"... ako ti netko veli: 'Trudih se, i ne nađoh',
ne vjeruj;
'Ne trudih se, i nađoh',
ne vjeruj;
'Trudih se, i nađoh', vjeruj.“

Za nas je važno razumjeti u čemu je stvar kod „ne vjeruj“. Pričamo li o ljudima koji govore laži? Ne odnosi li se to na ljude koji su uključeni u službu Stvoriteljevu, i zasigurno su ljudi dostojni, pa zašto bi onda netko trebao smatrati da oni lažu, i kakav je to koncept gdje se kaže: „vjeruj!“, ili „ne vjeruj!“?

I, da bismo to razumjeli, prvo moramo znati što je to trud. Mnogo smo puta o tome govorili, da se trudom naziva vrijeme kada osoba mora činiti akcije koje su protivne njezinoj prirodi. To jest, s obzirom da smo rođeni sa željom da primamo za sebe, i s obzirom da bi iz tog razloga trebalo biti povezanosti, jednakosti forme (jer samo na ovaj način postoji situacija u kojoj osoba prima dobro, i užitak bez aspekta srama), stoga je ispravljanje učinjeno: da je neophodno činiti svaku stvar zbog davanja. U suprotnome, pronaći ćemo se u praznom vakuumu – neispunjenim svjetlom, što se zove skrivanje i skrivenost, gdje se ne osjeća nikakva svetost, kada je osoba uronjena u samoljublje.

Zato, kad osoba počne raditi zbog darovanja, i time ide protiv svoje prirode, to se zove „trud“. Jer tome se tijelo (odnosi se na nečije volje i želje) protivi, što znači da svaki pokret kojega tijelo ne prepoznaje kao nešto što se da iskoristiti za sebe, i protivi se svom svojom snagom, i ogromne su moći potrebne za prevladati. I ovdje počinje glavni rad, za koji se kaže „Trudih se“, ili „Ne trudih se“; i na ovo postavljamo pitanje kako je moguće da ako ljudi dođu i kažu „Ne trudih se, i nađoh - ne vjeruj tome.“ Ne govorimo li o ljudima koji su već zaslužili aspekt „Nađoh“ i zasigurno su takvi ljudi dostojni ljudi, i ne možemo primijeniti izrijek da oni lažu. Ako je tako, kako im je moguće reći „ne vjeruj“, kao da lažu, a da je istina da se jesu trudili. Ako je tako, zašto kažu da nisu uložili napora, kako rekoše: „Ne trudih se, a nađoh“?

Odgovor na to je, kao gore, da kada čovjek počne ulaziti u rad darovanja, tijelo započinje svoje protivljenje, i čovjek počinje raditi akcije s posebnim korektivima (Tora i Mitzvot); dok bi trebao dobiti moć prevladati zlo u sebi, i pomoć potrebnu za primanje iz Tore i Mitzvot; on vidi da se događa suprotno:

Da to što je mislio, da svaki put kada čini korak naprijed, i osjeća da nije vrijedno raditi zbog samoljublja, i mislio je da je već stiglo vrijeme u kojem je podčinio zlo sebi, i vjeruje da mu je zasigurno taj osjećaj dan Odozgo, i jamačno od danas pa nadalje neće imati nikakvu vezu sa zlom; i iznenada on vidi da je ponovno najniži od najnižih, i on jest samoljublje, i još jednom osjeća skrivanje i zatvorenost od strane cilja stvaranja, što je činiti dobro Njegovim stvorenim bićima; i dok vjeruje da, kako bi zaslužio, prvo mora zaslužiti voljeti Stvoritelja, i vidi samo kako voli sebe, i da bi se anulirao pred Stvoriteljem, i rekao da nema druge vladavine u svijetu, nego sve pripada Stvoritelju, i niži se čak ni ne spominju; u toj situaciji osoba nije u stanju biti načisto; i tako, u vrijeme kada mu misao o anuliranju u Stvoritelju dođe, njegovo tijelo (želja za primanjem) stane pred njega, i da mu da razumije: „Kako se hoćeš poništiti pred Stvoriteljem, i da ne bi trebao imati ikakvo samostalno postojanje, no da je tamo samo jedna vladavina, Stvoriteljeva, i čak ne želiš ići gore s imenom; nije li to protiv prirode, da osoba dok je živa želi postojati, i osjećati vlastito biće, i kako mu netko može reći da se mora poništiti pred Stvoriteljem, da izgubi svoje biće?“ I tada tijelo kaže da se ne slaže s tim; i to se zove aspektom egzila; tj. da sve želje koje su unutar osobe vladaju nad aspektom Yisraela koji je u njoj (Yisra'el znači yashar-El), što znači da osoba ne želi ikakvo samostalno postojanje, nego se želi poništiti yashar El (direktno Bogu); i kao što bjaše u izlasku iz Egipta, kada su Egipćani vladali nad nacijom Yisra'el, i nisu mogli pobjeći izvan te kontrole, nego kao što je napisano: „Ja, Bog tvoj Gospodin koji te izveo iz zemlje Egipta“.

