“Voli bližnjeg svoga poput sebe samoga“ (Levitima 19, 18)”
Rabi Akiva veli: “velik je to zakon u Tori”

1

Ova tvrdnja zahtijeva objašnjenje. Jer riječ zakon (riječ zakon, propis, na hebrejskom također znači 'čitav'/'cjelovit' – C.R.) upućuje na skup detalja koji, kada su okupljeni, tvore spomenutu cjelinu. Ispostavlja se da, kada govori o micvi „voljenja bližnjeg svoga kao sebe“ kao o velikom pravilu (zakonu) u Tori, moramo razumjeti da svih 612 mitzvot (propisa) u Tori sa svim njihovim interpretacijama nisu ništa više niti išta manje nego skup umetnutih i sadržanih detalja u toj jednoj mitzvi „voljenja bližnjeg poput sebe samih“. To je prilično složeno, jer možemo pričati o propisima između čovjeka i čovjeka, no ovaj jedan propis unutar sebe podupire baš sve propise između čovjeka i Boga, koji su velika većina propisa.

2

I ako se još uvijek možemo pomučiti doći do načina da posložimo njihove riječi, pred nas dolazi drugo kazanje, čak još očitije, o konvertitu koji je došao pred Hillela i zatražio: „nauči me čitavu Toru dok stojim na jednoj nozi“. A on (Hillel) mu odgovori: „sve što mrziš nemoj činiti svojem prijatelju (aramejski prijevod „voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“), a ostalo znači: idi uči.“ Ovdje je pred nama jasan zakon (Halacha), da u svih 612 propisa i svim pisanjima u Tori nijedno nije važnije od „voli bližnjeg svoga kao sebe“, jer oni samo tumače i dopuštaju nam izvršavati propis voljenja naših bližnjih bezrezervno, jer on precizno kaže – „ ostalo znači: idi uči“. Znači ostatak Tore su interpretacije tog jednog propisa, koji bez njih ne može biti potpun.

3

Prije nego prodremo u srce stvari, moramo pažljivo promotriti ovo pravilo, kako nam je rečeno – „voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“. Sama nam riječ kaže da morate voljeti svog prijatelja u istoj mjeri u kojoj volite sebe, i ni u kom slučaju manje od toga. Znači morate neprestano stražariti i zadovoljavati potrebe svakog iz izraelske nacije, baš kao što brinete o zadovoljenju svojih vlastitih potreba. To je doslovno nemoguće, jer nema mnogo ljudi koji uspijevaju zadovoljiti i svoje vlastite potrebe tijekom radnoga dana, pa kako im onda možeš reći da rade u cilju zadovoljenja potreba čitavog naroda? A ni slučajno ne možemo pomisliti da Tora pretjeruje, jer nas upozorava da ne dodajemo niti oduzimamo, kako bi demonstrirala da su ove riječi i zakoni dani s krajnjom preciznošću.

4

I ako vam to još uvijek nije dovoljno, reći ću vam da je jednostavno objašnjenje tog propisa voljenja kolege čovjeka još i neugodnije – da moramo postaviti potrebe naših prijatelja ispred naših vlastitih, kako su naši mudri napisali o stihu „ jer on je sretan s vama“ (Ponovljeni zakon, 15, 16), odnoseći se prema hebrejskom robu: „kada ponekad ima samo jedan jastuk, ako on na njega legne i ne da ga njegovu robu, ne poštuje „jer on je sretan s tobom“, jer liježe na jastuk a rob na zemlju. I ako on ne legne na njega a ne da ga ni robu, to je sodomitsko pravilo. Ispostavlja se da ga protiv svoje volje mora dati robu, dok sam vlasnik liježe na zemlju.

Istu uputu nalazimo u rečenici o mjeri voljenja kolege čovjeka, jer se ovdje također uspoređuje zadovoljavanje prijateljevih potreba sa zadovoljavanjem njegovih vlastitih potreba, kao u primjeru o hebrejskom robu „jer on je sretan s tobom“. Tako i ovdje, ako ima samo jednu stolicu a njegov prijatelj nijednu, postoji presuda da će, ukoliko on sjedne na nju a ne da ju svojem prijatelju, prekršiti zapovijed „voli bližnjeg svoga kao sebe sama“, jer ne zadovoljava prijateljeve potrebe dok zadovoljava svoje. A ako on ne sjedne na nju i isto je tako ne da prijatelju, to je zlo poput sodomitskog pravila. Stoga, mora pustiti prijatelja da sjedne na stolac a on treba stajati ili sjesti na zemlju. Razumljivo je da je riječ o zakonu koji se odnosi na sve potrebe koje su mu na raspolaganju a njegovom prijatelju nedostaju. I sada odi i vidi je li ovaj propis na bilo koji način moguće provesti.

