i ljubavi prema drugima kao dobra, jer je to jedini put ka ljubavi prema Stvoritelju.

Međutim, većina nema prava potiskivati mišljenje pojedinca u njegovim odnosima prema Stvoritelju, i svatko je slobodan činiti ono što smatra ispravnim. U tomu počiva čovjekova osobna sloboda; npr. čovjek upravlja vlastitim odnosima prema Stvoritelju, dok su drugi zakoni ponašanja upravljani pravilom „slijeđenja većine“.

Zakon društva glasi: manjina se mora potčiniti (pokoriti) većini.

Ipak, na temelju čega si je društvo uzelo za pravo potiskivati osobnu slobodu pojedinca? To potiskivanje, ustvari, nije ništa više od ograničenja.

Budući nas je priroda potaknula na život u društvu, nije potrebno ni naglasiti da je svatko od nas dužan služiti društvu, voditi brigu o njemu i pridonositi njegovu blagostanju.

To je nemoguće bez poštivanja pravila „potčinjavanja“, npr. svatko je dužan poštivati zakon prihvaćen u njegovu društvu.

Ipak, posve je jasno da u svim slučajevima, kada nisu narušeni materijalni interesi društva, većina nema prava ni na koji način ograničiti slobodu pojedinca. Oni koji to čine su kriminalci koji stavljaju silu ispred pravde, jer u tom slučaju priroda ne potiče čovjeka da se potčini volji većine.

Zakon duhovnog života: većina slijedi pojedinca.

U svakoj su generaciji pojedinci razvijeniji od masa. Ako društvo koje se počelo razvijati prema prirodnim zakonima, a ne prema vlastitoj želji, shvati neophodnost oslobađanja od patnji, ono se mora potčiniti pojedincu i slijediti njegove upute.

Prema tome, što god se odnosi na duhovni razvoj, pravo većine preoblikuje se u njezinu dužnost slijeđenja pojedinca, npr. visoko razvijene osobnosti. Takvi napredni i obrazovani ljudi čine neznačajan dio društva; stoga sva postignuća i proboje u duhovnoj sferi određuje manjina.

Iz toga slijedi da društvo mora brižno čuvati zamisli takvih ljudi, kako ne bi nestale s ovoga svijeta. Društvo bi trebalo biti svjesno činjenice da njegovo spasenje nije u rukama vladajuće većine, već počiva u prosvjetljenim pojedincima.

Pogovor

Prikupljajući iskustvo, čovječanstvo postupno dolazi do zaključka da, unatoč svim svojim naporima u promjeni tijeka povijesti i razvoju društva, život ide vlastitim tokom, i sve se događa prema scenariju koji ne ovisi o nama. Jesmo li, stoga, u rukama sudbine?

Proučavanje univerzuma koristeći kabalističku metodologiju otkriva da se ljudska bit sastoji od tri dijela:

• prvi – životinjski – dio, koji se izražava kroz tjelesne želje za hranom, seksom, obitelji, domom, prisutan u svim ljudima neovisno o njihovoj okolini;
• drugi – ljudski – dio, izražen kroz želje za bogatstvom, časti (slavom, moći), znanjem, koje ovise o društvu;
• treći – duhovni – dio, koji u nama stvara težnju prema višem svijetu (pojavljuje se iz osjećaja smrti, praznine u životu, nepoznavanja izvora postojanja).

Čovjek se rađa u ovome svijetu kako bi, tijekom vlastita života, otkrio više kraljevtsvo. Tada postoji u oba svijeta i, nakon smrti vlastita tijela, osjeća duhovni svijet u istoj mjeri u kojoj ga je osjetio za života u fizičkom tijelu. Ako čovjek tijekom vlastita života ne bi uspio ući u duhovni svijet, njegova se duša ponovo spušta u ovaj svijet, inkarnira u novo biološko tijelo s istom svrhom. Duša može otkriti viši svijet samo tijekom boravka u fizičkom tijelu.

Iz toga postaje jasno da

• ovaj svijet i naše postojanje u njemu stvoreni su samo kako bi nam pomogli otkriti viši svijet;
• prvi (životinjski) i drugi (ljudski) dio ne postoje u nama sami po sebi, njihova je uloga određena mjerom u kojoj doprinose stvaranju trećeg (duhovnog) dijela, npr. kako nam pomažu u ispunjavanju naše misije, koja se sastoji od otkrivenja duhovnog kraljevstva za života u ovom svijetu. Čovjekova se djela procjenjuju samo prema stupnju njihove povezanosti s duhovnim napretkom, stoga što je duhovni dio onaj kojeg treba promijeniti.
• prvi i drugi dio u nama ne mijenjaju se sami po sebi. Niti ovise o našim željama. Ostvarenje trećeg (duhovnog) dijela određuje njihove promjene.
• naša djela povezana s prvim i drugim dijelom nisu slobodna, njih programira priroda, i čine krut okvir naše strukture. Izborom načina našeg duhovnog razvoja, određujemo naša stanja i u prvom i u drugom (životinjskom i ljudskom) dijelu, a definitivno i u trećem.
• odbijanjem činjenja uzaludnih i besmislenih djela povezanih s našim životinjskim i ljudskim željama, i ulaganjem svih napora u otkrivenje više stvarnosti, čovjek stječe mogućnost kontrole nad svime u ovome svijetu (i u prvom i u drugom dijelu). Drugim riječima, put k vladanju nad ovim svijetom moguće je postići kroz viši svijet, jer se svi signali, svi događaji spuštaju odozgo dok ne poprime konačni oblik u ovom svijetu.

Ovaj članak pokazuje kako su sva čovjekova djela i stanja predodređena; sva osim  jednoga, koje određuje sve ostalo – težnja prema višem svijetu, prema njegovom otkrivenju, prema ovladavanju zakonima Božanske Providnosti.

Spoznaja materije i njezine forme

Spoznajemo:

• materiju u svijetu Assiya
• formu materije u svijetu Yetzira
• sredstva održavanja postojanja materije i forme u svjetovima Assiya i Yetzira – u svjetovima Beria i Atzilut

Svaki od svjetova ABYA je i davanje i primanje u odnosu na duše.

Kabalisti proučavaju samo materiju i formu u materiji u svjetovima Assiya i Yetzira, jer se svijet Beria teško može percipirati racionalnim umom.

Svijet Assiya je temelj koji sadrži materijal sastavljen od velikog broja individualnih želja, od kojih svaka ima vlastitu formu. To je umu lako shvatljivo i to ga razvija. Um može proučavati bilo koju individualnu želju i odvojiti je od ostalih. Svrha njegovog rada je dosegnuti prednost svjetlosti nad tamom u svakoj pojedinosti postojeće stvarnosti.

