Drevna molitva kaže: „Gospodine! Daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti, daj mi hrabrosti da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, i podari mi mudrosti da poznajem razliku“.

Na što točno možemo utjecati u našem životu? Posjedujemo li dovoljno slobode za promjenu našeg života i sudbine?

Zašto ne možemo prirodno steći tu mudrost?

Zašto, unatoč činjenici da je naša priroda zasnovana na lijenosti i zdravom egoizmu (želji za primanjem najvećeg užitka za najmanji trud), za razliku od životinja, činimo bezumna i neučinkovita djela?

Možda djelujemo tamo gdje je sve već isplanirano, pa naša uloga treba biti dosta pasivnija?

Možda je u većini slučajeva naš život predodređen, dok mi odabiremo vjerovati da tijek događaja ovisi o nama?

Možda bismo trebali preoblikovati naš život i prestati misliti da smo donositelji odluka, pustiti (život, op.pr.) da teče i ostati pasivni, djelujući samo kada uistinu možemo promijeniti nešto?

Mala djeca djeluju nepromišljeno, zato što se njihov razvoj odvija nesvjesno, instiktivno. Odrasla osoba određuje cilj, a energiju mu pruža volja za postizanjem cilja.

Očigledno, griješimo u određivanju ograničenja naših sposobnosti za postizanjem cilja. Drugim riječima, želimo dostići nemoguće ili pokušavamo promijeniti ono što ne možemo.

Priroda nam ne pruža informacije o postupcima u kojima smo uistinu slobodni, i postupcima u kojima imamo samo iluziju slobode. Ona nam dozvoljava da činimo pogreške, i kao pojedinci, i kao čovječanstvo. Njezin je cilj dovesti nas do razočaranja u naše vlastite moći da promijenimo išta u ovome životu i nama samima. Priroda nas želi zbuniti i dezorijentirati s obzirom na način na koji bismo trebali nastaviti živjeti? Tada bismo se zaustavili i odredili na što uistinu možemo utjecati.

Bit slobode

Općenito govoreći, o slobodi možemo govoriti kao o zakonu prirode, koji prožima sve aspekte života. Vidimo kako životinje pate u zatočeništvu. To svjedoči o protestu prirode protiv bilo kakvog oblika zarobljavanja. Čovječanstvo je stotinama godina ratovalo dok nije postiglo određeni stupanj osobne slobode.

U svakom slučaju, naša je ideja slobode vrlo nejasna, i kada bismo zaronili dublje u nju, gotovo ništa od nje ne bi ostalo. Prije zahtijevanja osobne slobode trebali bismo pretpostaviti kako joj svaka osoba teži. Prvo trebamo postati sigurni da ova ili ona osoba može upražnjavati vlastitu slobodnu volju.

Naš se život nalazi između užitka i patnje

Ako razmotrimo čovjekove postupke, otkrit ćemo da nitko od nas nije slobodan. I njegova unutrašnja priroda i vanjske okolnosti potiču ga na djelovanje u skladu s algoritmom ponašanja ukorijenjenom u njemu.

Priroda nas je postavila između užitka i patnje, pa nismo slobodni izabrati patnju ili se odreći užitka. U odnosu na životinje, čovjek ima sposobnost vidjeti udaljeni cilj, i zato može pristati na određenu količinu patnji u očekivanju buduće naknade (kompenzacije).

Ustvari, ovdje nema ničeg do proračuna (kalkulacije), kada, uviđajući očekivanu dobit, pristajemo na patnju poradi mogućeg užitka. Pristajemo na kiruršku operaciju, čak za nju plaćamo i puno novaca; spremni smo naporno raditi kako bismo stekli dobro plaćeno zanimanje. Sve se svodi na naše proračunavanje, pri čemu oduzimamo patnju od očekivane ugode i dobijamo određeni pozitivni ostatak.

Na takav smo način oblikovani. Pojedinci, koji se doimaju nesmotrenim, nerazboritim, požrtvovnim romanticima, zapravo nisu ništa drugo no proračunati ljudi, za koje se budućnost očituje kao sadašnjost u tolikoj mjeri da su spremni prihvatiti patnju neobičnu za druge, što smatramo junačkim činom.

Ustvari, čak i u ovom slučaju naše tijelo čini svjesnu ili podsvjesnu kalkulaciju. Psiholozi znaju da se svojstva svakog čovjeka mogu promijeniti tako da kukavica postane junak. Budućnost u čovjekovim očima može biti toliko uzvišena, da će poradi nje pristati na bilo koji oblik oskudice.