Što će reći da sama osoba nema moć prevladati, i izaći iz dominacije tijela, nego je samo Stvoritelj i Njegova čast u mogućnosti iskupiti ih iz ovog izgnanstva.

I sada se javlja pitanje: ako osoba uloži veliku količinu truda, i ide kroz mnoge uspone i mnoge padove, i mnogo puta dođe do aspekta gubljenja nade, što će reći da je već stigao do odluke da stvar „sve tvoje akcije bit će u korist Neba“ nije za njega, nego se primjenjuje samo na izuzetne ljude s posebnim sposobnostima; i na ljude od snage, koji su hrabra srca, no da on sam nije sposoban doći do toga; i već je odlučio da mora izaći iz ovog sustava-okvira (poimanja svijeta); i nakon toga nanovo prima buđenje Odozgo, do takve mjere da je već zaboravio što je odlučio prije ove sadašnje situacije, i vidi da je već „na konju“; da ja također mogu postići stanje davanja, i rastati se od samoljublja. Najednom, iznova, pada sa svoje razine, i nanovo je ovdje uobičajena stvar zaboravljanja, tj. već je zaboravio što je rekao prije ovoga, da je sposoban dostići rad darovanja, i nije mu ni palo na pamet da će u drugo vrijeme pasti sa svoje razine, nego je bio siguran da će sada napredovati naprijed, a sada vidi da to nije kako je zamislio, i misli i situacije kao ove događaju mu se bez kraja.

I iz onoga što je rečeno, ispostavlja se da, kad mu sam Stvoritelj pomogne, i izvede ga iz egzila, on ne zna što bi rekao. Vidi da, u jednu ruku, sav trud koji je dao uopće nije urodio plodom, nego je unutar svog razumjevanja: da mu Stvoritelj nije pomogao, već bi odavno napustio scenu, jer je mnogo puta imao takve misli. Da je tako, ne bi mogao reći „Trudih se, i nađoh“, kao što vidi da sa svojim trudom nije stekao ništa. I činjenica da je zaslužio do aspekta „nađoh“ bila je jedino zbog izbavljenja od strane Stvoritelja. I stoga on dođe i kaže „Ne trudih se, i nađoh“. Odnosno, da mu uloženi trud nije pomogao i nije odmogao (nije imao učinka, bio je nevažan).

Sada razumijemo pitanje o tome kako možemo sumnjati u njega, da je govorio laž, i u goreopisanome je jednostavno: kaže ono što vidi, a vidi da mu sav njegov trud uopće nije pomogao, pa tako izriče istinitu tvrdnju, „Ne trudih se“. Dakle, s obzirom na stvar dosezanja cilja, nije učinio ništa. Tj. od sveg truda kojega je dao, ostaje u stanju niskosti, čak niži nego je ikada osjećao u početku svoga rada, u vrijeme kada je počeo rad darovanja, mislio je da ima samo malo zla, i da će naravno imati snagu za prevladati ga, i da mu je nadohvat ruke rad u davanju, i neprimanje ičega za sebe. A što je stekao kroz sav taj uloženi rad i trud? Došao je do najnižeg od najnižega, da nema goreg od njega. Dakle kako onda može reći „Trudih se, i  nađoh?“ Nije li mu taj rad uzrokovao stjecanje više zla, umjesto da je pronašao svetost, i ući u svetost? Ako je tako, čini istinitu tvrdnju, dakle da trud nije ništa vrijedio. I, ako je tako, sigurno da trud nije uzrokom stjecanja onoga što je pronašao. Stoga on kaže „ne trudih se“, „i nađoh“, i ne kaže laž sudeći prema onome što vidi vlastitim očima.