5

Prvo moramo razumjeti zašto je Tora dana narodu Izraela a ne svim ostalim narodima svijeta. Je li, sačuvaj Bože, ovdje involviran nacionalizam? Naravno, samo bi luda osoba to pomislila. Doista su naši mudri ispitali ovo pitanje, o tome što se misli pod „Bog je dade svakom narodu i jeziku i oni je nisu primili.“

Ali što oni nalaze konfuzno je, zašto smo onda nazvani odabranim narodom, kako je rečeno: „Gospod vaš Bog odabrao je vas (Ponovljeni zakon 7,6)“, jer nije bilo druge nacije koja ju je htjela? Nadalje, je li moguće da je Gospod došao sa Svojom Torom u Svojim rukama da pregovara s tim divljacima? O tako nečemu nikada se nije čulo i potpuno je neprihvatljivo.

6

No kada u potpunosti razumijemo svrhu datih nam Tore i mitzvot, i njihovu željenu svrhu, što je smislom velikog stvaranja postavljenog ispred naših očiju, kao što su nas uputili naši mudraci, tada ćemo razumjeti baš sve. Jer je prvi postulat da ne postoji djelo bez svrhe. I u ovome nema izuzetka osim među najnižima od ljudske vrste ili male djece. Stoga je sigurno da Tvorac, čija je egzaltiranost izvan poimanja, neće djelovati bez svrhe, bilo riječ o velikom ili malom djelu.

Naši mudri kažu da svijet nije stvoren ni zbog čega drugoga nego zbog štovanja Tore i mitzvot. Dakle, kako nas naši stari uče, da je cilj Stvoritelja od vremena kad je stvorito Svoju kreaciju, otkriti Svoju Božanstvenost (vrlinu) drugima. Jer otkrivanje Njegove božanstvenosti dohvaća biće poput ugodne naknade koja vječno raste dok ne dostigne željenu mjeru. I time niži rastu s istinskim prepoznavanjem i postaju Mu kočija, i teže Mu sve dok ne dosegnu svoj konačni dovršetak: „niti oko vidje Boga osim tebe (Izaja 64,3)“. I zbog veličine i slave tog savršenstva, Tora i proročanstva također su se suzdržali od toga da izuste ijednu pretjeranu riječ, kako naši mudri rekoše: „Nijedan prorok nije činio svoja proročanstva, osim za dane Mesije, osim za sljedeći svijet, niti oko vidje Boga osim tebe“.

Savršenstvo je izraženo u riječima Tore i proročanstvima i u riječima naših mudraca u jednostavnom pojmu „spajanje“(„stapanje“, „adhezija“). No uslijed masovnog rabljenja, ova je riječ izgubila je gotovo čitav svoj sadržaj. No ako usmjerite svoj um na tu riječ samo na trenutak, bit ćete preplavljeni njezinom čudesnom pojavom. Jer, ako zamislite egzaltiranost Stvoritelja i niskost stvorenoga bića, percipirat ćete što spajanje stvorenja sa Stvoriteljem znači i zašto tom rječju opisujemo svrhu čitavog stvaranja.

Ispostavlja se da je svrha čitavoga stvaranja u tome da niža bića postanu sposobna, kroz štovanje Tore i mitzvot, neprestano rasti prema gore, sve dok ne dosegnu adheziju sa svojim Tvorcem.

7

Ali dolazi kabalist s pitanjem: zašto otpočetka nismo stvoreni u tom visokom stanju spojenosti? Koji je razlog On imao da nam dade ovaj teret i napor stvaranja i Tore i mitzvot? I oni odgovoriše: „Tko jede što nije njegovo, boji se pogledati mu u lice“; znači da tko jede i uživa u radu svog prijatelja, boji se pogledati mu u lice, jer time postaje sve više i više osramoćen sve dok ne izgubi svu ljudskost. I zbog toga jer ono što izvire iz Njegove savršenosti ne može biti lažno, dao nam je prostora da bismo zaradili vlastitu uzvišenost, kroz naš rad u Tori i mitzvot.