Četri forme: točka, crta, ploha i kocka

Postoje četri forme:

• točka
• crta
• ploha
• kocka – 3-D oblici, rezultat umnožavanja prethodnih formi

Ove četri forme uključuju sve forme ovog svijeta i Viših Svjetova. Dok djelujemo u ovom svijetu, mi spoznajemo sve u materijalnoj formi i ne možemo shvatiti ništa što je iznad toga.

Stvoritelj se spoznaje u imenu HaVaYaH, koji uključuje sve vrste formi koje postoje u svijetu, gdje je:

• slovo Yud, točka
• slovo Hey, ploha
• slovo Vav, crta
• slovo Hey, 3-D oblik.

Posljednje slovo Hey je otkrivenje prvog, ali u više materijalnoj formi koja zauzima prostor, dok prethodne tri forme ne postoje u mjestu (prostoru, op.pr.).

Vrh slova Yud se može spoznati, stoga je ovo ime izvor svih postojećih imena. Svako je ime manifestacija Stvoritelja u stvorenom, primanje i davanje. Stvoriteljeva bit se ne može spoznati; spoznajemo samo Njegov utjecaj, zato se sve stvoreno sastoji od Stvoriteljevih imena. Čovjek istražuje i kombinira primljeno ime s korijenom, u svojoj namjeri za davanjem, tj. ime je nešto što čovjek prima kao rezultat svog istraživanja i spoznaje Davatelja.

Čovjek se zove prema Stvoriteljevoj manifestaciji u njegovoj spoznaji, prema Njegovom imenu. Onaj koji je u mraku i ne može vidjeti Stvoriteljeve emanacije, nema ime. Istraživač otkriva da je ime rezultat dobra koje proizlazi od Stvoritelja. Na taj način uzdiže Stvoriteljevu iskru koja se spustila na njega iznad egoističnih želja.

Tako u skladu s cjelovitosti analize i mjere spoznaje, čovjek shvaća veličinu ˝Imena˝ i povezuje se s njim u mislima. To se događa kroz uzdizanje MAN i spuštanje MAD, kroz neprestane uspone i padove. Čovjekovo razumijevanje raste tako naglo da na poslijetku postaje partner Stvoritelju u Njegovom prvotnom djelu. U svojoj sličnosti sa Stvoriteljem, čovjek stvara svjetove i ispunjava ih kao davatelj i primatelj.

Čin ispravljanja

Iako se analize nalaze u čovjekovim mislima, on je obvezan otkriti Stvoritelja sve do razine svijeta Assiya, kako bi stvorio vezu s Njim kroz praktične korektivne akcije.

Tri zavjeta

Postojeća tri zavjeta su:

• očiju
• jezika
• prepucija.

Gornji dio (GE, oči i usta) svakog nižeg Partzuf-a presvučen je donjim dijelom (AHP) višeg Partzuf-a. To znači da se duhovnost može spoznati jedino našim ˝očima˝ i ˝ustima˝, a naše jedinstvo s Višim Svijetom se manifestira u ova dva zavjeta.

Zbog toga se sve forme spuštaju prema nama iz višeg Partzuf-a u niži, od Rava prema njegovim učenicima, u usmenom i pisanom obliku. Pišući i čitajući uz pomoć naših očiju, mi dijelimo i primamo znanje o ovom svijetu i izražavamo ga ustima.

Svi svjetovi stvoreni su za mudrost Kabale, da se ostvare ova tri zavjeta:

• pismeno – uz pomoć naših očiju
• usmeno – uz pomoć naših usta (jezikom)
• tajno – preko kože (prepucija)

Slova i točke

Davanje se manifestira kroz znakove i točke. Oko ne percipira više od slova i točaka koje srce čovjeka može razumijeti. Usta percipiraju samo slova. Ova vrsta percepcije naziva se ˝srcem˝, jer se znanje prima kroz 32 kanala davanja. Gematrija (numerička vrijednost) broja 32 označava hebrejsku riječ ˝Lev˝ (srce), 22 slova i 10 točaka koji čine temeljne forme svijeta ispunjenog mudrošću i životom.

Ime HaVaYaH sadrži u sebi sve forme pisanja i govora, jer se struktura slova sastoji od crta i točaka, gdje svaka točka predstavlja skupljanje, a svaka crta širenje.

Esencija (bit) i želje

Esencija i želje predstavljaju dvije vrste svjetlosti:

• ono što se odnosi na izvor utjecaja
• ono što se odnosi na primatelja.

To je temelj muške i ženske esencije, crte i Reshimo, duše i tijela, Stvoritelja i Malchut, milosti i suda. Čitavi rad mora završiti njihovim ujedinjavanjem.

Esencija se otkriva u želji, u skladu sa njezinim buđenjem i spremnošću.

Priroda esencije može se razabrati samo u želji u koju je odjevena. Želje omogućuju upotrebu svijesti. Svijest ne može percipirati ništa izvan želje, u koju je esencija odjevena.

Ne možemo spoznati Stvoritelja jer se sve naše spoznaje odnose na ispravljene želje, u koje je odjevena Stvoriteljeva esencija.

Kao u svim našim mjerenjima, ne mjerimo esenciju nego njezinu manifestaciju u mjernom sredstvu, tj. njihovu međusobnu interakciju. Stoga, viđenje Stvoriteljeve Providnosti znači Njegovo istinsko otkrivenje.

Svi su ljudi u ovome svijetu obični ljudi. Ali jednom Perzijancu koji se zvao Abram (a poslije Abraham), kojemu Se Stvoritelj otkrio, i kojeg je to otkrivenje učinilo posebnim, postao je «Yehudi» (Židov), od riječi «Yechudi» (jedan-jedinstven), to jest on i Stvoritelj postali su jedno. Tko je onda taj Abraham? On je čovjek kojemu je bila dana duhovna iskra, osjećaj Stvoritelja. No, osim toga, on je bio obična osoba.

Ni u kojem organu našega tijela ne postoji svetost. Prema tome, nije važno zamijenimo li disfunkicionalno srce ljudskim ili svinjskim.  Naši su organi jednako materijalni kao i životinjski. Oni nisu sveti, nisu povezani sa Stvoriteljem.

Ne postoji nikakva razlika između Židova i nežidova, osim iskre Stvoritelja prisutne u Židovu. To znači da ako se u srcu osobe nalazi iskra, ta se osoba naziva Židovom. Ako ta iskra nestane, Židov ponovno postaje ne-Židov. Ovo posljednje je, međutim, nemoguće, zbog toga što svetost uvijek raste i nikada se ne smanjuje. To je duhovni zakon, po kojemu se sve dovodi bliže Stvoritelju.

Izlazak u duhovni svijet polagan je proces. Isprva, osoba je zarobljena u željama ovoga svijeta. Postupno, ona počinje shvaćati besciljnost njezina fizičkog postojanja, i kada ne bi bilo te iskrice, osoba bi bila tek jedna od milijardu.