I sad netko može pitato zašto kažu „ne vjeruj“? Ne govori li on istinu? Ako je tako, što nalazimo u njegovim riječima, nešto što je neistinito, da zbog tog razloga kabalisti kažu „ne vjeruj“.

No stvar je kako slijedi. Postoji opće pravilo: „nema svjetlosti (Ohr) bez posude (Kli)“. Hoće reći, nemoguće je da postoji ispunjenje bez nedostatka. Stoga, kada osoba daje napor, i investira snage i truda da bi dostigao stanje u kojem daruje Stvoritelju, i što više moći investira, u njemu se budi sve više nedostatka za ispunjenje, što će reći, prema stupnju do kojega se trudi da dostigne razinu davanja, do te mjere vidi koliko je to daleko od njega. I tko ga tjera da razumije da je daleko od davanja? To je sam rad.

I to se može usporediti s osobom koja zgrabi lopova, i lopov mu želi pobjeći. Stoga, ako osoba drži lopova, i ako lopov ne pruži mnogo otpora, osoba ne treba mnogo moći (snage) da bi zadržao lopova. No, ako lopov počne pružati jači otpor, tada osoba mora uložiti veće moći, da mu lopov ne bi pobjegao, a ako lopov pokaže veće moći od onih koje osoba posjeduje, i čim vidi da će mu pobjeći, osoba počinje zazivati pomoć i kaže „UPOMOĆ!“.

Ispostavlja se, kada osoba zavrišti upomoć? Posebno u situaciji kada nije sposobna spasiti se vlastitim moćima. Tada počinje vikati upomoć. Što nije slučaj ako je lopov malo dijete, i čovjek ga ima u svojim rukama, pred svijetom nije prigodno vikati „UPOMOĆ!“, i da mi treba pomoć, da mu kradljivo dijete ne pobjegne, jer nema snage držati ga, s obzirom da mi želi uteći, jer će mu se zasigurno svi smijati, s obzirom da pred svijetom nije prigodno tražiti pomoć u situaciji u kojoj je sama osoba u mogućnosti odraditi stvar bez ikakve pomoći od drugih, i razlog tomu je da je poredak u svijetu takav da nema ispunjenja bez praznine-potrebe, i stoga biće koje nema nedostatka i potrebe za pomoći, tada kada traži pomoć bez potrebe, svatko mu se smije, s obzirom da to nije u svrsi ispravka stvorenoga. Iz ovoga proizlazi da kada osoba ne treba druge, i ima život, i traži pomoć i podršku, da bi mu trebali pomoći s njegovom životnosti, svatko tko to vidi smije mu se, čak iako stoji i traži pomoć; i vidimo da prema stupnju s kojim traži i moli da bi trebali imati milosti za njega, i ljudi ga znaju, da nije on taj koji ima nedostatak, smiju mu se, i ne daju mu ništa.

I iz onoga što je rečeno možemo razumjeti kada on kaže „Ne trudih se, i nađoh“. Kabalisti kažu „ne vjeruj“, i slijedom onoga što smo protumačili on čini istinitu tvrdnju, kao iznad. No, kako smo objasnili: ispunjenje nije dano bez nedostatka. Stoga, osoba mora raditi i investirati trud, i raditi sve moguće akcije kako bi valjalo doći do razine u kojoj sve njegove radnje trebaju biti u korist Neba; i prema trudu koji stavlja u pogon, u toj mjeri postaje sve više u potrebi da mu Stvoritelj pomogne. I, tada, kada ima posudu, tj. potrebu da bi mu Stvoritelj trebao pomoći, točnije da vidi da nema druge alternative u odnosu na onu kojom stječe mogućnost dostizanja razine darovanja, tada je vrijeme kada prima pomoć odozgo.