Ove su riječi krajnje profinjene i već sam ih objasnio u svojoj knjizi Panim Me'irot i Masbirot za Drvo Života na prvoj grani, i u knjizi Talmud Eser Sefirot – Unutrašnja refleksija Prvi dio. Ovdje ću ih ukratko objasniti da bi ih načinio razumljivima za sve.

8

Mnogo je to nalik bogatašu, koji uzima čovjeka s tržnice i hrani ga i daje mu zlato i srebro i sve što poželi svaki dan. I svaki dan obasipa ga s više poklona nego dan prije. Najzad bogataš pita: „Reci mi, jesu li ti sve želje ispunjene?“ A čovjek s ulice odgovara, „još ne, jer kako bi ugodno i divno bilo da su mi svi ovi posjedi i vrijedne stvari došle kroz moj vlastiti rad kako su došle tebi, pa tako ne bih primao milostinju tvoje ruke“. Bogataš mu tada kaže: „U tom slučaju, nikada se nije rodio onaj koji bi mogao zadovoljiti tvoje želje.“

To je prirodno, jer s jedne strane doživljava velike užitke i uživa ih sve više dok ga njima bogati čovjek obasipa, no s druge, teško mu je tolerirati sram zbog neumjerene dobrote kojom ga bogataš daruje. To je zbog toga jer postoji prirodan zakon da primatelj osjeća sram i nestrpljenje prigodom primanja besplatnih darova od darovatelja koji to čini iz sućuti i sažaljenja. Iz toga izvire drugi zakon, da nitko neće moći potpuno zadovoljiti potrebe svog prijatelja, jer, na kraju, nije mu u stanju dati prirodu i oblik samoposjedovanja, uz koje je jedino moguće steći željenu savršenost.

No to se odnosi samo na stvoreno, dok, kada je riječ o Stvoritelju, to je posve nemoguće i neprihvatljivo. I to je razlog zašto je za nas pripremio napor i muku Tore i mitzvot, da bi proizveli vlastitu uzvišenost, jer će tada svo zadovoljstvo i užitak koji nam dolaze od Njega, dakle sve što je uključeno u spajanje s Njim, čitavo biti u našem vlasništvu koje nam je došlo kroz naš vlastiti trud. Tada bismo se osjećali kao vlasnici, bez čega ne može biti senzacije cjelovitosti.

9

Zaista moramo ispitati srž i izvor tog prirodnog zakona, i tko je taj koji je ocem defekta- srama i nestrpljivosti koje osjećamo dok primamo milostinju od bilo koga. To je razumljivo iz zakona, kojeg znanstvenici poznaju, da svaka grana posjeduje istu prirodu kao njezin korijen, i da sva djela korijena, izdanak također želi, traži i žudi. I naprotiv, za sva ponašanja koji nisu u korijenu, njegova grana se razdvaja od njega i ne može ih tolerirati i ozljeđuju je. Ovaj zakon nalazimo između svakog korijena i grane i nije povrediv.

Ovdje se ispred nas otvaraju vrata razumijevanja izvora svih užitaka i patnji prisutnih na ovome svijetu. S obzirom da je Gospod korijenom Svojih stvorenja, sve što obitava u Njemu i izvire prema nama izravno od Njega, osjećamo kao ugodno i očaravajuće, jer je naša priroda bliska našem korijenu.

Ponašanja koja On ne sadrži, i ne izviru direktno iz Njega, prema polaritetu same kreacije, bit će protiv naše prirode i za nas teško za tolerirati. Naprimjer, volimo se odmarati i mrzimo se previše kretati, u tolikoj mjeri da ne činimo nijedan pokret ukoliko on nije u svrsi stjecanja mirovanja. To je zato što je naš korijen nepokretan i u stalnom mirovanju i u Njemu ne postoji pokret, sačuvaj Bože. Stoga to mrzimo, ide protiv naše prirode.

Na isti način volimo mudrost, snagu i bogatstvo, jer sve to obitava u Njemu, koji je naš korijen. I stoga mrzimo njihove suprotnosti, poput gluposti, slabosti i siromaštva, jer oni ne obitavaju u Njemu, što nas čini nepodnošljivo ogorčenim i povrijeđenim.

10

To nam daje težak okus srama i nestrpljenja kad primamo milostinju od drugih, jer u Stvoritelju nema, bože sačuvaj, ičega poput primanja milosti, jer otkud bi On mogao primiti? I jer taj element ne postoji u našem korijenu, osjećamo ga kao odbojnog i prezrivog. U drugu ruku, osjećamo ushit i zadovoljstvo sa svakim darivanjem prema drugima, jer takvo ophođenje dio je našeg korijena, koji je dobrohotan.