Iz ovoga slijedi da nema razlike između čovjeka i životinja; pa, ako je tomu tako, slobodan i inteligentan izbor ne postoji.

Tko određuje naše užitke?

Ne samo da nemamo gotovo nikakvu slobodu izbora, već ni osobina užitka nije naša povlastica. Izbor se ne događa u skladu s našom slobodnom voljom, već je određen željama drugih ljudi. Ne odabiremo modu, način života, hobije, slobodno vrijeme, hranu itd. – sve nam je to nametnuto kroz ukuse i želje naše okoline, i to ne od strane njezinog boljeg dijela, već većine.

Preferiramo zadovoljavanje jednostavnih želja bez velikog opterećivanja samih sebe, ali je naš cjelokupan život ograničen načinima ponašanja prihvaćenima od strane društva kao norma, koji postaju zakonima ljudskog ponašanja i postojanja. Ako je tomu tako, gdje je onda naša slobodna volja? Ispada da nijedno od naših djela nije nagrađeno ili kažnjeno.

Zašto se svi promatraju kao pojedinci? Što je toliko posebno u svakome od nas? Koja od naših svojstava možemo samostalno promijeniti? Ako takvo postoji, moramo ga svim sredstvima iznijeti na svjetlo, izdvojiti ga od ostalih svojstava i razviti ga, stoga što će ostala svojstva nastati protiv naše volje.

Četiri čimbenika (faktora)

Svako stvoreno biće određeno je prema četiri čimbenika:

• Baza je prvotni materijal određenog bića, iz kojeg je proizašlo. Nepromjenjiva svojstva baze smjer su njezina razvoja, npr. raspadajuće pšenično zrno izaziva rast nove mladice (klice) iste vrste. Zrno trune – njegov vanjski oblik potpuno nestaje, slično našem tijelu, koje se raspada u tlu. Međutim, baza ostaje i rađa novi izdanak, poput naše duše koja potiče rađanje novog tijela u koje će se odjenuti.
• Nepromjenjiva svojstva baze. Baza (u našem slučaju pšenično zrno) nikada neće poprimiti oblik drugih žitarica, recimo, ječma, već jedino prvotni oblik pšenice, kojeg je izgubila. Ovisno o okolini (tlo, voda, gnojivo i sunce), moguće su određene kvantitativne i kvalitativne promjene mladice, ali oblik pšenice (npr. izvorna esencija) ne trpi nikakve promjene.
• Svojstva koja se mijenjaju uslijed utjecaja vanjskih faktora. Pod utjecajem vanjskih čimbenika, vanjski oblik esencije prolazi kroz kvalitativne promjene – zrno ostaje zrno, ali se njegov vanjski oblik mijenja u skladu s okolinskim uvjetima. Dodatni vanjski čimbenici spojili su se s esencijom i zajedno stvorili novu kvalitetu pod utjecajem okoline. To može biti sunce, tlo, gnojivo ili voda u odnosu na zrno, ili društvo, grupa, knjige i učitelj u odnosu na čovjeka.
• Promjene u vanjskim silama. Čovjek treba okruženje koje izgrađuje i neprestano utječe na njegov razvoj. Tijekom razvoja, čovjek zauzvrat utječe na svoje okruženje, potičući ga na razvoj. Na taj se način zajedno istodobno razvijaju.
  Ova četiri čimbenika određuju stanje svakog stvorenog bića. Čak i ako čovjek provodi svo svoje vrijeme u istraživanju, neće moći promijeniti ili dodati išta što nije uključeno u četiri čimbenika. Štogod pomislili ili učinili postoji unutar ova četiri čimbenika. Svaki dodatak bit će čisto kvantitativan, dok će kvalitativno ostati isti. Ova četiri čimbenika moćno određuju naš karakter i način razmišljanja.
• Čovjek ne može promijeniti svoju bit (esenciju).
• Ne može promijeniti zakone prema kojima se njegova esencija preoblikuje.
• Ne može promijeniti zakone preoblikovanja vlastitih unutarnjih svojstava kao posljedicu vanjskih utjecaja.
• Okolina, o kojoj čovjek u potpunosti ovisi, može biti promijenjena!

