Glavna je tema istraživanja znanosti kabale međusobna povezanost svih dijelova univerzuma. Svi elementi nepregledne stvarnosti, zaista, svih pet svjetova vođenih nepromjenjivim zakonom međusobne prirodne povezanosti, ujedinjuju se sve dok ne stvore jednu cjelinu čiji su dijelovi uključeni i povezani jedni s drugima.

Nadalje, istraživač viših svjetova otkriva da su svi ti svijetovi, kao i znanost kabale, ujedinjeni u deset stvarnosti koje se zovu deset Sefirot (hebrejski za deset blještavila). Oni čine slijed od pet dijelova, koji oblikuju točku određivanja svijeta Beskonačnosti.

Početnik u kabali mora započeti svoja učenja od jedne točke, i od se te točke pomicati do deset Sefirot u prvom svijetu smještenom ispod svijeta Beskonačnosti, koji se naziva Adam Kadmon (hebrejski za prototip čovjeka). Učenik potom otkriva kako se mnogobrojni detalji koji postoje u svijetu Adam Kadmon nastavljaju širiti, i redaju se u slijed uzroka i posljedica, zakone astronomije, fizike i ostale zemaljske znanosti.

Stoga, utemeljeni zakoni međusobno su potpuno međuovisni, i zakon postupnog napretka od jednog fenomena prema drugom ne može biti prekršen. Napredak se pomiče od jedne točke prema mnoštvu u svijetu Adam Kadmon. Taj svijet začinje još četiri svijeta koji proizlaze jedan iz drugoga poput otiska pečata. Nastavljaju se širiti sve dok cjelokupna raznolikost u našem svijetu ne bude postignuta. Nakon toga, vraćamo se našem istraživanju da bismo uključili sve detalje stvarnosti jedan u drugi, sve dok ne dosegnemo svijet Adam Kadmon, deset Sefirot, četiri osnovne razine, i konačno, prvobitnu točku.

Iako je materijal još uvijek nepoznat, on se može istraživati logički, kao i u drugim znanostima. Na primjer, kada učimo anatomiju, vidimo da su pojedini organi u interakciji, iako nemamo nikakvu ideju o cjelokupnom predmetu - živućem čovjeku. Ipak, vremenom, nakon shvaćanja ove znanosti kroz učenje individualnih dijelova, možemo izvesti sveopći zakon o tome kako čitavo tijelo radi.

Slično je i u slučaju kada osoba počne učiti o svijetu o kojem nema nikakvo znanje; taj se viši svijet može spoznati jedino kombinacijom svih njegovih dijelova. Trebala bi shvatititi sve dijelove, kao i sve činitelje, razloge, posljedice i njihove interakcije, sve dok ne stekne mudrost. Kada sve nauči, sve do najmanjeg detalja, postići će sveopće znanje.

Tek u današnje vrijeme cijeli svijet počinje studirati mudrost kabale. Razlog zbog kojeg se ta znanost ranije nije poučavala ne leži u njezinoj nerazumljivosti, jer ni astronom nema znanja o zvijezdama i planetama, pa ipak uči o procesu kroz koji oni prolaze kao o znanosti. Znanje mudrosti kabale nije ništa više skriveno od astronomije. Njezini detalji i procesi dobro su objašnjeni u kabalističkim priručnicima, čak i onima koji su namjenjeni početnicima.

Sami su kabalisti tisućama godina skrivali mudrost kabale, sve do našeg vremena u kojem postoji hitna, neodgodiva potreba za njom u svijetu. Ipak, čovječanstvo je do sada razvilo svoj egoizam u dovoljnoj mjeri da može shvatiti greške i smrt inherebtne u stanju njegova razvoja.

Svrha stvaranja

Kako je sve što je viša upravljačka sila stvorila svrhovito, nema sumnje da i sama sila ima cilj. Od raznolikih stvarnosti koje je viša sila stvorila, poseban se značaj pripisuje ljudskom razumnom osjećaju, koje čovjeku daje sposobnost osjećanja patnje svoga bližnjega. Stoga, ako viša upravljačka sila ima cilj stvaranja, čovjek je njezin objekt i sve je stvoreno jedino kako bi čovjek dosegnuo vlastito duhovno odredište. Mi bismo trebali steći sposobnost osjećanja više sile koja nama upravlja na isti način na koji osjećamo sve što nas okružuje.