11

Sada smo pronašli način temeljitog proučavanja svrhe stvaranja, koja je stapanje s Njim u svojoj istinskoj pojavnosti. Ova uzvišenost i prianjanje, za koje se jamči kako će nam doći kroz naš rad u Tori i mitzvot, nije ništa više niti manje nego izjednačenost grana s njihovim korijenom, iz kojega svaka nježnost i užitak i suptilnost postaje prirodan produžetak, kako rekosmo prije, da se užitak nalazi jedino u jednakosti forme s Tvorcem. I kada izjednačimo svako ponašanje koje je u našem korijenu, osjećamo užitak, a sve što nam nije ukorijenjeno postaje nepodnošljivo, odvratno i prilično bolno za nas. I prirodno nalazimo da sama naša nada ovisi o mjeri naše jednakosti s našim korijenom.

12

Ovakvim su riječima naši mudri pitali: „Zašto bi Bog mario zakolje li netko za grlo ili vrat?“ Na kraju, mitzvot su dani za ljudsko pročišćenje, i to pročišćenje znači pročišćenje muljavoga tijela, što je svrha koja proizlazi iz štovanja mitzvot.

„Divlje magare bit će pretvoreno u čovjeka (Job 11,12)“, jer kad dođe do procvata stvaranja, on je u krajnjoj prljavštini i niskosti, dakle preobilju samoljublja koje je utisnuto u njemu, čiji se svaki pokret odvija isključivo oko njega samoga, bez imalo darivanja prema drugima.

U toj je situaciji na najdaljoj točki od korijena, na drugom kraju, jer je korijen sav davanje, bez i tračka primanja; dok je novorođeni čitav u primanju za sebe bez i tračka davanja. Stoga se njegova situacija smatra najnižom točkom niskosti i prljavštine, što je u našem ljudskom svijetu.

Dok raste, prima od svoje okoline porcije „darovanja drugima“, ovisno o vrijednostima i razvoju u njegovoj okolini. I tada je iniciran u Toru i mitzvot zbog svrhe samoljublja, zbog nagrade u ovom svijetu i sljedećem, zvano Lo Lishma (ne za Njeno ime), jer ne može se prilagoditi na bilo koji drugi način.

Kako raste tijekom godina, kaže mu se kako da štuje mitzvot Lishma (za Njezino ime), što je s posebnim usmjerenjem, isključivo da donese zadovoljstvo svojem Tvorcu; kako RAMBAM reče: „ženi i djeci ne treba reći o štovanju Tore i mitzvot Lishma, jer oni to ne mogu podnijeti. Tek kada narastu i steknu znanje i mudrost, nauči ih se raditi za Njeno ime“. I kao što naši mudri kažu: „iz Lo Lishma, osoba dođe do Lishma“, što se definira ciljanjem prema donošenju zadovoljstva svojem Stvoritelju i ne za ikakvo samoljublje.

Kroz prirodno izbavljenje studiranja Tore i mitzvot Lishma koju davatelj Tore zna, kako naši mudri kažu: „Stvoritelj reče: Stvorio sam zlu inklinaciju, stvorio sam za nju Toru kao začin“, što stvorenje razvija i hodi naprijed stupnjevima gorespomenute uzvišenosti, sve dok ne izgubi i posljednje ostatke samoljublja i mitzvot narastu u njegovu tijelu, i obavi sve svoje akcije u smjeru davanja, što znači da može davati. I to je ono što naši stari rekoše: „Mitzvot nisu dane iz drugog razloga nego da se njima ljudi pročiste“.

13

Dva su dijela u Tori: 1) mitzvot između čovjeka i Boga, i 2) mitzvot između čovjeka i čovjeka; i oboje ciljaju na istu stvar – dovesti stvorenje konačnom cilju adhezije s Njim.

Nadalje, čak i praktična strana te dvije stvari ustvari je jedno te isto, jer kada netko obavi čin za Njeno ime, bez uplitanja samoljublja, dakle bez da pronađe ikakvu korist za sebe, tada osoba ne osjeća bilo kakvu razliku, bilo da radio za ljubav prema prijatleju ili za ljubav prema Stvoritelju.