I, slijedom toga, ispostavlja se da su obje izjave istinite. Mora reći „Ne trudih se“, odnosno da njegov trud nije ništa vrijedio, jer vidi da ništa nije dobio iz uloženoga truda, nego baš suprotno. Odnosno, kao rezultat napora kojega je uložio, došao je do zaključka da trud ništa nije vrijedio, tj. da osoba ništa ne može steći kroz trud, i on ovo vidi unutar svog razuma, i ne može se ovdje primijeniti vjerovanje iznad razuma; trud mu nije pomogao, kao što vidi ispred sebe. I onda je moguće primijeniti kazivanje „Ne trudih se, a nađoh“. Stoga kaže svima da njegov trud ništa nije vrijedio, i kaže istinu prema vlastitom znanju. A, nad njim, kabalist kaže „ne vjeruj“, da nije dao truda, i razlog tomu je „nema svjetlosti bez posude“, „nema ispunjenja bez nedostatka“. Stoga, osoba treba trud, napor, jer mu to povećava nedostatak svaki puta, kako bi trebao Stvoritelja, da mu On pomogne, sve dok ne primi istinski nedostatak, da Stvoritelj zna što je kompletiranje nedostatka koji će biti prikladan za punjenje, i tada će mu dati punjenje.

Ispostavlja se da ako osoba ne uloži truda, nema mjesta koje bi Stvoritelj ispunio. Stoga vidimo da trud ima vrijednost, do takve mjere da bez napora nema mjesta za staviti ono što je nađeno, kao iznad, jer „nema ispunjenja bez nedostatka“. Stoga kažu; „Ne trudih se i nađoh; ne vjeruj!“, no mora biti truda, i to nam daje mjesto za izbavljenje Stvoritelja.

Stoga, kada osoba dođe i kaže „Trudih se, a ne nađoh“, kažu „ne vjeruj“. Odnosno, ako je osoba stvarno uložila truda, i primila potrebu da mu Stvoritelj da ispunjenje, zasigurno bi mu Stvoritelj dao ispunjenje; no, zacijelo nije uložio sav potreban trud, kako bi primio ispunjenje. A kada je potreba dovršena? To zna Stvoritelj. Stoga je neophodno da osoba dodaje i povećava svoj napor, i da ne pobjegne iz okvira rada, sve dok mu Stvoritelj ne pomogne.

I zahvaljujući ovome razumljivo je pitanje koje postavismo – koje moći osoba treba da bi dostigla razinu gdje su sve radnje u korist Neba; mora li biti izuzetno talentirana, i imati vrlo silovitu volju, i vrlo hrabro srce, i druge slične kvalitete. Odnosno, mora li biti osoba velike snage da bi pružila napor, ili imati velike moći da, kao iznad, poput osobe koja je zaslužila aspekt „Nađoh“, da kaže „Ne trudih se“, jer vidi da sav njegov napor nije ništa pridonio, da je čak i osoba s najvećim moćima u čitavome svijetu, ništa mu to ne bi pomoglo, jer da bi dostigao spoj sa Stvoriteljem, i izašao iz vlasti samoljublja, samo ga Stvoritelj može spasiti od dominacije posude sa željom za primanjem, kako je napisano: „Ja sam Bog tvoj Gospodin koji te izveo iz zemlje mitz'rai'im, da budem tvoj Gospod“, i nema moći u osobi koja bi mu pomogla u ovome.

I kroz ovo se može objasniti što je napisano (u pjesmi o Hanuki) Ye'va'nim se skupiše protiv mene, te u vrijeme Chash'mo'nai'im provališe niz zid moje kule, i zagadiše svo moje ulje“. Dakle koliko nam napora treba da bismo otkrili nedostatak, kako bismo znali što nam točno nedostaje, možemo vidjeti jedino kada se želimo približiti svetosti, odnosno učiniti sva djela u korist Neba, što se zove aspektom Chash'mo'nai'im, čija je svrha bila da izbavi svetost od jarma nečistih sila koje se zovu Ye'va'nim.