Zbog postizanja sličnosti u svojstvima davanja i ljubavi, u osobi raste osjećaj nemjerljivog užitka, sve do točke čarobnog osjećaja potpune povezanosti s višom silom.

Začetak se otkriva kroz dosezanje Cilja

Dobro je znano da je rezultat akcije uvijek prisutan u izvornoj zamisli. Na primjer, netko tko želi sagraditi kuću, nacrta je u svojim mislima i postavi si to kao svoj cilj. Na temelju te slike, on razvija plan izgradnje da bi uspješno ostvario zadani cilj.

Isto je i u univerzumu. Nakon otkrivanja cilja, osoba shvaća da je poredak stvaranja u svim njegovim manifestacijama unaprijed određen jedino u odnosu na ovaj cilj. Na taj način čovjek napreduje i uzdiže se u svom svojstvu davanja sve dok ne osjeti višu silu kao što osjeća svoga susjeda.

Čovjek postupno stječe svojstvo davanja kao da se penje prečkama ljestvi, jedne za drugom, sve dok ne postigne cilj. Štoviše, znajte da su kvantiteta i kvaliteta ovih stupnjeva određene dvijema stvarnostima:

• Stvarnost materije: Poredak otkrivenja više svjetlosti odozgo prema dolje, od Prvotnog izvora koji određuje kvalitetu svjetlosti koja zrači iz Stvoriteljeve biti. Svjetlost postupno prolazi kroz sekvence skrivenosti sve dok se materijalna stvarnost i materijalna stvorenja ne pojave iz nje.
• Stvarnost najvišeg uma: Nakon otkrivenja više svjetlosti odozgo prema dolje, započinje obrnuti proces. Čovječanstvo se nastavlja penjati prečkama duhovnih ljestvi sve dok ne dosegne svrhu stvaranja. U mudrosti kabale, obje se stvarnosti istražuju u svim njihovim pojedinačnim detaljima.

Viša vladajuća sila

Višu vladajuću silu, koja se inače naziva Stvoriteljem, kabalisti karakteriziraju kao potpunu, neograničenu dobrotu. Tako je oni postižu u svojim osjećanjima. To jest, ona nipošto ne može nekome nanijeti zlo. Tu su činjenicu kabalisti postigli kao temeljni zakon univerzuma.

Naše nam zajedničko osjetilo kaže da je uzrok svega lošeg egoizam, „želja za primanjem poradi vlastitog zadovoljstva“, (ili jednostavnije “želja za primanjem“). Ta strastvena potraga osobe za vlastitom dobrobiti uzrok je nanošenju štete svome bližnjemu, zbog toga što želja za primanjem žudi biti ispunjena. Kada stvoreno (stvorenje, op.prev.) stekne zadovoljstvo u vlastitoj dobrobiti, tada nitko u ovom svijetu neće povrijediti svoga susjeda. Također, ukoliko povremeno naiđemo na biće koje čini štetu drugome iz nekog drugog razloga osim „želje za primanjem“, jedini je razlog tomu navika koja potječe iz te želje.

Kako mi percipiramo višu upravljajuću silu kao potpuno savršenu, jasno je da „želja za primanjem“ ondje ne postoji. Stoga, ne postoji razlog da se nekome našteti. Nadalje, ona posjeduje “želju za davanjem“, želju za obasipanjem stvorenih bića svojom dobrotom.

Bilo da stvorenja imaju dobre ili loše osjećaje, oni su poslani od strane više sile, koja posjeduje jedinstvenu kvalitetu – želju za davanjem, da bude dobra prema njima. Nadalje, to je jedini zakon koji određuje stav više sile prema stvorenju. Iz toga slijedi da sva bića očito primaju samo dobro od nje, i stvorena su samo da bi primala dobrotu.

Stoga, kabalisti se prema toj sili odnose kao prema „potpunoj dobroti“.