Hagadah piše: “U početku, naši su očevi štovali strane bogove”. Štovanje stranoga boga (poganstvo) je stanje moguće jedino nakon što je osoba ostvarila kontakt sa Stvoriteljem, kada je postala svjesna suprotnosti između svojih svojstava i svojstava Stvoritelja, ali je odlučila djelovati protiv volje Stvoritelja. Prema tome pogantsvo je već određen stupanj svjesnosti, mogućnosti da se djeluje iznad svoje prirode.

Zaista, naši su očevi štovali strane bogove, ali tada im se Stvoritelj otkrio, i svjetlost koja je došla s otkrivenjem prihvaćena je kao zapovijed da se sele iz Mezopotamije u zemlju Izraela. Tako možemo vidjeti da se i u našem svijetu osoba seli s jednoga mjesta na drugo, slijedivši svoju unutrašnju volju, slijedeći svoje srce.

Kabalisti pišu da mi možemo živjeti u zemlji Izraela, pod uvjetom da smo prilagođeni njezinom duhovnom stupnju. Inače ćemo biti prognani iz njega kao što smo bili i ranije. Stvoritelj je naša tijela donio natrag (misli se na tjelesni aspekt Izraela, op.ur.), ali naša je dužnost napraviti unutrašnji povratak u duhovno stanje koje se zove Zemlja Izraela, postati dostojni te zemlje. To je sve što trebamo!

Dokaz tomu je Abraham. Kada je postao Židovom, Bog mu je rekao:“Izađi iz ove zemlje, i otiđi od svoje vrste, i iz očeva doma, u zemlju koju ću ti Ja pokazati.“ I Abraham se pomicao (u svojoj nutrini) do zemlje Izraela: počeo je razvijati duhovne posude, posude davanja.

Ali za postizanje jedinstva sa Stvoriteljem, potrebno je više od sposobnosti davanja (davanja u svrhu davanja), potrebna je sposobnost primanja radi davanja, kroz posude primanja, ispravljene ciljem davanja Stvoritelju. Ali gdje će osoba uzeti te posude, te želje? Kada je osoba u zemlji Izreala i kada želi davati Stvoritelju, osoba spoznaje da Mu nema što za dati, i osoba postane gladna, gladna za davanjem.

Tada osoba silazi u Egipat. Ali zašto, zbog čega? Zbog toga što se odricanje od naših želja za primanjem protivi našoj ljudskoj prirodi. Zaista, nitko to ne može razumjeti. Ni jedna druga metoda, osim kabale, ne koristi ovakav postupak suprotan ljudskoj prirodi. Sve ostale metode proizlaze iz naše urođene prirode i usmjerene su na to da nam život učine udobnim i ugodnim; sve osim metode kabale koja je pripala Abrahamu zajedno s uzvišenim otkrivenjem Stvoritelja.
Postoji li zaista toliko puno rada u Egiptu?

Odozgo, čovjek je zbunjen, gladan (bilo fizički ili duhovno). Materijalni ciljevi imaju prednost, kako bi osoba mogla shvatiti koliko je duh superioran u odnosu na materiju. Osoba osjeća duhovna zadovoljstva u materijalnim postupcima. Ali pravi okus materijalnih zadovoljstava preostaje samo mudrima (oni koji teže mudrosti, koji se uzdižu prema duhu kako bi živjeli istinske želje), jer oni su ti koji se moraju suprostaviti najvećim užicima.

Kako osoba napreduje u učenju, vidi sebe sve iskvarenijom. Sve se lošije želje bude u njemu. Upravo to predstavlja silazak u Egipat, kada osoba koja teži uzdizanju ljestvama prema duhu, pada pod zakon volje za primanjem.

Zbog toga se kaže da su Josipova braća skrivećki posjetila Josipa u Egipat. Izgon u  Egipat se dogođa kada osoba izgubi svoje posude davanja, kada one potpadnu pod vlast volje za primanjem. Ovo stanje traje prilično dugo tijekom duhovnog razvoja osobe.

Kada osoba počne studirati kabalu, ona je uzvišenog duha, bezbrižna. Ali se nakon nekoliko mjeseci stvari mijenjaju. Duhovnost se više ne čini primamljivom kao što je bila prije, počinju se javljati materijalne smetnje i osoba se osjeća kako nikada neće vidjeti otvorena vrata Neba.

Zašto se to događa?

Zato što se posude za primanjem moraju razviti, mora se postići zaslon (Masach) i mora ga se raširiti preko želja Egipta. Istina, osoba posjeduje posude za davanjem, ali one su skrivene. Kada rad (trud) u Egiptu započne, osoba žudi za duhovnošću, ali što osoba više žudi za duhovnošću, to ju više smatra nedostižnom.

Vrijeme “ropstva u Egiptu” traje sve dok se osoba istinski osjeća robom, do dolaska novoga kralja, koji nije poznavao Josipa. Pojedinac osjeća vlast svoga unutarnjeg Faraona nad sobom, koji ga usmjerava protiv Stvoritelja.

Ali ako mi volja za primanjem dozvoljava da uživam, što je pogrešno u tome? Po čemu je njezina vladavina štetna za mene?

Ako želim nešto više od samog zadovoljenja želja, primjerice, ako želim ostvariti kontakt sa Stvoriteljem, ali shvaćam da me materijalna zadovoljstva udaljavaju od Njega, tada ih počinjem percipirati kao prepreke, kao nekakvo zlo koje djeluje protiv mene.

Tada, počinje borba u meni. Počinjem se pitati jesam li “Ja” taj koji se želi približiti Stvoritelju, ili je “Ja” taj koji teži materijalnim zadovoljstvima? Tko je moje vlastito “Ja”?

Rat izbija između dvije želje, na jednoj su strani Mojsije i Aron, a na drugoj Faraon. Osoba ne može reći tko pobjeđuje koga, zbog toga što faraonovi čarobnjaci izvode ista čuda kao i Stvoritelj. Stoga, bijeg od vlasti prirode moguć je jedino nakon što Stvoritelj udari 10 puta (10 egipatskih pošasti).

Kako bi moj neutralni “Ja” osjetio odakle svjetlost dolazi, on mora osjetiti 10 udaraca – koliko je zapravo Faraon u meni suprotan Stvoritelju – tako da se mogu odvojiti od njega, da mogu doseći stanje u kojem će sam Faraon reći: Odlazi! Nanio si mi dosta boli!

Deset pošasti pokazuju čovjeku da je Faraonova vlast mrska, nepodnošljiva stvar. Tada sam čovjek želi pobjeći od nje. Želi, ali ne može! Stoga, kako bi bijeg od Faraona uspio, potrebni su određeni vanjski uvjeti. Mora postojati užurbanost, skrivenost i tama noći.