To je zato što je prirodni zakon za svako biće da se sve izvan vlastitoga tijela smatra nestvarnim i praznim, a svaki pokret koji čovjek učini za ljubav kolege čovjeka obavlja ga s povratnom svjetlošću i dobit će nekakvu nagradu koja će mu se u konačnici vratiti i služiti mu za vlastito dobro. Stoga, takvo djelo ne može se smatrati „ljubav prema bližnjemu“, jer je proračunato u odnosu na rezultat, i poput je rente koja se u konačnici ne isplati. Ipak, djelo najma (rente) ne smatra se ljubavlju prema kolegi čovjeku.

No činjenje bilo kakvog pokreta samo kao rezultata ljubavi prema drugima, dakle bez trunke povratnog svjetla i bez nade za bilo kakvu vrst samozadovoljenja potpuno je nemoguće. O tome je u Zoharu rečeno „svako djelo milosrđa koje obavljaju samo je za njih same.“

To znači da sva dobra djela koja čine, bilo prema svojim prijateljima ili prema svome Bogu, nisu zbog ljubavi prema drugome, nego zbog njihove ljubavi prema samima sebi. I to je zato što je to posve prirodno.

Stoga su samo oni koji štuju Toru i mitzvot kvalificirani za to, jer, privikavajući se u radu na Tori i mitzvot u cilju pružanja zadovoljstva svojem Tvorcu, pojedinac se postupno odvaja od njedara prirodne kreacije i stječe drugu prirodu, što je gorespomenuta ljubav prema drugome.

To je ono što je dovelo kabaliste Zohara do isključenja nacija svijeta iz stvari voljenja svoga bližnjega, kada kažu da svaki čin milosti koji obavljaju samo je zbog njih samih“, jer nisu involvirani u štovanje Tore i mitzvot za Njeno ime, i stvar njihova klanjanja njihovim Bogovima jest zbog samoljublja, i nikada neće obaviti radnju koja je izvan granica njihovih vlastitih tijela, zbog čega neće moći uzdići sebe čak niti pramen izvan svoje osnovne prirode.

14

Stoga jasno možemo vidjeti da prema onima koji štuju Toru i mitzvot Lishma, nema razlike između dva dijela Tore, čak i na praktičnoj strani, jer prije nego je osoba ispuni, osuđena je da osjeća bilo koji čin darovanja, prema čovjeku ili prema Bogu, kao prazninu izvan koncepcije. No kroz silan trud osoba se polako uzdiže i stječe drugu prirodu, i tada dostiže konačan cilj, koji je stapanje s Njim.

S obzirom da je tako, razumno je misliti da je dio Tore, koji radi s odnosom čovjeka s njegovim prijateljem, prikladniji za dovođenje nekoga željenom cilju, jer rad u mitzvot između čovjeka i Boga fiksiran je i specifičan i osoba se lako navikava na nj, i sve što je učinjeno kroz naviku više nije korisno, dok mitzvot između osobe i njegovog bližnjega su promjenjive i neregularne i neprestano postavljaju nove zahtjeve gdjegod se osoba okrenula. Stoga je njihova vrlina mnogo više vrsna i sigurna i njihov cilj je bliže.

15

Sada možemo razumjeti riječi Hillel Hanasija izgovorene proselitu (obraćeniku), da je esencija Tore: „Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“, a da su preostalih šest stotina i dvanaest mitzvot samo interpretacija toga. I iako se mitzvot između čovjeka i Boga također smatraju kvalifikacijom te mitzve, bivajući konačnim ciljem Tore i mitzvot, kao što naši mudri rekoše: „Tora i mitzvot dani su samo zbog pročišćenja Izraela“, što je čišćenje tijela, sve dok osoba ne stekne drugu prirodu definiranu njegovom ljubavlju za druge, dakle jedan propis „Voljenja bližnjeg kao sebe“, što je konačni cilj Tore, nakon čega osoba odmah stječe spajanje s Njim.

No ne treba se pitati zašto to nije definirano riječima: „I voljet ćeš Gospodina tvog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom i svom svojom silom (Ponovljeni zakon 6,5)“. Jer zaista, prema čovjeku, koji je još uvijek unutar prirode kreacije gdje nema razlike između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjem čovjeku, jer sve što nije on, nestvarno mu je. I zbog toga je obraćenik od Hillela Hanasija zatražio objašnjenje za poželjnu svrhu Tore, da bi mogao dostići svoj cilj s lakoćom a da ne mora dugo hodati da bi ga dosegao, kako reče – „nauči me čitavoj Tori dok stojim na jednoj nozi“. Stoga mu je to definirao kao ljubav prema njegovu prijatelju, jer je tako njegov cilj bliži i otkriva se brže jer je osiguran od pogrešaka i ima zahtijev.

