“Poslušate li srcem jedno poznato pitanje, siguran sam da će se sve vaše sumnje vezane uz to trebate li učiti kabalu raspršiti bez traga. Ovo je pitanje oštro i pošteno, a postavljaju ga svi rođeni na zemlji: ‘Što je smisao mog života?’ ”
(Rav Y. Ashlag, Uvod u Talmud Eser Sefirot, Poglavlja 2, 12-17, 44-57)

...Generacija slijedi generaciju na našem planetu, a opet, svaka generacija i svaki pojedinac postavlja isto pitanje o smislu života, osobito u vrijeme ratova, globalne patnje i nizova loše sreće kojima smo svi skloni. Zašto postoji naš život, život u kojem nas sitne radosti koštaju toliko skupo da nam se odsutnost patnje čini kao sreća?

Ako smo prepušteni na milost i nemilost prirode, ako smo to što jesmo zato što nas je priroda takvima stvorila, i moramo živjeti s onim kvalitetama koje imamo kao poluinteligentna bića, inteligentna samo u tome što smo svjesni činjenice da su naša djela određena osobinama i svojstvima prirode s kojima smo stvoreni i koje ne možemo promijeniti – u tom slučaju ne možemo odrediti gdje nas divlja, neinteligentna priroda može odvesti, uzrokujući naše neprestane međusobne borbe, potičući čitave nacije da se obrušavaju jedna na drugu u žestokim borbama. Ipak, podsvjesno, ne možemo pomiriti ideju sebe kao inteligentnih bića.

S druge strane, ako postoji Božanska sila koja nas je stvorila, zašto ju onda ne percipiramo, zašto se skriva od nas? Jer, kad bismo znali što ona zahtijeva od nas, ne bismo u našim životima činili greške za koje bivamo kažnjeni patnjom!

...Znamo koliko je patnje i boli gore od smrti čovječanstvo pretrpjelo od stvaranja svijeta. Tko je izvor sve te patnje, tko ju uzrokuje nego Stvoritelj?

...Koliko ih je bilo u povijesti čovječanstva koji su bili spremni pretrpjeti svakakve boli kako bi shvatili višu mudrost i dosegli duhovno uzdizanje, koji su se svojevoljno podvrgnuli nepodnošljivoj tjeskobi i agoniji radi pronalaženja barem i kapi duhovne percepcije i shvaćanja više sile, kako bi postali ujedinjeni sa Stvoriteljem i mogli biti njegovi robovi!

Unatoč tome, proživjeli su svoje živote bez da su ikad dobili odgovora, bez da su postigli išta, napustili su ovaj svijet s ništavilom s kojim su i došli u njega...

...Pa zašto  se Stvoritelj oglušio na njihove molitve, zašto je prezreo njihovu patnju?

...A kako su tek osjetili njegov prijezir! Osjetili su podsvjesno da postoji viša svrha svemira i svega što se događa, zvana kap čovjeka ujedinjena sa Stvoriteljem. I dalje uronjeni u vlastiti egocentrizam, prolazeći kroz nepodnošljivu agoniju, osjećajući Stvoriteljevo odbijanje, iznenada su osjetili otvor koji se stvorio u njihovom srcu, koji je do tada bio zatvoren prema istini i mogao je osjetiti samo njihove vlastite boli i želje – otvor zahvaljujući kojem su počašćeni osjećajem toliko žuđene kapi jedinstva koja je prodirala u srce kroz njezin razbijeni zid...

...I stoga su sva njihova svojstva zamijenjena onima sličnima Stvoritelju, i shvatili su da jedino u dubini patnje, i nigdje drugdje, mogu iskusiti jedinstvo sa Stvoriteljem, jer tamo su On, kao i kap jedinstva s Njim...

...Istoga trenutka kada su iskusili taj osjećaj koji im se otkrio i zacijelio njihove rane, Stvoritelj ih je ispunio beskrajnim blaženstvom, toliko divnim da se ništa savršenije ne može zamisliti, toliko da su osjetili da je bilo vrijedno pretrpjeti svu tu agoniju radi postizanja ovog savršenstva...

I svaki dijelić njihova tijela uvjerio ih je da bi svatko u našem svijetu bio voljan proći nezamislive muke kako bi iskusio, bar jednom u životu, nešto poput blaženstva ujedinjenja sa Stvoriteljem...

...Razlog za Stvoriteljevu šutnju u odgovoru na čovjekove molbe leži u činjenici da je čovjek više zaokupljen vlastitim napretkom nego veličanjem Stvoritelja u svojim očima, što bi trebala biti njegova jedina briga. Ali, ako je ovo njegova jedina briga, tada će sav njegov napor biti bezbolan. U suprotnom će samo zapomagati u divljini i napustiti ovaj svijet kako je u njega i ušao, bez da je spoznao Stvoritelja.

...Jer kap jedinstva, svrha stvaranja, uplovljava u srce onoga koji je zaokupljen Stvoriteljevom slavom i ljubavlju, koji je uvjeren u srcu nad srcima da je sve što je Stvoritelj napravio, napravio zbog njega, umjesto da se sebično jada zbog nepravednosti božanske vladavine...

...Duhovno ne može biti podijeljeno u zasebne dijelove, ali čovjek može spoznati jedan dio cjeline i potom drugi, dok ne spozna sve...Zato sve ovisi o neokaljanosti žudnje, i duhovno svjetlo ulazi u onaj dio čovjekova srca koji je posve pročišćen od egoizma.