I posebno u vrijeme kada se osoba želi približiti svetosti, dakle pomoću vjere iznad razuma, tada se prema osobi očituju stavovi Ye'va'nim, što su nečiste moći koje se protive vjeri, i tada osoba vidi intelekt Ye'va'nim, jer prije nego počne rad u davanju, Ye'va'nim nisu otkriveni u osobi, i ona misli da ima dovoljno vjere u Stvoritelja, i da ima moći da održava Toru i Mitzvot, i jedina stvar koja mu nedostaje je pojačati svoju Toru i Mitzvot, što nije slučaj kada osoba želi biti kao Chash'mo'nai'im, odnosno, da samo svetost treba vladati u svijetu, tada Ye'va'nim koji su nečista sila koja oponira vjeri, pojavljuju se svaki put sve snažnija, i posebno želi prodrijeti kroz zidove moje kule, ta vjera je zid čija čitava veličina ovisi o mjeri vjere koju osoba ima za Stvoritelja, kako je napisano u Svetom Zoharu „no'dah b'sh'arim ba'a'lah“ – svakome prema onome što on procjenjuje u svojemu srcu, da po pitanju vjere u Stvoritelja, svatko ima ima različitu količinu vjere u Stvoritelja, kako je napisano u "Uvodu u Talmud Eser Sefirot"; točka 14.

I, iz onoga što je rečeno, možemo razumjeti da, kada su probijeni zidovi moje kule, odnosno, da kažu da nisu imali vjere, odnosno, da nisu bili sposobni ići ponad razuma, posebno kada su htjeli ući u službu darovanja Stvoritelju, okupljeni protiv mene, i misli Ye'va'nim počele su dolaziti, koje su mu samo dopustile da ide prema onome što intelekt podrazumijeva vrijednim pravcem, što nije slučaj s nečim što ide protiv intelekta, čemu silovito oponiraju, i ne dopuštaju mu da se pomakne, čak i u najmanjoj mjeri. I tada počinje rad, dakle, da posebno kada čovjek krene u rad davanja, da samo tada vidi da ne može učiniti ništa protiv vlastite prirode, koja je želja da primi za sebe.

Zato, kada Stvoritelj za njih učini čudo, reklo bi se, On im je pomogao, tada svi oni vide da sav njihov rad nije učinio ništa za njih. Odnosno, da je sav rad bio bez plaće, jer nisu bili sposobni osvojiti ih, kako je rečeno „predao si moćne u ruke slabima, i mnoge u ruke nekolicine, itd.“, odnosno da, sudeći prema načinima prirode i intelekta, nije bilo nikakve šanse da bi trijumfirali nad njima, i bili su slabi, i nekolicina itd. Ako je tako, vidjeli su unutar svojeg razuma da im je Stvoritelj pomogao, i ovo nas želi naučiti da kada Stvoritelj pomaže, neispravno je reći da moćnoj osobi On može pomoći, što ne bi bio slučaj i sa slabom osobom kojoj On ne može pomoći.

I iz onoga što je rečeno, možemo vidjeti koje su velike moći i dobre karakterne osobine potrebne pronaći u sebi, da bi Stvoritelj trebao pomoći, da bi se mogao približiti Njemu, i možemo objasniti, „predao si moćne u ruke slabih“, naime, moćne misli i moćne želje Ye'va'nim-a, u ruke Izraela, što su slabe misli unutar osobe, koja nije talentirana, i njihove želje, da trebaju imati snažnu želju da bi mogli prvladati sve želje za primanjem koje su samo zbog primanja, to ne posjeduju; i svejedno, predao si ove moćne u ruke slabih, i to se naziva čudom, što znači da nije unutar sposobnosti prirode, da bi oni mogli prevladati nad njima. I to nas dovodi do naravoučenija da osoba ne treba reći da niti je pripremljena niti talentirana da prevlada ponad prirode, i čak ako bi osoba bila najmoćnija među moćnima. Nego je Stvoritelj taj koji daje pomoć, kako je rečeno iznad, kako rekoše „Ne trudih se a nađoh, ne vjeruj“. Što će reći, ono što je nađeno – posude davanja – dao je Stvoritelj.

I to je onako kako je napisano (Psalam 33.) „Kralja ne spašava velika vojska, moćnoga čovjeka ne spašava velika snaga, itd, pazi da je oko Stvoritelja na onima koji Ga se boje, na onima koji čekaju Njegovu dobru volju, da spasi njihovu dušu od smrti itd.“, čije objašnjenje je „pazi na oko Stvoritelja“, što će reći da Stvoritelj gleda na te ljude „koji čekaju Njegovu dobru volju“, dakle, čekaju na Stvoritelja da im daruje posude za davanje.