Jedino tada čovjek može skupiti svoje želje za davanjem, odvojiti ih od svoje vlastite volje za primanjem i sakriti se od nje. Bijeg se događa tijekom noći, kada je duhovna svjetlost ugašena. Potrebna je vjera iznad razuma, suprostavljanje vlastitom sudu, da bi se umaklo vlastitoj prirodi.

Kaže se: ”Ako si uložio napor i našao, onda vjeruj.” To znači da je osoba podnijela dovoljno napora za Stvoritelja kako bi joj se On otkrio, ali je nesvjesna da je njezin napor dostatan da izađe iz ovoga svijeta i uđe u viši svijet. Izlazak iz naše prirode iznenadan je događaj.

Čovjek nema kontrolu nad tim procesom, on se jednostavno događa! On hoda na zemlji, među zidovima Crvenoga mora, pregrade, i ulazi... u pustinju. Pa što je dobio time? Čovjek ulazi u Egipat sa iskrom Stvoritelja, sa žudnjom za duhom, i izlazi iz njega s praznim posudama primanja – osjećajem pustinje.

Rečeno je da je Izrael izašao sa “srebrnim i zlatnim nakitom i odjećom”. To znači da osoba sada ima iskvarene želje za primanjem, te da sada mora početi raditi s njima i ispravljati ih. Sve dok te posude pripadaju Egiptu, one će mu pružati jedino osjećaj tame, pustinje. No, kada ih osoba ispravi i počne ih ispravno koristiti, primit će višu svjetlost kroz njih.

Tako čovjek ulazi u pustinju. Još nije u zemlji Izraela. Sada mu je potrebna svjetlost kako bi razlikovao koliko svako svojstvo od koristi njegovu napretku u duhovnom svijetu. Primanje ove svjetlosti naziva se “primanjem Tore”.

Kako osoba izlazi iz ovoga svijeta u duhovni, počinje raditi u tri linije. U lijevoj, desnoji i srednjoj liniji. Mi moramo razumjeti da nismo mi ti koji djelujemo, već je to Stvoriteljev, Božji rad. Mi moramo prihvatiti njegov rad! Sve je stvoreno u savršenom stanju, ali stvorenje može procijentiti savšenstvo jedino kroz njegovu suprotnost. Zbog toga mora proživjeti sva nesavršena stanja. Čovjekov je rad proces samosvijesti; svijesti rada kojega Stvoritelj čini na njemu.

Postoji svijet, i unutar njega postoji duša. Povezanost sa Stvoriteljem sastoji se od tri dijela: Olam (svijet), Shanah (godina), Neshama (duša). Shanah je stupanj kontakta između Olam i Neshama. Riječ Olam proizlazi iz riječi He´elem (skrivenost). To znači da je Olam stupanj skrivenosti Stvoritelja.

Je li moguće dostići duhovne rezlutate fizičkim postupcima?

Sve što čovjek radi, radi zbog toga što on to želi. Čak i kamen, koji nema mogućnost pokretanja, želi zadržati svoj oblik. Biljka želi rasti. Ona žudi za svjetlom i raste prema njemu.

Čovjekova se volja uvijek izražava određenim činom. Zbog toga je svaki pokret kojeg životinja čini upravo onaj pokret kojega mora izvesti.

Iako je svaka volja izražena u izvanjskome, čovjek nije uvijek svjestan svojih želja. Izvana, osoba ne može razumjeti svrhu postupaka drugih. Zbog toga se znanost koja proučava namjere naziva “mudrost skrivenoga” – jer nitko ne zna što se nalazi u tvome srcu, često ni u vlastitom. Ali kao uvijek, izvanjska forma ukazuje na unutrašnju volju.

Mi još nismo u duhovnim svjetovima i ne možemo pridružiti ostale duše našem zaslonu. Tako da se u međuvremenu vanjski rad većinom provodi na razini ovoga svijeta, u širenju znanosti kabale. Taj čin je u potpunosti duhovan. Kroz njega, osoba pomaže drugima da se pridruže putu – kroz fizičke postupke; osoba pomaže u širenju duhovnosti u ovom svijetu.

Postoje tri razloga skrivenosti kabalističkog znanja:

• Nema potrebe za otkrivanjem;
• Nemoguće je otkriti;
• Stvoriteljeva osobna tajna.

Sve tri navedene zabrane istovremeno su nametnute na svaki najmanji detalj u Kabali i nema dopuštenja za otkrivanje znanja, ako prethodno nisu zadovoljena sva tri uvjeta.

Zabrana “Nema potrebe za otkrivanjem” dopušta otkrivanje mudrosti samo ako je za opće dobro čovječanstva. U Kabali se kaže, “Onaj koji skuplja znanje donosi tugu”. Ako znanje dođe u ruke beskrupuloznih i nemoralnih ljudi, može se upotrijebiti na štetu društva. Vidimo rezultate nekontroliranog razglašavanja znanja u našem problematičnom životu, u prijetnjama uništenja, u teroru. Razlog leži u činjenici da većina ljudi živi prema načelu “Pa što?” Takvi pojedinci koji ne mare za budućnost, nepromišljeno i nepotrebno šire mudrost Kabale. Stoga, kabalisti prihvaćaju samo one studente koji mogu čuvati tajnu i suzdržavati se da ju ne otkrivaju bespotrebno

Zabrana “Nemoguće je otkriti” potječe od jezičnih ograničenja zbog nemogućnosti interpretacije suptilnih duhovnih pojmova koje ne možemo primjetiti. S obzirom da su svi verbalni pokušaji osuđeni na neuspjeh i vode pogrešnim zaključcima, samo kabalist, koji je dosegao najvišu duhovnu razinu i stekao posebna svojstva da jasno otkrije uzvišenu mudrost, smije to činiti.

To je posebno svojstvo opisano u djelima velikog kabalista Arija: “Znaj da su duše velikih kabalista ispunjene vanjskom (Okružujućom) ili Unutarnjom (ispunjavajućom) svjetlošću.” Duše ispunjene Okružujućom svjetlošću imaju dar tumačenja kabalističkog znanja jasnim riječima, kako bi ih mogli razumijeti samo dostojni. Duša velikog Rashbija (Rabi Shimon Bar Yochai) bila je ispunjena Okružujućom svjetlošću, pa je mogao objasniti stvari na takav način da su ga, dok je govorio pred Velikim Skupom, razumijeli samo oni koji su to zaslužili. Zato je on primio božansko dopuštenje da napiše ˝Knjigu Zohar˝, iako su kabalisti prije njega znali više. Oni nisu imali njegov dar da duhovne pojmove pretoče u riječi.

Tako vidimo da uvjet za širenje kabalističke mudrosti nije znanje kabalista, nego svojstva njegove duše, njegova sposobnost da izrazi neprimjetno. Samo zbog tog dara, on prima dopuštenje otkriti određene dijelove kabalističke mudrosti.

