Onaj koji ispuni barem jedan zakon višeg svijeta, osvaja sebi i svijetu vrlinu dobrote.

Ispravljanje stvorenog je u namjeri

Ispravljanje izvorne ljudske prirode, egoističnih želja, treba izvesti samo zbog približavanja višoj sili, nalikovanjem osobinama više sile i stjecanjem kvalitete bezuvjetnog davanja. Na isti način viša sila djeluje prema nama; zbog davanja, kako bi ispunila našu želju za primanjem.

Tu ljudsku želju za stjecanjem užitka stvorio je izvor, vrhunska sila, i ni na koji joj način nije suprotstavljena. Suprotna je NAMJERA za primanjem užitka “u vlastitu korist”. Zapravo, egoizam je želja za užitkom u vlastitu korist, a ne sam užitak. Želja za primanjem ili, kako kabalisti kažu, za bivanjem potpunim, je nepromjenjiva; to je upravo ona jedna i jedina stvar koja je bila stvorena. Ništa drugo ne postoji u stvaranju osim želje za primanjem, i sam Stvoritelj. Ipak, prema Njegovoj volji, stvoreno mora otkriti poseban užitak u Njegovoj svjetlosti, i u bivanju bliskim Njemu.

Jedina promjena koju smo sposobni načiniti za stvoreno je u načinu na koji koristimo našu jedinstvenu, izvornu, prirodnu kvalitetu, tj. želju za primanjem – ‘u vlastitu korist’ ili ‘u korist Stvoritelja’.

Primanje užitka “u vlastitu korist” ograničeno je granicama našega svijeta.

U konačnici, to ne može biti ispunjeno jer, prigodom ispunjavanja želje, sam je užitak poništava, i posljedično sam nestaje. Uživanje i zadovoljstvo ne ostaju u našim osjećanjima.

Ova mikro-želja postoji samo da bi osobi omogućila život, sve dok se ne počne držati istinske namjere i dok ne bude u mogućnosti ispuniti se neograničenim i beskonačnim užitkom. Ova mikro-želja može primiti samo ‘malu iskru’ užitka, ‘ner dakik’, i svako beskonačno i vječno ispunjenje može biti postignuto preko namjere “za Stvoritelja”.

Iz ovoga vidimo da želju za primanjem Stvoritelj nije namijenio korištenju na izravan način, “u korist vlastitog zadovoljstva”, nego naprotiv, “u korist Njega”. U tom slučaju, postajemo slični Njemu. Mijenjajući egoističnu namjeru “uzimanja užitka za sebe” u altruističnu, “uzimanje užitka u korist Stvoritelja”, osoba postaje posve identična s Bićem Iza, jer je namjera ta koja određuje akciju.

Ipak, nemoguće je provesti trenutan prijelaz iz egoistične namjere “za sebe” u altruističnu “za Vrhunsku Silu”. Takva promjena u čovjekovim mislima, navikama i životnom stilu traži postupnu transformaciju. Pojedinčev izbor da prima užitak rezultat je utjecaja društva, javnog mišljenja i običaja, i zbog toga se može promijeniti samo promjenom okoline. Stoga, samo ukoliko da prioritet davanju umjesto primanju, osoba može načiniti prijelaz iz namjere “u vlastitu korist” u namjeru “u korist drugih”.

Koja je to brza i jasna metoda koja osobi omogućava stjecanje ovog svojstva Svemogućeg? Jedini način da se stekne sposobnost “davanja” je razmišljanjem o vlastitim osobnim potrebama samo do mjere primarnih neophodnosti, dok se ostatak posvećuje dobrobiti društva i njegovih građana. Čineći tako, osoba postaje nalik svojstvu Vrhunske Upravljajuće Sile. Takva drastična promjena moguća je samo u posebnom društvu koje za pojedinca stvara pravu okolinu kako bi proveo ovo unapređenje.

Dva principa za stimuliranje društva da ispuni ovaj zakon

• da društvo, ili doista čovječanstvo, ohrabruje pojedinca u slijeđenju zakona;
• da pravilo davanja u korist čovječanstva osobu pripremi za ostvarenje zakona davanja u svrsi približavanja Višoj Sili.

Tek tada ljudsko biće ima energije ispuniti djelo davanja. Društvo, hvaleći njegova djela, omogućuje mu altruističnu sposobnost davanja, ispočetka zbog nagrade, poput časti i divljenja od strane društva. Svejedno, navika davanja polako počinje postajati drugom prirodom, i osoba je počinje željeti iz navike.

Kao dodatak, djela davanja će probuditi spuštanje Višeg Ispravljajućeg Svjetla, koje pojedinca mijenja prema liku Stvoritelja, slijedivši mehanizam od “za vlastitu korist” do “u korist Stvoritelja”.

Ova priprema jedna je od komponenata konačnog cilja jer, navikavajući se na rad za druge i njihovo dobro, on postupno postaje revnostan u ispunjenju Stvoriteljevih zakona, slijedivši namjeru “u korist Stvoritelja” a ne “u vlastitu korist”. Stoga, naša je namjera usklađena s planom stvaranja.

Dio metode odgovoran za odnos pojedinca s njegovim prijateljem

Metoda približavanja Višoj Sili ima dva dijela:

• Stav čovjeka prema Stvoritelju.
• Stav čovjeka prema njegovom prijatelju.