16

U tim riječima nalazi se način razumijevanja našeg koncepta od gore (točke 3 i 4), o tom propisu „Voljenja bližnjega svoga poput sebe samih“, kako nas Tora prisiljava da činimo nešto što ne može biti učinjeno.

Zaista, znajte da zbog toga razloga Tora nije dana našim svetim očevima – Abrahamu, Izaku i Jakovu, nego je trebalo do izlaska iz Egipta, i dok nisu postali nacija od šest stotina tisuća ljudi od 20 godina pa nadalje. Jer tada je svaki član nacije upitan slaže li se s tim uzvišenim radom, i čim su se svi složili u srcu i duši i rekli „činit ćemo i slušat ćemo“ (Izlazak 24,7)“, tada je postalo moguće štovati čitavu Toru, da je sve što je prije smatrano nemogućim postalo moguće.

Jer sigurno je da ako šest stotina tisuća ljudi napuste rad za zadovoljenje njihovih vlastitih potreba i ne brinu ni o čem drugom nego da stanu u obranu toga da njihovom prijatelju nikada ništa ne nedostane, i štoviše, da će ih štovati s moćnom ljubavlju u svojim srcima i svojim dušama, u punom smislu propisa „Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“, tada izvan svake sumnje nijedan čovjek nacije neće morati brinuti za vlastitu dobrobit.

Zbog toga postaje posve slobodan osiguravanja vlastitog opstanka i lako može poštivati propis „Voljenja bližnjega kao sebe“, izvršavajući sve uvjete dane u stavcima 3 i 4. Najzad, zašto bi brinuo o vlastitom opstanku kada šest stotina tisuća lojalnih ljubavnika spremno čeka uz veliku brigu da mu ništa ne nedostane.

Stoga, jednom kada su se svi članovi nacije složili, istoga im je trena dana Tora, jer su postali sposobni njezina čuvanja. Ali prije nego su postali potpuna nacija i svakako tijekom ere naših očeva, koji su bili jedinstveni na zemlji, nisu bili kvalificirani istinski pridržavati se Tore u njezinom poželjnom obliku. To je zato što je s malim brojem ljudi nemoguće uopće započeti stvar mitzvot između čovjeka i njegovog prijatelja do mjere „Voljeti bližnjega poput sebe samoga“, kako objasnismo u točkama 3 i 4. Zbog toga nisu dobili Toru.

17

Iz svega rečenog možemo razumjeti jednu od najkompleksnijih fraza naših mudraca: fraza da je čitav Izrael odgovoran jedan za drugoga, što se čini posve neopravdanim, jer je moguće da ako je netko zgriješio ili počinio prijestup koji uzruja njegova Tvorca, i ne poznaje ga, Gospod će pokupiti naplatu od tebe? Kaže: „Očevi neće biti usmrćeni zbog djece... svaki će čovjek biti usmrćen zbog svog vlastitog grijeha (Ponovljeni zakon 24, 16)“, dakle kako možeš reći da si čak i za onoga koji je potpuni stranac, o kojem ne znaš ništa, odgovoran za njegove grijehe?

Ako vam to nije dovoljno, naši mudri vele: „Rabi Elazar, sin Rabi Shimona kaže: jer se svijetu sudi prema njegovoj većini i individui se sudi prema njegovoj većini, ako je ispunio jednu mitzvu, načinio je čitav svijet pravednim, a ako je počinio ijedan grijeh, čitav je svijet načinio grešnim, kako kaže: „jedan grešnik uništi mnoga dobra“.

Zato rabi Elazar, sin rabi Shimona načinio me odgovornim za čitav svijet, jer misli da je čitav svijet odgovoran jedni za druge i svaka osoba pridonosi ili griješi čitavom svijetu. To je doista isprepleteno.

Sudeći po ovim riječima, možemo vrlo jednostavno razumjeti njihove riječi, jer nam je pokazano da svaka od šest stotina i trinaest mitzvot proizlazi iz te jedne mitzve „Voli bližnjeg svoga kao sama sebe“. I naći ćemo da takvo stanje jedino može postojati u naciji čiji se svi članovi slože oko toga.