Iz tog razloga ne nalazimo niti jedno temeljno kabalističko djelo napisano prije Knjige Zohar. Ona koja su dostupna sadrže neodređene i manje bitne smjernice. Nakon Rashbija (2. stoljeće), samo je Ari (16. stoljeće) imao dopuštenje za širenje mudrosti Kabale. Iako su kabalisti koji su živjeli prije njega vjerojatno znali puno više od njega, oni nisu imali dopuštenje za otkrivanje mudrosti zbog gore navedenih razloga. Stoga, oni izbjegavaju pisati i tiskati bilo što osim nekih neodređenih primjedbi. Zbog toga su se nakon Arjia, svi pravi kabalisti prestali služiti drugim knjigama i učili su samo njegova djela i Knjigu Zohar.

Zabrana “Stvoriteljeva osobna tajna” sastoji se u tome da je kabalističko znanje otkriveno samo onima koji se nesebično posvete ideji jednakosti sa Stvoriteljem. Zato su kabalisti u prošlosti birali samo one studente koji su svim srcem težili učiti kako bi postigli jednakost forme sa Stvoriteljem. S obzirom da su svi ostali bili odbijeni i da je Kabala bila skrivena od očiju javnosti, mnogi prevaranti i samozvani kabalisti zarađivali su proricanjem, pravljenjem amuleta, ˝spašavali˝ ljude od uroka i prodavali mnoga druga ˝čuda˝ naivcima. I danas postoje napisi tih ˝kabalista˝ kao i mušterija njihove ˝božanske˝ maskote, crvenih vrpca, svetih vodica itd.

U početku je Kabala bila skrivena upravo zbog tog razloga; zato su istinski kabalisti preuzeli na sebe obvezu da izlože svoje studente vrlo strogim testovima. To objašnjava zašto je samo nekolicini ljudi u svakoj generaciji bilo dopušteno učiti mudrost Kabale i otkriti jedan dio, pod uvjetom da su zadovoljene gore navedene tri zabrane.

Činjenica je da, ako se u čovjeku probudi ˝točka u srcu˝, on će težiti  postići svojstva Višeg svijeta i jednakost sa Stvoriteljem. Samo takvi ljudi smiju učiti Kabalu. Ostali samo žele naučiti ˝magijske trikove kako bi kontrolirali sudbinu i manipulirali drugima˝. Naravno, sve što stvore je psihološki efekt, što ponekad zaista ˝stvara čuda˝. Ipak, ne trebamo to miješati s Višim silama i svojstvima. Zato, danas postoje dvije vrste mudrosti: ˝Kabala za konzumente˝ i ˝znanost Kabale˝. Prva služi za dobrobit prodavača amuleta, druga je za one koji istinski žele otkriti duhovnost.

Nemojte misliti da ove tri zabrane širenja kabalističkog znanja dijele Kabalu na tri dijela. Ne, svaki dio, riječ, pojam i definicija podliježu ovim zabranama.

Međutim, postavlja se pitanje: ako je ova znanost bila tako brižno skrivena, kako su se onda pojavila sva ta kabalistička djela? Stvar je u tome da se prve dvije zabrane razlikuju od treće. Posljednja zabrana je nepromjenjiva, dok su prve dvije podložne promjeni. Razvojem društva, zabrana ˝Nema potrebe za otkrivanjem˝ mijenja se u zapovijed ˝Potrebno je otkriti˝, kao što je slučaj sa Arijem, Rashbijem i u manjoj mjeri sa drugim kabalistima. Na isti način, u naše vrijeme, zabrana ˝Nema potrebe za otkrivanjem˝ postaje ˝Postoji potreba za otkrivanjem˝, stoga je Kabala sada otkrivena čitavom čovječanstvu.

“Poslušate li srcem jedno poznato pitanje, siguran sam da će se sve vaše sumnje vezane uz to trebate li učiti kabalu raspršiti bez traga. Ovo je pitanje oštro i pošteno, a postavljaju ga svi rođeni na zemlji: ‘Što je smisao mog života?’ ”
(Rav Y. Ashlag, Uvod u Talmud Eser Sefirot, Poglavlja 2, 12-17, 44-57)

...Generacija slijedi generaciju na našem planetu, a opet, svaka generacija i svaki pojedinac postavlja isto pitanje o smislu života, osobito u vrijeme ratova, globalne patnje i nizova loše sreće kojima smo svi skloni. Zašto postoji naš život, život u kojem nas sitne radosti koštaju toliko skupo da nam se odsutnost patnje čini kao sreća?

Ako smo prepušteni na milost i nemilost prirode, ako smo to što jesmo zato što nas je priroda takvima stvorila, i moramo živjeti s onim kvalitetama koje imamo kao poluinteligentna bića, inteligentna samo u tome što smo svjesni činjenice da su naša djela određena osobinama i svojstvima prirode s kojima smo stvoreni i koje ne možemo promijeniti – u tom slučaju ne možemo odrediti gdje nas divlja, neinteligentna priroda može odvesti, uzrokujući naše neprestane međusobne borbe, potičući čitave nacije da se obrušavaju jedna na drugu u žestokim borbama. Ipak, podsvjesno, ne možemo pomiriti ideju sebe kao inteligentnih bića.

S druge strane, ako postoji Božanska sila koja nas je stvorila, zašto ju onda ne percipiramo, zašto se skriva od nas? Jer, kad bismo znali što ona zahtijeva od nas, ne bismo u našim životima činili greške za koje bivamo kažnjeni patnjom!

...Znamo koliko je patnje i boli gore od smrti čovječanstvo pretrpjelo od stvaranja svijeta. Tko je izvor sve te patnje, tko ju uzrokuje nego Stvoritelj?

...Koliko ih je bilo u povijesti čovječanstva koji su bili spremni pretrpjeti svakakve boli kako bi shvatili višu mudrost i dosegli duhovno uzdizanje, koji su se svojevoljno podvrgnuli nepodnošljivoj tjeskobi i agoniji radi pronalaženja barem i kapi duhovne percepcije i shvaćanja više sile, kako bi postali ujedinjeni sa Stvoriteljem i mogli biti njegovi robovi!

Unatoč tome, proživjeli su svoje živote bez da su ikad dobili odgovora, bez da su postigli išta, napustili su ovaj svijet s ništavilom s kojim su i došli u njega...

...Pa zašto  se Stvoritelj oglušio na njihove molitve, zašto je prezreo njihovu patnju?