Najdjelotvornije i najkorisnije je prvo se usredotočiti na odnos između prijatelja, jer na taj način čovjek stječe ispravne navike, koje će kasnije primijeniti u svom pristupu prema Stvoritelju.

Misao, dijalog, djelo

Bilo koji trud na ispravljanju uključuje misao, dijalog i djelo.

• Djelu prethodi namjera, a namjera se otkriva kroz djelo. Postoje dvije vrste namjere, “za sebe” ili “za Stvoritelja”. Akcija s namjerom koja “nije u korist Stvoritelja”, ne doseže Stvoritelja. On se osobi otkriva samo pod jednim uvjetom: da osoba posjeduje konstantnu istinitu namjeru davanja, tj. do mjere sličnosti među njima. Nema dvojbe da Stvoritelj uvijek i potpuno razumije osobu, no Njegovo razumijevanje je jednostrano. Osoba počinje percipirati Stvoritelja, ili drugim riječima, Stvoritelj otkriva Sebe osobi; ipak, samo do mjere sličnosti među njima. Najučinkovitiji način da se postane sličnim Stvoritelju jest predanošću u preuzimanju dužnosti službovanja drugima, imajući kao konačan cilj – ponovno se ujediniti sa Stvoriteljem. Djela koja se tiču odnosa među ljudima diktirana su ljudskom savješću, koja osobu obvezuje da djeluje na određen način. Ipak, djelovanje iz ovog razloga ne donosi ikakav ispravak. Djela savjesti osobu ne dovode bliže Stvoritelju. Zbog toga, osoba uvijek mora na umu imati da sve što radi ima jednu svrhu: zadovoljiti Stvoritelja kako bi bili jednaki Njemu, što je jednako nesebičnom davanju. Takvo razumijevanje, u kombinaciji s dobrim djelima, dovest će osobu bliže Stvoritelju, pod uvjetom da su njezina svojstva slična njezinom duhovnom kalupu (ljudsko je biće kao utisak Stvoritelja). Tada će osoba postati spremnom primiti Višu Svjetlost i veće obilje.
• Misao u ovoj zapovijedi važnija je nego u odnosu osobe sa Stvoriteljem.
• Dijalog znači zahtjev prema Višoj Sili za ispravljanjem, i za promjenu namjere iz “u korist samoga sebe” u “u korist drugih” tijekom bilo kojeg djela, no posebice tijekom proučavanja kabale.

Dvije vrste pružanja zadovoljstva Stvoritelju

• Svjesno – zato što se čovječanstvo ne smije nadati da će jednoga dana biti moguće odjednom postići sličnost sa Stvoriteljem – bez prethodno primjenjenih napora dok je Stvoritelj još uvijek skriven, i bez kolektivnog rada u grupi kako bi se primila namjera “za Stvoritelja”. Prije, sada i u buduće, tko god htio primiti vezu sa Stvoriteljem, morat će svoje napore započeti iz inicijalne egoistične namjere, a zatim, tek nakon ispunjenja svih zapovijedi postat će sličan Stvoritelju u svojoj namjeri. Pristup ovom uvjetu nije ograničen vremenom, no ovisi prije svega na spremnosti pojedinca i njegovoj moći nad svojim srcem. Štoviše, kako su ljudi pali i padat će, čineći to “za sebe”, umrijet će prije postizanja mudrosti. Ipak, istodobno je njihova nagrada velika, i ljudski um ne može odrediti vrijednost važnosti užitka koji je dan Stvoritelju.
• Podsvijesno – čak i početnik koji ispuni bilo koje djelo s bilo kakvom namjerom, iako još nije spreman činiti drukčije, on također pruža zadovoljstvo Stvoritelju.

Dužnost izvršavanja 613 zapovijedi

Čovjekova duša sastoji se od 613 zasebnih želja, i ispravak istih iz namjere “za samoga sebe” u namjeru “za Stvoritelja” dopušta osobi osjećati ujedinjenost sa Stvoriteljem kroz svaku ispravljenu želju. Razumijevanje svake osobne manifestacije Stvoritelja u samome sebi doživljava se kao otkrivenje Stvoritelja, i nazvano je jednim od Njegovih imena. Drugim riječima, imena Stvoritelja odražavaju privatno razumijevanje raznih mjera Stvoriteljevog univerzalnog preobilja. Svaka osoba mora proći kroz sve ove mjere i mora percipirati potpuno opće otkrivenje (ime) Stvoritelja.

Istinska mudrost

Kabalisti su u prošlosti predstavili metodu individualnog razumijevanja. Ovdje nudimo općeniti način, zato što je dosljedan i zato što definira duhovne supstancije bez da ih stavlja u materijalni pokrov. Ovaj recentni pristup je najkorisniji za razvoj metode razumijevanja. Kao dodatak, ova se znanost naziva istinskom mudrosti.

Uspjeh njezina predstavljanja rast će u sljedećim generacijama, jer će biti pripremljenije razumjeti istinsku mudrost. Uspjeh njezina razumijevanja ovisi o veličini duhovnog lidera te generacije, ili o generaciji samoj, ili o oba čimbenika.