Mogućnošću sadašnjeg utjecaja na svoju okolinu, čovjek određuje svoje buduće stanje. Jedini čimbenici na koje njegova okolina može utjecati su brzina i kvaliteta čovjekova napretka. Može živjeti ili kroz bol, strah, muku, i beskrajne krvave sukobe cijelim putem, ili napredovati tiho i udobno, tako da sam čovjek teži cilju. Zbog toga nas kabalisti potiču na otvaranje obrazovnih centara kako bi stvorili grupe – idealno okruženje za sve koji žele postići smisao stvaranja.

Slobodan izbor

Neovisno o činjenici da ne možemo odrediti našu bazu, kako ćemo i kao tko biti rođeni, možemo utjecati na ta tri prvotna čimbenika izborom našeg okruženja, npr. prijatelja, knjiga i učitelja. Međutim, po izboru okoline, puštamo joj da oblikuje naša buduća stanja.

U početku postoji prilika da slobodno izaberemo one učitelje, knjige i prijatelje koji će nadahnuti pozitivne misli. Ukoliko čovjek to ne učini, utoliko će se prirodno naći u lošem okruženju čitajući beskorisne knjige (postoji mnoštvo takvih, i znatno su ugodnije), i, kao posljedicu toga, definitivno dobiti loše obrazovanje, pa neće uspjeti ispravno djelovati u životu.

Iz ovoga slijedi da su nagrada i kazna poslane čovjeku ne radi njegovih loših misli i djela, u kojima nema slobodan izbor, već radi neizabiranja dobre okoline, budući ovdje (u izboru okoline, op.pr.) čovjek nesumnjivo ima priliku slobodno izabrati. Čovjeku treba biti suđeno i treba biti kažnjen, kako bi vidio: nije mu suđeno zbog nedjela, već zbog odabira krive okoline.

Prema tomu, osoba, koja se svaki put trudi izabrati bolju okolinu, uspjeva – ne zbog svojih dobrih misli, već zbog postojanosti u unapređivanju vlastitog okruženja koje je vodi prema tim dobrim mislima. Takva je osoba nagrađena boljim, naprednijim stanjem.

Knjiga Zohar daje primjer siromašnog mudrog čovjeka, koji je primio poziv za doseljenje u kuću bogatog čovjeka. Odbio je govoreći: „Ni pod kojim se uvjetom neću skrasiti na mjestu na kojem nema mudraca!“ – „Ali ti si najveći mudrac generacije!“ – uzviknu bogati čovjek. – „Od koga bi drugoga učio?“ Mudri čovjek odgovori: „Čak će se i najveći mudrac pretvoriti u neznalicu, ako se okruži glupim ljudima“.

Prema tome, trebali bismo slijediti dobro poznati savjet: „Načini sebe učiteljem, kupi si prijatelja“. Drugim riječima, trebamo stvoriti vlastitu okolinu, zato što nas jedino taj čimbenik može dovesti k uspjehu. Po odabiru našeg okruženja, postajemo u potpunosti ovisni o njemu, poput gline u rukama kipara.

Svi smo zatočenici naše egoistične prirode. Osloboditi sebe znači prekoračiti granice našega svijeta i ući u višu stvarnost. Kako smo potpuno u stisku ovoga svijeta, možemo ga se osloboditi samo ako se, unatoč našoj prirodnoj egoističnoj okolini, grupi, umjetno okružimo ljudima, koji dijele naše poglede i težnje, i potpadnemo pod moć okoline kojom vladaju zakoni višeg svijeta. Oslobađanje sebe samih iz okova egoizma i otkrivanje svojstva davanja naše je ostvarenje slobodne volje.

Zaštita od preostala tri faktora

Čovjek nesvjesno djeluje prema utjecajima unutarnjih i vanjskih faktora, slijedeći njihove naredbe.

Želi li se osloboditi kontrole prirode, čovjek se treba izložiti utjecaju okoline koju je izabrao. Trebao bi izabrati učitelja, grupu i knjige, kako bi mu govorili što mu je činiti, budući je uvijek derivacija (potomak) četiri parametra.

Moć uma nad tijelom

Čovjekov um rezultat je životnog iskustva, budući je odraz okolnosti i događaja u čovjekovom životu. Um je ispravno korišten kada upravlja prema dobrim stvarima i kloni se štetnih.

Međutim, čovjekove predodžbe koriste um na način na koji oči koriste mikroskop. Otkrivši, uz pomoć mikroskopa, sitne štetne organizme, čovjek se počeo udaljavati od njih. Na taj mu je način mikroskop (a ne vlastiti osjećaji) omogućio izbjegavanje štetnih utjecaja (mikrobi, bakterije, virusi), koje ne osjeća.