Vladavina Višega je svrhovita

Pogledajmo kako trenutnom stvarnosti upravlja viša sila, i uočimo da ta sila čini samo dobro.

Uzimajući čak i najmanje stvoreno biće koje pripada jednoj od četiti vrste: nepokretnoj, vegetativnoj, pokretnoj (životinjskoj, op.prev.) i govornoj, vidjet ćemo da je jedno biće, kao i čitava njegova vrsta, svehovito vođeno u svojem uzročno-posljedičnom razvojnom slijedu. To je slično voću na drvetu koje ima dobar krajnji cilj sazrijevanja.

Botaničari mogu objasniti koliko faza prolazi voće od trenutka pojave sve dok ne dosegne svoju konačnu svrhu potpune zrelosti. Ipak, nijedan od tih stadija koji su prethodili posljednjem nisu ni slutili da će konačni sradij biti toliko lijep i sladak, već su, suprotno tomu, suprotstavljeni konačnom. Što je voće slađe na kraju, to je gorče i ružnije u ranijim stadijima svoga razvoja.

Još je istaknutija razlika između sazrijevajućih i sazrelih vrsta na „životinjskoj“ i „ljudskoj“ razini. Životinja, čiji um ostaje malen nakon završetka njezinoga rasta, ne doživljava neke značajne promjene u procesu razvoja, dok se prema kraju ljudskog razvoja u ljudskom umu događaju značajne promjene. Na primjer, tele staro jedan dan naziva se bikom zbog toga što je već dovoljno snažno da stane na svoje noge, hoda, i može izbjegavati opasnosti oko sebe.

Istodobno, čovjek koji je star jedan dan sličan je biću koje je lišeno svih osjećaja. Ako bi netko tko nije upoznat sa stvarnostima našeg svijeta vidio ta dva novorođena stvorenja, i kad bi ih morao opisati, za bebu bi zasigurno rekao da nikada neće doseći svoj cilj. Smatrao bi da je tele budući veliki heroj. Prema tome, ako sudimo prema razvitku uma teleta i novorođenčeta, tada je ovo potonje, bezumno stvorenje nesposobno išta osjetiti.

Stoga je neobično da je viša sila koja upravlja stvarnošću tu stvarnost stvorila kao puku formu svrhovitog upravljanja, koja ne uzima u obzir redoslijed razina razvoja.

S tim na pameti, mi kažemo da je iskusna osoba najpametnija, jer samo onoga koji je stekao iskustvo, odnosno onoga koji ima priliku opažati stvoreno na svim razinama njegovog razvoja, sve do krajnjeg savršenog stupnja, ne plaše izobličene slike stvorenog na različitim razinama razvoja. On samo vjeruje u ljepotu i savršenstvo okončanog razvoja. Značenje postupnog razvoja obveznog za svako stvoreno biće znanost kabale objašnjava korak po korak.

Stoga, detaljno istraživanje višeg upravljanja u našem svijetu ukazuje na to da ono može biti samo svrhovito. Njegovo se nježano ophođenje ne može osjetiti sve dok stvorenje ne dosegne konačnu razinu svoga razvoja. Do tada se srvorenje u razvoju uvijek promatraču pojavljuje u svojim vanjskim neprivlačnim formama.

Dva puta razvoja: put patnje i put kabale

Iz gore spomenutog primjera možemo zaključiti da viša upravljačka sila posjeduje svojstvo apsolutne dobrote i da nama upravlja svrhovito. Ona proizlazi iz vlastite savršenosti bez trunke zla. To znači da nas svrhovitost njezina vodstva prisiljava da prihvatimo poredak proživljavanja različitih stanja koja su povezana zakonom uzroka i posljedice, sve dok sami ne budemo u stanju primiti željenu dobrotu, i na taj način dosegnemo cilj stvaranja. Mi smo izvrsno voće na kraju svoga sazrijevanja. Takav je rezultat svima nama zajamčen.

