Osnove terminologije
S obzirom da kabala istražuje temeljne karakteristike univerzuma za osnovne kategorije našeg svijeta koje prevazilaze ljudsku imaginaciju, kao što su prostor, vrijeme i pokret, ideja je da se znanstvenici/kabalisti služe apstraktnim pojmovima kao svojom terminologijom. Zapravo, trenutno stanje stvari u našoj znanosti potpuno je suprotno tome mišljenju. Kabala, koja je prije praktična metoda nego sredstvo istraživanja, koristi imena, nazive i pojmove jedino pod uvjetom da su izvorno povezani s objektom ili fenomenom na koje se odnose. Postoji ironočno pravilo koje istraživač/kabalist slijedi: ˝Ono što se ne može spoznati, ne može se ni imenovati˝. Riječ ˝spoznaja˝ pojam je koji proizlazi iz jednog koncepta iz kabalističkog teksta ˝kada tvoje ruke spoznaju...˝. To je neophodna razina znanja definirana kao spoznaja, gdje je odgovarajući osjećaj izjednačen s reakcijom tijela. Kabala pri tom ne misli na razine znanja koje su povezane sa razumijevanjem, učenjem itd.
Sada bi se nakratko trebali dotaknuti jednog pitanja. Problem spoznaje također upućuje na pitanje dubine spoznaje: što je zapravo u istraživanju fenomena, svijeta ili objekta dostupno spoznavanju, te koje razine postojanja ostaju izvan okvira bilo kojeg istraživanja?
Iz najjednostavnijeg primjera ljudskog kontakta s okolinom, postaje jasno da je dubina čovjekove spoznaje ograničena njegovim potrebama. Postoje stvarne, svakodnevo korištene sile i fenomeni kao što su fizička polja i valovi, a čiju esenciju čovjek još nije spoznao. Iako nisu shvaćene, čovjek je učio, istraživao i služio se njihovim kvalitetama i sukladno tome dao im nazive. Nazivi su dani prema percipiranju manifestacije određenog objekta, ili točnije, prema njihovom utjecaju na čovjeka. Ove su riječi ušle u svakodnevni jezik i u svima stvorile skup dojmova povezanih sa zbrojem manifestacija nekog objekta. To može biti ograničeno s obzirom na to što je određenom čovjeku blisko, osobno ili onom što je čuo. Drugim riječima, suma dojmova stvara osjećaj objekta u osobi.
To je stvarnost svega što je definirano uz pomoć stvarnosti sume utjecaja određenog objekta na osjete istraživača. To je istina, zbog navedenih razloga, te zbog istraženih manifestacija kao i utjecaja objekata i tijela našeg svijeta na naših pet osjetila. Znanje o tome također je ograničeno našim poznavanjem utjecaja na nas. Suma reakcija naših osjetila na taj utjecaj, stvara cjelovitu i dostatnu sliku objekta u našoj percepciji unatoč nedostatku znanja o unutarnjoj esenciji određenog objekta.
Isto je i prigodom čovjekove samospoznaje. Sve što čovjek zna o sebi površna je manifestacija neke unutarnje esencije s kojom nije upoznat.
U procesu učenja osnova znanosti, osoba u početku stvara veliku bazu termina uz pomoć slika uzetih iz tekstova knjiga. Ona vjeruje da su ti nazivi rezultat utjecaja fenomena koji definiraju, na specijaliste ili sredstva koji su istraživali taj fenomen. U daljnjem procesu napredovanja, stvarnost tih pojmova prelazi na višu razinu kao rezultat iskustva utjecaja tih faktora kroz eksperimente.
Ovaj je princip stvaran i kod istraživanja svjetova, Partzufim i Sefirot, za koje je iskustvo utjecaja Viših sila, zvanih svjetlost u Kabali, potpun i dovoljan temelj za imenovanje svake razine manifestacije istih.
Zbog toga, jedno od pravila u Kabali glasi: ˝Sve što ovisi o vrednovanju i što proizlazi iz odraza Više sile na različite razine prirode, u potpunosti zadovoljava potrebe istraživača.˝ Tako, čovjek nikada ne treba ono čega nema u prirodi univerzuma, što je manifestacija Više sile.
˝Jezik Grana˝
Jedan od zaključaka gore navedenog je da istaživač ne može dati naziv pravom materijalu elemenata prvog sustava, koji se zove duhovni svijetovi. To je zbog toga što je naš jezik instrument svijesti koji je proizašao iz kombinacije osjećaja i ideja. Prema tome, oni su rezultat utjecaja svijeta, ograničeni kategorijama prostora, vremena i pokreta.
Istraživanje znanstvenika/kabalista pokazalo je da je struktura svih duhovnih svjetova potpuno ista, s jedinom razlikom u ˝materijalu˝. Razlika je u stanju elemenata primanja u tim svjetovima, definiranim većim ili manjim stupnjem udaljenosti od stanja jednakosti forme sa Višom silom.