Vidimo da, u slučajevima kada tijelo ne može otkriti štetnost ili dobrobit, um postaje važan i preuzima potpunu kontrolu nad tijelom, omogućavajući mu da se kloni loših stvari, a drži dobrih.

Shvativši da je um posljedica životnog iskustva, čovjek postaje spreman prihvatiti tuđi um i mudrost kao zakon, ako vjeruje toj osobi.

To sliči situaciji kada čovjek traži savjet liječnika i, oslanjajući se na njegov um i iskustvo, slijedi ga, unatoč činjenici da sam ne zna ništa o medicini. Na taj način koristi umove drugih ljudi, koji su mu od pomoći kao i vlastiti.

Dva načina upravljanja

Postoje dva načina božanskog upravljanja koji jamče čovjekov uspjeh u postizanju smisla kreacije:

• Put patnje.
• Put kabale.

Put kabale porazumjeva oslanjanje na umove kabalista-znanstvenika koji su već postigli konačni cilj kreacije, kao da se oslanjamo na naše vlastito životno iskustvo. Ali, kako mogu biti siguran da je um na koji polažem svoju vjeru istinit? S druge strane, ako ne koristim mudar um na način na koji slijedim savjet liječnika, osuđujem se na dugi put patnje, poput bolesnog čovjeka koji odbija slijediti savjet svoga liječnika, već počinje učiti medicinu, nesvjestan činjenice da bi mogao umrijeti puno prije no što bi uspio stvoriti nekakvu zamisao o njoj (medicini, op.pr.).

Takav je put patnje u usporedbi s putom kabale. Onaj koji nema vjere u mudrost kabale, može pokušati nezavisno postići tu mudrost prolazeći kroz životne nedaće, dok postoji iskustvo koje strahovito ubrzava proces, omogućava razvoj osjećaja prepoznavanja zla ne vlastitim izborom, već kroz napore u stjecanju dobre okoline koja potiče dobre misli i djela.

Slijeđenje većine

Gdjegod postoji sukob između većine i pojedinca, trebamo donijeti odluku u skladu s voljom većine. Međutim, ovaj zakon uzrokuje nazadovanje čovječanstva, budući su mase nazadne, dok su najrazvijeniji uvijek u manjini.

Ipak, kako nas je priroda smjestila u društvo, tako smo dužni poštivati sve društvene zakone, jer će nas, u suprotnom, priroda kazniti, neovisno o tomu razumijemo li mi njezine zakone, ili ne. Prema tome, zakon zajedničkog življenja (suživota) smatra se jednim od zakona prirode kojeg moramo poštivati s posebnim oprezom, neovisno o našem razumijevanju (tog zakona, op.pr.).

Taj zakon treba razviti razumijevanje: ljubavi prema sebi (samoljublja) kao zla i ljubavi prema drugima kao dobra, jer je to jedini put ka ljubavi prema Stvoritelju.

Međutim, većina nema prava potiskivati mišljenje pojedinca u njegovim odnosima prema Stvoritelju, i svatko je slobodan činiti ono što smatra ispravnim. U tomu počiva čovjekova osobna sloboda; npr. čovjek upravlja vlastitim odnosima prema Stvoritelju, dok su drugi zakoni ponašanja upravljani pravilom „slijeđenja većine“.

Zakon društva glasi: manjina se mora potčiniti (pokoriti) većini.

Ipak, na temelju čega si je društvo uzelo za pravo potiskivati osobnu slobodu pojedinca? To potiskivanje, ustvari, nije ništa više od ograničenja.

Budući nas je priroda potaknula na život u društvu, nije potrebno ni naglasiti da je svatko od nas dužan služiti društvu, voditi brigu o njemu i pridonositi njegovu blagostanju.

To je nemoguće bez poštivanja pravila „potčinjavanja“, npr. svatko je dužan poštivati zakon prihvaćen u njegovu društvu.

Ipak, posve je jasno da u svim slučajevima, kada nisu narušeni materijalni interesi društva, većina nema prava ni na koji način ograničiti slobodu pojedinca. Oni koji to čine su kriminalci koji stavljaju silu ispred pravde, jer u tom slučaju priroda ne potiče čovjeka da se potčini volji većine.