...A kako su tek osjetili njegov prijezir! Osjetili su podsvjesno da postoji viša svrha svemira i svega što se događa, zvana kap čovjeka ujedinjena sa Stvoriteljem. I dalje uronjeni u vlastiti egocentrizam, prolazeći kroz nepodnošljivu agoniju, osjećajući Stvoriteljevo odbijanje, iznenada su osjetili otvor koji se stvorio u njihovom srcu, koji je do tada bio zatvoren prema istini i mogao je osjetiti samo njihove vlastite boli i želje – otvor zahvaljujući kojem su počašćeni osjećajem toliko žuđene kapi jedinstva koja je prodirala u srce kroz njezin razbijeni zid...

...I stoga su sva njihova svojstva zamijenjena onima sličnima Stvoritelju, i shvatili su da jedino u dubini patnje, i nigdje drugdje, mogu iskusiti jedinstvo sa Stvoriteljem, jer tamo su On, kao i kap jedinstva s Njim...

...Istoga trenutka kada su iskusili taj osjećaj koji im se otkrio i zacijelio njihove rane, Stvoritelj ih je ispunio beskrajnim blaženstvom, toliko divnim da se ništa savršenije ne može zamisliti, toliko da su osjetili da je bilo vrijedno pretrpjeti svu tu agoniju radi postizanja ovog savršenstva...

I svaki dijelić njihova tijela uvjerio ih je da bi svatko u našem svijetu bio voljan proći nezamislive muke kako bi iskusio, bar jednom u životu, nešto poput blaženstva ujedinjenja sa Stvoriteljem...

...Razlog za Stvoriteljevu šutnju u odgovoru na čovjekove molbe leži u činjenici da je čovjek više zaokupljen vlastitim napretkom nego veličanjem Stvoritelja u svojim očima, što bi trebala biti njegova jedina briga. Ali, ako je ovo njegova jedina briga, tada će sav njegov napor biti bezbolan. U suprotnom će samo zapomagati u divljini i napustiti ovaj svijet kako je u njega i ušao, bez da je spoznao Stvoritelja.

...Jer kap jedinstva, svrha stvaranja, uplovljava u srce onoga koji je zaokupljen Stvoriteljevom slavom i ljubavlju, koji je uvjeren u srcu nad srcima da je sve što je Stvoritelj napravio, napravio zbog njega, umjesto da se sebično jada zbog nepravednosti božanske vladavine...

...Duhovno ne može biti podijeljeno u zasebne dijelove, ali čovjek može spoznati jedan dio cjeline i potom drugi, dok ne spozna sve...Zato sve ovisi o neokaljanosti žudnje, i duhovno svjetlo ulazi u onaj dio čovjekova srca koji je posve pročišćen od egoizma.

Koliko bi život bio lakši kad se Stvoritelj ne bi skrivao od nas i kada bi bio osjetan i vidljiv svima i svakome. Ne bismo imali sumnji u Njegovo postojanje, mogli bismo zamijećivati učinke Njegove vlasti nad nama i svijetu koji nas okružuje, spoznati uzrok i posljedicu našeg stvaranja, vidjeti posljedice naših djela i Njegovu reakciju na njih, raspravljati naše probleme s Njim, tražiti Ga pomoć, tražiti njegovu zaštitu i savjet, žaliti se na naše nevolje i tražiti Ga objašnjenje zašto čini to što nam čini, tražiti Ga savjet za budućnost, neprestano biti u dodiru sa Stvoriteljem i mijenjati se u skladu s Njegovim savjetom, na način kakav On želi da budemo i koji je najbolji za nas.

Mogli bismo biti u stalnoj komunikaciji sa Stvoriteljem od trenutka našeg rođenja, kao što je i dijete svjesno svoje majke od trenutka svog rođenja (i Stvoritelj bi bio jednako blizu čovjeku koliko je i majka djetetu, jer čovjek bi Ga vidio kao izvor svog rođenja, kao svog Roditelja, uzrok svog postojanja i sveg budućeg života), mogli bismo učiti živjeti na ispravan način opažajući Njegove reakcije na naša djela, pa čak i namjere.

Ne bi bilo potrebe za školama i edukatorima. Sve bi nacije koegzistirale jednostavno i zadivljujuće ujedinjene zajedničkim ciljem očitim svima – duhovnim ujedinjenjem s jasno vidljivim i osjetnim Stvoriteljem.

Svi bi u svojim djelima bili vođeni duhovnim zakonima koji bi bili opće znanje, svi bi prirodno slijedili zakone duhovnih svijetova, zvane zapovijedi, jer svi bi uvidjeli da kršenje tih zapovijedi znači nauditi samima sebi, poput skakanja u vatru ili s litice.

Kad bismo mogli jasno vidjeti Stvoritelja i njegovu vlast nad nama, nad svijetom i svemirom, ne bismo se žalili ni na najveću patnju jer bismo uvidjeli njezinu blagodat za nas. Primjerice, svatko bi rado dao sve svoje strancu, nimalo misleći na sebe, jer bi bio svjestan božanske vladavine, vidio bi blagotvoran ishod svojih nesebičnih djela, i znao bi da smo svi u vlasti dobroga i vječnoga Stvoritelja.

Kako prirodno bi bilo, i kako neprirodno i nemoguće unutar našeg sadašnjeg stanja skrivenosti, u potpunosti predati se Stvoritelju, predati Mu sve naše misli i želje bez zadrške, biti ono što On želi da budemo, ne imati ni najmanje brige za sebe, ni pomišljati na sebe – takoreći prestati biti svjesni samih sebe, prenijeti sve naše osjećaje Njemu, pokušati ući u Njega, živjeti prema Njegovim mislima i Njegovoj volji.

Sve prethodno rečeno dovodi do zaključka da samo jedno nedostaje u našem svijetu, a to je percepcija Stvoritelja!

Upravo zato, ovo bi trebala biti jedina čovjekova svrha u ovom svijetu, jedini cilj za čije postignuće čovjek ne bi trebao štedjeti napora, jer jedino u otkrivanju Stvoritelja nalazi se njegovo spasenje, ujedno od nesreća ovog života i od duhovne smrti.

Metoda pronalaženja percepcije Stvoritelja naziva se kabala.

Percepcija Stvoritelja naziva se vjerom. Uobičajena greška u interpretaciji ovog svijeta je u mišljenju da vjera znači tapkanje u mraku, bez da osoba vidi i doživljava Stvoritelja, odnosno shvaćanje ovog svijeta u smislu suprotnog od njegovog pravog značenja. Prema kabali, svjetlost kojom Stvoritelj prožimlje čovjeka, svjetlost čovjekove povezanosti sa Stvoriteljem, osjećaj ujedinjenosti naziva se svjetlošću vjere ili samo vjerom.

Vjera, Stvoriteljeva svjetlost, pruža čovjeku osjećaj povezanosti s vječnošću, sposobnost shvaćanja Stvoritelja, osjećaj potpunosti, jasne povezanosti sa Stvoriteljem, potpune sigurnosti, besmrtnosti, veličine i snage.

