Kako se članovi grupe trebaju odnositi jedni prema drugima?

Jasno je da ako osoba vidi svoga druga kao nižega (od sebe, op.pr.), kojemu nalazi za shodno (blagoizvoljeva) davati naputke o poboljšanju karaktera, odnos neće biti odnos prijatelja, već odnos učitelja i učenika. Ili će, u suprotnom, vidjeti svoga druga kao višega od kojega je spreman naučiti dobre osobine karaktera, i u kojemu, prema tome, vidi Rabina, a ne jednakoga i prijatelja. Osoba može samo jednakoga1 prihvatiti kao prijatelja. Riječ „prijatelj“ ukazuje na sličnu situaciju. Ovo je razumu očigledno. Ako su njihovi pogledi slični, odlučit će udružiti se. Tada će krenuti u ostvarivanje zajedničkog cilja za njihovu zajedničku dobit. Primjerice, dva će se suradnika, jednakih pogleda, koji zajedno rade na projektu kako bi postigli određenu dobit, osjećati jednako moćnima. Međutim, čim se jedan od suradnika osjeća sposobnijim od drugoga, on neće prihvatiti drugoga kao jednakog suradnika, već će stvoriti suradništvo prema postocima, u odnosu prema njihovim pojedinačnim doprinosima (25%, 33%, itd.). Tada zasigurno nećemo suradništvo zvati jednakim.

Suprotno tomu, jednakost je neophodna za stvaranje grupe temeljene na bratskoj ljubavi. Jedinstvo među članovima rezultat je njihove jednakosti. Može li grupa, koja dijeli dobit nejednako, biti nazvana ujedinjenom? Jasno je da će svaka materijalna dobit, koja proizlazi iz udruženja temeljenog na bratskoj ljubavi, biti jednako podijeljena, bez skrivanja ili „krijumčarenja“ jedni od drugih. Sve se mora činiti u duhu ljubavi, prijateljstva, istine i mira.

U Matan Torah, str. 142, međutim, rečeno je, dva su uvjeta neophodna za postizanje duhovnog uzdignuća: 1) biti neprestano otvoren prema kritikama drugih oko nas i 2) moramo biti u mnoštvu ljudi. „Slava Kralja je u velikom skupu.“ Da bi ispunio prvi uvjet, pojedinac mora sebe vidjeti kao najmanjeg u udruženju. Tada će moći prihvatiti kritiku; veliki ne može prihvatiti kritiku od maloga. Tim više, veliki ne može biti inspiriran riječima maloga. Samo su mali inspirirani kritikom velikih. Da bi ispunio drugi uvjet, pojedinac treba poštivati svoga druga kao da je Mudrac Generacije. Tada će društvo koje ga okružuje djelovati na njega poput ogromnog skupa, jer kvaliteta prevagnjuje količinu.

Zamisao da „svatko mora pomoći svome prijatelju“ ukazuje na ravnopravan odnos, dok zamisao da „svatko mora učiti od svoga prijatelja“ ukazuje na odnos učenika i učitelja, u kojem osoba vidi svoga prijatelja kao većega od sebe.

Ali kako pojedinac može smatrati svoga prijatelja većim od sebe, kada vidi da ima veće vrline od svoga prijatelja, da je nadareniji, da ima bolji karakter, itd?

Dva su načina na koja ovo možemo razumjeti. 1) Budući je već odabrao ovu osobu za prijatelja, neka promotri odnos na način iznad razuma. 2) (što je i prirodnije) razumno. Budući je odabrao drugoga za prijatelja, neka slijedi puteve bratske ljubavi. Neka se usredotoči na dobre strane svoga prijatelja, a zanemari loše, koliko god stvarne one bile. Sveto pismo kaže „Ljubav će previdjeti sve zločine.“ (Izreke 10:12). Takvom vidimo prirodu osobe, da vidi loše u djeci svoga susjeda, a dobro u svojoj. Kada bi netko spomenuo manu njegove djece, on bi se odmah postavio zaštitnički prema njima.

Možemo pitati o tome, kakva je stvarnost? Da su njegova djeca uistinu kreposna, a da je njegova srdžba pravedna srdžba prema njihovim nepravednim klevetnicima? Ili nije? Ovako sam čuo od svoga oca, Rav Ashlaga. Istini na volju, svaki čovjek ima pozitivne i negativne strane. I susjed i otac govore istinu, samo što susjed ne govori s gledišta oca prema sinu. On ne osjeća takvu vrstu ljubavi prema djetetu. Prema tome, on vidi samo sinove nedostatke. To više odgovara njegovom cilju; može pokazati da su njegova djeca bolja. To je istina onoga što vidi. Ali što on to vidi? Samo stvari koje mu odgovaraju.

Otac također vidi istinu, ali samo njezinu dobru stranu, ne i lošu. Vidjeti loše mu ne donosi zadovoljstvo. On vidi samo ono iz čega je moguće dobiti zadovoljstvo, npr. vrline.

Ako postoji bratska ljubav, jedan je od njezinih prirodnih zakona vidjeti dobro u svome prijatelju. Prema tome, ako osoba vidi manu u prijatelju, mana je ustvari u njemu samome, to jest, u njegovoj bratskoj ljubavi, pa zbog toga može vidjeti mane. On ne bi trebao željeti da se njegov prijatelj popravi, već da se on sam popravi. Tada će vidjeti samo dobro u svome prijatelju.