Zakon duhovnog života: većina slijedi pojedinca.

U svakoj su generaciji pojedinci razvijeniji od masa. Ako društvo koje se počelo razvijati prema prirodnim zakonima, a ne prema vlastitoj želji, shvati neophodnost oslobađanja od patnji, ono se mora potčiniti pojedincu i slijediti njegove upute.

Prema tome, što god se odnosi na duhovni razvoj, pravo većine preoblikuje se u njezinu dužnost slijeđenja pojedinca, npr. visoko razvijene osobnosti. Takvi napredni i obrazovani ljudi čine neznačajan dio društva; stoga sva postignuća i proboje u duhovnoj sferi određuje manjina.

Iz toga slijedi da društvo mora brižno čuvati zamisli takvih ljudi, kako ne bi nestale s ovoga svijeta. Društvo bi trebalo biti svjesno činjenice da njegovo spasenje nije u rukama vladajuće većine, već počiva u prosvjetljenim pojedincima.

Pogovor

Prikupljajući iskustvo, čovječanstvo postupno dolazi do zaključka da, unatoč svim svojim naporima u promjeni tijeka povijesti i razvoju društva, život ide vlastitim tokom, i sve se događa prema scenariju koji ne ovisi o nama. Jesmo li, stoga, u rukama sudbine?

Proučavanje univerzuma koristeći kabalističku metodologiju otkriva da se ljudska bit sastoji od tri dijela:

• prvi – životinjski – dio, koji se izražava kroz tjelesne želje za hranom, seksom, obitelji, domom, prisutan u svim ljudima neovisno o njihovoj okolini;
• drugi – ljudski – dio, izražen kroz želje za bogatstvom, časti (slavom, moći), znanjem, koje ovise o društvu;
• treći – duhovni – dio, koji u nama stvara težnju prema višem svijetu (pojavljuje se iz osjećaja smrti, praznine u životu, nepoznavanja izvora postojanja).

Čovjek se rađa u ovome svijetu kako bi, tijekom vlastita života, otkrio više kraljevtsvo. Tada postoji u oba svijeta i, nakon smrti vlastita tijela, osjeća duhovni svijet u istoj mjeri u kojoj ga je osjetio za života u fizičkom tijelu. Ako čovjek tijekom vlastita života ne bi uspio ući u duhovni svijet, njegova se duša ponovo spušta u ovaj svijet, inkarnira u novo biološko tijelo s istom svrhom. Duša može otkriti viši svijet samo tijekom boravka u fizičkom tijelu.

Iz toga postaje jasno da

• ovaj svijet i naše postojanje u njemu stvoreni su samo kako bi nam pomogli otkriti viši svijet;
• prvi (životinjski) i drugi (ljudski) dio ne postoje u nama sami po sebi, njihova je uloga određena mjerom u kojoj doprinose stvaranju trećeg (duhovnog) dijela, npr. kako nam pomažu u ispunjavanju naše misije, koja se sastoji od otkrivenja duhovnog kraljevstva za života u ovom svijetu. Čovjekova se djela procjenjuju samo prema stupnju njihove povezanosti s duhovnim napretkom, stoga što je duhovni dio onaj kojeg treba promijeniti.
• prvi i drugi dio u nama ne mijenjaju se sami po sebi. Niti ovise o našim željama. Ostvarenje trećeg (duhovnog) dijela određuje njihove promjene.
• naša djela povezana s prvim i drugim dijelom nisu slobodna, njih programira priroda, i čine krut okvir naše strukture. Izborom načina našeg duhovnog razvoja, određujemo naša stanja i u prvom i u drugom (životinjskom i ljudskom) dijelu, a definitivno i u trećem.
• odbijanjem činjenja uzaludnih i besmislenih djela povezanih s našim životinjskim i ljudskim željama, i ulaganjem svih napora u otkrivenje više stvarnosti, čovjek stječe mogućnost kontrole nad svime u ovome svijetu (i u prvom i u drugom dijelu). Drugim riječima, put k vladanju nad ovim svijetom moguće je postići kroz viši svijet, jer se svi signali, svi događaji spuštaju odozgo dok ne poprime konačni oblik u ovom svijetu.

Ovaj članak pokazuje kako su sva čovjekova djela i stanja predodređena; sva osim  jednoga, koje određuje sve ostalo – težnja prema višem svijetu, prema njegovom otkrivenju, prema ovladavanju zakonima Božanske Providnosti.