Sve prethodno rečeno čini jasnim da se oslobođenje od naše kratkotrajne egzistencije ispunjene patnjom i zamarajućom potjerom za prolaznim užicima nalazi samo u postizanju vjere, odnosno doživljaja Stvoritelja.

Bilo kako bilo, jedini je uzrok naših nedaća, beskorisnosti i prolazne prirode naših života, naš neuspjeh u doživljaju Stvoritelja. Sama Tora nam kaže: “Kušaj i vidi sam kako je Stvoritelj dobar!”

Cilj je ove knjige pomoći čitatelju da napravi prve korake prema doživljaju Stvoritelja. Oni koji shvate životnu potrebu doživljaja Stvoritelja donijet će odluku da proučavaju izvorna kabalistička djela: knjigu Zohar sa komentarima Sulam, djela Arija i djela Ashlaga.

Čovječanstvo neprestano traži logično ostvarenje svojeg postojanja. Mnoge tisuće godina čovjek se bavi proučavanjem zakona prirode.

Usprkos tome, suvremeni znanstvenici pronalaze da, što više napreduju u svojim znanstvenim istraživanjima, to zbrkaniju i nejasniju sliku svijeta pronalaze. Odgovori na pitanja o svrsi ovoga svijeta i čovjekovog postojanja još uvijek nisu pronađeni.

Kabala kao znanost nudi specifičnu metodu istraživanja svijeta. Ova metoda omogućuje razvijanje sposobnosti opažanja dijela postojanja koji je skriven od nas. Riječ “kabala” znači “primanje”; to je metoda koja pojedincu omogućuje primanje najvišega znanja i opažanje istinite, “objektivne” slike svijeta. Kabalisti nam ovu tehniku objašnjavaju prema svojim iskustvima. Napisali su knjige koje poučavaju metodologiji istraživanja postojanja i primanja odgovora na pitanje o smislu života.

Od početka vremena čovjek traži odgovore na glavna životna pitanja: Tko sam ja? Što je cilj mog postojanja? Zašto svijet postoji? Postojimo li i nakon smrti? itd. Ova neodgovorena pitanja o cilju i smislu života samo su dodatak našoj svakodnevnoj ljudskoj patnji – Zašto uopće moramo patiti? To nam ne dopušta da osjećamo ispunjenje, čak ni kada su naše svakodnevne želje privremeno zadovoljene.

Osoba koja je dostigla željeni cilj vrlo brzo počinje osjećati ponovni nedostatak ispunjenja. Kada gleda unatrag, može vidjeti koliko je vremena potrošila u očajničkim pokušajima da dosegne određeni cilj, no zauzvrat nije osjetila značajno zadovoljstvo iz tog postignuća.

S obzirom da nema odgovora na životna pitanja, potraga se nastavlja u mnogo raznih smjerova. Drevna vjerovanja i trenutno popularna istočnjačka učenja dio su ovih potraga. Meditacija, kao i tjelesne i intelektualne vježbe omogućuju osobi da se osjeća ugodnije u ovome svijetu, no to je samo pokušaj ometanja sebe samih u postavljanju pitanja, jer pojedinčeve želje ostaju neispunjene, a smisao života nije pronađen. Sve te metode opuštaju osobu jer umanjuju želje, a ne zato što vode do odgovora na cilj života i smisao patnje.

Ipak, čovjek ubrzo otkriva da je nemoguće ignorirati istinu. Počinjemo opažati da je ogromna količina znanja neophodnog za daljnju egzistenciju skrivena od nas, i osjećamo snažnu potrebu i hitnju otkriti ovu istinu.

Stjecanje znanja

U procesu proučavanja kabale čovjek mora steći znanje temeljnih sustava Univerzuma:

Stvaranje. Obuhvatni proces stvaranja i razvoj svjetova, shvatljiv čovjeku. To jest, kako Viša sila, pomoću uzastopnih ograničenja, stvara svjetove i objekte unutar njih.

Zakoni interakcije duhovnih i materijalnih svjetova, i njihove posljedice. Svrha stvaranja čovjeka je formiranje kreacije sposobne shvatiti veličinu Više Svijesti i, u konačnici, postati poput Njega.

Djelovanje. Čovjekov ulazak u ovaj svijet i izlazak iz njega. Kako čovjekove akcije pobuđuju reakciju u Višim svjetovima, i kako ta reakcija utječe na naš svijet i svaku pojedinu osobu. Individualni put svake osobe od vremena stvaranja svjetova do postignuća krajnjega Cilja.

Kretanje duša. Proučavanje biti svake duše i njezino kolanje. Čovjekova djela u ovome životu i njihove posljedice u narednim životima od početka do kraja svijeta. Na koji način i iz kojeg razloga duša silazi u tijelo, i što upravlja time da određeno tijelo preuzme određenu dušu. Tajna Vjerojatnosti i istraživanje povijesti čovječanstva kao posljedice specifičnog reda i prijenos duša. Povezanost duše sa zajedničkom kontrolom sustava svjetova, kretanja duše, ciklusi života i smrti – sve o čemu ovise svi naši putovi na ovome svijetu.

Upravljanje. Proučavanje našeg svijeta: nepokretne, vegetativne i pokretne (animalne) prirode, njihove biti, uloge i upravljanja njima iz duhovnog svijeta. Upravljanje odozgo i naša percepcija prirode, vremena i prostora.

Metoda kabale

Od svih znanosti koje neprestano razvijamo i uz pomoć kojih istražujemo svijet oko nas, kabala je posebna znanost koja nam pomaže razviti se na posve jedinstven način. Osim materijalnog svijeta koji se proučava kroz prirode znanosti, postoji i drugi svijet, koji je skriven od nas. Znanost kabale proučava ovaj skriveni svijet. Osjećamo da taj skriveni svijet postoji. Zašto pretpostavljamo da taj svijet postoji, iako ga ne vidimo? Dok otkrivamo samo djelomične zakone Svemira, shvaćamo da moraju postojati potpuniji zakoni, oni koji su logičniji i kojima se mogu objasniti svi aspekti našega života. To znači da nešto promiče našim osjetilima, i trenutno nam je nedohvatljivo.

Razumijemo da, ukoliko bismo imali druge osjetilne organe (za sada ne možemo čak ni zamisliti kakve), očito bismo drugačije opažali svijet. Naša percepcija bila bi šira i dublja na neki drukčiji način. No, trenutno nemamo takve organe. Ovaj nedostatak znanja o zakonima postojanja uzrokuje u nama osjećaj velike nelagode. Patimo, jer ne znamo kako se ispravno ponašati jedni s drugima i s prirodom, i ne vidimo cikluse našeg života, smrti i rođenja.