Koliko bi život bio lakši kad se Stvoritelj ne bi skrivao od nas i kada bi bio osjetan i vidljiv svima i svakome. Ne bismo imali sumnji u Njegovo postojanje, mogli bismo zamijećivati učinke Njegove vlasti nad nama i svijetu koji nas okružuje, spoznati uzrok i posljedicu našeg stvaranja, vidjeti posljedice naših djela i Njegovu reakciju na njih, raspravljati naše probleme s Njim, tražiti Ga pomoć, tražiti njegovu zaštitu i savjet, žaliti se na naše nevolje i tražiti Ga objašnjenje zašto čini to što nam čini, tražiti Ga savjet za budućnost, neprestano biti u dodiru sa Stvoriteljem i mijenjati se u skladu s Njegovim savjetom, na način kakav On želi da budemo i koji je najbolji za nas.

Mogli bismo biti u stalnoj komunikaciji sa Stvoriteljem od trenutka našeg rođenja, kao što je i dijete svjesno svoje majke od trenutka svog rođenja (i Stvoritelj bi bio jednako blizu čovjeku koliko je i majka djetetu, jer čovjek bi Ga vidio kao izvor svog rođenja, kao svog Roditelja, uzrok svog postojanja i sveg budućeg života), mogli bismo učiti živjeti na ispravan način opažajući Njegove reakcije na naša djela, pa čak i namjere.

Ne bi bilo potrebe za školama i edukatorima. Sve bi nacije koegzistirale jednostavno i zadivljujuće ujedinjene zajedničkim ciljem očitim svima – duhovnim ujedinjenjem s jasno vidljivim i osjetnim Stvoriteljem.

Svi bi u svojim djelima bili vođeni duhovnim zakonima koji bi bili opće znanje, svi bi prirodno slijedili zakone duhovnih svijetova, zvane zapovijedi, jer svi bi uvidjeli da kršenje tih zapovijedi znači nauditi samima sebi, poput skakanja u vatru ili s litice.

Kad bismo mogli jasno vidjeti Stvoritelja i njegovu vlast nad nama, nad svijetom i svemirom, ne bismo se žalili ni na najveću patnju jer bismo uvidjeli njezinu blagodat za nas. Primjerice, svatko bi rado dao sve svoje strancu, nimalo misleći na sebe, jer bi bio svjestan božanske vladavine, vidio bi blagotvoran ishod svojih nesebičnih djela, i znao bi da smo svi u vlasti dobroga i vječnoga Stvoritelja.

Kako prirodno bi bilo, i kako neprirodno i nemoguće unutar našeg sadašnjeg stanja skrivenosti, u potpunosti predati se Stvoritelju, predati Mu sve naše misli i želje bez zadrške, biti ono što On želi da budemo, ne imati ni najmanje brige za sebe, ni pomišljati na sebe – takoreći prestati biti svjesni samih sebe, prenijeti sve naše osjećaje Njemu, pokušati ući u Njega, živjeti prema Njegovim mislima i Njegovoj volji.

Sve prethodno rečeno dovodi do zaključka da samo jedno nedostaje u našem svijetu, a to je percepcija Stvoritelja!

Upravo zato, ovo bi trebala biti jedina čovjekova svrha u ovom svijetu, jedini cilj za čije postignuće čovjek ne bi trebao štedjeti napora, jer jedino u otkrivanju Stvoritelja nalazi se njegovo spasenje, ujedno od nesreća ovog života i od duhovne smrti.

Metoda pronalaženja percepcije Stvoritelja naziva se kabala.

Percepcija Stvoritelja naziva se vjerom. Uobičajena greška u interpretaciji ovog svijeta je u mišljenju da vjera znači tapkanje u mraku, bez da osoba vidi i doživljava Stvoritelja, odnosno shvaćanje ovog svijeta u smislu suprotnog od njegovog pravog značenja. Prema kabali, svjetlost kojom Stvoritelj prožimlje čovjeka, svjetlost čovjekove povezanosti sa Stvoriteljem, osjećaj ujedinjenosti naziva se svjetlošću vjere ili samo vjerom.

Vjera, Stvoriteljeva svjetlost, pruža čovjeku osjećaj povezanosti s vječnošću, sposobnost shvaćanja Stvoritelja, osjećaj potpunosti, jasne povezanosti sa Stvoriteljem, potpune sigurnosti, besmrtnosti, veličine i snage.

Sve prethodno rečeno čini jasnim da se oslobođenje od naše kratkotrajne egzistencije ispunjene patnjom i zamarajućom potjerom za prolaznim užicima nalazi samo u postizanju vjere, odnosno doživljaja Stvoritelja.

Bilo kako bilo, jedini je uzrok naših nedaća, beskorisnosti i prolazne prirode naših života, naš neuspjeh u doživljaju Stvoritelja. Sama Tora nam kaže: “Kušaj i vidi sam kako je Stvoritelj dobar!”

Cilj je ove knjige pomoći čitatelju da napravi prve korake prema doživljaju Stvoritelja. Oni koji shvate životnu potrebu doživljaja Stvoritelja donijet će odluku da proučavaju izvorna kabalistička djela: knjigu Zohar sa komentarima Sulam, djela Arija i djela Ashlaga.