Namjera je više sile učiniti nas sličnima svojoj kvaliteti apsolutne dobrote. Sve su njezine akcije usmjerene prema tom cilju. Da bismo došli do cilja, pripremljena su nam dva puta:

1. Put patnje predstavlja samorazvoj stvorenoga koje je, zbog svoje prirode, primorano slijediti ovaj put pomičući se od jedne razine do slijedeće, koja je s prethodnom uzročno povezana. Na taj se način razvijamo vrlo sporo sve dok ne shvatimo nužnost izabiranja dobra, poricanja zla i dosezanja svrhovite povezanosti koju vladajuća sila zahtijeva. Ipak, ovaj je put dogotrajan i ispunjen boli i patnjom.

2. Put kabale je lagan i ugodan, sposoban učiniti nas dostojnima naše predodređenosti u kratkom vremenskom razdoblju, bez patnje.

U svakom je događaju naša konačna svrha preodređena. Ona se mora dosegnuti i nema načina da ju izbjegnemo, zbog toga viša sila čvrsto upravlja nama na dva načina: putem patnje i putem kabale. Gledajući na stvarnost koja nas okružuje, možemo vidjeti da smo neprestano upravljani na ta dva načina.

Bit kabale je da nas dovede do prepoznavanja zla

Svrha je čovjekovih akcija u njegovim težnjama za postizanjem višeg svijeta prepoznavanje zla u sebi. Pojedinac otkriva da mu njegov prirodni egoizam stoji na putu prema višem svijetu. Cjelokupna razlika među stvorenim bićima leži u njihovom prepoznavanju zla. Razvijenije biće shvaća viši stupanj svog zla. Stoga, ono prepoznaje zlo i odguruje ga u većoj mjeri nego što to čini nerazvijeno biće koje osjeća niži stupanj svoga zla. Ono ga ostavlja unutar sebe, jer ga ne prepoznaje kao zlo.

Temelj svakoga zla je ljubav prema sebi koja se naziva egoizam. Ta je kvaliteta suprotna višoj sili koja posjeduje jedino želju za davanjem.

Bit zadovoljstva sastoji se u stupnju sličnosti čovjekovih svojstava sa svojstvima više sile.

Bit patnje i netrpeljivosti leži u našoj suprotnosti sa svojstvima više sile. Zbog toga sam egoizam uzrokuje bol kroz naše shvaćanje razlike između naših svojstava i svojstava više sile.

Osjećaj gađenja prema egoizmu različit je u svakoj duši. Nerazvijena osoba ne smatra egoizam lošom kvalitetom i stoga ga koristi otvoreno i bez srama. Razvijenija osoba već osjeća određen stupanj svoga egozma kao zlo, i stoga oklijeva u tome da ga koristi u javnosti i nastavlja ga potajno koristiti.

Visoko razvijen pojedinac osjeća egoizam kao nešto toliko odvratno da ga ne može tolerirati. Stoga, on ga potpuno isključuje u skladu sa svojim stupnjem shvaćanja, zbog toga što on niti želi, niti je u stanju primiti zadovoljstvo na račun drugih. Iskrice ljubavi prema svojem bližnjemu počinju se buditi u pojedincu. One se zovu altruizam, koji je temelj dobrote. Ta se kvaliteta u njemu postupno razvija. Prvo, on razvija osjećaj ljubavi prema svojim rođacima i želi se brinuti o njima; kada se kvaliteta altruizma u njemu još više razvije, u njemu, također, raste i stupanj davanja svima oko njega, njegovim susjedima, zajednici, i čitavom čovječanstvu.

Svjestan i nesvjestan razvoj

Dvije nas sile guraju naprijed i prisiljavaju da se penjemo duhovnim stupnjevima sve dok ne dosegnemo vrhunac – krajnji cilj, kada naše osobine postaju jednake onima više sile:

• Jedna od sila primorava nas bez našega izbora ili shvaćanja. Ona nas potiče odostraga: kabalisti to zovu „put patnje“. Iz njega proizlaze etički i obrazovni sistemi temeljeni na empirjiskim znanjima ispitanima praktičnim umom. Bit ovoga sustava procjena je štete prouzrokovane rastućim klicama egoizma. Ti eksperimentalni podaci dobiveni su „slučajno“; to jest, bez svjesnog uočavanja izbora. Ipak, uvjerljivo služi svojoj svrsi, jer razina zla koje se mainfestira i raste u našim osjećanjima tjera nas da ga izbjegavamo, i time raste više.
• Druga nas sila primorava naprijed kroz naše svjesno sudjelovanje. Mi sami pristajemo na to. Ona nas vuče naprijed i kabalisti je zovu „put kabale“. Slušajući savjete kabalista s namjerom da svoja svojstva načinimo jednakima višoj sili, mi brzo prepoznajemo vlastito zlo i stječemo dvije povlastice:

• Ne trebamo čekati da nas naše životno iskustvo počne gurati odostraga sredstvima boli. U isto vrijeme, naša nam namjera postizanja sličnosti s višom silom pomaže da razvijemo isto prepoznavanje zla bez patnje. Čim počnemo žudjeti za postajanjem jednakima višoj sili, osjećamo njezinu čistoću i slatkoću. Prepoznavanje zloće samoljublja razvija se u nama. Ta rastuća spoznaja zla razvija se u kombinaciji s osjećajem zadovoljstva i mira u umu koji polako izranja u nama zbog sličnosti s višom silom.
• Stječemo vrijeme zato što djelujemo svjesno; u našoj je moći da učinimo više i time ubrzamo proces našeg ispravljanja sve dok ne dosegnemo potpunu jednakost s višom silom.

Znanost kabale namjenjena je dobrobiti njezina korisnika

Razlika između kabalističke metode ispravljanja i ostalih metoda učenja leži u njezinoj svrsi. Kojih normi bi se osoba trebala pridržavati: normi društva ili normi više sile? To je ono što čini kabalu različitom od etike, kao što se duhovnost razlikuje od materijalnosti.

Etika svoj cilj vidi u izgradnji sretnog društva na način na koji ga praktičan um, temeljen na životnom iskustvu, može pojmiti. Taj cilj ne obećava pojedincu ikakvu korist iznad granica prirode. Ukoliko cilj nije izvan dosega kritike, tko tada može dokazati pojedincu, jednom i zauvijek, da on uživa poštenu raspodjelu blagodati na način da se odrekne određenog dijela blagodati na koji ga obvezuje dobrobit društva?

Nasuprot tome, cilj razvoja uz pomoć kabalističke metode obećaje osobi da će je učiniti sretnom. Tomu je tako zato što se osoba koja je dosegnula svojstvo ljubavi prema svome bližnjemu stapa s višom silom u skladu sa zakonom jednakosti forme. Ona premašuje uske granice svoga okrutnoga svijeta i ulazi u beskrajan i neograničen svijet davanja višoj sili i stvorenim bićima.

Sustav etike obvezuje osobu da traži naklonost drugih ljudi, koja nalikuje posuđivanju nečega s odgodom plaćanja. Čovjekova navika na takav rad sprečava ga da se penje čak i stepenicama etike, jer za napore u činjenju dobrih djela prima nagradu od svoje okoline.

S obzirom da osoba proučava kabalu zbog davanja višoj sili u sličnosti s njezinim akcijama, i ne primajući ništa zauzvrat, time se zaista penje moralnim razinama. Malo po malo, ona stječe novu, drugačiju prirodu davanja svome bližnjemu; ona ne prima ništa za sebe, već samo nužnosti za preživljavanje u ovome svijetu.

Samo se na taj način pojedinac može zaista riješiti svog prirodnog egoizma i svih prirodnih zabrana. Jer, kada mu se gadi bilo kakvo primanje za sebe samoga, kada je njegova duša slobodna od svih nepotrebnih i neumjerenih tjelesnih zadovoljstava, kada prestane žuditi za bogatstvom, priznanjem i moći, slobodno ulazi u kraljevstvo više sile. Njemu je zajamčena zaštita od svakog zla, zbog toga što je svako zlo uzrokovano jedino egoizmom.

Stoga je očito da mudrost kabale služi samo onima koji ju koriste, dok nije od koristi onima koji ju zanemaruju. Također, čak i ako su sve čovjekove akcije usmjerene prema ispravljanju, one su samo sredstvo za postizanje cilja jedinstva sa višom silom.