Tijekom istraživanja svijeta, naše znanje uvijek doseže granicu koja spriječava daljnji napredak. Mnoge različite metodologije razvijaju našu sposobnost predviđanja budućnosti i izlaska izvan granica uobičjene percepcije, no one također, općenito, doprinose malo. Možemo nejasno predvidjeti budućnost, no ne možemo jasno percipirati svijet oko nas i pravilno djelovati unutar njega. Čovjek (koji je naizgled toliko razvijeno biće) osjeća se još bespomoćnije i izgubljenije dok se nastavlja razvijati i napredovati. U konačnici, čini se da znanstvene metodologije koje istražuju okolinu zapravo ne postižu željeni cilj. Tako smo prisiljeni prepoznati da korijen problema leži u ograničenjima naših osjetilnih organa.

Postoji jasna metodologija koja omogućuje razvoj dodatnog osjetilnog organa: “šestoga čula” (možemo ga nazvati zaslonom ili povratnom svjetlošću). Ovaj nam organ omogućuje da vidimo, osjetimo i istražimo dio Univerzuma koji se ne može opaziti kroz uobičajenih pet osjetilnih organa. Razlika je u tome što prvih pet osjetila stječemo rođenjem, no šesto osjetilo moramo postupno razviti sami.

U određenom trenutku čovjek primi poseban znak odozgo. Počinje osjećati potrebu za razvijanjem ovog šestog organa, neophodnost iskušavanja skrivenog ili vanjskog Svemira. Ovo se događa postupno. Čovječanstvo i čovjek razvijaju se prema različitim razinama želja: u početku, prisutna je samo želja za animalnim užicima (seks, hrana itd.), zatim za bogatstvom, moći, položajem, slavom, znanjem; a nakon toga javljaju se želje za stjecanjem Više ili duhovne stvarnosti. Ove posljednje želje nalaze se izvan naših uobičajenih opažanja.

Prva želja za percipiranjem onoga što se nalazi izvan nas sjeme je šestoga čula. Nakon toga, na pojedincu je da ga razvije. Međutim, nitko ga ne može razviti sam. Čovječanstvu je za to dana posebna metodologija.

U svakoj generaciji, oni ljudi koji odozgo prime osjećaj potrebe za razvijanjem šestoga osjetila, na ovaj ili onaj način dođu do učitelja i knjiga i razviju ovaj osjećaj unutar sebe. Njih nazivamo kabalistima, dakle primateljima izvanjske ili više informacije. Oni tu informaciju stavljaju u knjige, opisuju svoja opažanja, dojmove, i prenose na nas svoje iskustvo i metodologiju o tome kako ostvariti proces stvaranja šestog osjetilnog organa da bi se došlo do ovog višeg stanja. U principu, oni govore o tome kako čovjek, koji je ostvario sve svoje prethodne želje za animalnim užicima, bogatstvom, položajem, slavom i znanjem, dolazi do potrebe za postignućem vanjskog ili skrivenog svemira.

U konačnici, svaka će osoba doći u ovo stanje, ako ne tijekom ovoga života, tada tijekom sljedećeg. Kao rezultat svih životnih vijekova pojedinac mora doseći stanje postojanja izvan vremena i prostora, izvan pet osjetilnih organa, s novim organom opažanja. To je neophodno za dostizanje stanja vječnosti, općeg mira i neograničenog znanja.

Svi su kabalisti ukazivali na naše vrijeme kao na točku iz koje će započeti masovna asimilacija duhovne stvarnosti, odnosno masovan razvoj ovog šestog osjetilnog organa u čovjeku. Kabala proučava ustrojstvo naše duše, njezin put, njezin silazak iz najvišeg stanja – Svijeta Beskonačnosti – kroz mnoge svjetove sve do “našeg svijeta” Ovaj put prema dolje završio je na kraju prošloga stoljeća (kabalisti su precizno ukazali na vrijeme – tijekom 1991-1995. godine), nakon čega je započeo put prema gore.

Svi kabalisti koji su živjeli prije našeg vremena bili su samo ljudi koji su hodali ovim putem i za nas pripremili metodologiju uspona. Mi smo prvi val, prva grupa duša spuštenih u ovaj svijet koja mora započeti uspon na masovan način.

U naše vrijeme, znanost kabale postaje sve popularnija, usprkos činjenici da vrlo malo ljudi razumije što je to, zašto se naziva znanošću i zašto do ljudi dolazi na ovaj način. Ipak, privlačenje njoj već može biti vidljivo, i opaža se na masovnoj razini, što su kabalisti predvidjeli prije mnogo stoljeća.

Što pojedinac treba činiti kada se pojavi jasna želja za razumijevanjem najvišega znanja? On započinje razvijanjem “točke u srcu” (u kabali se tako naziva želja), prema metodologiji koju su složili kabalisti. Nakon nekog vremena (što može trajati nekoliko godina), osoba počinje postupno i sve jače osjećati izvanjski svijet. Tek tada počinje osjećati razloge svega što se događa u našem svijetu. Već vidi sliku toga, gdje odlaze svi signali naših djela, snaga i misli.

Da bismo vidjeli ovu sliku, moramo razviti šesto čulo. U naših pet osjetilnih organa ona se ne može percipirati. Naš “ja” – istinska bit čovjeka – percipira se samo u šestom osjetilu. Čim se počne razvijati, čovjek počinje osjećati ono što se naziva “dušom”. Počinje doslovno vidjeti misli i želje. Pojedinac može percipirati kako te misli i želje prolaze od njega do drugih ljudi, na koji ih način prima i koliko je pod utjecajem drugih, te kako se to povezuje u čitavom svemiru sa svom okolnom prirodom i silazi natrag njemu.

Čovjek prima sposobnost jasnog sagledavanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u stvarnom vremenu. Koncept vremena nestaje i na kraju osoba sve vidi na posve jednak i otvoren način. Osim što postaje pronicljiv, čovjek počinje ispravno procjenjivati što se događa. I, što je najvažnije, javlja se prigoda za utjecajem na kontrolu Višega koja izvana upravlja nama i našim društvom. Pojedinac može ne samo predvidjeti što će se dogoditi, nego doslovce to i promijeniti. Ove sposobnosti pojavljuju se u osobi samo do mjere do koje je sposobna prevladati svoju egoističnu prirodu i početi razmišljati prema zakonima Višeg svijeta.

Sve je to stvarno i dostupno svima. Štoviše, sva priroda, ili opći zakon kontrole sveg stvorenog, djeluje na način da nas neprestano pomiče u neophodnom pravcu. Svo čovječanstvo nesvjesno napreduje, no pojedinac koji se počne svjesno kretati prema ovome cilju (postignuću cjelokupnog Univerzuma i životu u njegovoj punoj mjeri), više ne osjeća pritisak prirode na njega (tj. patnju), i istoga se trena čitav Svemir čini ispunjenim dobrim umjesto zlom.