Zbog toga, svaki idući dio je manifestacija Više sile na određenoj razini kvalitativne udaljenosti od njenog svojstva, a bivajući kao sama Viša sila, taj dio predstavlja svoju svrhu na toj razini. U toj mjeri, dio sustava ( kao povezivanje elemenata primanja i utjecaja, tj. postignutog cilja), u potpunosti sačinjava Višu silu nižeg dijela, stvara ga i u potpunosti definira sve njegove kvalitete.
Apsolutni identitet više razine prema nižoj i njezinu sposobnost određivanja znanstvenici su dali u obliku sljedeće izjave: ˝Vlat trave udara njezina sudbina iz Višeg svijeta, potičući je da raste i dosegne svoju svrhu.“
Sve ovo znanstvenicima daje priliku da primjene sustav znakova, koji se zove ˝jezik grana˝, prenoseći informacije o razinama stvaranja koje su iznad mogućnosti jednostavnog opisa. Svaka riječ u ovom sustavu, semantički je povezana s objektom ili fenomenom našeg svijeta – granom. Za osobu koja je dostigla razinu na kojoj postoji uzrok objekta, tj. korijen, to označava fenomen ili objekt dotične razine.
Takvo je svojstvo jezika kojim se služe znanstvenici/kabalisti za prenošenje informacija potrebnih čitavome svijetu. Međusobno ga prenose, kako bi ga buduće generacije mogle koristiti u usmenom i pisanom obliku. Ovaj je jezik primjeren, tj. u potpunosti zadovoljava potrebe svih onih koji žele proučavati univerzum i sudjelovati u realizaciji njegove svrhe.
Cjelovit pristup stvaranju terminologije u Kabali temelji se na principu jezika grana, temeljenog na svojstvu strukture univerzuma kao predmetu ove znanosti.
Na žalost, nije moguće dati cjelovitu listu ostalih, vrlo važnih aspekata kabalističkog sustava znakova, npr. prenošenje informacija putem grafičkih napisa hebrejskih slova, ili kroz numeričko značenje, tzv. Gematrije. Sve se to uči na odvojenim tečajevima. Međutim, za ovaj članak, moramo prikazati sažeto objašnjenje nekih, gore spomenutih pojmova.
Naš svijet
Potpuna i dostatna slika, prisutna u našoj ˝želji za primanjem˝ kroz kombinaciju pet osjetila i njima stvorene svjesnosti.
Izvorni uzrok ( ˝Stvoritelj˝)
Kao što je već spomenuto, fenomen utjecaja, davanje, čija priroda nema analogiju u univerzumu, koji realizaciju ima u želji za primanjem, odnosi se na izvorni uzrok u Kabali. Fenomen je moguće doseći jedino mijenjanjem želje za primanjem uz pomoć specijalne metode, sve dok se ne postigne oblik utjecaja i uvjeti za izjednačenost forme. Navedimo nekoliko definicija Stvoritelja.
- Njegova priroda nije objekt direktnog istraživanja, jer je bilo koje istraživanje moguće jedino ako se promatra zakon sličnosti svojstava. Mi možemo istraživati jedino efekt tog zakona ( poznato je kao jedna od prihvatljivih metoda ta, da ako se objekt sa zadanim svojstvima izloži nekom utjecaju nepoznatih svojstava, tada se mjere promjene svojstava promatranog objekta).
- Njegov utjecaj (svjetlost) je konstantan, nepromjenjiv; Njegovo stanje je definirano kao apsolutno mirovanje, jer je pokret funkcija stanja nedostatka.
- Kao rezultat stvaranja, koje je ostavilo primajući dio bez ispunjenja, Njegov se utjecaj osjeća kao poželjan i dobar.
- Stvoritelj se osjeća kao kad pojedinac posjeduje osobne kvalitete, zato što je u dijelu univezuma koji je najudaljeniji od Njega, što znanstvenici definiraju kao skrivenost od pravog uzroka ili Više Vladavine. Objekti u unuverzumu svjesni su jedino svoje osobne kvalitete; oni su projicirani na tzv. Reshimot, tj. preostale učinke prvotnog stanja, a to je svijet Beskonačnog.
Postojanje
To je ostvarenje materijala stvaranja, zvanog želja za primanje, na različitim razinama bliskosti s izvornim uzrokom. Postojanje prirodnog uzroka ne može se definirati jer je u suprotnosti sa svojstvima istraživača; definiran može biti samo jedan ili drugačiji aspekt njegovog utjecaja.
Cilj
Neophodan dio postojanja. Sa svojom jasno procjenjenom i opskurnom objektivnošču cilja, to je zaista nosač egzistencijalnog sadržaja i ima ulogu određujućeg faktora za pozicioniranje na određenoj razini u hijerarhiji univerzuma.
Ovaj svijet
Definira se kao osjećaj krajnje udaljenosti od izvornog uzroka, posvemašnje nemogućnosti za čak i minimalni kontakt s njime, dok se otkriva njegovo postojanje i težnja za potpunim otkrivanjem.
